Trenutak zamrznut u vremenu

YouTube screenshot

Ne znate im imena, ali znate ko su. Imena nisu ni važna, postupci su ti koje se računaju. Njihov je uticao na istoriju XX veka zbog onoga što su uradili 16. oktobra 1968. godine. Izuli su se i podigli pesnice uvis i nisu ni slutili da će u narednim decenijama postati simbol borbe za ljudska prava.

U životu, postoje početak i kraj. Početak nije važan, ni kraj nije. Sve što je važno je ono što se desilo između – da li ste spremni da uradite ono što je potrebno da biste nešto promenili. Moraju da postoje fizičke i materijalne žrtve. Kada se prašina slegne i kada se spremate da igrate poslednji ining, najveća nagrada je što znate da ste uradili ono zbog čega ste i poslati na ovu planetu“.

To su reči Džona Karlosa, koji je pre 49 godina osvojio bronzanu medalju u trci na 200 metara na Olimpijskim igrama u Meksiko Sitiju. Zajedno sa svojim sunarodnikom Tomijem Smitom, koji je stajao na najvišem stepeniku pobedničkog postolja, izrazio je protest zbog kršenja ljudskih prava Afroamerikanaca u Sjedinjenim Državama. Slika njih dvojice zajedno sa osvajačem srebrne medalje Australijancem Piterom Normanom, koji im je pružio podršku, obišla je svet i ostala u pamćenju svih koji su je barem jednom videli.

Smit i Karlos su zajedno pohađali Univerzitet San Hozea, gde ih je trenirao legendarni Lojd Vinter. Obojica su poticali iz siromašnih porodica, a poznato je da se Karlos preorjentisao na atletiku, uprkos želji da bude plivač, pošto su, kako je njegov otac rekao, bazeni postojali samo u „klubovima u koje idu belci i bogati“. Kada su trčali, bili su nezaustavljivi, a kada je došao trenutak da zastanu odlučili su da neće samo mirno stajati. Bilo im je dosta svega i znali su da povratka nema.


Iz Međunarodnog olimpijskog komiteta su posumnjali da nešto spremaju, pa su poslali Džesija Ovensa da porazgovara sa njima. Ovensa, koji je 32 godine ranije osvojio četiri zlata na Igrama u Berlinu, koja su i dalje simbolična zbog svega što se dešavalo u Nemačkoj u to vreme. Međutim, njih dvojica su odlučili, znali su kakvu poruku žele da pošalju još pre nego što su uopšte započeli trku na 200 metara. Zbog boje svoje kože su dobijali pretnje smrću, tokom odrastanja su morali da se tuku da bi preživeli i sada su dočekali trenutak da svoju ogorčenost podele sa milionima ljudi.

Užasan je osećaj kada 50.000 ljudi odjednom ućuti, osećate se kao da ste usred uragana. Nije to toliko dugo potrajalo, pošto su usledili zvižduci, uvrede i još gore stvari. Ljudi su nas gađali i vikali rasističke uvrede, poručivali su nam da se vratimo u Afriku, a bilo je i komentara da ne mogu da veruju da je crncima dozvoljeno da trče na ‚njihovim‘ igrama“, rekao je Karlos nekoliko decenija kasnije.

Norman im je svoju podršku pružio time što je nosio bedž Olimpijskog pokreta za ljudska prava isto kao i oni, i tokom godina ga je pratilo sve što se desilo tog dana. Istakao je da nije znao kakav je Smitov i Karlosov tačan plan, ali mu je bilo jasno da se nešto dešava iza njega kada je stadionom zavladala tišina. Nije izabran u tim za Igre u Minhenu četiri godine kasnije, iako je imao sjajna vremena, a takođe nije dobio nikakvu ulogu kada je Sidnej dobio organizaciju najveće sportske planetarne smotre 2000. godine. Izvinjenje zbog tretmana kakav ga je dočekao u Australiji dobio je tek pre pet godina, kada je već bilo kasno.


Dan posle dodele medalja, Međunarodni olimpijski komitet je naredio da Smit i Karlos budu suspendovani, a čak je bilo i pretnji da će kompletan tim Sjedinjenih Država biti izbačen sa Olimpijskih igara. Američki mediji su na naslovnim stranama optužili Smita i Karlosa da su izveli nacistički pozdrav. U to vreme, protest
i za prava Afroamerikanaca su bili sve češći, a prethodili su im ubistvo Martina Lutera Kinga i rat u Vijetnamu.

Nisam mogao da zamislim da će taj trenutak na pobedničkom postolju ostati zamrznut za sva vremena. Nisam imao ideju šta nas čeka. Nisam znao, niti sam cenio činjenicu da se put naših života u tom trenutku nepovratno promenio“, napisao je Karlos u svojoj autobiografiji.

Po povratku u Sjedinjene Države, dugo se situacija nije smirila. Smit je zbog svojih, kako su rekli, aktivnosti protiv Amerike, izbačen iz vojske, a godinama su mu stizale pretnje smrću, isto kao i Karlosu. Srećom, kako su godine prolazile, bilo ih je sve manje, ali je proteklo mnogo vremena pre nego što su prestale da stižu. Javnost je postepeno menjala mišljenje, pa je njihov potez postao primer hrabrosti i poštovanja svojih principa.

Kevin Winter/Getty Images

Mislim da je definitivno mnogo više ljudi koji uviđaju značaj njihovog poteza od pre skoro 50 godina, ali je izvesno da je to slučaj i zbog toga što je tada to uglavnom doživljeno veoma negativno u američkoj javnosti. Njih dvojica su imala ogromne probleme, dobijali i pretnje smrću zbog gesta, koji je jednostavno bio protest protiv nejednakosti. Danas se, bar ja tako mislim, na njihov potez gleda mnogo pozitivnije, mada ne u svim slojevima društva, možda je bolje reći, među ljudima različitih političkih i ideoloških opredeljenja. Drugim rečima, otpor protiv takvog izražavanja mišljenja i dalje je prisutan, a najbolji primer svakako je Kolin Kapernik“, rekao je za Sport Klub Braca Đorđević, novinar „Glasa Amerike“, koji već godinama živi u Sjedinjenim Državama.

Putevi dvojice američkih atletičara su se od tada razdvojili. Smit se preorjentisao na američki fudbal i zaigrao je na poziciji vajd risivera u Sinsinati Bengalsima. Kasnije se vratio atletici kao trener, a predavao je i sociologiju na Oberlin koledžu u Ohaju. Kalifornijska „Kuća slavnih crnog sporta“ proglasila ga je za sportistu prošlog milenijuma, a to je samo jedno od mnogobrojnih priznanja koje je dobio.

Karlos je u godini koja je usledila izjednačio svetski rekord na 100 jardi (9.144 metra) i predvodio San Hoze do titule u NCAA. U isto vreme je radio kao obezbeđenje u jednom noćnom klubu i kao domar, da bi nekoliko godina kasnije isto kao Smit završio u američkom fudbalu. Zbog povrede kolena nije prošao probu u Filadelfija Iglsima, ali je potom igrao za Montreal Aluete u Kanadskoj fudbalskoj ligi (CFL). Bio je u Organizacionom komitetu Igara u Los Anđelesu 1984, a od tada ima ulogu pedagoda u jednoj srednjoj školi u Palm Springsu.

YouTube screenshot

Možda najveće priznanje Smit i Karlos su dobili 2005. godine, kada je ispred Univerziteta u San Hozeu otkrivena statua na kojoj stoje identično kao tog 16. oktobra 1968. godine. Na statui nema Normana, pošto je on to odbio pre svoje smrti 2006. godine. Na taj način je posetiocima dozvoljeno da stanu na njegovo mesto u znak solidarnosti sa borcima za ljudska prava. Karlos je jednom prilikom rekao da se australijski atletičar nije nikada oporavio posle reakcije javnosti u domovini zbog solidarisanja sa njim i Smitom.

Platio je cenu za svoj izbor“, objasnio je Smit, koji je zajedno sa Karlosom nosio Normanov kovčeg na sahrani, „Nije to bio samo jednostavan gest pomoći nama, bila je to njegova borba. Bio je belac, beli Australijanac između dvojice obojenih, koji su ustali u trenutku pobede u ime iste stvari“.

Norman izvinjenje koje je zaslužio nije dobio za života, ono je došlo kasno, šest godina posle njegove smrti. Nekada je dovoljno kada znate da ste uradili pravu stvar, ali iako je bio svestan da je to učinio, australijski atletičar nije zaslužio da ga ceo kontinent posmatra kao neprijatelja. Skoro pola veka je prošlo, neke stvari su se promenile, a neke nisu.

Ezra Shaw/Getty Images

Kada premotamo vreme 48 godina unapred to je i te kako jasno. Najbolji pokazatelj za to je slučaj Kolina Kapernika, koji je pred početak prošle sezone u NFL započeo svoj protest zbog rasne nejednakosti u Sjedinjenim Državama. Prvo je sedeo tokom intoniranja himne, a potom klečao. Usledile su podeljene reakcije – veliki broj ljudi je ukazivao da tako ne poštuje one koji su izgubili svoj život boreći se za Ameriku, a s druge strane njegov dres je postao najprodavaniji u NFL.

Smatram da je to bila snažna poruka i apsolutno ga podržavam. Mislim da je narativ da je nepoštovanje zastave ujedno nepoštovanje ljudi koji su dali život za Sjedinjene Države pogrešan. Kapernik je i sâm to mnoštvo puta ponovio, a čuo sam to i od nekih američkih veterana na televiziji, s obzirom na to da je to poslednjih meseci bila prilično zastupljena tema, o kojoj su se vodile diskusije, a dodatno je izbila u prvi plan kada se u priču umešao aktuelni predsednik Sjedinjenih Država. Naravno, i broj onih koji ne mogu da razdvoje te dve stvari je veliki, ali u ovom slučaju, ja mislim da je Kapernik na ispravnoj strani“, naglašava Đorđević u razgovoru za Sport Klub.

Na Kapernikovu stranu stao je i olimpijski šampion na 200 metara iz Meksiko Sitija, istakavši da 29-godišnji kvoterbek trpi jer govori istinu. Iako kaže da nije iskoristio pravi način da svima stavi do znanja šta želi, najvažnija je činjenice da se bori za ono u šta veruje.

https://youtube.com/watch?v=ddTRuCsyQCA

Kolin ima 28 godina i shvata da stvari nisu baš onakve kakve su rekli da će biti. Govori šta misli, ali na način sa kojim se mnogi Amerikanci ne slažu. Ocrnjen je bog toga kako govori istinu. Podržavam ga jer istinu iznosi na videlo, bez obzira na način na koji to radi. Ako to ne radi nasilno, treba poslušati šta ima da kaže“, rekao je Smit prošle godine.

Kapernik je u trenutku kada je započeo protest bio drugi kvoterbek 49ersa i zbog toga su mnogi smatrali da nije na mestu da sebe stavlja u centar pažnje, ispred onih koji dobijaju priliku na terenu. Pogrešan tajming je izabrao, ali su mu se iz nedelje u nedelju pridruživali drugi igrači, prvo saigrači, potom i rivali. Ipak, nijedno baš veliko ime nije pružilo podršku Kaperniku, a on je posle nekoliko nedelja dobio priliku da bude starter. Samo, nije dugo to ostao, a na kraju sezone sporazumno je raskinuo ugovor sa 49ersima.

Govor može da poprimi mnogo različitih formi. Mi smo u Sjedinjenim Državama ponosni na našu drugu tradiciju ohrabrivanja da drugačija mišljenja treba da se čuju“, rekao nam je pres ataše Ambasade Sjedinjenih Država u Beogradu Erik Hejden.

Sean M. Haffey/Getty Images

Još pre toga bilo je spekulacija u vezi njegove budućnosti, a glavno pitanje je bilo da li je njegova karijera završena. Nijedan tim nije izrazio interesovanje za njega, a njegova statistika nije toliko impresivna da bi nekome bio prvi izbor. Kornerbek Sijetl Sihoksa Ričard Šerman čak je jednom prilikom izjavio da su se vlasnici timova dogovorili da ne angažuju Kapernika pošto im ne treba neko ko se ne koncentriše na sport, već na politiku.

Nedelje su prolazile, a vesti o Kaperniku nije bilo. Nova sezona je počela, a brojni igrači nastavili su proteste i bez njega. Tako je i usledila reakcija predsednika Sjedinjenih Država Donalda Trampa, koji je poručio da bi timovi trebalo da uruče otkaz svakom igraču koji ne poštuje himnu. Očekivano, sledećeg vikenda je usledila reakcija, a onima koji su klečanjem, sedenjem ili ukršanjem ruku iskazali protest ne zna se tačan broj. Među njima su se našli i vlasnici pojedinih timova koji su tokom predsedničke kampanje dali i finansijsku podršku Trampu, ne samo svoj glas.

Amerika je u ovom trenutku strahovito podeljena zemlja. Ta činjenica da Kapernik ne može da pronađe angažman iako po kvalitetu to sigurno zaslužuje, dovoljno govori, mada postoji i teorija da bi Kapernik sigurno bio deo NFL da je među pet ili deset najboljih kvoterbekova lige. Realno je da bi mogao da bude starter u bar nekoliko timova, a rezerva svakako, ali mnogi smatraju da je rizik imanja njega u timu preveliki za dobar biznis. Tačnije, rizik koji on donosi, zbog onoga što gazde klubova smatraju negativnim publicitetom jer su pre svega biznismeni koji žele da zarade, nadjačava korist, koji bi Kapernik doneo na terenu“, kaže Đorđević, „I to je u neku ruku argument protiv kojeg je teško ići. Neki od njih su se pre nekoliko nedelja priključili ogromnom broju igrača koji su protestovali, ali su neki od njih, uključujući vlasnika Dalas Kaubojsa Džerija Džonsa posle rekli da će kazniti svakog igrača koji bude klečao. Ove nedelje NFL bi trebalo da razmatra da li da primora igrače da stoje tokom izvođenja himne, tako da je stvarno teško reći da je taj masovni protest od pre nekoliko nedelja pokazatelj da se nešto menja. Otpor je i dalje veliki, a stvari u Americi se uglavnom menjaju veoma sporo“.

Stacy Revere/Getty Images

Protesti su nastavljeni i narednih nedelja, ali nisu bili toliko brojni, pošto je već svima posle dešavanja tokom četvrte nedelje bilo jasno kako stoje stvari. Problem je, međutim, što su protesti ovoga puta bili upućeni protiv Trampa, a ne zbog borbe za ljudska prava. Brzo se sve stišalo, ali se Kapernik vratio u centar pažnje svojom tužbom protiv vlasnika NFL timova. U njoj je istakao da je nepravedno izopšten prilikom biranja kvoterbeka, a da mu je jedina želja da se vrati na teren.

Video sam tu informaciju, ali iskreno, nemam dovoljno znanja u oblasti prava da bih mogao da procenim hoće li dobiti tu tužbu ili ne. Međutim, čak i da dobije, ne vidim ako iko može da primora vlasnika kluba da mu da posao, odnosno da dozvoli svom generalnom menadžeru da ga angažuje. Kada je reč o Kapernikovom povratku u NFL, lično, iako smatram da zaslužuje i da je nepravda to što mu se događa, nisam optimista“, naglašava Đorđević.

Međutim, tokom cele prošle sezone u centru pažnje je bio zbog sedenja i klečanja tokom intoniranja himne, a ne zbog svojih igara. I kada je dobio priliku, nije je iskoristio. Statistika čak nije na njegovoj strani, pošto njegovu igru ništa ne izdvaja. Bio je sjajan tokom sezone kada je 49erse predvodio do Superboula, u kojem su poraženi od Baltimor Rejvensa. Od tada su mu igru svi pročitali, zaustavili su mu trčanje i naterali su ga baca iz ‚džepa‘ u čemu su mu procenti i te kako loši.

Uprkos svemu tome, Kapernik je na svoj način ukazao na izuzetno važnu stvar, ne samo u Sjedinjenim Državama, već u celom svetu. Iako napredak tokom decenija postoji, mnogo toga još treba da se uradi da bi moglo da se kaže da je nivo zadovoljavajuć.

Brian Bahr/Getty Images

Sjedinjene Države nastavljaju da rade na svom tlu i širom sveta na napretku po pitanju ljudskih prava. Napravili smo znatan napredak, ali uvek postoji prostor za poboljšanje. Nedavna inicijativa Bele kuće na Istorijskim crnim koledžima i univerzitetima (HCBUs) je dobar primer za napor koji će pomoći da određeni ‚Ol starovi‘ drugim studentima ukažu na značaj obrazovanja“, naglasili su nam iz Ambasade Sjedinjenih Država u Beogradu.

Slično mišljenje ima i Đorđević, koji kaže da nije siguran koliko su sami Smit i Karlos imali uticaj na to, ali da je evidentno da se situacija menja.

Amerika je sigurno napredovala u ljudskim pravima, ali verovatno ne toliko koliko sama smatra. Ima tu još mnogo prostora za napredak, mada se takođe ne može reći da je Amerika jedina koja bi mogla da poradi na tome, mislim da je to verovatno istina za većinu zemalja sveta. Koliko si Smit i Karlos doprineli tome? Na to pitanje nije baš lako odgovoriti, sigurno da jesu, ali ne bih mogao da se zakunem da su preobratili mnogo onih koji su u to vreme bili snažno protiv njihovog gesta“, ističe Đorđević.

Srećom, postoje ljudi kojima su Smit i Karlos, pa i Kapernik otvorili oči. Nikad se ništa nije promenilo preko noći, pošto je to proces. Ali, ako se borite za ono u šta verujete, iako nekada nije lako, kad-tad će nagrada doći. I to nas vraća na sam početak teksta, što kompletira krug, uz poruku da je najvažnije da vi znate da ste uradili pravu stvar.