Nije titula samo Rafina ili Stanova: Oni prave šampione

Clive Brunskill, Getty Images

Subota, intimna atmosfera stadiona broj 4, pedesetak ljudi prati trening Stana Vavrinke, šampiona Rolan Garosa iz 2015. godine.

Pool/Getty Images

Imao je težak meč u pet setova sa Endijem Marijem i ne napreže se previše – četrdesetak minuta u laganom ritmu, tek da se ne ispadne iz rutine. Uz njega je na terenu još samo jedan čovek – uvek smiren i racionalan, otvoren za komunikaciju. Nekada je bio drugi na svetu, igrao je i finale Rolan Garosa, a i sâm Vavrinka navodi ga kao najzaslužnijeg za svoj preporod u poznom teniskom dobu.

Međutim, nije Magnus Norman samo Švajcarca odveo do visina u Parizu, prethodno je svoju magiju primenio i na zemljaka čija se karijera zbog bolesti prerano završila. Jeste se završila, ali ne pre nego što je napravio jedno od najvećih senzacija u istoriji Rolan Garosa – u meču četvrtog kola 2009. godine Robin Soderling eliminisao je Rafaela Nadala i naneo mu prvi od dva pariska poraza u celoj karijeri Španca.

Koji red iznad momka razornog forhenda u njegovoj loži sedeo je Magnus Norman, a sada je pred njim ista zagonetka na koju odgovor mora da pronađe do nedelje. Njegovo “oružje“ sličnog je kova – ako neko može tokom više sati da igra do brutalnosti snažni tenis u petoj brzini, to je Stan Vavrinka.

Do sada nije izgubio nijedno Gren slem finale sa njime, ali Norman preko puta ima najuspešnijeg trenera svih vremena – zaljubljenika u sport Tonija Nadala, na početku osporavanog, a kasnije od celog sveta priznatog.

Dok su Stan i Magnus imali trening oporavka, Rafa i Toni radili su onako kako jedino znaju – svom snagom. Tu rečenicu imao sam zapisanu u beleškama i pre nego što je Toni posle treninga izjavio:

“Radili smo ono što uvek radimo, Rafa je momak koji je navikao naporno da trenira i to ne menja. Takođe, meč sa Timom nije bio naročito dug i težak, nema potrebe da se štedimo“.

Đoan Soler, Rafin sparing partner, punih sat vremena trpeo je bombe – nije Nadala uvek slušala lopta i nije je slao uvek gde je želeo, ali zvuk kada siđe s njegovog reketa… Pukne, stvarno pukne, Rafa i na treningu uvek radnu tenziju drži na vrhuncu i gledaoce tera da sve vreme očima budu na igralištu. To uglavnom nije slučaj na treninzima drugih, tu često ima vremena i za “zevanje“…

Iako to nije hteo da prizna, nedeljni okršaj za Tonija ima posebnu emotivnu vrednost – to je poslednji meč na Rolan Garosu u kojem će svom nećaku biti trener. Uz milisekundu oklevanja, blago se osmehnuo, kao da su mu brojne uspomene prostrujale mislima.

“Ne, nula, nemam nikakav osećaj u vezi sa time“, previše je to negacija za nekoga ko ne oseća baš ništa…

“Možda bude drugačije kada sledeće godine budem turnir gledao kod kuće, ali u ovom trenutku ne razmišljam o tome. Ako Rafa naredne sezone bude igrao dobro i ja budem gledao njega u finalu kod kuće, biću jednako srećan“, dodao je Toni, uvek pristojan i korektan, neprestano je čovek pod utiskom kao da razgovara sa komšijom. Pri tom pamti “kao slon“, nabrojao nam je po gemovima Rafina poslednja četiri meča sa Garosa 2008. godine.

A kada je sparing partner ispraćen aplauzom, Rafa je još pola sata udarao sa Tonijevim naslednikom – drugim trenerom Karlosom Mojom. I nije Čarli zaboravio da igra, i dalje ima munju u forhendu…

Zemljaci su, Maljorčani, Karlos mu je već dugo mentor i prijatelj.

“Uh, mnogo je drugačije iz lože, mnogo teže pada. Gledam više prijatelja, a manje nekog običnog igrača, emotivno mi je to dvostruki teret jer mi je Rafa predvashodno prijatelj. Pati se nekada mnogo u toj loži“, iskren je Moja.

I zato zapamtite, ko god da pobedi u nedelju, Vavrinka ili Nadal, nisu pobedili samo oni, pobedili su i Magnus, Toni, Karlos i svi oni koji su deo “samostalne firme“ kakve su zapravo svi vrhunski igrači.

Tenis je, na svoj čudan način, i timski sport.

Saša Ozmo (@ozmo_sasa)