Herminator: Čovek kojeg su se bojale padine

Getty Image / Michael Regan

Herman Majer je odrastao u austrijskim Alpima, tako što je pomagao ocu drvoseči Hermanu senioru u najtežim mogućim fizičkim poslovima. Spuštanje niz strmine mu je služilo da se odmori i opusti.

 Stariji od dvoje dece, Herman nije mogao da se odvoji od svojih skija.

Sa tri godine sam mu dao skije. Sledeće čega se sećam je kako se sam penje liftom do vrha staze“, rekao je Herman Senior.

Povezano

Sa 15 godina, zime 1987. probao je da se upiše na naširoko i nadaleko poznatu skijašku akademiju u Salcburgu. Nije uspeo, vratili su ga kući i proglasili ga antitalentom. No, to nije ubilo njegove nade. Otac ga je bodrio, a on je nastavio sa nadzemaljskim naporima kako bi onima tamo u Šladmingu dokazao da nemaju pojma. Postao je prvo šampion regiona Salcburg. Pa onda regiona Tirol.

Ipak, mora se živeti od nečega, pa je Herman tako upisao školu za zidare. Bavio se zidarskim poslom u pauzama između treninga. Time ne samo što je zarađivao za život, već je „nabijao“ fizičku snagu kakva pre i posle njega nije viđena u skijaškom svetu. Ne treba posebno objašnjavati činjenicu da je konkurencija u austrijskom skijaškom timu paprena, tako da Herman nikako nije uspevao da napravi taj poslednji skok u Svetski kup.

Getty Images Bongarts

Na šampionatu Austrije u proleće 1995. bio je osamnaesti. Bilo je to „not good, not terrible“, ali dovoljno da odustane od zidarskog posla i sve čipove baci na skijanje. Na trci u Flahauu 1996., koji je nadohvat ruke od njegovog rodnog mesta Altenmarkt, postavili su ga kao počasnog predvozača u veleslalomu. Taj neverovatno jaki i žilavi zidar imao je sedmo vreme. Možda se to nije računalo u trci i za plasman u Svetskom kupu, ali je zato jednom za svagda upalo u oko selektorima austrijske reprezentacije. Do kraja sezone, bio je pobednik „Europa kupa“ („druge lige“ Svetskog kupa).

Počeo je tako, još malo pa u srednjim dvadesetim, redovno da putuje sa najjačim timom na svetu i da se redovno takmiči u najkvalitetnijim trkama. Prva pobeda je došla 1997. na superveleslalomu u Garmiš – Partenkirhenu. Već je stvorio status neverovatnog radnika, koji je uvek trenirao jedan sat više nego drugi. Spojite to sa njegovom sirovom fizičkom snagom i hrabrošću nepoznatu nama, običnim smrtnicima, i dobijate „Herminatora“. Skajnet ga je poslao iz budućnosti da istera skijašku pravdu. Sa finansijskom stabilnošću i sigurnim mestom u timu, mogao je na miru da nastavi da vežba.

https://youtube.com/watch?v=3EdaClq6xG4

Na Olimpijskim igrama u Naganu 1998. prva disciplina je bio spust. Majer je dobro počeo trku, ali je onda pri jednom od skokova pogrešno proračunao. Proleteo je kroz vazduh, pao pravo na glavu, pa se onda nekoliko sekundi kotrljao niz padinu. Svi su se pribojali za njegov život, kakav nastavak takmičenja. Posle dva dana, verovatno svi znate šta se desilo. Vidno izgreban i modričav, verovatno još sa zvezdicama u očima, Majer je pobedio u veleslalomu. Nedugo zatim, trijumfovao je i u superveleslalomu.

#related-news_0

 „Radije bih bio poznat po dve zlatne medalje nego po jednoj stvari koju sam zabrljao“ je možda rečenica koja najbolje opisuje lik i delo Hermana Majera.

Tako je Herminator dominirao skijanjem sve do leta 2001. Sve osim njegove dominacije bilo je iznenađenje. A onda, vraćajući se na motociklu sa jedne od bezbroj trening sesija, sudario se sa kamionom. Imao je teške povrede obe noge, toliko teške, da je dolazila u obzir i amputacija. Bolničari u Salcburgu su dugo razmišljali da li da mu amputiraju nogu, ali zbog njegove sirove snage, to nije bilo neophodno. Dovoljna je bila samo operacija i nekoliko šrafova. Kamion je verovatno mnogo gore prošao. Oporavljajući se, morao je da propusti celu 2002. godinu i Olimpijske Igre u Solt Lejk Sitiju

Getty Images Bongarts

Iako bi to bio kraj karijere za većinu drugih sportista, svi su dovoljno dobro znali Hermana da bi se ponovo opekli i proglasili ga „starim gvožđem“. Otišao je u Čile, na glečere Anda da trenira i polako se vraćao u formu. Dan po dan, trening po trening, on i bele staze su se ponovo ujedinili u ljubavi 2003. Na prvoj trci bio je 31. Izjavio je, u svom stilu, da je razočaran. Već na trećoj trci po povratku, slavio je na super điju u Kicbilu, na ozloglašenoj stazi Štrajf, ali to više nikome nije bilo nikakvo iznenađenje.

Misiju je upotpunio sa srebrom u super điju i bronzom na Olimpijskim Igrama u Torinu 2006. Karijeru na Svetskim prvenstvima završio je sa tri zlata, dva srebra i jednom bronzom. Povukao se sa 36 godina, pod svojim uslovima. Što se tiče Svetskog kupa, pored njegovog imena stoji 54 pobede, 14 kristalnih globusa od čega četiri velika, što ga stavlja rame u rame sa legendama, Žan Klodom Kilijem, Tonijem Zajelorom, Freni Šnajder, Anom Mari Mozer Prel, Lindzi Von, Marselom Hiršerom.

Getty Images/Johannes Simon

Sada je verovatno prekasno da kaže „I’ll be back“, Herminator je zadužio skijanje time što je potpuno promenio sport. Činilo da „jede“ stazu, da prkosi strmini umesto da traži najlakšu liniju do cilja. Napadao je svaku kapiju kao da je poslednja, napadao je svaku stazu kao da je „bejbi“ kategorije. Čak i onima koji se nisu razumeli u skijanje bilo je jasno da gledaju nešto posebno, vanvremensko, kao Federera u tenisu ili Brejdija u fudbalu. Zato, kažemo mi njemu: „Hasta la vista, Herminatore“…