London, dan peti

Skener 17. nov 201615:51 > 15:55
Nebojša Višković

Tako je trebalo da počne moj blog petog dana u Londonu. Ali pošto je prvi, nekako nema smisla. A zašto je prvi? Ima više razloga.

Neki nisu za javnost, neke bih izmislio (a ne laže mi se trenutno), ali onaj osnovni stoji i čvrst je kao stena – vremena je malo i retke slobodne trenutke koje nahvatam koristim da provetrim glavu.

Nema mnogo uživanja na ovakvim putovanjima, iako je „uživajte tamo“ najčešća fraza koja se čuje pred poletanje aviona. Odlazak iz hotela rano ujutru, povratak u kasne večernje sate sa nogama natečenim kao krofne i želucem punim kafetina ili nekog drugog otrova koji ubija bol u glavi. Voda iz tuša koja smrdi na katran (a hotel je sa 4 zvezdice). Obilazak grada, bar sve do same završnice takmičenja, pusta je želja.

Ali nije ni mučenje, da se ne lažemo. Izveštavati sa ovakvih događaja je privilegija i ja to cenim. A ovog puta, izazov je poseban. Naš posao ovde nije da pratimo samo malu žutu loptu koju šamaraju najbolji teniseri sveta u londonskoj O2 areni, već i kotrljanje buba – mare (da li rođeni u poslednjih četvrt veka razumeju ovo?) na najčuvenijim engleskim fudbalskim stadionima. I još si plaćen za to. Kuknjava je zabranjena reč.

Prvo, tenis. Poslednji put sam bio na ATP Masters finalu 2012. godine (pratim ciklus EURA) i od tad se nije mnogo toga promenilo. O2 arena nije dvorana nego gradić, pa dolazak od tačke A do tačke B, ne daj Bože i do tačke C, može biti agonija. TV novinari su fizički dosta daleko od kolega iz pisanih medija, a što je još gore – i od restorana. Sama dvorana je prelepa, sa nekim posebnim šmekom, najviše zbog savršeno raspoređenog svetla. Organizacija – skoro besprekorna. Englezi su, nema šta, doktorirali ovakve stvari, pa ne čudi što je Londonu produženo domaćinstvo bar do 2018. godine.

Slažete se da ne pišem o samoj igri? Slažete se, super, hvala. Jer nema potrebe zaista, gledate mečeve, sve vidite, a tu su i moje SK kolege da vas informišu o svemu. Ali znam da vas zanima kako deluje Novak iza kulisa. Što se mene tiče, od 1 do 10, na granici sedmice i osmice. Kao što nam maločas reče njegov dugogodišnji fizio Miljan Amanović, „vreme tranzicije je prošlo“. Malo između redova. Ljubav i mir. Đokovićeva volja nije sporna, pitanje samo koliko može da povrati formu do kraja turnira. Jer za razgoropađenog Škota biće mu potrebno više od želje, mnogo čudesnih udaraca, koji su nedostajali prethodna dva meseca. Malo brine i mentalno stanje, jer izvesnu dozu nervoze ne može da sakrije. To se videlo posle prvog meča, kada je dozvolio britanskom „novinaru“ da ga isprovocira. Novače, „Daily Mirror“, pa ne nasedaj… Ko još čita to… Evo, ukucajte sada te novine na netu i pogledajte im naslovnu stranu. Bela ajkula odgrizla roniocu dovod vazduha. Vest decenije. Ronilac je ok, inače.

U svakom slučaju, stvarno idealan finiš ATP tura. Ko će novogodišnji šampanjac popiti kao najbolji teniser planete može odlučiti jedna lopta. Ako se bude pravio film o ovome, dajte Skorsezeu. Skroz subjektivan stav, priznajem.

Nebojša Višković

A fudbal… Tenis mi je u krvi, ali fudbalom sam zadojen. Zato mi je, biću iskren, centralni događaj ovog putovanja poseta kultnim stadionima.

U utorak smo bili na Vembliju, na prijateljskoj utakmici Engleska – Španija. Znate ono kada očekujete mnogo, i ne bude razočarani? To znači da je stvarno sve bilo perfektno. Od samog tretmana domaćina – odvojili su specijalnog vodiča koji nam je posvetio pažnju kao da je kustos Luvra a mi jedini gosti, do triler završnice utakmice. Imao sam zadovoljstvo da obiđem ne mali broj čuvenih stadiona, ali ovaj me je posebno impresionirao. I, na žalost, nije izostala tipična konstatacija nas Balkanaca kada vidimo ovako nešto: „Ovo je druga planeta“…

Ali u subotu dolazi klimaks našeg boravka ovde – odlazak na Old Traford, na PL duel MUFC – Arsenal. Nemojte me pitati za koga ću navijati. Za dobar fudbal. Ok, ni meni nije dobro od ove političke floskule, ali zaista je tako. Totalna, ali totalna sam flegma kad je bilo koji strani klub u pitanju. U mom srcu ima mesta samo za jedan beogradski i prevara, čak i one night stand, ne dolazi u obzir. Želim da vidim teatar snova, dva kopa, i lopte u mreži. Sa peharom u Đokovićevim rukama dan kasnije, moći ću da zaključim: Ten bloody good days in Britain.

Nebojša Višković