Neka nova Italija

Skener 19. nov 201916:38 > 16:43
Claudio Villa/Getty Images

Roberto Manćini je za godinu i po dana uspeo da preporodi Italiju i da sa maksimalnim učinkom ode na Evropsko prvenstvo, a posebno je impresionirala glad Azura da daju što više golova Jermeniji u ponedeljak.

Claudio Villa, Getty Images Sport

Bila je neophodna rekonstrukcija. Nisu Italijani uspeli da se plasiraju na Svetsko prvenstvo 2018.godine, prvi put da to nisu učinili od 1958.godine. Ozbiljan udarac, kao da su bili u ringu sa Tajsonom i usledio je kroše koji ih je pokosio… Morali su da reaguju. Ventura je bio potpuni promašaj, Di Bjađo privremeno rešenje, a kada je Roberto Manćini prihvatio posao mnogi su bili skeptični. Deluje da su imali razloga za to, jer Manćinijeva trenerska karijera je krenula silaznom putanjom, sve od odlaska iz Mančester Sitija 2013.godine – Galatasaraj, povratak u Inter i zatim Zenit… Pri tom, nisu ni pre toga Manćinijeve ekipe igrale prelep fudbal, ali ruku na srce, nije ni reprezentacija Italije često impresionirala igrom u svojoj istoriji. Bilo je raznih komentara, čak i onih da se nekadašnji as Sampdorije i Lacija hvata za slamku spasa svoje trenerske karijere i da će sve biti još gore sa njim nego ranije.

Nisu ni prvi rezultati sa Manćinijem na klupi obećavali, kao ni igre u Ligi nacija, gde je Italija završila kao druga u grupi iza Portugala, a ispred Poljske uz gol razliku 2:2 na četiri meča. Manćini je već tada krenuo u remont tima, pozivao je mnogo novajlija, a sada, na kraju kvalifikacija, može da kaže da je izbacio čak 24 nova igrača u reprezentaciju. Svi su na radaru, bilo da igraju za Sasuolo, Udineze, Bolonju, Brešu, Kaljari… I mogu da debituju i sa 19 godina (Tonali) ili sa 30 godina (Pavoleti). Ne pravi se razlika. Ne kod Manćinija (jedna molba, nemojte ga zvati Mančini, jer se njegovo prezime izgovara Manćini u čitavoj Italiji, baš kao što je i Anćeloti, kao što se kaže i ćao, a ne čao).

Claudio Villa/Getty Images

Italijani su sa spojem mladosti i iskustva ušli u ove kvalifikacije i na kraju dobili svih 10 mečeva uz gol razliku 37 datih i samo četiri primljena gola. Računajući prijateljski susret protiv SAD ukupno 11 pobeda u nizu što je novi rekord nacionalnog tima – posle 80 godina i generacije koju je sa klupe vodio Vitorio Poco 1938. I 1939.godine. Sve što vam je sada na umu stoji – nisu rivali u ovim kvalifikacijama bili teški (BiH, Grčka, Finska, Jermenija, Lihtenštajn), od Italije se očekuje da dobija ovakve mečeve, ali samo se vratite malo u prošlost i pogledajte od koga su ispali u baražu (da ne tražite, Švedska i to bez datog gola). Pre ove serije pobeda Italija je imala samo dva trijumfa na 12 utakmica, što prijateljskih, što takmičarskih, a među rivalima su bili Ukrajina, Saudijska Arabija, Švedska, Poljska.

Filippo Alfero/Getty Images

Napravio je Manćini dobar spoj mladosti i iskustva, od mlađih igrača tu su Donaruma, Romanjoli, Emerson, Tonali, Zaniolo, Barela, Sensi, Kjeza, Orsolini, Pelegrini, a od onih sa dosta iskustva Imobile, Bonući, Kjelini, Verati, Žoržinjo… Navijači Italije su se zaljubili u ove mlade igrače, obožavaju ih i pružaju im ogromnu podršku, ali se ne zaleću sa izjavama da je ovo tim koji može do nekog ogromnog uspeha u ovom trenutku. Svesni su da je potrebno još mnogo rada, da je potreban kontinuitet i da će Zaniolo, Barela, Tonali i Sensi za tri, četiri godine možda biti u top 3 najbolja vezna reda na svetu kada su u pitanju reprezentacije. I da se u njima kriju novi Pirlo, De Rosi ili bilo ko iz one zlatne „generacije 2006“ koja je osvojila Mundijal.

Posle razbijanja Jermenije 9:1, gde je Zaniolo postao najmlađi igrač Rome koji je dao gol za nacionalni tim, a Italijani izgledali kao Nemci u većem delu utakmice i nisu imali nameru da stanu (ovo nije najubedljivija pobeda u istoriji, već 9:0 protiv SAD 1948.godine), selektor Italije je najavio da želi da ima bar dva meča protiv najboljih evropskih selekcija i onih koje su jače od Italije, a to su Francuska, Belgija, Nemačka, Španija. Da, Manćini je bez ustručavanja rekao da su to selekcije jače od Italije i niko mu nije zamerio. A znate kakvi umeju da budu Italijani. To su i utakmice gde bi trebalo da uigrava tim za EP, da odabere igrače koji će biti članovi selekcije na tom turniru, a sada mu bar ne manjka konkurencije.

I za kraj, jedna ovakva priča mora da se završi još jednim uspehom. Frančesko Aćerbi. Dva puta je pobedio tumor, 2013.godine, pa godinu dana kasnije. Te 2014. je debitovao za reprezentaciju, a Manćini ga je sada vratio u nacionalni tim i protiv BiH je postigao prvi gol za azure. U zavisnosti od oporavka Kjelinija (planirano da se vrati na teren u martu), Aćerbi se nada mestu u timu Italije, pa možda čak i u startnih 11 sa Bonućijem u tandemu u poslednjoj liniji.

Četvrtostruki svetski prvak i šampion Evrope iz 1968.godine je na putu povratka na staze uspeha. Do neke naredne prilike, ciao ragazzi.