RIP Dejvis kup

ATP cup 25. nov 201919:33 > 19:42
Alex Pantling/Getty Images

Sa lokalnog groblja u gradiću Matapoiset u Masačusetsu već neko vreme dolaze čudni zvuci. Poslednjih 10-ak dana intenzivno. Konačno je utvrđeno. To se Dvajt Dejvis prevrće u grobu. Jer njegova vizija sada je sa njim.

Sve je počelo još u 19. veku, kada se tenis, maltene, igrao samo u Britaniji i Americi. I Vimbldon i US Open su osvajali isključivo lokalni igrači, pre svega zbog nedostatka inostrane konkurencije, tj. ovih drugih. Jer, ko će da putuje preko bare nekoliko meseci… Ipak, stizale su vesti o sjajnim igračima sa druge strane Antlantika, pa je grupa studenata čuvenog Univerziteta u Harvardu došla na ideju da napravi takmičenje koje bi dalo odgovor na pitanje – ko je bolji.

Povezano

Jedan od tih studenata bio je, poslednjih godina pretprošlog veka, jedan od najboljih američkih tenisera, Dvajt Dejvis. Igrao je finale US Opena 1898. godine, a naredne ga je i osvojio, ali u dublu. Ideja je bila da se okupe najkvalitetniji teniseri iz dve zemlje, odigraju četiri singla i dubl (format koji je opstao sve ove godine), pa ko izgubi – vodi na pivo. Za početak, valjalo je nabaviti pehar koji će dobiti pobednički tim. Za to se pobrinuo gospodin Dejvis lično. Možda nije ni bio svestan da je tako kupio autorska prava na ovo takmičenje, ugraviravši u njega čak i sopstveno ime.

Dvajt Dejvis nije želeo da se zadovolji nekim skromnim peharom. „Kad je bal, nek’ je bal“, rekao je, otišao kod u to vreme najvećeg snabdevača luksuzne robe i naručio trofej od sterling srebra. Platio ga je 1.000 dolara, a tada je ta suma imala vrednost od skoro 30.000 današnjih američkih dolara. Mogao je to sebi da priušti jer je bio imućan čovek, iz uticajne porodice.

Lokaciju nije bilo teško pronaći, ali izbor je pao na grad Boston i „Longvud Kriket Klab“, koji je osim kriket, kako mu naziv govori, imao i teniske terene, naravno travnate. Inače, legenda govori da je klub konkretno ime dobio po kući u kojoj je Napoleon boravio tokom egzila na Svetoj Jeleni. Ali, vratimo se na prvo izdanje Dejvis Kupa…

Došlo je vreme za akciju. Upućen je poziv Britancima, prihvaćen je, ali oni najbolji nisu došli, konkretno oni koji su u to vreme dominirali Vimbldonom, braća Redžinald i Lorens Doerti. Pojavili su se Artur Gor, relativno nepoznati Ernest Blek i specijalista za dubl (već tada se o tome vodilo računa), Herbert Beret. Oni su tada predstavljali državu koja se zvanično zvala Britanska Ostrva, ali kako god da se zvala – bili su nejaki za domaćine…

Amerikance su, osim naravno „mozga“ celog projekta Dejvisa, predstavljali tadašnji apsolutni vladar US Opena Malkolm Vitmen i kasniji osvajač tog turnira, Holokomb Vord. Domaći teniseri su rutinski dobili prva tri meča, i Britanci su odustali od preostala dva. Tako su USA osvojile prvi Dejvis Kup, održan 1900. godine.

I, izgledalo je da je to – to. Kao da niko nije bio previše impresioniran ovom idejom, pa naredne godine nije bilo duela. Ipak, Dvajt Dejvis nije odustajao od svog čeda. Upornost je urodila plodom, pa su Britanci 1902. došli na novi megdan, ovog puta u Bruklin. Sada su poslali snažniji tim, došao je legendarni Redži Doerti koji je i osvojio dva poena za svoju ekipu, ali je konačna pobeda opet pripala Amerikancima. U odlučujućem meču pobedio ga je Malkolm Vitmen, iako više nije bio toliko dominantan igrač.

I sledeće godine su se okupili, opet u Bostonu, ali ovaj put Britanci su poslali svoj strah i trepet – braću Doerti. Epilog – imali su dugo ali veselo putovanje nazad u domovinu, pobedili su sa 4:1.

Možda je taj britanski trijumf imao i ključni efekat na budućnost ovog takmičenja, jer su se sada zainteresovale još neke države. Ubrzo su se priključile Francuska, Belgija, Austrija i Australazija (kombinovani tim Australije i Novog Zelanda, koji je brzo preuzeo primat i dominirao do početka Prvog svetskog rata). Sistem je favorizovao šampiona koji je samo branio titulu u finalnom meču, dok su ostale države morale međusobno da se bore za status rivala u velikom finalu. Na kraju krajeva, tako su dugo funkcionisali i najveći, Gren Slem turniri.

Početkom dvadesetih godina 20. veka Dejvis Kup, kao već etablirano tenisko takmičenje, doživljava prvu bitnu reorganizaciju. Zbog sve većeg broja učesnika, deli se na dva dela – američku i evropsku zonu. Pobednici tih zona bi zatim igrali finale. Sredinom pedesetih dodaje se i treća zona, koja se desetak godina kasnije i sama deli na dve grupe… I tako, malo po malo, sistemom amebe, Dejvis Kup se širio, množio, i postao najmasovnije sportsko takmičenje na planeti (u smislu broja zemalja učesnica).

Sve do 1974.godine takmičenje su osvajale samo četiri države: SAD, Velika Britanija (Britanska Ostrva), Francuska i Australija (Australazija). Zemlja koja je prekinula taj trend bila je Južna Afrika, koja je trebalo da odigra finale protiv Indije. Trebalo je, ali nije. Indijci su iz protesta prema južnoafričkoj politici aparthejda odbili da otputuju na odlučujući duel. Ali, dominacija „velike četvorke“ bila je završena za sva vremena. Sledeće sezone trijumfovala je Švedska, pa Italija, da bi do dana današnjeg „Salataru“ osvajalo ukupno 14 zemalja.

Taj Dejvis Kup je sad upokojen, baš kao i njegov idejni tvorac. Ovo što je sad odigrano u Madridu samo je papirološki legitimni naslednik, inače nema blage veze sa osnovnim načelima koja su DK dovela do statusa prestižnog, važnog i omiljenog takmičenja. Doduše, ima i „Pikeov Kup“ svoje vrline, ali one deluju slabašno u odnosu na brojne mane. Kako god, trebalo bi preseći – stari Dejvis Kup neka počiva u miru, a ovom novom dajte već neko ime, makar i ovo fudbalsko.

Krivaca za ovakav razvoj situacije ima gde god se okrenete. ITF, koji je dozvolio da DK bude devalviran, ne nalazeći dovoljno volje i pameti da se pronađe rešenje. Igrači, koji (osim časnih izuzetaka), floskulu „najveća čast je igrati za državu“ koriste kao paravan za zahteve da za učešće dobijaju novac i poene. ATP, koji je jedva dočekao probleme u konkurentskoj firmi da napravi svoje takmičenje (koje uzgred budi rečeno deluje smislenije od ovog). Privatne kompanije koje organizuju razne kupove i velikim parama kupuju veštačku uzbuđenost učesnika… itd itd…

Ali, to je vreme u kom živimo. Nekad se igralo za pivo, danas je projekat vredan tri milijarde… Nečega, svejedno, svakako nisu drahme. I ok. Samo, onda svi zajedno, budite iskreni i recite: Da, sve ovo radimo zbog para.

Da čuvari groblja u Matapoisetu u Masačusetsu više ne doživljavaju traume.

https://twitter.com/DavisCupFinals/status/1198727996292526081