Ostali ste dužni jednu titulu, Vaše veličanstvo!

Skener 13. mar 201710:00 > 10:01
Getty Images / Stringer

Ako je neko zaslužio da ga zovu legendom, to je bio Džon Sartiz. Jedini je čovek u istoriji koji je osvojio titule svetskog šampiona na dva i četiri točka, što je dostignuće koje će teško ikada biti ponovljeno. Uprkos tome, utisak je da za života nije u potpunosti dobio poštovanje kakvo mu sleduje.

Iskreno, i te kako ga je zaslužio, a ukupno osam titula svetskog šampiona samo idu u prilog tome. Sedam u Svetskom šampionatu u motociklizmu, a jedna u Formuli 1. Prvu titulu osvojio je 1956. godine u klasi do 500 kubika, današnjoj kraljevskoj, a potom je od 1958. do 1960. godine bio nezaustavljiv kako u toj kategoriji, tako i nešto slabijoj, onoj do 300 kubika.

Ali, tu nije bio kraj njegovim uspesima. Još pre osvajanja pre poslednje dve titule na dva točka, Britanac je odlučio da se okuša u Formuli 1. Naslov šampiona osvojio je u svojoj petoj sezoni, za volanom Ferarija, a tokom karijere je, između ostalog, branio boje i Lotusa, Honde i Meklarena, doduše ne fabričkog tima.

Karijera mu je trajala punih 18 godina i njegovo ime je zlatnim slovima ispisano u istoriji auto-moto sporta. Posle njega se nije pojavio niko ko bi ozbiljno mogao da pripreti njegovim uspesima, a pitanje je da li će se neko ikada i usuditi. Sartiz nas je, nažalost, napustio 10. marta u 84. godini, ali trag koji je ostavio niko nikada neće moći da izbriše.

Njegova priča započeta je četrdesetih godina prošlog veka, kada mu je otac usadio ljubav prema motorima. Već u tinejdžerskim godinama pokazao je neverovatan sirov talenat, koji je posebno došao do izražaja kada je namučio Džefa Djuka na jednoj lokalnoj trci u Velikoj Britaniji. Djuk je te 1951. godine osvojio svoju prvu od šest titula, a Sartiz je godinu dana kasnije debitovao u elitnom društvu.

Getty Images

Na nekadašnjoj stazi “Kledi” u Severnoj Irskoj, Sartiz je debi završio na šestom mestu u kategoriji do 500 kubika i tako je osvojio svoj prvi bod u Svetskom šampionatu. Međutim, na pravu priliku je morao da čeka do 1955. godine, kada je stigao poziv Nortona, ali je do svoje prve pobede došao u klasi do 250 kubika vozeći NSU, koji je desetak godina kasnije završio u posedu Folksvagena.

Sartiz se prvi put na najvišem stepeniku pobedničkog postolja našao u avgustu 1956. na stazi “Danrod”. Zbog svoje vožnje dobio je nadimak ‘Sin vetra’, a zahvaljujući njoj MV Agusta mu je zakucala na vrata. Rezultati su odmah došli – upisao je tri pobede na isto toliko trka u klasi do 500 kubika i titula je bila njegova.

Italijanski motociklista Libero Liberati ga je na Đileri godinu dana kasnije svrgnuo sa trona, ali se Sartiz potom vratio u velikom stilu. Od 1958. do 1960. godine nije mu bilo ravnog u obe kategorije u kojima je učestvovao. Za te tri sezone je ukupno 32 puta kao pobednik prošao kroz cilj, a 1958. i 1959. godine niko ga nijednom nije pobedio, nijednom! Sigurno su se mnogi sada setili 2014. godine, kada je Mark Markes upisao deset pobeda zaredom od početka sezone.

Tokom pretposlednje sezone na dva točka, Sartiz je na “Gudvudu” dobio priliku da testira sportski model Aston Martina i bolid Vanvola, tima koji se u Formuli 1 takmičio od 1954. do 1969. godine. Tada je shvatio da su četiri točka njegova budućnost, a zanimljivo je da je na svojoj prvoj trci u juniorskoj Formuli zauzeo drugo mesto, iza Džima Klarka.

Pre debija u Formuli 1, vozio je još nekoliko trka u tom šampionatu, kao i Formulu 2, a šansu na Velikoj nagradi Monaka dao mu je Lotus. Posle odustajanja u Kneževini, na svojoj drugoj trci je pokazao kakve su mu namere osvajanjem drugog mesta na “Silverstonu”. Ako nekome tada nešto nije bilo jasno, na trećoj trci, u Portu, osvojio je pol poziciju, i to u trenutku kada mu je Formula 1 bila sporedna zanimacija, usred borbe za svoje poslednje dve titule na dva točka.

Posle osvajanja šeste i sedme titule, rekao je zbogom motociklizmu i potpuno se posvetio automobilizmu. U svojoj prvoj kompletnoj sezoni branio je boje Jeoman kredit rejsing tima, za volanom modela Kuper T53. Najbolji rezultat bila su mu dva peta mesta, zbog čega se okrenuo mnogo konkurentnijoj Loli i Boumejker timu 1962. godine. Te sezone se dva puta našao na podijumu, a takođe je osvojio pol poziciju na „Zandvortu“.

Ispostavilo se da je to dovoljno da zainteresuje Enca Ferarija, koji ga je angažovao za narednu sezonu. Njegov doprinos razvoju bolida italijanskog tima bio je neverovatan, a na prvu pobedu nije morao mnogo da čeka od dolaska u Ferari, pošto je do nje došao na „Nirburgringu“ te godine.

Već tada, Sartiz je bio legenda. Jednu titulu je teško osvojiti, a posebno sedam. Učiniti isto u dve kategorije koje su toliko različite, još je teže, ali njemu je to pošlo za rukom 1964. godine. Ta sezona je promenila istoriju, a britanski automobilista je titulu obezbedio trijumfima na „Nirburgringu“ i „Monci“, drugim mestima u Holandiji, Sjedinjenim Državama i Meksiku i trećim na svom terenu, na „Brends Heču“.

James Bearne/Getty Images

U borbi za titulu, Sartiz je osvojio 40 bodova, jedan manje od Grejema Hila, ali se u generalnom plasmanu bodovalo samo šest najboljih rezultata. Tako je na kraju Hil imao bod manje od svog sunarodnika, a razliku je napravilo njegovo četvrto mesto u Holandiji, a Sartizovo treće u Velikoj Britaniji.

Od tada, pa do kraja svoje karijere u Formuli 1, Sartiz nije uspeo da se vrati na nivo koji je imao tokom šampionske sezone. Prva sezona posle titule bila je posebno frustrirajuća zbog velikih očekivanja i teškog udesa koji je doživeo testirajući bolid za Kanadsko-američki čelendž kup u Ontariju. Upisao je tri podijuma i trijumfovao na trci 1.000 kilometara Nirburginga, današnjoj Šest sati Nirburgringa, sa Ludovikom Skarfjotijem, ali je sve u senku bacila ta nesreća, u kojoj je mogao da izgubi život.

Sartiz je doživeo niz preloma u tom udesu, a u jednoj knjizi je čak objavljeno da je zbog toga jedna strana njegovog tela bila za deset centimetara kraća od druge. Zbog toga su se doktori odlučili da ga ne operišu, već su pokušali da mu istegnu telo da bi se sve kosti vratile na svoje mesto.

Srećom, oporavio se, a nesreća nije ostavila veće posledice po njega, što se videlo i po jednoj od njegovih najpoznatijih pobeda – na stazi „Spa Frankošamp“ po kiši. Prethodno je doživeo veliko razočaranje u Monte Karlu, pošto mu se motor pokvario u trenutku kada je vodio ispred Džekija Stjuarta, a to je bio samo početak njegovog kraja u Ferariju.

Do razlaza je došlo zbog odluke Ferarija da ne uvrsti Sartiza u neku svoju posadu za 24 časa Le Mana, trci na kojoj je dve godine ranije zauzeo treće mesto. Zbog štrajka u Italiji, tim je odlučio da umesto tri posade, pošalje samo dve, a u njima nije bilo mesta za Britanca, pošto su osećali da nije dovoljno spreman.

Sartiz je posle dve trke te sezone napustio italijansku ekipu i prešao u Kuper-Maserati, a izvesno je da je taj potez mnogo koštao obe strane. Britanac je morao da se zadovolji drugim mestom u šampionatu, iza Džeka Brebama, ali je svom timu doneo pobedu u Meksiku. Za utehu mu je bila i tutula u Američko-kanadskom čelendž kupu za volanom Lole T70.

Saradnja sa Kuperom nije potrajala, pa je Sartiz 1967. godine vozio za Hondu, sa kojom je ostvario svoju poslednju pobedu na Velikoj nagradi Italije. Boje japanskog tima branio je do njegovog povlačenja iz Formule 1 koji je došao posle smrti Sartizovog timskog kolege Žoa Šlesera na trci u Ruanu.

Potom je prešao u BRM, ali je pokrenuo i planove za osnivanje sopstvenog tima, u čemu mu je u početku pomogao Meklaren. Međutim, Sartiz šasija bila je spremna za sedmu trku 1970. godine, tokom te sezone i naredne dve najbolji plasman bilo mu je peto mesto. Njegov timski kolega Majk Hejlvud je imao mnogo bolje rezultate, što ga je nateralo da završi karijeru i posveti se timu, koji je postojao do 1978. godine.

Bryn Lennon /Allsport

Najveći uspeh tima Sartiz bila je Hejlvudova titula u evropskoj Formuli 2 1972. godine, ali je svima bio jasan uticaj osmostrukog svetskog šampiona. Za njegov tim su, između ostalih, tokom godina vozili budući šampion Alan Džons, Žoze Karlos Pase, Johen Mas i Rene Arno. Zbog finansijskih poteškoća, 1978. godine je završena njegova priča u Formuli 1.

Ipak, ostao je uz oba sporta koja su ga proslavila. Često je posećivao trke i bio je velika podrška mladim nadama u poslednjih četrdesetak godina. Među njima se izdvajao njegov sin Henri, koji je izgubio život u nesreći tokom trke Formule 2 na „Brends Heču“ 2009. godine. Tada 18-godišnjeg Henrija pogodio je točak koji je otpao sa drugog bolida, posle čega je podlegao povredama.

Tu tragediju je Sartiz, ako se uopšte može tako okarakterisati, prihvatio časno i od tada je svu svoju energiju uložio u skupljanje donacija za humanitarnu organizaciju koju je pokrenuo u sinovljevo ime. Fondacija Henrija Sartiza osnovana je s cijem da pomogne ljudima koji se oporavljaju od povreda mozga i uopšte teških povredama da se vrate u društvo.

Dominic Lipinski – WPA Pool/Getty Images

Pored tragedije, Sartiz se našao i u centru pažnje zbog želje ljubitelja auto-moto sporta da mu se oda poštovanje kakvo zaslužuje. Tokom poslednjih decenija, legendarni britanski motociklista i automobilista dobio je tri ordena od Kraljice Elizabete II – Član Britanske imperije (MBE), Orden Britanske imperije (OBE) i Komandant Britanske imperije (CBE).

Mnogi su s pravom očekivali da će se Sartizovo ime naći na listi onih koji zaslužuju titulu viteza, ali, nažalost, to se nije desilo. Svake godine bi hiljade ljudi za kraljičin rođendan ili pred Novu godinu potpisivalo peticiju da bude uvršen, ali bez uspeha. Dostignuća iz različitih oblasti je teško porediti, ali je baš po onima koje je sam ostvario Sartiz bio drugačiji od drugih i zaslužio je da ga ljudi oslovljavaju: „Ser Džon Sartiz“. Baš zato je  za kraj ovog testa prigodna poruka koja stoji u naslovu:

Ostali ste dužni jednu titulu, Vaše veličanstvo!