Sezona kao nijedna ranije

Milagro/Monster Energy

Dugo nismo ni znali hoće li je biti, čini se da smo celu večnost čekali da ona počne, a kada je krenula bila je spektakularnija nego što je iko mogao da zamisli. I da nije bila baš takva bili bismo zahvalni što se uopšte desila jer je nama, ljubiteljima motociklizma, bila i te kako potrebna.

Bila je naporna, 14 trka voženo je u 18 nedelja, što je ostavilo malo prostora za greške, a to je na svojoj koži najbolje osetio branilac titule Mark Markes. Prethodne sezone ukazivale su da nas čeka nastavak njegove dominacije, ali ga je teška povreda ruke, koju je doživeo jer je jednostavno preterao u svojim naporima da prevazilazi granice svojih mogućnosti, onemogućila da se uopšte bori za titulu, svoju devetu ukupno.

Povezano

U njegovom odsustvu mnogi su shvatili da neočekivano imaju šansu koja se u Markesovoj eri ne pruža često, gotovo nikada. Kandidata za upražnjeni tron je bilo mnogo, ali nekako niko nije uspevao da se odvoji toliko da bi postao jasan i glavni favorit. Na kraju se pokazalo da je konstantnost ta koja osvaja titule, a ona je otišla u ruke Đoana Mira, koji je vratio Suzuki na tron posle 20 godina.

Pored Mirovog neverovatnog puta i Markesove povrede, još mnogo toga je obeležilo ovogodišnji Moto GP šampionat. Iznad svega možda najviše to da je glavni kandidat za titulu iz redova Jamahe zapravo bio vozač od kojeg je većina to najmanje očekivala – Franko Morbideli. I da Fabio Kvartararo, uprkos činjenici da se tri puta našao na najvišem stepeniku pobedničkog postolja, i nije bio toliki favorit kakvim su ga mnogi predstavljali. Uz to, šta se zapravo desilo sa Andreom Doviciozom i Dukatijem, kako je KTM na kraju bio drugi konstruktor po broju pobeda. Tema je zapravo mnogo, neke ćemo analizirati u posebnim tekstovima, a za kraj sezone spremili smo tradicionalni izbor i idemo redom.

Najbolji vozač – Đoan Mir i Franko Morbideli

Mir je osvojio titulu, ali je nemoguće zanemariti šta je Franko Morbideli uradio ove sezone, i to na prošlogodišnjem modelu Jamahe, i zbog toga su obojica zaslužili titulu najboljeg vozača. Sve što su postigli tokom sezone učinili su iz prikrajka, čekajući svoju šansu, a ne znam za druge, ali bih i te kako volela da Frenkiju nije stradala pogonska jedinica u Heresu, pa da gledamo njihov duel za titulu do samog finiša u Portugalu.

Na početku sezone njih dvojicu niko nije uzimao u razmatranje kada se pričalo o glavnim favoritima za titulu. Ali, njihove vožnje iz nedelje u nedelju svima su pokazale da trenutno najtrofejniji vozači u šampionatu – Valentino Rosi i Mark Markes imaju prave naslednike. ’Doktor’ tu u pravom smislu naslednika zbog toga kakvu je ulogu imao u Morbidelijevom razvoju do samog svetskog vrha.

Vozač Suzukija nije imao dobar početak sezone – dva udesa na prve tri trke, uz peto mesto na drugoj trci u Heresu. U tom trenutku se Mir nijednom još nije našao na pobedničkom postolju, ali će se to uskoro promeniti. Na Velikoj nagradi Austrije je praktično do samog finiša bio u konkurenciji za pobedu, ali je na kraju morao da se zadovolji drugim mestom i svojim prvim podijumom. Nedelju dana kasnije, na „Red Bul ringu“, pobeda je bila njegova, ali je Vinjalesov težak udes izazvao crvenu zastavicu, a kada je trka nastavljena uloge su se promenile i nije mogao bolje od četvrtog mesta.

Uprkos tome, baš ta trka je pokazala da čeka svoju šansu, ali da mu nešto fali, a utisak je bio da su to nešto bolji rezultati u kvalifikacijama. Od tog trenutka, kada je video da je bio toliko blizu prvoj pobedi, zapravo je imao samo jedan kiks, a to je bilo tek 11. mesto u Le Manu. Njegovo preticanje Rosija u direktnoj borbi za treće mesto na prvoj trci na stazi „Marko Simončeli“ svima je poslalo jasnu poruku – Mir je tu i ne planira da stane.

I kada se uzmu u obzir njegova vožnja, rezultati ostalih kandidata za titulu i celokupni utisak, šanse da neko drugi stigne do trona bile su minimalne. U tri nedelje zaredom imao je tri podijuma, dva u Mizanu i jedno na „Katalunji“, a potom je usledila već pomenuta Velika nagrada Francuske, na kojoj se nije najbolje snašao u promenljivim uslovima. U Aragonu je imao problematične kvalifikacije, posebno pred drugu trku, ali je uspeo da se spase osvojivši dva treća mesta.

To mu je donelo vođstvo u generalnom plasmanu, ali za razliku od ostalih vozača, to mu nije predstavljalo nikakvo breme, već ga je nateralo da zablista. Upravo to je učinio na Velikoj nagradi Evrope, na kojoj je stigao do svog prvenca u kraljevskoj klasi i ujedno nedostižne prednosti u borbi za titulu. Prvu meč loptu imao je nedelju dana kasnije na istom mestu, na stazi „Rikardo Tormo“, i tada je vozio tačno koliko treba da bi ispunio svoju misiju i postao svetski šampion.

Sedmo mesto omogućilo mu je da postane prvi Suzukijev šampion posle 20 godina i Kenija Robertsa juniora, pa poslednja trka sezone nije imala rezultatski značaj u tom pogledu. Mir zbog problema sa motorom nije uspeo da stigne do cilja na stazi „Algarve“ i sezonu je završio sa 13 bodova više u odnosu na Morbidelija. Izvesno je da bi mladi Španac voleo da je stigao do cilja na zatvaranju sezone, ali to nikako ne umanjuje sve što je uradio.

Milagro/Monster Energy

Mir je tokom ove godine pokazao izuzetnu zrelost koja je bila primetna još od njegove šampionske sezone u Moto3, kada je počistio konkurenciju. I po tome i te kako podseća na Markesa, a iako je osmostruki svetski šampion ove sezone bio odsutan, kada se vrati njegov sunarodnik može da postane samo bolji. Ne znam za ostale, ali ja znam da se istinski radujem tome da vidim koje su granice Đoana Mira, pošto im još nije ni blizu.  

U odnosu na Mira, Morbideli je napravio manje vozačkih grešaka, a takođe je u nekim situacijama platio cenu toga što ima najlošiju specifikaciju Jamahe. Srećom po njega, više je bilo trenutaka kada je zablistao uprkos nedostacima svog motora, a sve zahvaljujući tome što je realno po sposobnostima drugi od četvorice koji brane boje Jamahe. Ako se neko pita ko je taj što je bolji, odgovor je Rosi, ali ćemo se u drugom tekstu dotaći činjenice da je fabrički tim pogrešio sa selekcijom vozača za naredne dve sezone jer je Morbideli trebalo da dobije prednost u odnosu na Vinjalesa. Da, iako je odluka doneta u januaru, i uprkos njegovoj prošloj sezoni, pošto za španskog motociklistu nikad nije jasno kada će biti raspoložen, a kada ne.

Ali, vratimo se Morbideliju, koji je bez titule ostao za 13 bodova, koliko se dobija za četvrto mesto, koje je, inače, držao na Velikoj nagradi Anadaluzije pre nego što mu je stradala pogonska jedinica. Prethodno je bio peti na prvoj trci sezone, čime je izjednačio najbolji rezultat svoje karijere, da bi ga popravio u Brnu, kada je bio drugi. Bio je to njegov prvi podijum u kraljevskoj klasi, a uprkos velikim očekivanjima po dolasku na „Red Bul ring“, tamo je doživeo krah, ne svojom krivicom.

Monster Energy

Italijan je drugo odustajanje na prve četiri trke sezone zabeležio jer je na njega naleteo Žoan Zarko, koji je lansirao Petronas Jamahu, a ona za dlaku promašila kako Rosija, tako i Vinjalesa u jezivom incidentu. Nedelju dana kasnije svi vozači Jamahe su se poprilično mučili u Špilbergu, pa tako i Morbideli, kojem je pripao samo bod, da bi zatim na svom terenu, u Mizanu, održao pravi masterklas. Vodio je od starta do cilja, nije se osvrtao na borbu iza sebe, i sve podsetio zašto je s pravom ’Doktor’ baš njega izabrao za naslednika.

Taj uspeh nije uspeo da isprati na narednim trkama, poprilično se mučio, ali se može reći da je bio solidan, ako se izuzme nekarakteristična greška za njega na „Katalunji“, kada je bio u konkurenciji za podijum.  Na vrhu se ponovo našao na drugoj trci u Aragonu, a tada je ponovo slavio u svom stilu – posle vođstva od starta do cilja. Kome do tada nije bilo jasno da je on zapravo najbolji vozač Jamahe ove sezone, na Velikoj nagradi Teruela je morao da shvati.

Prva trka u Valensiji donela je potpuni sumrak Jamahe, a u sivilo se uklopio i Morbideli, iako je bio najbolji od četvorice vozača na 11. poziciji. I samo nedelju dana kasnije usledila je njegova ubedljivo najbolja trka u kraljevskoj klasi, na kojoj je trijumfovao posle fantastične borbe sa Milerom do cilja. Na njoj je pokazao da i u ključnim trenucima, u borbi za visoke pozicije, ima ono što je potrebno da pobedi.

Taj njegov trijumf donekle je ostao u senci činjenice da je na toj trci Mir obezbedio titulu, ali je Morbideli pokazao da i njegovo vreme dolazi. To je potvrdio i na zatvaranju sezone u Portugalu osvajanjem trećeg mesta, pošto mu se Miler revanširao za poraz od nedelju dana ranije. U svakom slučaju, to što su Mir i Morbideli na kraju bili najbolji pokazuje da se konstantno učenje otvorenog uma isplati, a to je i velika pobeda dobrih momaka koji su ovu sezonu iskoristili da ukažu na probleme sa kojima se drugi ljudi suočavaju.

Naravno da smo pod pritiskom. Igramo se sa svojim životima i moramo da budemo fokusirani na ono što radimo. Ali, na kraju krajeva, to je naš posao i srećom ne osećamo pravi pritisak, samo dobar pritisak. Ako ove godine osvojim titulu ona će biti sjajna za mene. Ako je ne osvojim, takođe će biti dobra. Pravi pritisak imaju oni ljudi koji ne mogu da plate račune zbog situacije u celom svetu, zbog koronavirusa, jer nemaju novac za hranu. Zbog toga kada me pitaju o pritisku ja uvek odgovorim da ga ne osećam, da je ovo moj posao i ja ću biti dobro šta god da se desi. Zato sam ja privilegovan“, rekao je Mir posle svog prvog trijumfa u najjačoj kategoriji.

Junak godine – Aleks Rins

Mnoge će ovaj izbor iznenaditi jer kako neko može da bude junak ako je njegov neiskusniji timski kolega osvojio titulu. Ali, odgovor treba tražiti u onome što je obeležilo sezonu Aleksa Rinsa i zapravo ga onemogućilo da se ozbiljnije umeša u borbu sa Mirom, Morbidelijem i ostalima. 24-godišnji Španac je doživeo povredu desnog ramena u udesu tokom kvalifikacija za Veliku nagradu Španije, prvu trku sezone, pošto nije želeo da pusti svoj motor.

REUTERS/Sergio Perez

A zašto je tako postupio? Jer je shvatio da bi njegov Suzuki udario u Džeka Milera, koji je takođe imao izletanje u 11. krivini. I ko zna šta bi se desilo da je mislio samo na sebe, a ne i na jednog od svojih rivala. Ovako je propustio otvaranje sezone, morao je na operaciju i povreda ga je mučila neko vreme, a herojsko četvrto mesto u Brnu ukazalo je da ga ne treba otpisivati.

Imao je uspone i padove, karakteristične za njegovu karijeru, ali kako je stanje njegovog ramena bivalo sve bolje, tako je i on sve više učestvovao u borbi na samom vrhu. Slavio je na Velikoj nagradi Aragona, još tri puta se našao na podijumu i sezonu je završio sa 32 boda manje u odnosu na Mira. Da je vozio prvu trku u Heresu i da nije izleteo u trenutku kada se borio za podijum u Le Manu, ko zna šta bi bilo, ali ovako je morao da se zadovolji trećim mestom u šampionatu.

Gubitnik godine – Mark Markes i Honda

Sve je bilo spremno za novu Markesovu dominaciju, i da je sezona počela kada je prvobitno bilo planirano, a i kada je konačno krenula. Međutim, pokazalo se ono u šta su mnogi verovali, a to je da samo sâm Markes može da pobedi sebe. Posebno kada je ulog drugačiji, što je bila posledica skraćene sezone. 

Da je i on i te kako pod pritiskom videlo se na otvaranju sezone – posle pet krugova, tokom kojih se sa Vinjalesom borio za vođstvo, izleteo je sa staze, ali je uspeo da se vrati u trku. Od tada je vozio u stilu superheroja, kojem su se mnogi i sklanjali jer je bio neverovatno brz, da bi usledila nova greška koja ga je još više koštala. Nastradala je nadlaktica, zbog čega je operisan, ali je uprkos prognozama o dužoj pauzi bio na stazi samo nekoliko dana kasnije.

Tu se sad javlja jedan veliki problem – način na koji vozači dobijaju zeleno svetlo da se vrate na stazu, uprkos ozbiljnim povredama. Da li je broj sklekova koje mogu da urade zaista pokazatelj da mogu da upravljaju mašinom od minimum 150 kilograma? Apsolutno ne, ali takva su trenutno pravila i treba ih promeniti, za dobrobit upravo tih vozača koji prave šou. Jer, Markes nije ni prvi, ni poslednji, koji je na stazu izašao nespreman posle povrede.

Osmostruki svetski šampion je propustio prve treninge, pa se na stazi našao tek u subotu, a iako je imao dobar ritam, problem je usledio po povratku u boks – ruka mu je otekla i povukao se od ostatka vikenda. I to je bilo to od Marka Markesa za ovu sezonu, nažalost. Morao je na novu operaciju nekoliko nedelja kasnije, pošto je slomio pločicu koja mu je ugrađena posle Heresa, i to prilikom otvaranja staklenih vrata. Španac se pojavio na stazi u Barseloni, ali samo na dan, da bi pružio podršku svom mlađem bratu i Hondi, a poslednje informacije dovode u pitanje i to da li će biti spreman za narednu sezonu. Ali, to ćemo tek da vidimo…

REUTERS/Jon Nazca

U njegovom odsustvu tim menadžer Honde Alberto Puđ propustio je nekoliko odličnih prilika da ćuti, pošto je konstantno ponavljao da titula bez Markesa na stazi neće biti toliko vredna. Zaista? Evo došao je kraj sezone, niko ne sumnja u vrednost titule koju je Mir osvojio, a Puđa nema da se oglasi, verovatno jer je i sâm Markes više puta istakao da je njegov sunarodnik zaslužio da ga nasledi na tronu.

Pored toga, još jednom se pokazalo da niko osim osmostrukog svetskog šampiona ne može konstantno da izađe na kraj sa modelom RC213V. Izvesno je da bi za Aleksa Markesa sezona bila znatno lakša da je u drugom delu garaže imao svog brata, a ne test vozača koji je zamena za njega – Štefana Bradla, isto kao što su i stalna pitanja o Marku uticala na njega. Ali, onog trenutka kada je javno rekao da više neće pričati o svom bratu kao da je sve krenulo nabolje.

Na prvim trkama je bio solidan, skupljao je bodove, bilo je tu i dobrih i loših trenutaka, a onda je došla trka u Le Manu. Kiša u Francuskoj probudila je nešto u njemu i počeo je da liči na sebe od prošle sezone, kada je osvojio titulu u Moto2 kategoriji, a nagrada je došla u vidu drugog mesta i prvog podijuma u kraljevskoj klasi. Mnogi su pomislili da je to bilo samo do spleta srećnih okolnosti po njega, ali se ispostavilo da nije, pošto je već na sledećoj trci, u Aragonu, ponovo bio drugi. I nedelju dana kasnije se borio za podijum, ali je izleteo sa staze, a iako do kraja sezone nismo ponovo videli pravog Aleksa dao je nagoveštaj onoga što nas potencijalno čeka dogodine.

REUTERS/Lisi Niesner

Najbolji vozač Honde, zanimljivo, nije bio iz redova fabričkog tima, već iz LCR, a nije bio ni onaj od kojeg se to očekivalo – Takaki Nakagami. Japanac je bio veoma dobar na većini trka ove sezone, konstantno je osvajao bodove od Heresa do prve trke u Aragonu, da bi na drugoj osvojio pol poziciju. Bila je to savršena prilika za prvi podijum u kraljevskoj klasi, ali je slomio mnoga srca, uključujući i svoje, izletanjem na stazi „Motorland“, pa je morao da se zadovolji time da mu je najbolji plasman četvrto mesto u dva navrata.

Za to vreme, njegov timski kolega Kal Kračlou, koji ga je bez osnova prošle sezone i te kako potcenjivao, imao je velike probleme sa povredama. Britanac od prvog do poslednjeg dana ovogodišnjeg šampionata nije bio zdrav, a to se videlo i po njegovim rezultatima. Imao je određene blistave trenutke tokom treninga, kvalifikacija i zagrevanja, ali bolje od osmog mesta na Velikoj nagradi Aragona nije mogao. I iako je imao ponudu Aprilije, odlučio je da kaže zbogom trkanju, zbog sebe i svoje porodice, i naredne godine imaće ulogu test vozača Jamahe.

Kada smo već kod Jamahe, ne možemo da ne ubrojimo i nju i njene vozače u gubitnike godine. Vozači japanskog proizvođača su ostvarili trijumfe na polovini trka ove sezone, ali su im izmakle sve titule, uključujući i onu za najboljeg konstruktora, i to zbog skandala. Jamaha je ostala bez 50 bodova u konkurenciji konstruktora zbog kršenja protokola po kojem im je potrebna jednoglasna podrška rivala za bilo kakve promene na pogonskim jedinicama tokom sezone. Uprkos tome, Jamaha je promenila specifikacije ventila pre prve trke sezone, a zapravo je to izvesno koštalo Morbidelija i Rosija u Heresu.

REUTERS/Stephane Mahe

A šta reći za Fabija Kvartarara? Mladi Francuz je sezonu otvorio dvema pobedama u Andaluziji, svi su ga već proglasili šampionom, a zapravo osim na onim trkama na kojima je pobedio nije uradio ništa posebno. Najduže je vodio u generalnom plasmanu, ali više zbog toga kako su njegovi rivali vozili, nego svojim zaslugama. Kada biste nekoga pitali na kojem je mestu Kvartararo završio sezonu malo ko bi pogodio iz prve, većina bi mu dala četvrto ili peto mesto, ali on je zapravo bio osmi!

Možda deluje nerealno, ali takva je stvarnost kada ostvarite tri pobede, a najbolji rezultat na preostalim trkama vam je jedno četvrto mesto. To je i do problema sa Jamahom, koji su evidentni, ali i do glave, što smo posebno videli na poslednje tri trke sezone, na kojima je osvojio ukupno četiri boda. Iako je i te kako sazreo od prelaska u kraljevsku klasu, i dalje po tom pitanju nije na nivou na kojem bi trebalo da bude da bi mogao da parira ne samo iskusnijim rivalima, već i svojim vršnjacima, koji su mnogo više radili pre dolaska u Moto GP, nego on sam. Naredne sezone će voziti za fabrički tim, a tada više neće biti mnogo prostora za izgovore, pošto su ih u Jamahi poslednjih godina poprilično istrošili.

I dok Kvartararu neke stvari mogu da se pogledaju kroz prste, na prvom mestu jer je bilo nerealno očekivati da vozač nekog privatnog tima postane šampion, Vinjalesu ne mogu. Na prve dve trke bio je najbliži mladom Francuzu, a od tada se nije znalo koja Maverikova verzija će se pojaviti na stazi. Uglavnom je to bila ona lošija, osim trke za Veliku nagradu Emilije Romanje, na kojoj je ostvario jedini trijumf ove sezone. Da se boduju najbolja vremena u slobodnim treninzima i kvalifikacijama bila bi druga priča, ali ovako… I dalje mislim da je Jamaha trebalo da pusti Vinjalesa da ode, a da dovede Morbidelija na njegovo mesto, ali vreme će pokazati da li su pravilno postupili.

REUTERS/Jennifer Lorenzini

Na kraju tu je ’Doktor’, koji iza sebe ima najgoru sezonu u kraljevskoj klasi. Osim podijuma na Velikoj nagradi Andaluzije i prve trke u Mizanu, kada ga je Mir onemogućio da dođe do 200. pobedničkog postolja u najjačoj kategoriji, malo toga je bilo vredno pomena. Na mnogim trkama je bio najbolji od vozača Jamahe, od druge trke na stazi „Marko Simončeli“ odustajanja su se ređala kao na traci, a onda je usledila pauza zbog koronavirusa. Propustio je dve trke, vratio se u Valensiji, ali je bilo evidentno da je to ostavilo posledice po njega. Sledeće godine ga čeka novi izazov, u Petronas Jamahi, a to je možda i ono što mu je preko potrebno jer to je tim sa vizijom, za razliku od fabričkog, čini se.

Iznenađenje godine – KTM

Nije bilo pitanje da li će pobediti, već kada, Austrijanci su to, a trkanje je utkano u DNK kompanije KTM. Ipak, malo ko je mogao da zamisli da će prvu pobedu u istoriji austrijskom timu doneti Bred Binder, i to na svojoj trećoj trci u kraljevskoj klasi. Južnoafrikanac je to učinio na neverovatan način, na Velikoj nagradi Češke, a uprkos tome što od tada nijednom nije bio ni na sličnom nivou apsolutno je zaslužio da se upiše u istoriju vožnjom u Brnu.

Zasluge za taj rezultat nisu samo Binderove, pošto je on najmanje učestvovao u razvoju tog motora, već više idu i njegovom timskom kolegi Polu Espargaru i test vozaču Daniju Pedrosi. Čini se da je Pedrosa bio ta kockica koja je nedostajala da bi KTM odveo na viši nivo, a jedina žal ostaje što i Espargaro nije uspeo da se upiše u pobednike do kraja sezone, pre prelaska u Repsol Hondu naredne godine, ali nije da nije imao šanse. Španac se u Portugalu oprostio od austrijskog tima, a na njegovo mesto naredne godine stiže Migel Oliveira.

Gold & Goose/Red Bull Content Pool

Portugalski motociklista je jedno od najvećih iznenađenja ove sezone jer iako je bilo očekivano da će zablistati na domaćem terenu, teško je bilo pretpostaviti da bi mogao da učini ono što je uradio na Velikoj nagradi Štajerske. Oliveira je tada iz prikrajka posmatrao borbu Espargara i Milera ispred sebe, sačekao pravi trenutak i napao ih u cilju i obojicu pobedio. Na taj način je Teh3 timu doneo prvu pobedu u istoriji, a u Portugalu je održao masterklas svim rivalima, što se i očekivalo. „Pratićemo Oliveiru“, rekao je jednom prilikom Miler na pitanje kako će se prilagoditi na stazu „Algarve“.

Tim dvema pobedama, ali i zahvaljujući ostalim rezultatima, Oliveira je napravio ogroman korak napred u odnosu na prošlu sezonu i napravio odličnu podlogu za prelazak u fabrički tim. Njegov timski kolega Iker Lekuona je imao problematičnu debitantsku sezonu, ali je zadržao mesto u francuskoj ekipi, a i na njega je i te kako uticao pozitivni test na koronavirus, zbog čega je i propustio sam finiš sezone.

Razočaranje godine – Andrea Doviciozo i Dukati

U prethodne tri godine Doviciozo je uvek bio najbliži Markesu i na papiru je ovo trebalo da bude njegova sezona od onog trenutka kada je bilo jasno da će osmostruki svetski šampion biti dugo odsutan. Međutim, italijanski motociklista nije znao ili nije mogao da iskoristi ni 50 odsto svog iskustva za svoje dobro, a u većem delu ovogodišnjeg šampionata nije ni ličio na sebe. Praktično jedina svetla tačka bio je njegov trijumf na Velikoj nagradi Austrije, a hajde da ubrojimo i treće mesto na otvaranju sezone u Heresu.

REUTERS/Lisi Niesner

Velika krivica u svemu tome ide i na dušu Dukatija, koji kao da je ove godine izgubio svoj put na stazi, a van nje je nastavio po starom. Tu se najviše misli na pregovore oko ugovora, pošto je Mileru dat ugovor još krajem maja, a Doviciozu nije ni ponuđen produžetak saradnje. Čelnici italijanskog tima su u javnost izlazili sa raznim pričama, pred Veliku nagradu Austrije Paolo Ćabati rekao da će se o Dovijevoj budućnosti pričati posle trka na „Red Bul Ringu“, a dan kasnije je sâm Italijan objavio da odlazi.

Tada je Doviciozo istakao da se na taj korak odlučio da bi se koncentrisao na borbu za titulu, a otkrio je da nema plan B. Manje od 24 časa kasnije italijanski motociklista je slavio u Špilbergu, ali je to bilo sve od njega što se tiče borbe za titulu jer je na narednih 10 trka njegov najbolji rezultat bilo četvrto mesto u Le Manu.

U trenutku kada je objavio da napušta Dukati jedino slobodno mesto za narednu sezonu bilo je u Apriliji, ali je Dovi istakao da to nije projekat u kojem želi da učestvuje u ovom trenutku u karijeri. Zbog toga je nedeljna Velika nagrada Portugala potencijalno bila i njegova poslednja, pošto je pred njim godinu dana pauze, a onda ko zna… Motokrosom će se svakako baviti, ali da li će želeti da se vrati ni on sâm trenutno ne zna.

REUTERS/Stephane Mahe

Što se tiče njegovog timskog kolege Danila Petručija tokom većeg dela sezone izgledalo je kao da se nije pojavio na stazi. Ali, imao je tu jednu trku godišnje na kojoj tradicionalno zablista, a to je ovoga puta bila Velika nagrada Francuske, na kojoj se najbolje pokazao u promenljivim uslovima. Ostatak njegove sezone obeležilo je praćenje Dovicioza na stazi tokom kvalifikacija u Aragonu, što je starijeg od dvojice Italijana koštalo prolaska u drugi deo, pa samim tim potencijalno i boljeg plasmana u trci koju je završio na sedmom mestu.

Od Petručija se znatno bolje pokazao Miler, koji se četiri puta našao na pobedničkom postolju i opravdao promociju u fabrički tim dogodine. Australijanac je u svom stilu imao uspone i padove, imao je šansu i za trijumf na drugoj trci u Valensiji, a ga je za 93 hiljaditinke pobedio Morbideli. Ono što je posebno zanimljivo je činjenica da je iza sebe u generalnom plasmanu ostavio Kvartarara i Oliveiru, koji su zajedno upisali pet pobeda.

Zajedno sa Milerom u fabrički tim se seli i Frančesko Banjaja, koji je ugovor dobio posle sjajnog izdanja u Mizanu, koje je došlo posle teškog perioda i preloma noge koji je doživeo u Brnu. Mladi Italijan je nedelju dana posle tog podijuma na domaćem terenu bio na putu do trijumfa, ali je izleteo sa staze, a od tada nije ličio na sebe. Imao je četiri odustajanja na sedam trka, na preostalima mu je šesto mesto bilo najbolji plasman, a u Portugalu je čak prilikom kontakta sa Mirom povredio rame.

REUTERS/Stephane Mahe

Pored njih četvorice, čast Dukatija branio je Žoan Zarko u bojama Avintije, a njegovu sezonu obeležila su dva detalja – pol pozicija i podijum u Brnu, kao i udes koji je izazvao na Velikoj nagradi Austrije. Iako je vozio prošlogodišnji model Dukatija imao je veoma solidne rezultate i zaslužio je da napreduje, ali ne u fabrički tim, kako se spekulisalo posle njegovog izdanja u Brnu, već će braniti boje Pramaka. I Dukati je sa tim pomenutim rezultatima, zahvaljujući gluposti Jamahe, ni kriv ni dužan osvojio titulu u konkurenciji konstruktora, što je možda i adekvatno za tako ludu sezonu.

Najbolja trka – Velika nagrada Valensije

Uprkos manjem broju trka, konkurencija za najbolju je bila možda i veća nego prethodnih godina, a kada je iz izbora izuzeta druga na „Red Bul ringa“ (jer je, ipak, najluđa), odluka je pala na Veliku nagradu Valensije. I to iz jednog prostog razloga – do samog cilja smo imali borbu za trijumf, a pobednik je bez sumnje odvozao najbolju trku karijere.

Drugu trku na stazi „Rikardo Tormo“ obeležilo je to što je zahvaljujući sedmom mestu Mir postao šampion, a sama borba na vrhu pripala je Morbideliju, koji je za 93 hiljaditinke pobedio Milera. Na trećem stepeniku pobedničkog postolja našao se mlađi od braće Espargaro.

Italijan je poveo od starta, ispred Espargara i Milera, da bi Australijanac posle greške uspeo da se probije na drugo mesto. Vozač Petronas Jamahe je sigurno vodio tokom cele trke, da bi Miler počeo da ga izaziva u poslednjem krugu i u jednom trenutku je čak uspeo da ga pretekne. Međutim, Morbideli mu je tada uzvratio, pretekao ga i tako je došao do treće pobede u sezoni.

Espargaro je bio tri sekunde iza pobednika, a sedam desetinki ispred Aleksa Rinsa na Suzukiju. U borbi za podijum učestovovao je i Takaki Nakagami na LCR Hondi, ali je izleteo sa staze u pokušaju da pretekne Espargara deset krugova pre kraja trke. Peto mesto pripalo je Bindera, ispred Oliveire i Mira. Doviciozo je bio osmi, a najbolju desetoricu kompletirali su Aleš Espargaro na Apriliji i Vinjales.

Najdosadnija trka – Velika nagrada Andaluzije

U Moto GP šampionatu je svake godine teško izabrati najdosadniju trku, ali je ove sezone to bio praktično nemoguć zadatak. Ovom prilikom vodili smo se time koju od trka od svih najmanje pamtimo, pa se izbor sveo na drugu trku u Heresu, drugu u Mizanu i Veliku nagradu Katalonije. Trka za Veliku nagradu Andaluzije izabrana je jer smo posle ludnice na otvaranju sezone očekivali neizvesniju borbu za pobedu, a te borbe praktično nije ni bilo.

REUTERS/Jon Nazca

Na stazi „Anhel Nijeto“ slavio je Kvartararo, pošto je držao čelnu poziciju od starta do cilja, nedelju dana pošto je na istom mestu došao do svog prvenca u kraljevskoj klasi. Drugo mesto zauzeo je Vinjales, dok se na trećem stepeniku pobedničkog postolja našao Rosi. ’Doktor’ se na taj način vratio na podijum posle 15 meseci i došao do 235. trofeja u karijeri.

Velika nagrada Andaluzije nije nam pružila uzbudljivu borbu za pobedu, pošto se Kvartararo brzo odvojio od svojih rivala i potom vozio bez ijedne greške. Međutim, iza njega je bilo neizvesnije, iako se tokom većeg dela trke činilo da je druga pozicija rezervisana za Banjaju. Italijan se sjajno probio pored vozača Jamahe u ranoj fazi trke i potom odlično vozio, ali je šest krugova pre kraja morao da odustane zbog kvara motora.

Do tog trenutka Rosi je bio trećeplasirani, ali mu se Vinjales posle loše prve polovine trke primakao i počeo da ga izaziva. Njihova borba odlučena je u pretposlednjem krugu kada je Španac konačno uspeo da se nađe ispred ’Doktora’, a zatim ga je do kraja trke pritiskao Nakagami. Japanac je morao da se zadovolji četvrtim mestom, ispred Mira, Dovicioza i Pola Espargara. Najbolju desetoricu kompletirali su Aleks Markes, Žoan Zarko iz Avintije i Rins.

REUTERS/Jon Nazca

Tokom trke je viđeno nekoliko incidenata, prvi već posle starta, kada je Binder napravio grešku i izbacio Oliveiru sa staze, a sam se vratio u trku. Južnoafrikanac je, međutim, nekoliko krugova kasnije imao izletanje, isto kao i Lekuona, Miler i Petruči. Pored Banjaje i njegov prethodnik na tronu Moto2 kategorije Morbideli je morao da odustane zbog kvara motora.

Najluđa trka – Velika nagrada Štajerske

Bila je to druga trka ove sezone na „Red Bul ringu“, a na njoj je Oliveira ispisao nove stranice istorije postavši prvi portugalski pobednik u kraljevskoj klasi Svetskog šampionata. Mladi Portugalac je do prvog trijumfa u najjačoj kategoriji došao tako što je u poslednjoj krivini pretekao Milera i Pola Espargara, koji su vodili međusobnu borbu. Australijanac je naterao mlađeg od braće Espargara da izađe sa staze u poslednjoj krivini, a Oliveira je napao sa unutrašnje strane i za tri desetinke je bio bolji od Milera. Espargaro je morao da se zadovolji trećom pozicijom, dva deseta dela sekunde iza vozača Pramaka.

Velika nagrada Štajerske je, inače, imala dva dela, a prvi nije ni nagoveštavao ovakav rasplet. Pored neverovatnog finiša trku je obeležio incident, u kojem su Vinjalesu stradale kočnice, a on skočio sa svoje Jamahe da bi se spasao. Njegov motor je udario u vazdušni zid na kraju prve krivine i zapalio se, ali je Španac ostao nepovređen. Do tada, Mir je u potpunosti kontrolisao trku i bio je dve sekunde ispred Nakagamija i Milera. Kada je trka nastavljena posle pauze vozač Suzukija je zadržao vođstvo, ali se Espargaro probio i vodio veliku borbu sa Milerom, dok je Oliveira ozbiljno pretio. Mir je polako počeo da popušta, isti slučaj je bio i sa Nakagamijem, a na čelu su se izdvojili Miler, Espargaro i Oliveira.

Glavnu borbu vodili su Australijanac i šampion Moto2 kategorije iz 2013. godine, a poslednji krug je Španac započeo kao vodeći. Međutim, Miler je počeo da ga izaziva, njih dvojica su se smenjivali u vođstvu, a kulminacija te borbe usledila je u poslednjoj krivini. Oliveira je vrebao svoju šansu, koja mu se ukazala u poslednjoj krivini, kada su vodeća dvojica otišla preširoko, i iskoristio ju je na najbolji mogući način. Mir je na kraju morao da se zadovolji četvrtim mestom, ispred Dovicioza, koji je nedelju dana ranije slavio u Špilbergu, svog timskog kolege i Nakagamija.

Šta je još vredno pomena?

Izbor za transfer godine propuštamo ovoga puta, pošto smo se prelaznog roka zbog specifične situacije ove sezone dotakli u najavi ovogodišnjeg šampionata. Svakako je tu titulu zaslužio prelazak Rosija u Petronas Jamahu, što je promena koja bi i te kako mogla da mu prija. I što je možda još važnije, veliku korist od toga imaće i njegov timski kolega Franko Morbideli.

Od onoga čega se još nismo dotakli u ovom tekstu izdvaja se situacija sa Aprilijom. Italijanski tim je bio jedno od najvećih iznenađenja tokom predsezonskih testiranja, međutim, zbog nepouzdanosti su morale da se obave određene promene, što je kompromitovalo brzinu. Uz to, Aprilija je tokom cele sezone imala praktično jednog pravog vozača – Aleša Espargara jer se čekao ishod žalbe Andree Janonea na suspenziju zbog dopinga, a rasplet je stigao tek pre desetak dana.

REUTERS/Jon Nazca

Stariji od braće Espargaro je, što je karakteristično za njega, imao mnogo uspona i padova, a najbolji rezultat bilo mu je osmo mesto u Portugalu. Tokom većeg dela sezone timski kolega mu je bio Bredli Smit, koji sakupio tek 12 bodova, i za poslednje tri trke sezone zamenio ga je Lorenco Savadori, koji nam je poznat iz Svetskog superbajk šampionata, ali nije mogao bolje od 18. mesta na drugoj trci u Valensiji.

U kakvoj situaciji se italijanski tim trenutno nalazi najbolje govori da nijedan od vozača koji je dovođen u vezu sa njim ne želi da se prihvati tog posla. Aprilija je jurila Dovicioza i Kračloua, potom Marka Becekija i Čaza Dejvisa, da bi pre nekoliko dana stiglo saopštenje da će se Smit i Savadori boriti za mesto Espargarovog timskog kolege. Bolja rešenja sigurno postoje, svašta može da se desi do početka sezone, ali je situacija trenutno takva kakva je.

A sad, što se tiče Janonea, njegova suspenzija je sa godinu i po dana povećana na četiri godine, što znači da je njegova karijera u Moto GP šampionatu izvesno gotova. Njime ćemo se pozabaviti u posebnom tekstu, ali je neverovatno da njegova odbrana pred Sudom za arbitražu u sportu praktično nije ni postojala. Sve deluje kao da je mislio da će se pojaviti tamo, reći da je zabranjenu supstancu uneo u organizam tako što je jeo kontaminirano meso, ali tako to ne ide…

Šta nas čeka dogodine?

Posle ovako zgusnute i naporne sezone, koja se tek završila, teško je bilo šta predviđati. Dešavanja na stazi će umnogome zavisiti od toga da li će Markes biti spreman ili ne, a van nje od situacije u svetu oko pandemije koronavirusa. Vakcina će svakako biti neophodna da bi se na tribinama našli navijači, ali i više novinara, među kojima i ekipa Sport Kluba.

REUTERS/Rafael Marchante

Kalendar za narednu godinu postoji, isto kao i rezerve u slučaju da putovanja u određene delove sveta budu logistički nemoguća, a već su se pojavile informacije o određenim promenama. Ipak, ako je ove sezone bilo moguće organizovati 15 trka (14 u kraljevskoj klasi), onda je plan da ih bude 20 tokom 2021. realan.

A na samoj stazi nas svakako čeka spektakl, koji će biti začinjen dolaskom sjajne generacije novih klinaca. Njih predvodi ovogodišnji šampion Moto2 kategoriji Enea Bastijanini, koji će voziti za Avintiju, zajedno sa svojim velikim rivalom Lukom Marinijem, čiji deo garaže će biti obojen u boje Skaj VR46 tima. To ujedno znači da ćemo imati tri para braće u šampionatu, kao i da se polako ostvaruje ’Doktorov’ plan o timu u kraljevskoj klasi. Pored dvojice Italijana, u najjaču kategoriju stiže i Horhe Martin, i to u Pramak Dukati.

Do prvih treninga na stazi „Losail“ sada nas deli 121 dan, a ekipa Sport Kluba će pokušati do tada da vam prekrati čekanje do povratka Moto GP šampionata. Podkast „Lap76“ ne staje, najavili smo u ovom tekstu neke teme kojima ćemo se baviti u narednim nedeljama, a biće još mnogo toga. Svakako vas pozivamo da nam u komentarima napišete šta je za vas ostavilo najveći utisak tokom ovogodišnjeg šampionata i da zajedno polako odbrojavamo do Katara.