Srbija-Albanija, malo drugačija najava

Rezultati
u grupi I na početku kvalifikacija za
Prvenstvo Evrope 2016 godine sugerišu da bi baš u ovoj grupi mogla da se vodi
najizjednačenija borba za mesta koje vode na završni turnir, odnosno dodatni
baraž. Nije sporno da Srbija ima kvalitetniji tim od Jermenije, kao i da su
Portugal i Danska bolje selekcije od Albanije, ali da bi se postigao očekivani
rezultat, ponekad je potrebno malo više od suvog kvaliteta. Želja i borbenost
krasili su igru Albanije na prve dve utakmice, ali tome treba dodati i taktičku
zrelost, odnosno faktor sreće.

Srbija je opet sa velikim
očekivanjima ušla u novi kvalifikacioni ciklus, verovatno opravdano, ali  i doživela razočaranje već na prvom
koraku.  Nerešen rezultat u Jermeniji
nije tragedija, jer  ima dovoljno vremena
da se nadoknadi izgubljeno, ali sve ono što prati nacionalni tim jeste
tragično. Pre svega atmosfera, prvo u samoj selekciji, a potom u javnosti. Slučaj
Subotić, zatim Ljajić, nedvosmisleno govore da je odnos među igračima daleko od
idealnog. U takvim okolnostima teško je očekivati da jedna zvezda Mančester
Sitija, Čelsija ili nekog drugog kluba ostavi srce na terenu igrajući za
reprezentaciju. Prosečnom navijaču to je jasno i zbog toga nezadovoljstvo  ima osnova, mada se često preteruje u
reakcijama. Posledica toga su nedopustive izjave igrača. Da li ćemo ih samo
dizati u nebesa ako pobede naredna tri meča? I tako u krug.

Dovođenje Dika Advokata na
mesto selektora nije promenilo ništa. Iako timovi koje vodi
holandski trener ne igraju lepo za oko i u njima nema fudbalskih inovacija i
eksperimenata, očekivalo se bar da donese
uvek veliko samopuzdanje i samopoštovanje. Nije uspeo u tome, a da stvar bude
gora potpuno se uklopio u sistem rada onih koji su srpski fudbal u globalu
doveli u stanje u kome se nalazi.Nacionalni
tim Srbije ima dovoljan broj dobrih igrača da izbori plasman na završni turnir
u Francusku, ali da bi se to dogodilo potrebno je promeniti neke druge stvari,
odnosno navike. Kvalifikacije su tek počele, a srpski igrači se već suočavaju
sa nepodnošljivim pritskom javnosti. Imaće i podršku publike, koja, ruku na
srce mora da pokaže više tolerancije. U dobroj meri za to su odgovorni i
novinari, ali to nije suština ove priče.

Ne treba se plašiti
selekcije Albanije, ali ih treba krajnje ozbiljno shvatiti .  Albanija ne spada u evropsiki vrh, ali Srbija
nema pravo nikoga da potcenjuje. Već sam konstatovao da je Albanija na
utakmicama sa Portugalom i Danskom pokazala izuzetnu borbenost. Igrali su
čvrsto i disciplinovano,  uvek spremni da
kazne grešku protivnika. U njihovom timu se zna koju ulogu ima svaki igrač na
terenu. Dokazani lider je Lorik Cana, 
koji perfektno komanduje odbranom. 
Vezni red je zadužen pre svega da kvari igru protivnika, ali su Džaka i
Abraši sposobni kada se ukaže priliku i da organizuju igru. Na prethodnoj
utakmici najveća opasnost za gol protivnika bili su spoljni igrači Ljenjani i
Ljilja, koji su inače po vokaciji defanzivci. U napadu selektor  forsira Bekim
Baljaja, koji se prevashodno ističe u skok igri. Ne  treba zaboraviti ni da im je trener italijan
Đani de Bjazi, a samim tim podrazumeva se taktička zrelost.Nije sporno da je
individuakni kvalitet na strani Srbije. Sa druge strane, Albanija posle četiri
osvojena boda u utakmicama sa Portugalom i Danskom, dolazi sa ogromnim
samopouzdanjem.

Posle svega navedenog pred
Srbijom je vec na drugoj stepenenici ključna utakmica, ne za ishod ovih
kvalifikacija, već za povratak, makar prividnog mira u kuću. Za goste će ovaj
meč biti ili bolno prizemljenje ili nastavak sna koji se zove plasman na
Evropsko prvenstvo.