Sena i ja

Pascal Rondeau/Getty Images

Mrzim 1. maj, i tako je već tačno 23 godine. Ne bih mogla da kažem da nešto drugo u životu uopšte mrzim, ali mi je teško da zamislim da će se moj odnos prema tom datumu ikada promeniti.

Pascal Rondeau/Getty Images

Ponekad mi se čini da je prošlo mnogo više od 23 godine, a opet postoje i trenuci kada mi je teško da poverujem da je 2017. godina. Zbog toga mi je još više neverovatno da se sećam praktično svih detalja tog 1. maja 1994. godine bolje nego nekih stvari koje su se desile pre samo nekoliko dana.

Ali, baš je to poenta onih dana koji vam promene život, a meni je taj 1. maj pre 23 godine učinio upravo to. Imam osećaj da je pred mene stavio izbor kojim ću putem da nastavim, da li ću okrenuti leđa, mogu reći, svojoj prvoj ljubavi ili ću uprkos tragediji ostati uz nju. Izabrala sam put koji me je doveo do ostvarenja mnogih snova i na tome mogu da se zahvalim i njemu – Aertonu Seni.

Simbolično, pre godinu dana započela sam novo poglavlje svog života, upravo ovde, na Sport klubu, a vrlo je moguće da do njega ne bi ni došlo da nisam bila pod tolikim uticajem Senine magije. Bila sam klinka kada sam ga prvi put videla u njegovom žutom Lotusu i nije mi bilo potrebno mnogo vremena da shvatim da on nije sa ove planete. Zbog toga mi je i srce puklo na milion komada onog trenutka kada je u bolidu Vilijamsa udario u zid u krivini Tamburelo u Imoli.

Simon Bruty/Allsport

Tada je završen život jednog od najvećih sportista svih vremena, ali sve ono što je on predstavljao i dalje živi. On je bio mnogo više od krvi i mesa, čovek koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim i možda čak i veći od sporta koji ga je proslavio. Jednostavno, ili ga volite ili ga mrzite, nema treće opcije, a namerno ne pišem u prošlom vremenu.

Sena jeste poginuo tog 1. maja 1994. godine, ali njegov duh i dalje živi. Da li se on nalazi u Imoli, Sao Paulu ili Monte Karlu, teško je zaključiti, ali je prisutan. Ono što mogu iz ličnog iskustva da kažem jeste to da sam malo kada u životu bila toliko nervozna kao prilikom posete stazi „Enco i Dino Ferari“ i statui posvećenoj Seni koja se nalazi nasuprot kobne krivine.

Čudan je osećaj znati šta se desilo na tom mestu i stajati na njemu dvadesetak godina kasnije. Ali, onog trenutka kada sam se našla ispred statue Sene kako sedi pognute glave osetila sam olakšanje i sreću. Mnogi bi se pitali zašto i kako, ali odgovor ne može biti jednostavniji – imala sam tu čast da uživam u magiji za mene najvećeg vozača koji će se ikada pojaviti.

Marko Trajković

Što se mene tiče, nije morao da ima ni tri titule, ni 41 pobedu ili 65 pol pozicija. Očarao me je u trenutku kada je broj njegovih trijumfa mogao da se nabroji na prste jedne ruke. Bilo je dovoljno da u žutom Lotusu maestralno ovlada ulicama Monte Karla, ništa više. Ako bih birala momenat koji je najviše uticao na moj život, rekla bih da je, bez sumnje, to taj.

Monako je mesto gde je potrebna hrabrost, precizna vožnja, stalno stiskanje kočnica, tehničko savršenstvo i neverovatna želja. Niko u tome nije bio bolji od legendarnog Brazilca, koji je šest puta slavio u Kneževini, prvi put baš u već pomenutom Lotusu. Ipak, taj bolid nije bio ni prići onim šampionskim koje su vozili Emerson Fitipaldi 1972. i Mario Andreti 1978. godine. To Senin prvenac u Monte Karlu čini još većim.

Od 1989. do 1993. godine bio je nezaustavljiv na izazovnoj uličnoj stazi, zbog čega je dobio nadimak ’Princ Monaka’.  Ali, za mene je više bio ’Kišni čovek’, nego bilo šta drugo. Ne postoji druga adekvatna reč kojom bi mogla da se opiše njegova vožnja po kiši osim da je to bila prava umetnost.

Njegov osećaj po kišom okupanoj stazi bio je neverovatan, gotovo vanzemaljski. Kiša je izvlačila ono najbolje iz njega – dovoljno je prisetiti se samo jedine trke Formule 1 koja je vožena na „Donington parku“. Sena je te 1993. godine po pljusku redom preticao Mihaela Šumahera, Kajla Vendlingera, Dejmona Hila i Alena Prosta u prvom krugu i preuzeo vođstvo, a do trijumfa je došao beskompromisnom taktikom u promenljivim uslovima.

Njegova vožnja u tadašnjem bolidu Meklarena u izuzetno teškim uslovima trebalo bi da postidi većinu današnjih vozača, koji pri pojavi malo jačih padavina traže da se trka prekine. Tu pobedu na Velikoj nagradi Evrope mnogi smatraju najvećim trenutkom njegovog sjaja, ali ne i ja. Za mene je to njegov kvalifikacioni krug na ulicama Monte Karla 1988. godine.

U taj jedan jedini krug utkana je tolika predanost kakvu je retko ko uopšte sposoban da pojmi. To je ljubav – Sena je voleo Monte Karlo, a on je voleo njega. Bila je to posebna veza, a baš na tom mestu bilo je jasno koliko je uvek želeo više i nikada nije želeo da se zadovoljava prosekom.

Još jedno mesto na kojem njegov duh i dalje ’živi’ sigurno je i „Suzuka“. Na tom mestu je osvojio sve tri svoje titule – 1988, 1990. i 1991. godine, a takođe je i poražen od Prosta prilikom odbrane svog prvog naslova prvaka. Samo svoju prvu titulu je obezbedio trijumfom u Japanu, i to je bilo baš one godine kada su Prost i on Meklarenu doneli trijumfe na 16 od 17 trka.

Godinu dana kasnije, ponovo je usledio okršaj Sene i Prosta, ali je titula otišla u ruke Francuza. Na toj trci su imali jedan od poznatih okršaja, posle kojeg su završili pored staze, ali dok je Sena uspeo da se vrati u trku, za Prosta je ona bila završena. Ipak, posle trke, Brazilac je diskvalifikovan, čime je titula pripala Prostu. Repriza je usledila 1990. godine, ali su uloge bile obrnute, da bi do svoje treće i ujedno poslednje titule došao posle duela sa Najželom Menselom u Vilijamsu, a ne Prostom.

Njegove borbe sa Prostom bile su ikonske, preticanja mu nikada nisu bila obična, a može se reči da su ga rivali sanjali godinama. Neki ga možda i dalje sanjaju. Manevri koje je izvodio praktično je bilo nemoguće kopirati, za njega granice nisu postojale, a bio je i te kako svestan da bi mogao da pogine. Čak je jednom rekao da bi tako i voleo da umre i eto, želja mu je ispunila, ali je šokirala ceo svet.

Iako je u Formuli 1 viđen veliki broj tragedija u decenijama ranije, nijedna nije uticala toliko na sam sport kao Senina smrt. U godinama koje su usledile, postao je još veći i pokazao je da je istinita izreka da legende žive onoliko koliko ih pamtimo. Senu ću ja pamtiti do kraja svog života, a sigurna sam i milioni ljudi koji su imali tu sreću da budu svedoci njegove magije. Zbog toga ću mu večno biti zahvalna.