“Imam više pobeda nego milijardu Kineza zajedno”

Skener 27. jul 201811:10 > 11:11
Dragan Kašerić

Bila je sredina juna 1990. godine, a na stazi „Grobnik“ vožena je Velika nagrada Jugoslavije, za koju se ispostavilo da je bila i poslednja u istoriji. Tog dana na najvišem stepeniku pobedničkog postolja našao se Štefan Prajn, kojem je, zanimljivo, to bila prva i poslednja pobeda u karijeri.

Kada premotamo vreme 28 godina unapred, najbolji motociklisti na svetu odavno ne posećuju automotodrom pokraj Rijeke. S druge strane, Prajn je i dalje tu, u Svetskom šampionatu, ali u drugačijoj ulozi – sada ima funkciju trenera vozača Mark VDS rejsinga.

Priliku da konačno razgovaramo sa proslavljenim nemačkim motociklistom dobili smo ove godine u Barseloni, ali je malo falilo da do intervjua i ne dođe. U vreme kada je sada već bivši portparol belgijskog tima zakazao intervju, Prajn se sunčao na plaži, ali smo se lako dogovorili za novi termin. Doduše, jeste malo kasnio i tada, ali mu je Đoan Mir pružio odličan, da kažemo, izgovor.

U intervjuu za Sport Klub Prajn se prisetio svog jedinog trijumfa i borbi koje je vodio tokom tog dana. Takođe je pojasnio šta tačno znači biti trener vozača, a ujedno i otkrio šta svakoga od njih sa kojima sarađuje, a na spisku su Franko Morbideli, Tom Luti, Aleks Markes i Mir, čini posebnim.

Za početak se vraćamo na taj 17. jun, dan kada je Prajn ostvario najveći uspeh svoje karijere pobedivši na Velikoj nagradi Jugoslavije u klasi do 125 kubika, ispred dvojice Italijana – Lorisa Kapirosija i Bruna Kazanove. Nemac je tu sezonu završio na trećem mestu u poretku, sa samo 13 bodova manje od Kapirosija, koji je te godine osvojio prvu od svoje tri titule svetskog šampiona.

Naravno, to nikad ne bih zaboravio, ali ponekad mi i moji vozači šalju YouTube snimke. U tom trenutku nisam znao da će to biti poslednja Velika nagrada Jugoslavije, ali bila je to teška trka, borba do samog kraja, a to je bilo trkanje. Neki od mojih vozača sa kojima radim nisu ni rođeni kada sam ja pobedio na toj trci, tako da sada znate zašto mi je kosa sve više seda“, rekao je Prajn na početku razgovora .

Na pitanje da li bi mogao nešto više da kaže o borbama koje je imao tog dana, Prajn je odgovorio:

Bile su to borbe sa Ralfom Valdmanom, on je bio moj najbolji prijatelj na trkama, preminuo je prošle godine, i Lorisom Kapirosijem, naravno, još nekim italijanskim vozačima, Adijem Štadlerom, koji je takođe Nemac. Bila je to stvarno borba koja je trajala tokom svih krugova. I na kraju je svako, a mislim da su šestorica-sedmorica bili u glavnoj grupi, mogao da pobedi, ali sam ja uspeo. Uradio sam nešto bolje bolje u odnosu na druge i još sam srećan. To je samo jedna pobeda, ali uvek kažem da je jedna više nego što imaju milijardu Kineza zajedno“.

Zahvaljujući toj pobedi, Prajn je i te kako poznat u Svetskom šampionatu, za šta je zaslužan Ijan Viler, nekadašnji portparol Mark VDS rejsinga. Viler je u svim objavama na društvenim mrežama proslavljenog motociklistu predstavljao kao pobednika Velike nagrade Jugoslavije i sada ga mnogi znaju upravo zbog toga.

Da, moj menadžer je to sredio, stalno je promovisao. Ali, smešno je zaista, u početku je to stvarno bila šala, ali se potom, kako bih rekao, pokrenulo i sve više je onih koji ne kažu Štefan ili Haša, već i pobednik Velike nagrade Jugoslavije 1990. godine. Ian mi je otežao posao, ali zbog toga i dobija milione od mene da bi radio dobar posao, znate“, uz osmeh je otkrio Prajn.

Dragan Kašerić

Teško je porediti ono što se dešavalo te godine i ono u sezonama koje su usledile posle toga, pošto se motociklizam mnogo promenio. Međutim, ono što je ostalo isto je trud koji ulažu motociklisti na samoj stazi.

Ono što možemo da kažemo da uvek u vreme kada se trkate i pobedite na nekoj trci to ima vrednost. Reći sada da je ranije bilo lakše, teže ili bili šta drugo nije pravedno jer tada su bile drugačije gume, drugačiji motori, staze su bile drugačije. Morate da shvatite da je svako imao svoje vreme i sada kada Aleks pobeđuje to je isti trud koji sam ja uložio 1990. godine. To ne može da se poredi, pobeda je pobeda i uvek će biti tako. U tom trenutku, tog dana, u datim okolnostima, na toj stazi, vi ste bili najbrži“, naglašava Prajn.

Još nešto se promenilo, a to je bezbednost samih staza. „Grobnik“ bi morao da pretrpi velike promene da bi uopšte imao šansu da se nađe u kalendaru Svetskog šampionata, a njegova bezbednost ne može da se poredi sa onom koju imaju staze kao što su „Katalunja“, „Brno“ ili „Asen“.

Postojala je procedura. Tako je, mislim, 1989. godine pokrenuta IRTA, organizacija zadužena za timove i vozače, i mnogo se radilo na tome. Bezbednosni standardi kakve imamo danas, sa zaštitnim ogradama, prostorom pored staze, delimično su razvijani svake godine sve više i više. Uz to, motori su brži. Današnji motocikli, na primer u Moto3 kategoriji, imaju po 60-65 konjskih snaga, mislim da sam ja u to vreme imao motor od 40,5 konjskih snaga. Sve se promenilo uz razvoj tehnike, sve ide dalje, a u međuvremenu staze i bezbednost moraju da se razvijaju. Takođe, tu su i kacige, rukavice, kombinezoni, čizme, sada je sve potpuno drugačije nego ranije. Sve je bolje, ali je i neophodno da bude tako jer su brzine koje se postižu i vremena po krugovima potpuno neverovatni. Potreban vam je takav razvoj čisto zbog bezbednosti“, ističe Prajn.

© 2018 – Moto2GP S.A.

Prajnova funkcija u Mark VDS rejsingu jeste trener vozača, a na pitanje kako on to trenira vozače kaže:

Moram da kažem da mi se nekad ne sviđa ime funkcije ’trener’. Svi su oni dobri vozači i nije kao da ja izađem na stazu i kažem im: ’Promeni ovo, ovo i ovo’ i onda su oni za sekundu brži. Moj posao se sastoji od mnogih stvari, snimam ih, naravno, upoređujem ih sa drugima, a na sastancima svake večeri svakog dana sa svakim vozačem i šefovima ekipa ja izlažem svoje utiske i to je samo jedan deo onoga što se uzima u obzir. Šta sam ja video, kakva su moja očekivanja, šta ja mislim o kompletnoj opremi i takve stvari, sve se to oblikuje u jednu ideju, a onda šefovi ekipa donose odluku za sledeći dan. Moj deo je, da kažem, da oblikujem vozača u njegovoj glavi. Naravno, vozač je tu najvažniji, a glava je sve. Ako ste slobodni, ako se osećate dobro, ako ste pozitivni, onda je mnogo toga moguće. Moja čaša sa vodom je polupuna, a nikada poluprazna. Čak iako je situacija teška, kao što je slučaj nekog dana, na primer, sa obojicom naših vozača u kraljevskoj klasi, ne treba da se kaže da situacija nije dobra. Pokušavam da od sitnica koje su dobre napravim da ih ima sve više, da sa većim samopouzdanjem uđu u trku ili u sutrašnji trening“.

Nekadašnji nemački motociklista radi sa dvojicom aktuelnih svetskih šampiona – Frankom Morbidelijem i Đoanom Mirom, koji su napravili po korak napred otkako su osvojili titule.

Obojica su promenili klasu i otišli korak napred u sledeću kategoriju, što je veoma teško. Malo je teži prelazak iz Moto2 u MotoGP jer je to najjača kategorija i postoji veliki broj stvari koje morate da naučite o elektronici, takođe i čuvanju pneumatika i sve je to neverovatno teško. Tu je i Đoan, naravno, šampion Moto3, prilagodio se veoma brzo na Moto2, već možete da vidite na kom je nivou. Ako ima određeni problem, ako nije baš sve u redu, ipak uspeva da bude šesti ili sedmi, može da se bori za podijum i poprilično sam siguran da će pobediti na jednoj ili dve trke ove godine. To je veliki korak, ali ovi momci imaju maksimalni talenat, obojica su na svom način veoma dobri, svetski šampioni su. Na neki način, svaki vozač koga treniram je drugačija osoba, tako da je ono o čemu pričam sa Frenkijem drugačije u odnosu na ono što razgovaram sa Đoanom. Takođe sve zavisi od njihovih godina. To je onaj osećaj koji neko mora da ima u mom poslu, očigledno je da to ja imam, a to je da nađem pravi ’alat’ da im priđem. Oni me ne vide kao 52-godišnjeg čoveka koji ne zna ništa, tako da pribegavam najvećem triku i ja sam taj koji luduje, nekad sam luđi i od njih, a to je da bih im podigao nivo poštovanja. Na kraju je rezultat taj koji se računa, pa i dan danas kada sam na stazi i kada je dan trke i dalje mi se prsti znoje jer sam i dalje u tome“, otkriva Prajn.

Pored Morbidelija i Mira, Prajn radi i sa Tomom Lutijem i Aleksom Markesom, koji takođe znaju kako je to biti šampion. Obojica su osvojili titule u najslabijoj kategoriji, u razmaku od devet godina, a Prajn kaže da svako od njih ima svoje kvalitete.

Svako od njih ima svoj način da se fokusira na trkanje. Svi su tokom karijere naučili koje stvari treba ostaviti po strani, šta god da su. Nekad su privatne, nekad su problemi u timu, šta god da su, imaju sposobnost da sebe dovedu do toga da kada je trening ili trka, pola sata pre toga odvajaju samo za sebe, presvlače se, oslobađaju svoj um, počinju da se koncentrišu. Kao vozač morate da naučite, a oni su to naučili u prošlosti, da morate da ostavite sve po strani, da morate da budete koncentrisani i slobodni u glavi. I samo slobodnim razmišljanjem možete da budete brzi. Još jedna stvar na koju ja pokušavam da im skrenem pažnju je da ukoliko uživate u tome što radite možete da budete brzi. Ako to vidite kao posao ili ne osećate zadovoljstvo radeći to ne postoji način da budete brzi. Morate da imate taj osećaj, da ste srećni jer ćete sesti na motor, to je sve. 35 godina sam se trkao, video sam mnoge stvar, kako dobre, tako i loše, a ponekad vidim nešto tek kada pogledam u oči tih momaka i znam kako su raspoloženi. Ponekad sedim u boksu, oni me pogledaju možda pet minuta pre početka kvalifikacija i ja im pokažem da je sve ok. Ponekad ne morate da komunicirate jer ja znam kako svaki od njih razmišlja i kakvo mu je raspoloženje. Nekad sedimo zajedno u iznajmljenom automobilu, idemo u hotel ili restoran ili na neki sponzorski događaj i tada razgovaramo. Sve zavisi, morate da imate osećaj kada je pravo vreme da razgovarate sa nekim“, kaže Prajn.

Stalni kontakt između vozača i njega postoji tokom trkačkog vikenda, ali se, očekivano, dešava i da ga zovu potpuno neočekivano da bi ga pitali za savet ili nešto slično.

Da, zbog mnogih stvari me zovu, a one nekad nemaju veze sa trkanjem. Nećemo ulaziti u detalje. Za njih sam ja takođe prijatelj, to je isto važno jer morate da imate dobar odnos, prijateljstvo da bi se izgradilo poverenje. Ne postoji dan tokom nedelje da ne razmenimo barem poruke, stalno smo u kontaktu. Šalju mi nešto kada rade nešto privatno, kada odu na džetski ili nešto slično. Nikada ne gubite kontakt i to je pravi način. Naravno, u početku, ako je neko nov, kao što je slučaj sa Đoanom ove sezone ili krajem prošle godine, Tomom takođe, morate da im pokažete da tražite nešto što oni nisu očekivali. Kažem im nešto što sam video na stazi, a oni pomisle: ’Šta je to, kako on to može da primeti?’. I onda dobijete malo poštovanja, pa oni kažu: ’On zna šta radi’. Odatle se sve dalje razvija. Takođe postoji dani kada odrade skoro sve veoma dobro i nije kao da mogu da im pomognem, ali postoje trke kada imam određenu ideju od petka do nedelje, oni to pokušaju na stazi i kažu da je to bila dobra ideja. Uvek postoji timski rad, ja ne radim sam, ali sam više okrenut samom vozaču. Jer je vozač najvažniji čovek u timu. I on mora da se oseća dobro, mora da bude slobodan u glavi, da uživa i to je moj posao“, naglašava proslavljeni nemački motociklista.

Mirco Lazzari gp/Getty Images

Otkako se vratio u Svetski šampionat kao trener vozača, Prajn je sarađivao sa velikim brojem motociklista, ali nije želeo da otkrije ko je od njih bio najbolji saradnju. Tačnije, rekao je da je upravo to zaboravio, ali je pristao da prokomentariše ko bi od njegovih sadašnjih vozača prvi mogao da osvoji novu titulu.

Suzbila si me u ćošak. Recimo to ovako – moramo da kažemo da kada neko dođe iz niže kategorije, iz Moto3, ono što je Đoan pokazao ove godine, napredak, brzinu i rezultate do sada, dok se Aleks već navikao na Moto2, da je on budući šampion. Da li će to biti u Moto2? Verovatno ne jer će sledeće godine preći u Suzuki u kraljevsku klasu, mnogo toga bi moralo da se desi ove godine, ali ništa nije nemoguće. Siguran sam da će se probiti. Ali, mnogo očekujem i od Aleksa u narednim godinama, imali smo velike probleme unutar tima poslednjih nedelja, ovo je njegova domaća trka, uveren sam da može da pobedi ovde, kao prošle godine, i da sa tim pozitivnim rasploženjem uđe u naredne trke. Siguran sam da ćemo barem u Moto2 ostvariti još nekoliko pobeda“, rekao je Prajn.

Prajn je pomenuo da će Mir sledeće godine voziti u kraljevskoj klasi za Suzuki, za šta misli da je pametan potez. Po završetku intervjua se i našalio istakavši da je jasno zašto mladi španski motociklista naredne godine mora da pređe u najjaču kategoriju, a to je zato što mnogo jede, po njegovim rečima.

Da budem iskren, kasnio sam na intervju jer smo baš razgovarali u mojoj kancelariji o njegovom prelasku. Za sve postoji mogućnost, ali mora sve da vam bude jasno u glavi da ne postoji ništa što možete da postignete na pet, šest ili sedam trka. Morate da sebi omogućite vreme da se prilagodite na MotoGP. To je potpuno drugačiji svet, manje ili više apsolutno nema nikakve veze sa Moto3 i Moto2 kategorijama. Tu je elektronika, čuvanje pneumatika, veoma je teško. Već sam prošao kroz to sa Skotom Redingom, Titom Rabatom, Frankom Morbidelijem, znam šta je važno i možda postoji mogućnost da nećemo izgubiti kontakt“, ističe Prajn.

Mirco Lazzari gp/Getty Images

Za kraj intervju se ponovo vraćamo najvećem uspehu Prajnove karijere, pošto nam je otkrio da je pre desetak godina imao deža vi kada se ponovo našao na „Grobniku“.

Pre nekoliko godina, pre deset godina, nisam siguran tačno, bio sam tamo sa nekim prijateljima na jednom događaju, bio je to prvi put da sam se vratio na tu stazu. Prošlo je deset-dvanaest godina, izašao sam na stazu, obukao sam kombinezon koji sam nosio 1990. godine, bilo je to pre nego što sam morao da stavljam maslinovo ulje da bih se uvukao u njega, bilo je stvarno kao deža-vi. I ne šalim se. Seo sam, spustio sam vizir, odvozao sam dva-tri kruga veoma lako, u glavi mi se vrteo film, mislio sam da me ponovo čeka ta trka. Bilo je zaista lepo. Cenim sve to, sećam se svega. Išli smo u Opatiju na lepu večeru, zaista sam uživao i nadam se da ću se vratiti tamo jednog dana, zašto da ne?“, rekao je Prajn.

Poručili smo mu da nam se javi sledeći put kada bude u ’kraju’ i da ćemo doći da ga snimimo i uradimo još jedan intervju, što je sa oduševljenjem prihvatio.

To je dobra ideja. Igor Eškinja je sada u Svetskoj motociklističkoj federaciji na visokoj poziciji i njegov brat ima hostel u Opatiji, čini mi se. U godinama koje su usledile održali smo prijateljstvo, uvek mi je govorio da dođem kad god poželim, da mogu da provozam nekoliko krugova na motoru. Jednog dana, što da ne? Tokom sezone u Svetskom šampionatu sam uvek zauzet, 238 nisam kod kuće, a kada jesam ne želim da radim nešto što ima veze sa trkanjem. Ali, vratiću se, daćete mi vizit kartu i kad dođem zvaću vas“, rekao je Štefan Prajn u intervjuu za Sport Klub.