Dobra priča nešto je što je oduvek privlačilo pažnju ljudi u njihovoj iskonskoj potrebi da se identifikuju sa nečim vanvremenskim, većim od njih samih. Za svaki kvalitetan narativ potrebno je nekoliko ključnih elemenata poput glavnog junaka i njegove borbe, iz koje se izvlači određena pouka.
Svi zaljubljenici u košarku nedavno su sa velikom pažnjom ispratili dokumentarni film posvećen najboljem košarkašu svih vremena Majklu Džordanu. „Poslednji ples“ opisao je način na koji je Leteći Majkl izgradio dinastiju sa svojim Bulsima u poslednjoj deceniji 20. veka. Šest šampionskih prstenova osvojenih u dve serije (1991-93; 1996-98), uz do tada nezabeleženu dominaciju pojedinca na NBA parketima, stvorili su od Džordana nešto što prevazilazi okvire sporta i sportske ikone.
Ipak, daleko od toga da je priča o „Njegovom letećem visočanstvu“ jedina koja može zagolicati maštu čitalaca kada je tema NBA liga devedesetih godina prošlog veka. Upravo između dva trogodišnja perioda dominacije Bulsa, jedan tim uspeo je na kratko da uspostavi primat nad šampionskim prstenjem i na taj način ispiše najinteresantnije stranice u priči o sopstvenom uspehu. „Double clutch“ Hjuston Roketsa sadrži sve elemente neophodne za dobar narativ. Interesantan zaplet uz nekoliko iznenađujućih obrta mora imati i glavnog junaka, bez čije uloge ova priča nikada ne bi bila napisana.
Poput Klivlenda do pre nekoliko godina, grad Hjuston bio je „malerozan“ kada su u pitanju šampionske titule u najznačajnijim profesionalnim takmičenjima u SAD. Hjuston Astorsi će tek 2017. godine osvojiti svoju prvu i za sada jedinu Svetsku seriju u bejzbolu, dok najveći grad u državi Teksas nikada nije imao NHL ekipu. Nekoliko godina pre selidbe u Tenesi, Hjuston Ojlersi bili su učesnici jedne od najdramatičnijih utakmica u istoriji plejofa NFL, kada su Bafalo Bilsi u januaru 1993. godine nadoknadili 32 poena zaostatka i nakon produžetka došli do trijumfa, ostavljajući protivnika bez šanse da se bori za svoj prvi Superboul. Četvrti po veličini grad u SAD imao je učesnika NBA karavana od 1971. godine, tada su se iz Kalifornije u njega doselili nekadašnji San Dijego Roketsi. Deset godina kasnije, ekipa koju je predvodio višestruki MVP lige Mozes Meloun plasirala se u veliko finale, ali su Boston Seltiksi Lerija Birda, Kevina MekHejla i Roberta Periša bili bolji u šest mečeva.
Početak sna i „Phi Slama Jama“
Nepunih godinu dana pre tog finala, glavni junak ove priče prvi put se susreo sa košarkaškom loptom. Hakim Abdul Olajdžuvon je u mladosti u rodnom Lagosu najpre igrao fudbal i rukomet. Bio je golman srednjoškolskog tima sve dok neko nije primetio da bi još maloletni momak visok 207 centimetara možda ipak bio korisniji na košarkaškom terenu. Prvi savet koji je dobio u novom sportu jeste da čuva obruč i blokira sve šuteve upućene ka istom. Taj savet primenjivaće čitavim tokom svoje uspešne karijere i postati NBA rekorder sa 3.830 blokada, od kojih su neke ušle u istoriju igre i o njima će kasnije biti reči. Fudbal i rukomet naučili su ga kako da igra nogama, sada je bilo potrebno primeniti naučeno na košarkaškom terenu.
Na nagovor tadašnjeg trenera u Nigeriji, odlučio je da ode u Sjedinjene Američke Države kako bi unapredio svoju igru i pokušao da od košarke stvori izvor prihoda. Salim Olajdžuvon će sve do NBA drafta 1984. godine smatrati da njegov sin „uzalud troši vreme“ i očekivati Hakimov povratak kako bi počeo da radi sa njim u lokalnoj cementari, što se na sreću svih ljubitelja košarke nikada nije ostvarilo. Vekovima unazad, ljudi su odlazili „preko bare“ u potrazi za „američkim snom“, Hakim je doneo san u Ameriku.
Trener koledž tima Hjuston Kuguars Gaj Luis odlučio je da mu pruži šansu, impresioniran njegovim fizičkim predispozicijama. Tada već preko 210 centimetara visoki centar u defanzivi je samom svojom pojavom predstavljao faktor, ali prema priznanju trenera Luisa u početku „nije posedovao nikakve napadačke veštine“. Ključan period u njegovom daljem košarkaškom razvoju bio je tokom letnje pauze 1982. godine. Nakon šest godina provedenih u redovima Roketsa, u tom trenutku aktuelni MVP lige Mozes Meloun, odlučio je da Teksas zameni gradom „bratske ljubavi“. Pre nego što je otišao u Filadelfiju, sa kojom će uz Džulijusa Irvinga već u narednoj sezoni osvojiti šampionski prsten, budući član Kuće slavnih je proveo čitavo leto trenirajući sa mladim Hakimom. Godinu dana ranije, nije uspeo da postavi Hjuston na mapu američkih šampionskih gradova, ali je pre odlaska otkrio svom budućem nasledniku prve tajne igre na niskom postu i tako postavio temelj za ono što će se dogoditi 12 godina kasnije.
Već u narednoj sezoni, Hakimove brojke značajno su povećane i sa Klajdom Drekslerom činio je jedan od najubitačnijih tandema u koledž košarci. Zbog atraktivnog stila igre prozvani su „Phi Slama Jama“ i postali su poznati na nacionalnom nivou. Kuguarsi će tri godine zaredom sa Olajdžuvonom u timu igrati na završnom turniru NCAA šampionata, ali će ostati bez trofeja. Najpre ih je Severna Karolina eliminisala u polufinalu na putu ka tituli, predvođena Džejmsom Vortijem i mladim Majklom Džordanom, da bi naredne dve godine doživeli poraz u velikom finalu.
Klasa ’84, Tornjevi blizanci i godine sazrevanja
Za razliku od današnjice, u to vreme ligom su dominirali visoki igrači, dok su bekovi u većini timova imali sporedne uloge. Stoga niko nije bio iznenađen kada je Dejvid Stern 19. juna 1984. godine, kao novopostavljeni komesar lige najpre izgovorio ime Hakima Olajdžuvona. U verovatno najboljoj klasi u istoriji NBA drafta, Nigerijac je postao prvi igrač rođen na afričkom kontinentu koji je izabran sa prve pozicije, ostavivši iza sebe buduće legende poput Majkla Džordana, Čarlsa Barklija i Džona Stoktona. Roketsi su pravo prvog izbora iskoristili da formiraju originalni tandem „tornjeva blizanaca“, pošto su godinu dana ranije takođe kao prvi odabrali Ralfa Sampsona.
Izgledalo je da mlade Roketse očekuje blistava budućnost i zaista, već dve godine kasnije Hjuston se drugi put u istoriji našao u Velikom finalu. Tamo ih je očekivao isti protivnik koji ih je savladao pet godina ranije. Na putu ka finalu, Tornjevi blizanci eliminisali su „šoutajm Lejkerse“, uz Boston najdominantniju ekipu osamdesetih godina prošlog veka, predvođenu superzvezdom Medžikom Džonsonom. Olajdžuvon je u toj seriji nadigrao Karima Abdul Džabara i time nagovestio smenu generacija na centarskoj poziciji. Mlada ekipa Hjustona pružiće solidan otpor iskusnim Seltiksima u finalu, ali će ishod biti isti kao pre pet godina.
No, i pored neuspeha u Teksasu su mogli da sanjaju velike snove. Sampson je imao 25 godina, Olajdžuvon dve manje, a već su stekli iskustvo igranja velikih finala. Međutim, ispostaviće se da je to bio poslednji uspeh Tornjeva blizanaca. Već naredne sezone Sampson je propustio veliki broj utakmica zbog povrede kolena i 1987. je trejdovan u Golden Stejt Voriorse. Zbog hroničnog problema sa leđima i kolenima, nikada neće ostvariti ono što su mu mnogi predviđali i imaće samo epizodne uloge u nekoliko timova.
Za Hjuston i Hakima Olajdžuvona usledio je višegodišnji period stagnacije. Nakon što su 1987. zaustavljeni u polufinalu konferencije, u naredne četiri sezone Roketsi nisu uspeli da prođu prvu rundu, da bi 92. ostali bez doigravanja. Loše rezultate pratio je i sukob Olajdžuvona i menadžmenta kluba, a razlog je bio višegodišnji ugovor koji je Hakim potpisao na početku NBA karijere. Nigerijac je, iako je bio jedan od najboljih igrača lige u tom trenutku, zarađivao svega tri miliona dolara po sezoni, ali su vodeći ljudi kluba uporno odbijali da mu izađu u susret. Sukob je kulminirao u završnici regularnog dela sezone 1992. godine, kada je vlasnik tima Čarli Tomas javno optužio Olajdžuvona da je lažirao povredu, kako bi na taj način „ucenio“ rukovodstvo da mu ponudi novi ugovor. Bila je to kap koja je prelila čašu i Olajdžuvon je želeo da napusti jedinu ekipu za koju je nastupao u dotadašnjoj profesionalnoj karijeri.
Dok je Majkl Džordan uspostavljao prvu trogodišnju vladavinu NBA terenima, Hakim je bio spreman za novi početak. U potrazi za duhovnim mirom okrenuo se religiji i počeo da se pridržava strogih pravila islama.
Rudy T
Posle 52 odigrane utakmice, kada je još uvek postojala nada da će se Hjuston plasirati u plejof, generalni menadžer Stiv Paterson otpustio je trenera Dona Čejnija u februaru 1992. Priliku da se dokaže do kraja sezone dobio je njegov dotadašnji asistent Rudi Tomjanović. Rođenog u poljskom kvartu u predgrađu Detroita, Tomjanovića su na draftu 1970. godine kao drugog pika odabrali tada još San Dijego Roketsi. Njegovu igračku karijeru obeležio je incident koji se dogodio u decembru 1977. godine, kada ga je košarkaš Lejkersa Kermit Vašington udario u lice, nanevši mu teške povrede opasne po život. Nakon nekoliko operacija uspešno se oporavio i već u narednoj sezoni bio je učesnik NBA Ol star utakmice. Čitavu igračku karijeru proveo je u dresu Roketsa, da bi zatim ostao u klubu najpre kao skaut, a onda 1983. bio priključen stručnom štabu. Iako nije uspeo da odvede tim u doigravanje, Tomjanović je ubedio rukovodstvo da zaslužuje šansu i ponuđen mu je višegodišnji ugovor.
Kako menadžment kluba nije uspeo da dobije zadovoljavajuću ponudu za Olajdžuvona (Lejkersi su nudili Vortija i Divca), on se našao u avionu kojim je ekipa putovala u Japan, gde je protiv Sijetla igrala prve dve utakmice u novoj sezoni. Sa timom je putovao i vlasnik kluba, te su se Čarli Tomas i Hakim Olajdžuvon prvi put našli „oči u oči“ otkako je sukob oko ugovora kulminirao nekoliko meseci ranije. Upućeni jedan na drugog tokom višečasovnog leta, iskoristili su to vreme da razgovorom reše nesuglasice, posle čega priča o trejdu Hakima Olajdžuvona više nije bila aktuelna.
https://youtube.com/watch?v=RWwK8h7nLmg
U prvoj kompletnoj sezoni Rudija Tomjanovića na klupi, Roketsi su regularni deo završili kao drugoplasirani tim na Zapadu, ostvarivši 13 pobeda više nego u prethodnoj. Te godine, Hakim je igrao na MVP nivou i u glasanju za najboljeg igrača lige završio je na drugom mestu, iza Čarlsa Barklija. Prvi put nakon šest godina, tim iz Teksasa je trijumfovao u seriji doigravanja, eliminisavši u prvoj rundi Los Anđeles Kliperse, ali su u to vreme moćni Supersoniksi sa Pejtonom i Kempom bili bolji u polufinalu konferencije, u uzbudljivoj seriji od sedam mečeva.
Upražnjeni tron
Kada je u oktobru 1993. godine Majkl Džordan saopštio da odlazi u košarkašku penziju kako bi ispunio očev san i oprobao se u bejzbolu, svima je postalo jasno da će trofej Lerija O’Brajana dobiti novog vlasnika. Na Istoku, moćni Njujork Niksi koje su predvodili Patrik Juing, Džon Starks, Entoni Mejson i Derek Harper godinama su čekali da se domognu velikog finala. Više im na putu nije stajao čovek koji ih je prethodne tri godine sa Čikago Bulsima slao na letnju pauzu i ovo je bila prilika koju nisu želeli da propuste. Indijana, Orlando i Atlanta takođe su se nadali da bi kroz slabiju konkurenciju na Istoku mogli da se domognu finala, a tamo je sve bilo moguće.
Put je u Zapadnoj konferenciji i tada, kao i danas, bio mnogo trnovitiji. Godinu dana iskusniji Čarls Barkli i Kevin Džonson imali su ambiciju da se sa Finiks Sansima još jednom okušaju u velikom finalu, pošto im je prethodnog leta u šestoj utakmici presudila trojka Džona Paksona. Juta sa tandemom Stokton – Meloun, kao i Sijetl sa Pejtonom i Kempom bili su takođe legitimni kandidati za šampionski pehar. Denver, San Antonio i Portland nisu po kvalitetu bili u samom vrhu, no ipak su konkurenciju i kostur na Zapadu činili pakleno teškima.
Svima njima tim iz Hjustona poslaće jasnu poruku već na startu nove sezone. Dobivši prvih 14 utakmica, Roketsi su u Medison Skver Gardenu imali priliku da izjednjače rekord po broju pobeda na startu. Iako su iz tabora domaćina poručivali da se „Hjustonov san okončava u Njujorku“, gosti su rutinski upisali i 15. pobedu i time najavili ono što će se dogoditi narednog leta. Za razliku od epohe nakon „tornjeva blizanaca“, kada se igra zasnivala isključivo na Olajdžuvonu, sada je Nigerijac imao podršku kvalitetnih saigrača, što mu je omogućilo da unapredi svoju igru i obogati repertoar poteza. Od ranije je bilo poznato da je on jedan od najboljih defanzivaca i poentera u ligi, u međuvremenu je izrastao i u vrhunskog asistenta. Svi rivali Roketsa imali su dilemu kako protiv njih postaviti odbranu? Ukoliko bi se odlučili na udvajanje Olajdžuvona, on bi to koristio da deli asistencije saigračima na perimetru, a Hjuston je imao odlične šutere. Odluka da se Hakim čuva 1 na 1 značila je njegovu potpunu dominaciju, pošto u to vreme u ligi nije bilo igrača koji bi ga mogao zaustaviti. Poput kratkog ćebeta, protivničke odbrane nisu imale način kako da pokriju sve napadačke opcije tima iz Teksasa.
Ekipa je dobila 22 od 23 utakmice na startu sezone, nastavila da ređa pobede i u Novoj godini, no i pored toga Rudi Tomjanović je smatrao da i dalje ima prostora za napredak. Novajlijama u timu nije bilo lako da zasluže poverenje iskusnijih saigrača a najteže je bilo momku koga je Hjuston na draftu 1992. godine odabrao sa 11. pozicije Robertu Oriju. Na početku svoje NBA karijere krilni košarkaš nije imao dovoljno samopouzdanja, retko je preuzimao odgovornost u napadu i kao takav nije se uklapao u sistem igre Roketsa, pa je Rudi Ti bio spreman da ga se odrekne već u njegovoj softmor godini. Zajedno sa Metom Bulardom, Ori je otišao u Detroit a iz suprotnog smera stigao je Šon Eliot, u to vreme jedan od najboljih trojkaša u ligi, od koga se očekivalo da će odmah doneti ekstra kvalitet u igri.
Međutim, trejd je u poslednjem trenutku otkazan pošto je na lekarskom pregledu kod Eliota ustanovljen problem sa bubrezima. Iz Detroita u Hjuston vratiće se sasvim drugačiji igrač od onog koji je otišao samo nekoliko dana ranije. Psihički rasterećen nakon propalog trejda, Ori je u nastavku sezone igrao sa mnogo više samopouzdanja i značajno popravio svoje brojke, a u doigravanju će pogoditi nekoliko važnih šuteva i početi da gradi reputaciju koja će mu kasnije doneti nadimak – Big Shot Bob.
Roketsi su regularni deo šampionata završili na drugoj poziciji na Zapadu sa 58 pobeda, usput postavivši rekord franšize. U Teksasu su sa mnogo optimizma iščekivali plejof, ali na putu ka tituli moraće da se suoče sa nekoliko teških izazova.
Choke City
Nakon povlačenja Em Džeja, svi su imali ambiciju da zasednu na upražnjeni tron i čak sedam timova (među kojima je iznenađujuće bio i Čikago) je u regularnom delu šampionata ostvarilo 55 ili više pobeda. Najbolji skor imali su Soniksi (63-19), ali će u prvoj rundi doigravanja Denver postati prvi tim u istoriji koji je sa osmog mesta eliminisao lidera konferencije, i pored toga što je Sijetl poveo 2-0 u seriji.
Rival Hjustona u prvoj rundi bio je tim koji je samo dve godine ranije igrao u velikom finalu protiv Džordanovih Bulsa. Klajd Dreksler, Rod Striklend i Kliford Robinson verovali su da će im iskustvo igranja eliminacionih mečeva doneti prevagu u okršaju sa ekipom koja je u prethodnih šest godina dobila samo jednu plej-of seriju. Međutim, Olajdžuvon je želeo krunu za sebe i niko ga na tom putu nije mogao zaustaviti. Sve što je Portland uspeo da učini, bilo je da izbegne „čišćenje“, ali već u četvrtoj utakmici serije u Oregonu, Hakim će odvesti svoj tim u polufinale konferencije.
Tamo ih je čekao još jedan nedavni učesnik velikog finala. Iako su tokom sezone Čarls Barkli i Kevin Džonson imali problema sa povredama, Sansi su sa 56 pobeda završili kao trećeplasirani na Zapadu, tako da je Hjuston imao prednost domaćeg terena. Silno motivisani, Roketsi su već na startu prve utakmice stekli 18 poena prednosti i izgledalo je da će upisati rutinsku pobedu na startu serije. Međutim, domaćin je u nastavku potpuno podbacio što su gosti iz Arizone iskoristili i došli do brejka. To nije bio kraj košmara za Roketse, pošto su u drugoj utakmici na startu poslednje četvrtine imali 20 poena prednosti, ali je „prokletstvo“ grada Hjustona još jednom udarilo i Finiks je nakon produžetka došao do druge pobede u seriji.
Naredne dve utakmice igrale su se u Arizoni i najveći brbljivac lige otvoreno je poručivao protivniku da mu se sprema „metla“. Sutradan nakon drugog poraza, na naslovnoj strani jednog dnevnog lista u Hjustonu osvanuo je naslov – Choke City. Eliminacija Ojlersa od Bafalo Bilsa godinu dana ranije, dva neuspeha Roketsa u velikim finalima, kao i dva uzastopna poraza Kuguarsa u finalima NCAA šampionata, doneli su Hjustonu epitet gubitničkog grada.
Za dobru priču pored glavnog junaka potrebno je i nekoliko dobro odigranih sporednih uloga. Hjustonu je bio neophodan neko ko će doneti iskru „ludila“, iz koje će nastati šampionski plamen. Neočekivani heroj pojaviće se u trećem meču serije i produžiti san o osvajanju šampionskog prstena.
Kraj prvog dela