Najtrofejniji treneri u istoriji

Skener 31. maj 202019:37 > 19:51
Harold Cunningham, Getty Images Sport

Na mestu broj jedan je Aleks Ferguson, a u top 10 se nalaze i Žoze Murinjo i Pep Gvardiola. A svi su u karijeri osvojili preko 20 trofeja.

Mnogo trenera je ostavilo dubok trag u istoriji fudbala, neki su osvajali mnoštvo trofeja, neki su pak svojom filozofijom promenili igru, neke ćemo pamtiti kao ultra ofanzivne, neke kao ultra defanzivne, a u ovom tekstu osvrnućemo se na desetoricu koji su osvojili najviše trofeja. Naravno, svako od njih zaslužuje da bude upamćen, svako zaslužuje da mu se posveti po nekoliko tekstova, a ovde ćemo u kratkim crtama da se prisetimo njihovih uspeha.

Arsen Venger

Na desetom mestu nalazi se Arsen Venger, koji je u trenerskoj karijeri osvojio 21 trofej. Trenersku karijeru započeo je u Nansiju 1984. godine gde je bio do 1987. da bi zatim sedam godina proveo u Monaku. I upravo je sa Monakom osvojio prvi trofej, u sezoni 1987/88 postao je šampion Francuske, a najbolji igrači su bili Englezi Gled Vodl i Mark Hejtli, dok je u timu bio u Manuel Amoros, koga navijači Crvene zvezde dobro pamte.

Venger je sa Monakom osvojio i Kup Francuske u sezoni 1990/91, a zatim je kao trener Nagore osvojio Emperor kup 1995.godine, a godinu kasnije Superkup Japana. Usledio je prelazak u Arsenal, gde je napravio velike uspehe, vodio generaciju koja nije doživela poraz, osvojio tri puta Premijer ligu, sedam puta FA kup, a Komjuniti Šild u sedam navrata. Sigurno će se najviše pamtiti generacija 2003/04 koja je do titule prvaka stigla sa skorom 26 pobeda i 12 remija, bez poraza, a Arsenal je igrao najlepši fudbal po mnogima u Evropi tih godina.

Tijeri Anri je te sezone bio najbolji strelac PL sa 30 golova, a u timu su još bili Pires, Vijera, Ešli Kol, Leman, Bergkamp, Loren, Žilberto Silva, Kolo Ture, Ljungberg… Na klupi Arsenala Venger je proveo 22 godine, a ostaje žal svih navijača Arsenala što nikada nije osvojio trofej u Evropi. Najbliži je bio u sezoni 2005/06 kada su Tobdžije u finalu Lige šampiona izgubile od Barselone 2:1, iako su do 76. minuta vodile golom Kembela. Eto i Beleti su srušili san Arsena Vengera.

Đovani Trapatoni

Beate Mueller/Bongarts/Getty Images

Na devetom mestu ove liste nalazi se Đovani Trapatoni. On je karijeru kao trener počeo 1974. godine u Milanu, ali je prvi trofej osvojio kao trener Juventusa, na čijoj je klupi bio punih deset godina i gde je ostvario najviše uspeha. Već u prvoj sezoni Trapatoni je sa Starom damom osvojio Skudeto sa bodom više od Torina, a udarne igle Juventusa te sezone bili su Roberto Betega i Roberto Bonisenja, dok su u timu bili i Dino Zof, Gaetano Širea i Marko Tardeli. Iste sezone Trap je vodio Juve i do trofeja u Kupu UEFA, a u finalu je savladan Atletik Bilbao. Prvi meč u Torinu dobio je domaćin golom Tardelija, a u revanšu su Španci bili bolji sa 2:1 i zbog gola u gostima je Stara dama osvojila svoj prvi evropski trofej.

Trapatoni je za deset godina osvojio šest puta ligu, a podigao je još četiri trofeja u evropskim i interkontinentalnim takmičenjima. Kup pobednika kupova osvojen je u sezoni 83/84 gde je u finalu savladan Porto sa 2:1 golovima Vinjole i Bonjeka, a u ovom timu Stare dame je već bio i Mišel Platini, kao i Paulo Rosi, dok su Širea i Tardeli takođe bili među udarnim iglama tima. Godinu dana kasnije osvojen je i Kup šampiona, a protiv Liverpula na Hejselu strelac je bio Platini sa bele tačke. Tog finala ćemo se svi sećati po tragediji i 39 preminulih i stotina povređenih.

Osvojio je titulu i naredne sezone, kao i Interkontinentalni kup, a zatim je postao trener Intera sa kojim je osvojio titulu, Superkup Italije i Kup UEFA za pet godina, da bi se zatim vratio u Juve, ali taj povratak nije bio uspešan kao prvi i osvojen je samo Kup UEFA. Sa Bajernom je osvojio tri trofeja, sa Benfikom i Salcburgom po jedan, ali je tada već bio u poznim godinama (66 godina je imao kada je uzeo titulu sa Benfikom, a dve godine kasnije je bio prvak Austrije i to je početak vladavine Salcburga u Bundesligi). To je praktično bio poslednji zvanični trofej koji je osvojio, jer je kao selektor Republike Irske osvojio Kup nacija 2011. godine.

Trapatoni je inače jedan od petorice najtrofejnijih trenera u međunarodnim takmičenjima. Razmislite ko su preostala četvorica, odgovor će biti pred kraj teksta.

Žoze Murinjo

Shaun Botterill/Getty Images

Na osmom mestu je Žoze Murinjo, koji je u karijeri osvojio 25 trofeja, a poslednji u sezoni 2016/17 kada je sa Mančester Junajtedom podigao pehar Lige Evrope. O Murinju se manje-više sve zna, kao i o timovima koje je vodio u karijeri, pa ćemo samo nabrojati sve njegove uspehe – sa Portom dve titule prvaka Portugala, jedan Kup, kao i Superkup i dva evropska trofeja Kup UEFA i Liga šampiona.

Sa Čelsijem, jedinim klubom za sada gde je radio u dva navrata, osvojio je tri puta PL, jednom FA kup, tri puta Liga kup i jednom Komjuniti Šild. Sa Interom čuvenu tripletu, a pored toga još jedan Skudeto i Superkup Italije.

Sa Realom ima po trofej u prvenstvu, Kupu i Superkupu, dok je sa Mančesterom osvojio još Liga kup i Komjuniti Šild. Videćemo da li može da uveća riznicu trofeja i sa Totenhemom ili sa nekim drugim klubom u budućnosti.

Džok Stin i Luiz Felipe Skolari

Alex Livesey/Getty Images

Na deobi šestog mesta nalaze se Džok Stin i Luiz Felipe Skolari. Iskreno, nezasluženo. Zašto? Skolari nikada nije osvojio nijedan trofej u Evropi, računaju mu se i različita prvenstva u Brazilu (poput Torneo Rio-Sao Paulo), a osvajao je i Kuvajt Emir Kup, ligu Uzbekistana, kao i tri puta šampionat Kine. Niko ne spori kvalitete Skolarija kao trenera, ali ovo je većina njegovih trofeja.

Povezano

Naravno, osvajao je i dva puta Kopa Libertadores, prvo kada je 1995. godine sedeo na klupi Gremija, a u timu imao Žardela i Emersona (koji je kasnije igrao za Romu, Juve, Leverkuzen, Real, Milan). I upravo je Žardel sa 12 golova bio najbolji strelac takmičenja u kom je Gremio u finalu savladao Atletiko Nasional. Četiri godine kasnije osvojio je isti trofej sa Palmeirasom. U finalu su igrana dva meča protiv Deportivo Kalija, nije važio gol u gostima, pa je to bila sreća za brazilski klub, izvodili su se penali, a tu su Bedoja i Zapata bili neprecizni… Tu generaciju Palmeirasa predvodili su Cezar Sampajo, Žunio Bajano, Aleks i Oseas. Iste godine izgubio je u Interkontinentalnom kupu od Mančester Junajteda sa 1:0.

Od kontinentalnih trofeja ima i Azijsku ligu šampiona iz 2015. godine sa Gvangdžou evergrandeom, kada je gol Elkesona bio jedini u dvomeču sa Al Ahlijem, a Rikardo Gulart bio proglašen za najkorisnijeg igrača takmičenja, a ujedno je bio i najbolji strelac.

Naravno, najveći uspeh ostvario je kao selektor Brazila 2002. godine kada je postao prvak sveta. U grupi je Brazil savladao Tursku, Kinu i Kostariku, a zatim su redom padali Belgija, Engleska, Turska i na kraju Nemačka. Ta generacija Brazila je zaista bila fantasična, sa trijom Ronaldinjo – Rivaldo – Ronaldo napred, a na bekovskim pozicijama tandem Roberto Karlos levo, Kafu desno… Ronaldo je sa dva gola u finalu srušio Nemačku. Sa selekcijom Brazila osvojio je i Kup konfederacija 2013.godine, a najveći neuspeh u karijeri bilo je izgubljeno finale Eura 2004. godine sa Portugalom i to od Grčke.

Isti broj trofeja osvojio je i legendarni trener Seltika Džok Stin, koji je sa Seltikom dominirao u Škotskoj, a stigao je i do trofeja Kupa šampiona 1967. godine kada je u finalu savladao Inter. Sve o Stinu možete pročitati u blogu našeg kolege Vuka Uljarevića. Stin je osvojio još deset puta prvenstvo Škotske, devet puta Kup od čega jednom sa Danfermlajnom, a osam puta sa Seltikom, šest puta Liga kup, a od strane Frans fudbala je pre godinu dana proglašen za 34. najboljeg menadžera svih vremena.

Otmar Hicfeld

Stu Forster, Getty Images

Došli smo i do top 5. Na petom mestu nalazi se Otmar Hicfeld. Jedan od samo petorice trenera koji može da se pohvali da je sa dva različita kluba osvajao Ligu šampiona, uz njega su na tom spisku još Ernst Hapel, Žoze Murinjo, Jup Hajnkes i Karlo Anćeloti. Prvi trofej osvojio je 1985. godine kada je vodeći Arau osvojio Kup Švajcarske, što je i dalje jedini trofej u tom takmičenju za Arau. Dobrim radom u tom klubu dobio je poziv Grashopera sa kojim je osvojio još pet trofeja – dva puta je bio prvak, dva puta je uzeo Kup i jednom Superkup. Sledi povratak u rodnu Nemačku (inače je rođen blizu granice sa Švajcarskom) i sa Borusijom Dortmund stiže do dve Salatare sa čuvenom generacijom u kojoj su bili Matijas Zamer, Mihael Cork, Štefan Rojter, Andreas Meler, Štefan Frojnd, Lars Riken, Karl-Hajnc Ridle, Stefan Šapuiza u prvoj sezoni, a došli su Jirgen Koler, Hajko Herlih, Patrik Berger, Jerg Hajnrih u drugoj sezoni. Oba puta je Borusija osvajala i Superkup Nemačke, a u sezoni 1996/97 stigao je i trofej Lige šampiona. U grupi su bili drugi sa istim brojem bodova kao Atletiko Madrid (Milinko Pantić je dao četiri gola za Jorgandžije u toj fazi). U četvrtfinalu je savladan Okser u oba meča 3:1 i 1:0, a u polufinalu Milioneri nisu dozvolili Mančester Junajtedu da im da gol, dve minimalne pobede za finale. I onda, na Olimpijskom stadionu u Minhenu Karl Hajnc Ridle sa dva gola i spektakularan pogodak Larsa Rikena za pobedu nad Juventusom.

#related-news_0

Bio je trener godine, ali nije ostao na klupi, već je prebačen na mesto sportskog direktora i gledao je kako Nevio Skala uzima Interkontinentalni kup sa “njegovom” ekipom. A karijeru je nastavio u Minhenu posle samo godinu dana na mestu sportskog direktora.

Kako to obično biva Bajern je uzeo šta je hteo, a u prvoj sezoni je Hicfeld mogao do triple krune. Titulu je uzeo sa +15 (najveća razlika ikada u tom trenutku u Bundesligi), ali je izgubio finale Kupa Nemačke od Verdera na penale, a šta je bilo u finalu LŠ sa Mančester Junajtedom znate sigurno i ona dva gola u sudijskoj nadoknadi. Naredne godine osvaja duplu krunu, a u sezoni 2000/01 ponovo je najbolji u Bundesligi, a osvaja i LŠ u finalu protiv Valensije, na penale. I postaje tek drugi trener u istoriji koji je osvojio LŠ sa dva različita kluba. Prvi je bio Ernst Hapel.

Te godine osvaja i Interkontinentalni kup, a u prvom mandatu sa Bajernom upisao je još jednu duplu krunu, u sezoni 2002/03. U drugom mandatu u Bajernu od februara 2007. godine (zamenio Magata i nije uspeo da uvede klub u LŠ), gde je bio nešto više od godinu dana osvojio je ponovo duplu krunu i Liga kup, dok je u Kupu UEFA ispao u polufinalu od Zenita. To su bili i poslednji trofeji u njegovog karijeri, kasnije je vodio samo selekciju Švajcarske.

Po njemu je nazvan stadion Gspona u Švajcarskoj, koji se nalazi na 2000 metara nadmorske visine (najviše u Evropi). Ukupno 28 trofeja u trenerskoj karijeri Otmara Hicfelda, koji je do skoro bio četvrti na ovoj listi ili bar na deobi, ali ga je prestigao Pep Gvardiola koji je u februaru sa Mančester Sitijem osvojio Liga kup što mu je bio 29. trofej u karijeri.

Pep Gvardiola

Getty images/ Alex Livesey

O Gvardioli se manje-više sve zna, od prve sezone u Barseloni kada je osvojio triplu krunu (2008/09) i ukupno 14 trofeja sa katalonskim gigantom (3 x La Liga, 2 x Liga šampiona, 2 x Svetsko klupsko prvenstvo, 2 x Kup kralja, 2 x UEFA Super kup, 3 x Superkup Španije). Preko Bajerna gde je dominirao u Nemačkoj, ali nije osvojio Ligu šampiona sa generacijom koju mu je ostavio Jup Hajnkes. Sa Bajernom je tri puta bio prvak i dva puta uzimao Kup, a došao je i do još po jednog trofeja u UEFA Super kupu i Svetskom klupskom prvenstvu.

Sledi odlazak u Englesku, u Mančester Siti i za sada osam trofeja sa Građanima. Gvardiola ima tek 49 godina i ako nastavi ovim tempom da osvaja trofeje verovatno će vrlo brzo (za dve do tri godine) izbiti na drugo mesto, a onda juriti da dođe i do 49 trofeja u karijeri…

Inače Gvardiola je, ako se gleda prosek osvojenih trofeja po godini, najuspešniji, a pretekao je čuvenog Boba Pejslija, koji je za devet sezona sa Liverpulom osvojio neverovatnih 20 trofeja. I to mu je bila čitava trenerska karijera, zato mora da se spomene u ovakvom tekstu. Osvojio je Pejsli šest titula prvaka Engleske, tri Liga kupa, šest puta Čeriti Šild, tri puta Kup šampiona, jednom Kup UEFA i jednom UEFA Superkup.

U proseku je Pejsli imao 2,2 trofeja po sezoni. Ali o Pejsliju ćemo govoriti u posebnom tekstu.

Valeri Lobanovski

Valeri Lobanovski je na mestu broj tri ili na deobi ove pozicije, u zavisnosti kako tumačite podatke. Da li je osvojio 29 ili 30 trofeja, zavisi od toga da li se računa Dinamo Games of USSR iz 1987. Ima i onih koji računaju i još tri trofeja (Commonwealth of Indenpendent States Cup), pa je kranji bilans 33 trofeja za 32 godine. Ali svakako spada među najtrofejnije trenere svih vremena. Prvi veliki trofej Lobanovski je osvojio 1974. godine kada je Dinamo Kijev vodio do titule šampiona SSSR. Generacija koju je na terenu predvodio Blohin (najbolji strelac prvenstva sa 20 golova), bila je taktički savršeno vođena od Lobanovskog, čija se taktika nije mnogo razlikovala od totalnog fudbala koji su smislili Holanđani.

Lobanovski je vodio Dinamo do osam titula šampiona SSSR, do šest kupova, tri Superkupa, a kada se država raspala, vodio je Dinamo do pet titula prvaka Ukrajine sa čuvenom generacijom u kojoj su bili Ševčenko i Rebrov i tri Kupa Ukrajine. Ali svakako da je najveće uspehe postizao u Kupu pobednika kupova koji je osvojio dva puta – 1975. i 1986. godine. U finalu 1975.godine savladan je Ferencvaroš (koji je u polufinalu izbacio Crvenu zvezdu), a nijednog trenutka pobeda nije dolazila u pitanje. Oniščenko je doneo prednost u 18. minutu, a isti igrač je do poluvremena duplirao prednost, da bi tačku na ovaj meč stavio Blohin. Sastav koji je Lobanovski izveo u tom finalu bio je: Rudakov, Konkov, Matvienko, Fomenko, Reško, Troškin, Muntjan, Oniščenko, Kolotov, Burjak i Blohin.

Iste godine osvojen je i Superkup Evrope kada je Dinamo golom Blohina savladao Bajern sa 1:0. 

REUTERS, Mikhail Chernichkin

I 11 godina kasnije je Dinamo u finalu KPK slavio istim rezultatom, a rival je u Lionu bio Atletiko Madrid. Tada je Zavarov dao gol u petom minutu, da bi u samom finišu Blohin i Jevtušenko potvrdili pobedu. Blohin je inače u Dinamu proveo 19 godina, a 1975. bio je dobitnik Zlatne lopte.

Lobanovski je pored Dinama sa kojim je ostvario skoro sve svoje uspehe vodio i selekciju SSSR i to u tri navrata, a najbliži trofeju bio je 1988. godine na EP kada je stigao do finala, ali su Holanđani golovima Gulita i Van Bastena slavili sa 2:0.

Vodio je i UAE kao i Kuvajt, sa kojim je uspeo da osvojio Gulf kup 1996. godine sa 12 bodova, ispred Katara koji je sakupio deset. Dakle samo jedan trofej koji nije osvojen sa Dinamom iz Kijeva. Ako neko nije znao to je razlog zašto se stadion ovog kluba zove Valeri Lobanovski. Preminuo je 2002.godine, a Andrej Ševčenko je nakon osvojene Lige šampiona sa Milanom godinu dana kasnije otišao na grob i tu ostavio medalju LŠ u čast Valeriju Lobanovskom.

Mirčea Lučesku

Epsilon, Getty Images Sport

Na drugom mestu najtrofejnijih svih vremena nalazi se Mirčea Lučesku. Od svoja 32 trofeja u karijeri, čak 22 je osvojio na klupi Šahtjora i toga se verovatno većina seća. Lučesku je na klupu Rudara seo 2004. godine i tu proveo 12 sezona i za to vreme došao do osam titula prvaka Ukrajine, šest nacionalnih kupova, sedam Superkupova i jednog pehara Kupa UEFA. Taj evropski trofej osvojen je u sezoni 2008/09 kada je u finalu savladan Verder sa 2:1 posle produžetaka. Luiz Adrijano i Žadson su bili junaci Šahtjora, koji je otišao u nokaut fazu iz LŠ gde je bio treći u grupi C iza Barselone i Sportinga, a zatim je na putu ka finalu izbacio Totenhem, CSKA Moskvu, Marsej i Dinamo Kijev.

U toj generaciji Šahtjora kapiten je bio Darijo Srna, a igrao je i Igor Duljaj (u finalu ušao sa klupe u 112. minutu). Ovo nije bio prvi evropski trofej za Lučeskua pošto je sa Galatasarajem osvojio Superkup Evrope 2000. godine kada je savladao Real, takođe posle produžetaka, a Mario Žardel je postigao oba gola. Sa turskim velikanom je osvojio i titulu u sezoni 2001/02, baš kao što je uradio i kada je bio trener Bešiktaša godinu dana kasnije (možete da zamislite količinu besa navijača Galatasaraja kada je sa velikim rivalom uzeo titulu).

U inostranstvu je još osvojio Superkup Rusije kao trener Zenita 2016. godine. A prve trofeje osvajao je u domovini, Kup Rumunije 1986. godine je bio prvi pehar, a prvi veliki uspeh došao je u sezoni 1989/90 kada je sa Dinamom iz Bukurešta osvojio duplu krunu. Steaua je bila najveći rival, ali je Dinamo na kraju završio sezonu sa bodom više, a u finalu Kupa je viđen jedan od najluđih mečeva, koji je završen rezultatom 6:4 za 90 minuta. U toj generaciji Dinama igrali su Bogdan Stelea, Jonut Lupesku, Florin Radučoju, koji je u finalu Kupa postigao het-trik. Mogli su i do triple krune, ali su u polufinalu KPK zaustavljeni od Anderlehta (u četvrtfinalu izbacili su Partizan).

Lučesku je u domovini još osvojio tri trofeja i to kada se vratio 1997. godine i bio trener Rapida iz Bukurešta (imao i kratak izlet u Inter između dva perioda u Rapidu). 

Pre nego što krenemo sa pričom o najtrofejnijem, dužni smo vam odgovor ko su najtrofejniji menadžeri po broju titula u međunardonim takmičenjima. Uz Trapatonija, koji ima sedam trofeja, tu su još Karlo Anćeloti (9), Aleks Ferguson (8), Pep Gvardiola (8) i Zinedin Zidan (7), a jedini sa šest je Arigo Saki, dok po pet imaju Pejsli, Roko i Van Gal.

Aleks Ferguson

Getty images/Michael Regan

A na prvom mestu nalazi se legendarni ser Aleks Ferguson, koji je u karijeri osvojio 48 trofeja. Nećemo ulaziti u detalje sezona kada je sa Mančester Junajtedom osvajao trofeje, jer smo više puta pisali o svim njegovim uspesima, pa i sezonama Crvenih đavola kada je, na primer, osvojena tripla kruna. Na Old Trafordu je osvojio 38 trofeja, 13 titula prvaka Engleske, pet puta FA kup, četiri puta Liga kup, deset puta Komjuniti Šild, dva puta Ligu šampiona, a po jednom KPK, Superkup Evrope, Interkontinentalni kup i Svetsko klupsko prvenstvo.

Preostalih deset trofeja Ferguson je osvojio sa Aberdinom – tri titule, četiri Kupa Škotkse, jedan Liga kup, a tu su i dva evropska trofeja i tim uspesima ćemo se sada pozabaviti. U sezoni 1982/83 Aberdin je osvojio Kup pobednika kupova, a put ka trofeju počeo je u preliminarnoj rundi kada je sa 11:1 savladan Sion u dva meča. U prvoj rundi je Aberdin golom Hjuita u dvomeču izbacio Dinamo iz Tirane, da bi u osmini finala ukupnim rezultatom 3:0 bio bolji od Leha. Na prvom meču su u razmaku od 60 sekundi golove dali MekGi i Vir, a ako se pitate zašto je to bitno evo informacija iz četvrtfinala protiv Bajerna. Prvi meč u Minhenu 0:0, a u revanšu Augentaler za 0:1, Dimpson je izjednačio, a Fligler je doneo novu prednost Nemcima. I onda opet, dva gola za minut – u 77. strelac je bio MekLiš, a u 78. pogodio je Hjuit za veliki trijumf.

Na putu ka finalu savladan je i belgijski Vateršej Tor sa ukupnih 5:2 i zakazan je duel sa Realom. Fergusonovi momci su slavili sa 2:1 posle produžetaka, a strelci su bili Blek i Hjuit. Ovo je bio poslednji poraz Reala iz Madrida u jednom evropskom finalu.

Tada je bilo jasno da će Ferguson napraviti fantastičnu trenersku karijeru. U Superkupu Evrope je u dvomeču savladan HSV sa ukupnih 2:0 golovima Simpsona i MekGija. Deluje da Fergusonov rekord može jedino u skorije vreme da obori Pep Gvardiola, pred kojim je bar još deset godina rada, a ako krene stopama Fergusona onda ga čekaju još pune 23 godine rada i bezbroj trofeja.