7. jun 2008. godine, centralni stadion Rolan Garosa. Ana Ivanović ima tri meč lopte u finalu protiv Dinare Safine. Nije odigrala bekhend paralelu kako je želela, ali bilo je dovoljno.
Taj poen definisao je sve. Sve je dobilo smisao. Svi napori, sve žrtve i odricanja. Taj poen definitivno je njen život svrstao u kategoriju onih o kojima maštaju svi sportisti sveta.
Desetak minuta kasnije, sa Gren slem peharom u svom vlasništvu, gledala je srpsku trobojku na jarbolu i slušala himnu svoje zemlje. Da je u tom trenutku morala nešto da kaže, knedla u grlu bi se verovatno isprečila. Ali neko drugi je morao nešto da kaže.
Taj neko sam bio ja. Pedesetak metara u vis, iskosa, iznad poslednjeg reda „Filipa Šatrijea“, sedeo sam u komentatorskoj kabini. Polugo, mokar od znoja. Što od nervoze, što od vrućine jer u kabinama (bolje reći kontejnerima) nije bilo klime. I kad je završena himna, trebalo je reći nešto. Ali u mikrofon. A knedla stoji.
Prvi pokušaj – izlazi neko škripanje. Stiskaj „mute“, iskašljavaj se brzo. Drugi pokušaj jednako bedan, ne vredi. Gutljaj vode. Idemo, treća sreća. Glas konačno prodire, ali od svega što sam mogao da kažem, izgovorio sam nešto što mi je u tom momentu proletelo kroz glavu – citat Branislava Lečića iz jednog divnog filma Miše Radivojevića: “U jebote od ovog može da se rikne“. Na vreme sam se setio da cenzurišem prvi deo.
Dva dana kasnije, Ana je zvanično postala najbolja teniserka sveta.
Čuo sam mnogo priča kako su to ljudi ovde emotivno doživeli. Posle bombi, spoljašnjeg i unutrašnjeg degradiranja, dobili su kompenzaciju. Ne ličnu, ne esencijalnu, ali Bože kako je bila slatka… Ana je ovo parče planete, bar za trenutak, obojila kako želimo da bude, a kako nije.
I nije stala na tome, ali nije ni ponovila to što je uradila tog dana u bulonjskoj šumi. Razloga je mnogo, kod devojaka je uvek znatno komplikovanije nego kod jačeg pola. Bilo je neuspeha, nerviranja, razočaranja, suza… Povremenih bljeskova i flešbekova u taj junski dan. Ali, zar je malo uradila?
Kad sam počinjao karijeru teniskog novinara, početkom 90-ih godina prošlog milenijuma (ovo zvuči jezivo), nas nekoliko koji smo pratili taj potpuno nepopularni sport ovde, bili smo često na meti kolega: „Drugari, super vam je sport, šta kažete – imamo igrača u prvih 400, braaaavo, samo hrabro..“. I onda su se pojavili, njih nekoliko, među njima Ana.
Kunem vam se, ne znam kako. Ruže u pustinji. I svet je bio u šoku. Fuck, ovo Srbi? Gde su noževi, brade? Stereotip zahvaljujući raznoraznim idiotima. I ta lepa i nasmejana lica su uradila nešto što ni najveći sanjari među nama nisu smeli da pomenu. Ne staje knedla u grlu zbog trobojke na jarbolu svaki dan.
Ana se odlučila za penziju iako je imala još toga da pruži. Možda ne na vrhunskom nivou, ali svakako dovoljno da se bankovni saldo sve više pojačava. Zbog ove odluke izgubila je neke vredne ugovore, ali stavila je sve na vagu i izmerila prioritete. I rekla – kraj. I to treba poštovati. Vreme je za neke druge uspehe.
30. avgust 2016. godine, stadion Luis Armstrong u Njujorku. Meč lopta za Denisu Alertovu, Čehinja napada, Ivanović jedva hvata bekhend koji završava u mreži. Ana je ispala u prvom kolu US Opena.
Ne, ne sećam se toga. Sad sam video kako je završen taj poen. Nisam gledao meč. Nemam pojma ni šta sam radio u tom trenutku. Jer nisam ni sanjao da je to poslednji zvaničan meč Ane Ivanović. U suprotnom, iz poštovanja bih odgledao taj poslednji poen, jer je on označio kraj jedne divne karijere. Od bekhenda u Parizu do bekhenda u Njujorku, svaki udarac između je imao svoj značaj…
Sa srećom, Ana.