Unico grande amore: Srce Večnog grada

Grazia Neri/ALLSPORT

U poslednjoj deceniji prošlog i na početku 21. veka, Apeninsko poluostrvo bilo je neosporni fudbalski epicentar Evrope i sveta.

Grazia Neri/ALLSPORT

Takmičenja poput Premijer lige, Bundeslige i Primere imala su svojih draži, ali kada se govorilo isključivo o kvalitetu, on je bio koncentrisan u tada najjačoj ligi na planeti – Seriji A.

Klubovi kao što su minhenski Bajern, Mančester junajted i Real Madrid onemogućili su italijanske ekipe da uspostave dominaciju nad evropskim klupskim fudbalom, no i pored toga Kalčo je predstavljao omiljeni izbor većine gledalaca u sve bogatijoj ponudi televizijskih prenosa. Velika trojka koju su činili i danas čine Juvents, Milan i Inter, uvek ambiciozni prestonički klubovi Roma i Lacio, uz u to vreme izuzetno kvalitetne timove Fiorentine i Parme, činili su takozvanih „sedam sestara“ italijanskog fudbala. Predvođeni bogatim i ambicioznim vlasnicima, koji su angažovali najveće zvezde tog perioda, upravo ovi timovi trebalo je da između sebe odlučuju o podeli trofeja, kako na domaćoj tako i na evropskoj sceni. Za klubove trofejne prošlosti poput Torina, Đenove, Bolonje, Napolija i Sampdorije bila su rezervisana mesta u „srednjoj klasi“ Serije A, što je samo potvrđivalo njen elitni evropski status.

Ipak, i pored pokušaja „malih“ da ugroze dominaciju velike trojke, trofeji su tada, kao i pre i posle toga najčešće završavali na severu zemlje, u Pijemontu i Lombardiji. Na listi najtrofejnijih italijanskih timova, milanski rivali danas imaju dvostruko više osvojenih titula od četvrtoplasirane Đenove (18), dok je Juventus osvojio gotovo podjednak broj titula kao njegova dva najveća rivala zbirno (35). Nakon što je Vujadin Boškov 1991. godine doneo Sampdoriji za sada jedinu titulu prvaka, Milan predvođen Silvijom Berluskonijem osvojio je pet, a „stara dama“ Đanija Anjelija tri šampionska pehara.

Upravo na prelazu iz drugog u treći milenijum, dominacija klubova sa severa Čizme bila je na kratko prekinuta. Najpre je Lacio 2000. godine u poslednjem kolu, po drugi put u svojoj istoriji osvojio Seriju A, da bi naredne sezone i drugi rimski velikan uspeo na kratko da zauzme domaći fudbalski tron.

Marcus Brandt/Bongarts/Getty Images

Na treću šampionsku titulu svog tima, navijači Rome čekali su od 1983. godine i generacije koju je sa klupe predvodio legendarni Šveđanin Nils Lidholm. Ekipa koju su između ostalih činili Bruno Konti, Karlo Anćeloti, Paulo Falkao, Agostino Di Bartolomej i Roberto Pruco, pored Skudeta osvojila je i pet pehara u nacionalnom Kupu, a igrala je i finala Kupa šampiona, kao i Kupa UEFA. Sa izuzetkom kasnijeg kapitena Đuzepea Đaninija, zlatna generacija „vučice“ na ulasku u poslednju deceniju prošlog veka više nije bila na okupu. Klub je ušao u organizacionu i rezultatsku krizu i u narednih nekoliko godina nije predstavljao ozbiljan faktor u italijanskom fudbalu.

Smrću dotadašnjeg predsednika Rome, Dina Viole 1991. godine, jedna era na Olimpiku bila je okončana. Prvi korak u stvaranju nove šampionske Rome načinjen je kada je Franko Sensi postao vlasnik kluba 1993. godine. Čovek koji je bogatstvo stekao u poslovima sa naftom, rođeni Rimljanin, bio je navijač „vučice“ od ranog detinjstva. Već na početku njegovog mandata, besane kokainske noći koje je provodio sa Dijegom Armandom Maradonom, koštale su Klaudija Kaniđu jednogodišnje suspenzije, pa je Roma u novu sezonu ušla bez svoje prve napadačke opcije. Tog istog leta Karlo Macone je na klupi nasledio Vujadina Boškova.

Iskusni jugoslovenski trener u Romi se zadržao samo jednu godinu. Pod njegovim vođstvom „đalorosi“ su sezonu završili na desetoj poziciji sa svega tri boda više od Breše koja je ispala u Seriju B. Poraz u dvomeču finala Kupa od Torina značio je i konačan rastanak legendarnog Vujketa i rimske „vučice“. U završnici te sezone, na stadionu Mario Rigamonti u Breši, Roma je gostovala 28. marta i golovima Kaniđe i Siniše Mihajlovića ostvarila rutinsku pobedu. Na tri minuta do kraja, umesto Ruđerija Ricitelija, Boškov je odlučio da pruži šansu golobradom momku koji je u tom trenutku imao 16 godina. Frančesko Toti je u Breši odigrao prvu od ukupno 786 utakmica u dresu Vučice, kojoj će ostati veran do kraja karijere duge gotovo četvrt veka.

Claudio Villa /Allsport/Getty Images

Promena na klupi nije donela rezultatski boljitak. Pod vođstvom Maconea Roma je igrala defanzivan fudbal, bez mnogo golova i lepih poteza, a zbog neslaganja sa njegovom trenerskom filozofijom Siniša Mihajlović je napustio Olimpiko uoči Mundijala koji se tog leta održavao u Sjedinjenim Državama. Franko Sensi od početka svog mandata nije imao dobar odnos sa Đuzepeom Đaninijem, dugogodišnjim kapitenom i idolom tribine na kojoj su bile stacionirane najvatrenije pristalice – Kurva sud. Njihov sukob počeo je nedugo nakon što je Sensi preuzeo klub, pošto je predsednik javno kritikovao „princa Rima“ (da, Đanini je prvi i jedini sa ovim nadimkom) zbog neiskorišćenog jedanaesterca u derbiju protiv Lacija. Sve češće su i mediji, kao i navijači kritikovali Đaninija, zahtevajući od Maconea da pruži šansu talentovanom Frančesku Totiju. Ogroman pritisak javnosti negativno je uticao na Rominu „desetku“, pa je nakon 15 godina provedenih kao Romanista, dvadeset prvi kapiten u istoriji kluba napustio svoju „vučicu“.

Sa Maconeom na klupi, Roma je dva puta sezonu završavala na petoj poziciji, dok je jednom bila sedma. Nije bilo većih uspeha ni u Kupu Italije, a Đalorosi su igrali u Kupu UEFA samo u njegovoj poslednjoj sezoni na mestu trenera. Očekivanja javnosti od njegovog naslednika Karlosa Bjankija bila su velika, međutim Argentinac je otpušten već u aprilu 1997. godine, pošto je za kratko vreme izgubio podršku novinara, navijača, igrača i na kraju, uprave kluba. Bila je to jedna od najlošijih sezona u istoriji kluba i Sensi je shvatio da će morati da učini nešto, kako bi povratio poljuljano poverenje Romanista.

Prethodnih pet sezona, gradski rival je završavao bolje plasiran na tabeli, a imao je i mnogo više uspeha u derbijima „della Capitale“, što je samo pojačavalo osećaj frustracije kod navijača i vodećih ljudi u klubu. U tom trenutku, nije bilo boljeg poteza od angažovanja čoveka koji je delom bio zaslužan za uspostavljenu dominaciju Lacija u Večnom gradu.

Claudio Villa /Allsport/Getty Images

Zdenjek Zeman predvodio je „nebesko plave“ do drugog, kao i trećeg mesta na tabeli tokom svoje prve dve sezone na klupi, ali mu je Serđo Kranjoti uručio otkaz u januaru 1997. godine. Čeh je bio željan osvete, a privukla ga je i prilika da trenira jednog od najtalentovanijih fudbalera tadašnjice Frančeska Totija. Ofanzivna fudbalska filozofija kojoj je bio naklonjen Zeman, odgovarala je Rominom biseru i Toti će upravo pod trenerskom palicom strastvenog pušača od velikog talenta izrasti u fudbalera svetske klase. Značajno je pojačan igrački kadar angažovanjem 14 novih fudbalera, među kojima će najdublji trag ostaviti Markos Evanđelista de Morais, koji je stigao iz Palmeirasa i bio poznatiji kao Kafu, kao i Euzebio Di Frančesko, doveden iz Pjaćence. Franko Sensi počeo je da skuplja sličice u šampionskom albumu Rome, nedostajalo ih je još nekoliko kako bi on bio popunjen.

Zemanov napadački fudbal doneo je atraktivnu igru i veliki broj golova, ali je izostao kontinuitet dobrih igara i rezultata. Nakon odlaska Đaninija iz kluba, novi idol navijača bio je Abel Balbo. Argentinac je prethodne četiri sezone završavao kao najbolji strelac, za šta je nagrađen kapitenskom trakom uoči starta narednog šampionata. Međutim, novi trener i kapiten nikada nisu uspeli da uspostave dobar odnos, a Balbo je nekoliko puta javno izrazio nezadovoljstvo načinom na koji je Čeh vodio tim. Narednog leta, napustio je Romu i prešao u Parmu, ali će se vratiti dve godine kasnije i osvojiti Skudeto sa klubom u kojem je doživeo vrhunac svoje karijere, iako će imati samo epizodnu ulogu.

Čast da podigne šampionski pehar nije bila suđena i Zdenjeku Zemanu koji je klub napustio posle dve sezone. Iako je Roma pod njegovim vođstvom najpre bila četvrta, a zatim šesta, navijači nisu mogli da mu oproste četiri poraza u gradskim derbijima od Lacija u njegovoj prvoj sezoni, kao ni to što je oterao Abela Balba iz kluba. Situaciju je dodatno otežao kontroverzni intervju, u kojem je Zeman direktno optužio lekarski tim Juventusa za upotrebu dopinga u radu sa igračima, konkretno navodeći primer značajnog povećanja mišićne mase kod Alesandra del Pjera i Đanluke Vijalija.

Claudio Villa /Allsport/Getty Images

U saradnji sa novim sportskim direktorom Frankom Baldinijem Sensi je tražio zamenu za ekscentričnog stručnjaka. Nakon dve turbulentne godine, ispunjene skandalima i praćene velikom pažnjom medija, bio je potreban neko ko će svojim iskustvom i autoritetom popraviti haotično stanje u klubu. Godinu dana pošto je drugi put u trenerskoj karijeri napustio klupu Milana, Fabio Kapelo je uživao u kratkotrajnoj fudbalskoj penziji. Oprobao se čak i kao stručni konsultant za vreme Kopa Amerika 1999. godine, ali kada je stigao poziv Franka Sensija iskusni strateg nije se dvoumio. 

Istog leta napad je pojačan angažovanjem Vinćenca Montele, koji je u prethodnoj sezoni igrajući za Sampdoriju postigao 12 golova u Seriji A. Na insistiranje novog trenera, Baldini je u januaru doveo Frančeska Antonjolija, Kristijana Zanetija i Hidetošija Nakatu. Uz Vinsenta Kandelu, Damjana Tomazija i Marka Delvekija, koji su već imali dugogodišnji staž u klubu, počeli su da se naziru obrisi nove zlatne Romine generacije. Nedostajalo je još samo nekoliko vukova, kako bi čopor sa Olimpika zagospodario Apeninima.

Izuzimajući ubedljivu pobedu nad Laciom od 4:1, prva sezona Kapela na klupi bila je za zaborav. Ekipa je Seriju A završila na šestom mestu, dok je u Kupu UEFA eliminisana u osmini finala od Lids junajteda. Sve češće mediji su pisali i o lošem odnosu Kapela i Montele, pošto je napadač bio nezadovoljan minutažom i činjenicom da je često prednost u napadu dobijao Marko Delvekio. Roma je na kraju šampionata imala 18 bodova manje od novog prvaka, međutim mnogo više od bodovnog zaostatka navijače je zabolelo to što se na tron popeo omraženi Lacio. Višegodišnja ulaganja konačno su Serđu Kranjotiju donela toliko željeni Skudeto, prvi za nebesko plave još od 1974. godine. 

Grazia Neri/ALLSPORT

Predsednik Sensi bio je pod ogromnim pritiskom javnosti da uloži značajna finansijska sredstva u jačanje igračkog kadra, kako bi ekipa konačno ravnopravno mogla da se nadmeće sa najboljim italijanskim klubovima tog vremena. Defanzivna linija ispred Antonjolija osnažena je dovođenjem Valtera Samjuela iz Boke Juniors, kao i Džonatana Zebine koji je stigao iz Kaljarija. Iz tadašnjih lira konvertovan u evre, transfer Brazilca Emersona iz Bajer Leverkuzena plaćen je 20 miliona. Milan je imao Andreja Ševčenka, Kristijan Vijeri je golovima odmenio povređenog Ronalda u Interu, mreže u Seriji A redovno su tresli i Filipo Inzagi, Ernan Krespo, Marselo Salas, kao i Oliver Birof. Romi je nedostajao napadač svetske klase, kako bi Sensi popunio svoj šampionski album sa sličicama. 

Nakon kraćeg ubeđivanja od strane Kapela i Baldinija, predsednik je pristao da izdvoji preko 25 miliona funti za dugokosog napadača Fiorentine Gabrijela Omara Batistutu. Argentinac je u tom trenutku imao 31 godinu i narednih 17 to će biti najveće obeštećenje plaćeno za igrača starijeg od 30 godina. Poput grada Rima dve i po hiljade godina ranije, Roma je bila spremna da krene u osvajanje Apeninskog poluostrva.

Iako se u Milanu proslavio sa formacijom 4-4-2, Kapelo je sistem u Romi podredio svom najboljem igraču – Totiju. Formacija 3-4-1-2 omogućila je kapitenu maksimalnu slobodu i kreativnost u igri. Dejstvujući između linija protivničkog tima, Toti je postao najbolji igrač sveta na svojoj poziciji („trequartista“ je nešto između plejmejkera i napadača), razarajući protivničke odbrane svojim golovima i asistencijama. 

Gary M Prior/Allsport

Sistem je savršeno funkcionisao protiv formacije 4-4-2 u kojoj je igrala većina timova Serije A, pošto je Roma u odbrani uvek imala igrača više od dvojice protivničkih napadača. Kafu i Kandela bili su zaduženi za igru po krilima u oba pravca, gde su pokrivali čitavu desnu, kao i levu stranu terena. Brazilac je te sezone postavio standarde kada je u pitanju igra na poziciji „wing“ beka i njegov doprinos osvajanju titule bio je ogroman. Francuz je bio jedan od diskretnih heroja, postavši od prosečnog levog beka vrhunski defanzivac i konstantna napadačka pretnja po gol gostiju. Ukoliko bi se nekad i dogodilo da protivničko desno krilo probije pored Kandele, Samjuel bi preuzeo njegovo mesto, preostala dvojica štopera pokrili bi prostor u sredini, dok bi se Kafu spustio iz veznog reda u odbranu, čime se stvarao čvrst bedem od četvorice igrača ispred Antonjolija. Valter Samjuel i Džonatan Zebina bili su nezamenljivi na mestu levog i desnog centralnog beka, a svojom snagom i visinom predstavljali su opasnost pred golom rivala u situacijama nakon prekida. U srcu odbrane, Antonio Karlos Zago je bio prvi izbor Kapela, a povremeno je šansu dobijao i iskusni Aldair. Sa jednim od njih dvojice na terenu, Roma je dobijala defanzivca koji je znao kako da započne akciju i preda loptu saigračima u veznom redu. 

Na početku sezone Emerson je doživeo tešku povredu kolena, zbog koje je tek u prolećnom delu šampionata dao značajniji doprinos u igri i rezultatima. Njegovo odsustvo iskoristio je Kristijano Zaneti, postavši jedan od neočekivanih junaka u priči o Rominom trećem Skudetu. Italijan je sjajno sarađivao sa Damjanom Tomazijem, a njihovo zalaganje u odbrani dodatno je rasteretilo Totija, ostavljajući mu prostor za kreaciju. Specifična pozicija i kretanje Rominog kapitena na terenu, često su primoravali protivničke trenere da žrtvuju jednog igrača u veznom redu, koji bi bio isključivo zadužen da motri na njega. To je dovodilo do situacija u kojima je Roma imala brojčanu prednost na sredini, što je koristila da preko Tomazija ili Markosa Asunsaoa ugrozi gol protivnika. 

Jedno od dva mesta u napadu bilo je rezervisano za Batistutu, a jedina nedoumica i potencijalni izvor problema, bilo je pitanje drugog napadača. Na startu sezone prednost je imao Delvekio, za koga je Kapelo smatrao da se bolje uklapa u fizionomiju tima i način na koji je ekipa igrala. Iako je najčešće ulazio u igru sa klupe, Montela je golovima primorao tvrdoglavog stručnjaka da u toku sezone promeni odluku, na šta je uticao i sve veći pritisak od strane navijača i medija, kao i samog igrača. 

Navijači su sa mnogo optimizma dočekali početak sezone, a da on nije bio neutemeljen videlo se već na startu kada je Roma osvojila maksimalnih devet bodova u mečevima sa Bolonjom, Lećeom i Vićencom, uz gol razliku 9:1. Lacio je odbranu šampionskog pehara započeo remijem sa Atalantom, da bi u trećem kolu bio poražen na gostovanju u Veroni, što je bilo dovoljno za euforiju među Romanistima. Otrežnjenje je usledilo već u sledećem kolu, kada su Alvaro Rekoba i Hakan Šukur na Đuzepe Meaci naneli prvi poraz Đalorosima u ligi. Kako je tog vikenda Udineze iznenađujuće trijumfovao na Dele Alpiju, Roma je zadržala prednost nad Juventusom na čelu tabele. Sledilo je gostovanje na stadionu na kom je Toti debitovao više od sedam godina ranije. Breša je vodila 2:1 nakon jednog časa igre, ali je Batistuta postigao het-trik i doneo preokret u završnih 30 minuta. 

Eliminacija iz Kupa Italije već u prvoj fazi u septembru od Atalante, jasno je pokazala koje takmičenje je prioritet za Fabija Kapela. U Kupu UEFA, Roma je eliminisala Goricu, Boavištu i Hamburger, pre nego što je Kapelo u oba meča osmine finala protiv Liverpula izostavio Totija i Batistutu iz startne postave, odrekavši se borbe na dva fronta, što je protivnik iskoristio i prošao dalje. 

U osmom kolu na Olimpiku je gostovala Fiorentina. Domaćin se mučio protiv tima iz Firence sve do 83. minuta kada je Đani Gigu glavom spustio loptu ka Batistuti, a ovaj sačekao da ona odskoči i nakon toga uhvatio poluvolej, poslavši loptu u mrežu dugogodišnjeg saigrača, Frančeska Tolda. Argentinac je sa suzama u očima presudio svom bivšem klubu u jednom od najemotivnijih trenutaka u čitavoj sezoni. 

Nakon što je sredinom decembra pobednik prvog gradskog derbija odlučen autogolom Paola Negra, bilo je teško pronaći navijača Rome koji nije bio ubeđen da je 18-godišnjem postu došao kraj. Već pet dana kasnije, na Olimpiku je gostovao Juventus. Utakmica je završena remijem bez golova, čime je Roma sačuvala šest bodova prednosti nad Starom damom, dok je Lacio zaostajao osam bodova. 

U prvom delu sezone (tada je Seriju A sačinjavalo 18 timova), jedina dva poraza Roma je doživela na San Siru, pošto je nakon Intera i Milan uspeo da trijumfuje sa 3:2, zahvaljujući dvostrukom strelcu Andreju Ševčenku. Treći je doživljen tek početkom aprila, prilikom gostovanja na stadionu Artemio Franki u 25. kolu. 

Svima je postalo jasno da će se o tituli odlučivati krajem aprila i početkom maja, u dva vezana duela sa direktnim rivalima. Uoči 28. kola Roma je bila na čelu sa 62 boda, Juve je imao 56, a trećeplasirani Lacio 55. U jednom od najvažnijih derbija „della Capitale“ koji su do tada odigrani, Roma je sa dva brza gola Batistute i Delvekija povela na početku drugog poluvremena. Još aktuelni šampion odbio je da preda krunu tako lako i Lacio je preko Nedveda i Lukasa Kastromana u petom minutu nadoknade došao do boda. 

Sve je bilo spremno za odlučujući okršaj, međutim između ta dva meča odvili su se događaji koji će značajno uticati na ono što će se desiti na Dele Alpiju. Prema tada važećim propisima, u takmičarskom protokolu jedne ekipe moglo se naći maksimalno tri igrača sa pasošima zemalja koje se nalaze van Evropske Unije. Stoga je veliki broj igrača (mahom iz Južne Amerike), često zaobilazeći propise, pronalazio način kako da se domogne italijanskog ili španskog pasoša, čime se otvaralo još jedno mesto u timu za fudbalera rođenog u zemlji koja nije članica Evropske Unije. Mediji su danima pre meča iznosili optužbe na račun sve većeg broja igrača, najčešće su pominjana imena Kafua i Alvara Rekobe, koji su imali italijanske pasoše. Kako su tri slobodna mesta u Romi bila rezervisana za Samjuela, Emersona i Batistutu, Hidetoši Nakata je većinu utakmica Serije A posmatrao sa tribina jer za njega nije bilo mesta u protokolu. Pravilo je ukinuto samo nekoliko dana uoči derbija, tako da se Japanac u iznenađujućem obrtu našao na klupi na početku meča. Ispostaviće se, bio je to jedan od nekoliko ključnih događaja na putu ka konačnom ishodu u borbi za Skudeto. 

Juventus je odlično otvorio derbi pošto je već u šestom minutu imao dva gola prednosti, strelci su bili Del Pjero i Zidan. Na poluvremenu, Kapelo je uveo u igru Montelu umesto Delvekija, a to veče indisponiranog Totija zamenio je Nakata na ulasku u završnu trećinu utakmice. Japanac je uspeo da preokrene tok meča tako što je najpre u 79. minutu udarcem sa distance savladao Van der Sara, da bi nakon još jednog sličnog njegovog pokušaja Holanđanin samo odbio loptu do Montele, koji u gužvi pogađa mrežu za veliki bod osvojen u dramatičnoj završnici. 

Usledile su pobede nad Atalantom i na gostovanju u Bariju, ali su i Romini rivali osvojili maksimalnih šest bodova u svojim mečevima, tako da je na tri kola do kraja prednost iznosila pet i šest bodova. Do kraja, Roma je igrala sa Milanom na Olimpiku, gostovala u Napulji i onda u poslednjem kolu dočekivala Parmu. Dva trijumfa garantovala su šampionsko slavlje, ali je Frančesko Koko pokvario slavljeničke planove donevši prednost „rosonerima“ u finišu prvog poluvremena. Kao i mnogo puta pre toga, ponovo je Montela preuzeo ulogu spasioca, zamenivši neefikasnog Delvekija. Prelepim lobom savladao je Sebastijana Rosija i doneo „vučici“ vredan bod. Prva šansa da se osvoji titula propuštena je na San Paolu, gde se Roma vratila iz rezultatskog minusa i uspela da povede, ali je Fabio Pekija golom u 81. minutu odluku o šampionu Serije A odložio za poslednje kolo. 

https://youtube.com/watch?v=VKCYavQBtg0

Dva kiksa „vučice“ najviše je iskoristio Juventus, koji je uoči poslednjih 90 minuta imao dva boda zaostatka, Laciju je sa bodom manje bilo neophodno još jedno čudo poslednjeg dana sezone. Toti i ostali pripadnici čopora znali su da im trijumf nad Parmom donosi Skudeto, na koji se čekalo sada već punih 18 godina. Parma je iskoristila lošu sezonu milanskih velikana i pre poslednjeg kola obezbedila četvrtu poziciju i plasman u kvalifikacije za Ligu šampiona. Ostalo je još samo savladati Đanluiđija Bufona, koga su čuvali familija Kanavaro i Lilijan Tiram. No, Romini vukovi bili su gladni i niko ih nije mogao sprečiti da ugrabe željeni plen. 

Kako i dolikuje, krunisanje novog šampiona najavio je „er Capitano“ golom ispred tribine Kurva sud, iskoristivši povratni pas Kandele u ranoj fazi utakmice. U završnici prvog poluvremena, Bufon je intervenisao nakon pokušaja Batistute, a Montela prvi došao do odbijene lopte i pospremio je u mrežu protivnika. Karakterističan let Aeroplanina ka južnoj tribini označio je početak velikog slavlja. Kakva bi to žurka bila a da se na njoj ne pojavi Batistuta, pa se Argentinac pobrinuo za poslednju turu čašćavanja protivnika. Romin „trozubac“ perfektno je funkcionisao tokom čitave sezone. Batigol, Montela i Toti zajedno su postigli 46 golova u ligi, od ukupno 68 koliko je postigla čitava ekipa. Roma je šampionat završila sa 75 osvojenih bodova, što je ostao rekord Serije A dok je u njoj igralo 18 timova. 

Grazia Neri/ALLSPORT

Nekoliko hiljada Romanista završnicu utakmice posmatralo je sa atletske staze, ne bi li zauzeli što bolju startnu poziciju u trci za dragocenim suvenirom. Oni najnestrpljiviji nisu mogli da sačekaju poslednji sudijski zvižduk, tako da je na pet minuta pre kraja meč prekinut. Svaki igrač Rome ostao je makar bez jednog dela opreme, a ostaje u sećanju scena u kojoj Marko Delvekio stoji na centru igrališta, doslovno samo u donjem vešu i čeka rezervnu garnituru, kako bi mogao da privede utakmicu kraju. Prekid je potrajao 15 minuta i tek pošto je Kapelo svojim autoritetom uspeo da primora navijače da napuste teren, stekli su se uslovi da se odigra preostalih pet minuta. Uvidevši da bi svakog trenutka mogao da krene novi navijački „cunami“, koji ovoga puta ne bi bilo moguće zaustaviti, arbitar Stefano Braski je i pre isteka 90. minuta odsvirao kraj. 

Tog sunčanog junskog dana, ispisana je nova stranica klupske istorije. Posle 1942. i 1983. godine, Roma je osvojila svoj treći Skudeto. Poput rimskih generala dve hiljade godina ranije, Romini legionari mogli su da uživaju u blagodetima trijumfa. Iako će u narednih 18 godina Đalorosi čak devet puta šampionat završiti na drugom mestu, sever zemlje će ponovo zavladati italijanskim fudbalom.