Na prethodno gostovanje reprezentacije Srbije, u Ukrajini, išli smo kolima i bilo je sjajno iskustvo! Za Luksemburg smo krenuli dan uoči utakmice avionom.
Kada se sve sabere približno isto vreme trajao je put automobilom do Ukrajine i avionom (zbog nepredveđenih okolnosti) do Luksemburga. Činjenica je da novinarski posao nosi određene beneficije, ali i te kako ume da bude stresan i naporan, što smo ovoga puta dobro osetili.
Već nakon povratka iz Lavova zbog kvalitetno provedenog vremena i profesionalno obavljenog posla radovali smo se odlasku u grad koji predstavlja jedan od tri upravna centra Evropske unije. Za razliku od prošlog putovanja kada nas je bilo četvoro, iz razumljivih razloga sada smo na radnom zadatku bili nas dvojica.
Snimatelj Duki i ja smo nekoliko dana unapred znali plan puta, obaveze koje nas čekaju i shodno tome isplanirali druge aktivnosti tokom boravka u gradu koji se od sredine devedesetih nalazi na listi svetske baštine Uneska. U srce zapadne Evrope i zemlju koja se nalazi između Nemačke, Francuske i Belgije smo leteli preko Ciriha. Bio je to pravi „gastarbajterski“ let, avion pun ljudi koji izgledaju kao da mogu da kupe sve, ali su im padeži ipak preskupi.
Avion pri polasku iz Beograda kasni dvadeset minuta. Javljaju se prvi znakovi panike, s obzirom na to da smo između dva leta imali oko šesdeset minuta. Za mene „deja vu“ jer sam pre nekoliko godina sa kolegom Filipom, koji je sada sa Darkom Plavšićem u Kini, leteo iz Beograda u Valensiju sa presedanjem u Cirihu i dogodila se identična situacija. Teši me činjenica da smo tada, uz maksimalnu toleranciju aerodromskog osoblja, stigli na sledeći let, i to, sportskim žargonom rečeno, u poslednjim sekundama. Ovoga puta službenici su bili strogi i nemilosrdni. Pomirili smo se da u Luksemburg ne stižemo u predviđeno vreme i potražili alternativno rešenje. Ono je bilo da „hvatamo“ sledeći let za Frankfurt, iz kojeg smo imali avion za Luksemburg. Izbora nemamo, ali zato imamo dovoljno vremena da iskoristimo vaučer za hranu i piće dobijen od avio kompanije kao neku vrstu kompenzacje. Uz vaučer dobijate čokoladicu i kafu ili vodu. Iako pomalo gladni, principijelno odlučujemo da obedujemo kada sletimo u Nemačku.
Bila je to mudra odluka jer smo na aerodromu u Frankfurtu, nakon snimljenog izveštaja za vesti, imali priliku da probamo frankfurtsku kobasicu. „Frankfurter“ je tanka dugačka kobasica, napravljena od svinjskog mesa, dimljena po tačno određenom principu. Još od 1860. godine na snazi je zakon po kome se ova kobasica pravi samo u Frankfurtu i njegovoj okolini i u čijoj se proizvodnji koristi meso i začini koji su isključivo iz predela oko ovog grada. Uz nju odlično ide pivo.
Kada smo stigli na krajnju destinaciju već se bližila ponoć. Malo smo se plašili carinske administracije, ali je sve prošlo bez problema. Šta više, radnici su vrlo ljubazni i kooperativni. Vrlo brzo smo stigli i do hotela jer Luksemburg nije veliki grad. U njemu živi oko 100.000 stanovnika. U celoj zemlji živi nešto više od 500.000 ljudi. Tri jezika su priznata kao zvanična, luksemburški, nemački i francuski, koji se najviše koristi. Veliko Vojvodstvo Luksemburg je centar privatnog bankarstva i brojnih investicionih fondova. Ovde se nalaze brojne vodeće kompanije iz sektora reosiguranja i informacionih tehnologija. Zbog toga mnogi kažu da je Luksemburg najbogatija država na svetu. Taksista koji nas je vozio od aerodroma do hotela priča nam kako je život skup i kako je većina ljudi opterećena nekim kreditom. Primera radi, vozač autobusa ima platu od 4.000 evra, ali polovinu tog novca mora da izdvoji da plati stan. U zemlji žive ljudi preko dve stotine različitih nacionalnosti, a gotovo polovina stanovništva nema državljanstvo Luksemburga. Veliki je broj ljudi i sa prostora bivše Jugoslavije. U to smo se uverili posle prvog napuštanja hotela.
Posle dana u kojem smo četiri sata proveli u vazduhu i osam na tri aerodroma odlučujemo da pre odlaska na odmor ipak popijemo bar još jedno pivo. U delu grada gde smo smešteni nema mnogo lokala koji rade. Ipak, korak po korak nailazimo na mali bircuz odakle se čuje muzika, i to svojevremeno u Srbiji pravosnažno osuđene pevačice. Ni Duki ni ja nismo ljubitelji ovakvog zvuka, ali volimo dobre ljude, iskrene, poštene, neopterećene mržnjom i nacionalizmom. Takav je Eldis, vlasnik lokala. Momak iz Sarajeva živi u Luksemburgu već deceniju i po. Bili smo njegovi gosti narednih nekoliko sati. Izvinjavam se u ime obojice što nismo mogli da svratimo sutradan, iako smo obećali. Nadam se da ćemo imati priliku da uzvratimo gostoprimstvo u Beogradu. Menažder lokala je Dragana, devojka iz Paraćina. Za bezbednost gostiju brine Idris.
Na dan utakmice smo se suočili sa problemima zbog kojih je snimatelj Duki skoro doživeo nervni slom. Bilo mi je žao da ga gledam, ali nisam mogao, a ni umeo da mu pomognem. Jedino što sam mogao je da se solidarišem sa njim. Ukratko, tehnički problem uslovio je da ne možemo da pokrenemo uređaj koji omogućava da šaljemo materijal i da se uključimo uživo u program u beogradskom studiju. Agonija (posebno za njega) trajala je osam sati. Do početka utakmice uspeli smo da rešimo problem, pa smo na kraju uspešno uradili posao zbog kojeg smo došli.
Imali smo drugačiju viziju da iskoristimo slobodno vreme do početka utakmice, ali se sve izjalovilo. Tek u prolazu primetili smo srednjevekovna utvrđenja, brojne crkve, tradicionalnu arhitekturu. Takođe, uočljivo je da je ceo grad jedno veliko gradilište, a elektični trotineti su prevaziđeni. Tokom našeg boravka u Luksemburgu u toku je bio „Tuborgfest“. Osim što deluje glamuroznije, ne razlikuju se mnogo od recimo šabačkog vašara.
Fudbal je ovde sport na margini. Prosečan žitelj Luksemburga nije ni znao da tog dana državni tim igra kvalifikacionu utakmicu. Tako je uvek, priča mi jedan lokalac, uveravajući me da bi ista atmosfera bila da u grad stiže bilo koja druga reprezentacija. Za atmosferu na stadionu „Žozi Bartel“, koji nosi ime po nekadašnjem osvajaču zlatne medalje na trci na 1500 metara na OI 1952. godine, pobrinuli su se navijači Srbije. Bilo ih je mnogo iz Luksemburga i okolnih zemalja. Večina je poreklom iz Srbije, a sada žive ovde. Iskreno su se radovali da vide izabranike Ljubiše Tumbakovića, koji su na podršku odgovorili pobedom. Rezultatski deluje rutinski, ali daleko je igra od potrebnog nivoa. Bila je milina gledati dečake, od kojih malo koji govori srpski jezik, kako upijaju svaki potez Mitrovića, Ljajića, Milivojevića i ostalih.
Lično, najveću satisfakciju doživeo sam na kraju utakmice, kada mi je sjajni Uroš Spajić poklonio dres koji će upotpuniti moju kolekciju, iako mi supruga ne gleda blagonaklono na taj hobi i smatra da te stvari samo zauzimaju mesto u iovako nedovoljno velikom plakaru.
Tokom kratkotrajnog boravka u Luksemburgu Duki i ja smo najčešće obedovali u jednom malom restoranu brze hrane u vlasništvu jednog Pakistanca. Nije bilo previše konverzacije sa njim, ali je osluškujući naše razgovore shvatio odakle smo, pa nam je prilikom plaćanja poslednjeg računa kroz osmeh rekao „Beograd, ne dobro!“ Ne znam kako je to zaključio, ali nama je dobro i zato smo jedva čekali jutarnji let za Minhen odakle smo se vraćali za Srbiju.