Osmeh sa “Laguna Seke”

REUTERS/Lucas Jackson

Sećam se tog dana kao da je bio juče. Jer, kako ga se ne bih sećala? To je bio dan kada sam se zaljubila u Moto GP šampionat, a razloga su bila dva – Niki Hejden i „Laguna Seka“.

Bio je 10. jul 2005. godine, bila sam u Parizu, vratila sam se u hotelsku sobu pošto sam prethodno ispunila svoju veliku želju i prvi put uživo videla Ajfelov toranj. Ni slutila nisam da će se nešto kasnije desiti nešto što će više obeležiti taj dan, kao i da će mi to promeniti život.

Povezano

Do tada je Formula 1 bila moj omiljeni sport, pošto sam se, sada shvatam, besmisleno nadala da bi mogla ponovo da bude zanimljiva kao u najboljim danima, posebno krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Moto GP sam pratila, gledala sam većinu trka, znala sam za gotovo sve vozače, pa i za Hejdena. Ali, za mene je on bio timski kolega Valentina Rosija u vreme kada je Italijan vozio za Hondu i nije me nešto mnogo interesovao.

Sada shvatam da mi je tada nešto falilo da me natera da potpuno poludim za motociklizmom, a ispostaviće se ta se to „nešto“ desilo te večeri. Počela sam da vrtim kanale, uglavnom su na programu bili filmovi sinhronizovani na francuski, zbog čega sam samu sebe grdila što u školi nisam bila pažljivija na časovima iz tog jezika. I onog trenutka kada sam ugledala prizor sa starta trke za Veliku nagradu Sjedinjenih Država izbor toga šta ću gledati te večeri je bio završen.

Donald Miralle/Getty Images

Bila je to prva trka trka na tlu Sjedinjenih Država posle 11 godina, a na „Laguna Seki“ je vožena samo u kraljevskoj klasi. Razlog za to nije zato što bi ta staza bila previše izazovna za motocikle u ostalim kategorijama, već zbog kalifornijskog zakona po kojem su u toj državi zabranjeni dvotaktni motori. Uglavnom, trku je pratila prava pompa, što se ogledalo i u jasnom isticanju glavnog sponzora Red Bula svuda po stazi.

Zbog činjenice da na „Laguna Seki“ trke Svetskog šampionata u motociklizmu nisu vožene desetak godina, odabrani mali broj vozača je bio u prednosti u odnosu na ostale. U toj grupi je bio Hejden, zajedno sa svojim sunarodnikom i Rosijevim tadašnjim timskim kolegom Kolinom Edvardsom i Trojem Bejlisom, koji je na njoj vozio u Svetskom superbajk šampionatu. I od starta trke se i te kako videlo da su na svom terenu, a da od ostalih vozača samo Rosi donekle može da im parira u borbi za pobedu.

Ono što je meni u prvim krugovima najviše privlačilo pažnju je prosto savršena krivina zvana „Corkscrew“ (Vadičep). To kako motori prolaze kroz nju izgleda kao da je protiv svih zakona fizike, što me je navelo da shvatim koliki su motociklisti još veći ludaci nego što sam mislila, i to u najpozitivnijem smislu. Hejden je poveo sa pol pozicije, tokom prvog kruga se borio sa Bejlisom, ali mu potom nije bilo potrebno mnogo vremena da pobegne Australijancu.

Donald Miralle/Getty Images

Rosi je bio taj koji je bio u poteri za Bejlisom, ali se mučio da ga pretekne, što je uspeo kada je Hejden već odmakao. ’Doktor’ se nije dugo zadržao na drugoj poziciji, pošto je morao da je prepusti svom timskom kolegi Edvardsu, a bilo je zanimljivo gledati tu borbu dve Jamahe u svojoj originalnoj žuto-beloj kombinaciji boja. Iskusniji od dvojice Amerikanaca je polako počeo da sustiže onog mlađeg, ali je usledila praktično vožnja života momka znanog kao ’Kentaki kid’.

Hejden je tog dana prošao kroz cilj sa nešto manje od dve sekunde prednosti u odnosu na Edvardsa i tako upisao svoj prvi trijumf u kraljevskoj klasi, dok je ’Doktor’ je bio oko četiri desetinke dalje. Simbolično, tada 24-godišnji Hejden je Hondi doneo prvu pobedu još od Velike nagrade Valensije 2003. godine, kada se Rosi trijumfom oprostio od tima, pred prelazak u Jamahu.

Usledila je slika koju ću zauvek pamtiti – Nikija kako pleše na podijumu, uz zarazni osmeh. Sve to što se desilo tog dana nateralo me je da počnem praktično opsesivno da pratim Moto GP šampionat, navijam za Hejdena i sanjam dan kada ću jednog dana otići na trku i možda ga upoznati. I to se ispunilo, a mnogo pre toga, američki motociklista je napravio jedno od najvećih iznenađenja u istoriji motociklizma prekinuvši ’Doktorovu’ dominaciju.

Donald Miralle/Getty Images

Hejden je 2006. godine postao svetski šampion zahvaljujući tome što je bio izuzetno konstantan, dok se Rosi mučio sa svojom Jamahom. Amerikanac je te sezone ostvario dve pobede – u Asenu, pošto je Edvards napravio grešku u poslednjoj šikani i izleteo sa staze, i na svojoj „Laguni“. Ispostavilo se da je sve svoje trijumfe ostvario u razmaku od nešto više od godinu dana, pošto se posle tog jula 2006. godine više nije našao na najvišem stepeniku pobedničkog postolja.

Svi koji prate motociklizam znaju kako je izgledao rasplet borbe za titulu te godine. Kako je Hejden praktično izgubio sve šanse kada ga je Dani Pedrosa izbacio sa staze u Eštorilu, a Rosi titulu ispustio iz ruku greškom u Valensiji. Niki je tu titulu apsolutno zaslužio, a iako je imao toliko sjajnih trenutaka tokom te šampionske sezone, smatram da je ta njegova prva pobeda njegovo najveće delo.

U godinama koje su usledile nismo videli ni izbliza njegovu najbolju verziju, ali je znao ponekad da nas iznenadi. Karijeru u Moto GP šampionatu završio je krajem 2015. godine sa tri pobede, ukupno 28 podijuma i pet pol pozicija, ali se vratio na dve trke sezonu kasnije kao zamena za povređene Džeka Milera i Danija Pedrosu. Nije okrenuo leđa trkanju, već je prešao u Svetski superbajk šampionat, ali je, nažalost, izgubio život na današnji dan pre tri godine.

Denis Doyle/Getty Images

Sada, tri godine kasnije, iskreno sam zahvalna Nikiju iz više razloga. Na tome što me je tog 10. jula 2005. godine praktično naterao da navijam za njega. Na tome što me je prilikom upoznavanja kada sam mu rekla da navijam za njega ’prozivao’ zbog žutih noktiju. Na tome što mi je intervju koji sam uradila sa njim u Mizanu 2015. godine jedan od najdražih. Na tome što svaki put kada vidim broj 69 pomislim na njega, osmeh koji je imao posle prve pobede na „Laguna Seki“ i objašnjenje zašto je baš taj broj izabrao. „Jer se vidi isto i kada je motor naopačke“, rekao mi je jednom prilikom.   

I njemu u čast u ponedeljak ćemo moći da se prisetimo njegove prve pobede u karijeri. Ovo je na neki način bila moja priča o toj trci, ali nisam želela da previše pišem o detaljima kada ćemo svi moći da je pogledamo i podsetimo se šta se desilo tog julskog dana. Svima preporučujem da je pogledaju, a potom, ako mogu, i dokumentarac „The Doctor, the Tornado and the Kentucky Kid“. Uz osmehe, nadam se, jer bi Niki to voleo.

*Velika nagrada Sjedinjenih Država iz 2005. godine čeka vas u ponedeljak od 20.10 na SK1, uz komentar Srđana Ercega.