Pa dobro, kada ćete naučiti da ne otpisujete Rafu?!

Skener 15. avg 201711:19 > 11:23
Matthew Stockman/Getty Images

Jevgenij Kafeljnikov, dvostruki Gren slem šampion, zatalasao je tenisku javnost kada je posle Rolan Garosa 2014. godine rekao da Rafael Nadal više neće osvojiti nijedan najveći trofej.

Izjava koja je dočekana podsmehom i kolutanjem očima godinu dana kasnije postala je opšte mesto, a isti ti koji su se smejali sada su sa strahopoštovanjem govorili o “proroku Ženji“ koji je video nešto što drugi nisu. U stvari, videli su i oni, nego nisu smeli glasno da kažu, tada to nije bilo popularno.

U sličnim komentarima nije bilo zlobe, Rafa je s razlogom globalno voljena figura, već više snuždene pomirenosti s tim da jedan od najvećih ponovo neće biti u vrhu. Pa ipak, iako bez zlobe, jeste često bilo prisutno ono egoistično uživanje u tome da se daje navodno hrabra prognoza u koju svi veruju i za koju te tapšu po ramenu. Nadal je pročitan, igra ga je pregazila, ne može fizički više da se nosi sa mlađima, trebalo bi da se povuče… I tako dalje, bez konca.

Dok je sve to trajalo, Rafael se po običaju nije mnogo obazirao, samo je ćutao, radio, gradio samopouzdanje i držao se istog principa koji ga je nosio kroz celu karijeru, tako očiglednog i jednostavnog, principa na koji svi potvrdno klimaju glavom, ali ne mogu svi da ga žive: “Veruj da će se pravi trud isplatiti“. Ili, što bi rekao Janko Tipsarević u nedavnom intervjuu za Sport klub: “Da li želiš ili ZAISTA želiš?“

Tokom cele karijere Nadal je “zaista želeo“, još otkad je kao tinejdžer ridao u sobi jer doktori nisu mogli da ustanove koji je problem sa njegovim stopalom, pa posle kada su ti problemi počeli da ostavljaju tragove i na druge delove tela, kada je došlo do povreda kolena, ramena i do nekoliko dugih pauza…

Clive Brunskill Getty Images

“Nikada nisam došao do stadijuma u kojem mrzim tenis, kao što neki profesionalni igrači kažu. Ne možeš da mrziš nešto što ti stavlja hranu na sto i što ti je dalo gotovo sve u životu… Šta god da se događa, moraš da nastaviš da treniraš vredno i dugo, bilo da ti je trenutno do toga ili ne“, napisao je Španac u autobiografiji.

Uostalom, o kraju Nadalove profesionalne karijere govori se od njenog početka – teško da se ijedan sportista sa 18-19 godina suočavao sa novinarskim pitanjima o tome “koliko dugo će da traje“. Ugledni analitičari i bivši teniseri sa žaljenjem su redom konstatovali kako su Nadalova piratska pojava i energičan nastup pozitivni za tenis, ali kako to nažalost neće dugo trajati jer se njegova igra previše bazira na fizičkoj snazi i kako će ga telo izdati ranije nego druge.

U jednom delu bili su u pravu – telo jeste izdavalo, telo je pritiskalo crvenu dugmad i telo je vikalo: “Kraj!“ Rafa je nežno odgovarao: “Hajde, odmori se malo, pa ćemo da vidimo“. Posle kraće ili duže pauze, telo bi se odobrovoljilo i ponovo počelo da sluša, a Nadal je sa istom strašću koju je imao kao tinejdžer prianjao da na tu osnovu kalemi kondiciju, staru žaoku udaraca i poneki novi detalj.

Kako godine prolaze, sve je teže vratiti telo u optimalno stanje i sve je duža potraga za skrivenim sportskim blagom koje se zove samopouzdanje. U 2015. i 2016. godini Nadal ni na jednom Gren slem turniru nije došao do polufinala, pravio je bezbroj nekarakterističnih grešaka i delovao mentalno ranjivo toliko da je ponekad bilo tužno i gledati.

Jedan od takvih momentata bio je duel četvrtog kola prošlogodišnjeg US opena sa Lukom Pujem – stari Nadal bi već 100 puta završio taj meč, ali taj Nadal je igrao taj brejk petog seta. Na 6-6 je dobio loptu u sredinu terena na forhend, njegov omiljeni desert, ali smestio ju je usred mreže. I, još bolnije za sve koji su godinama živeli njegove uspone i padove, uhvatio se za glavu u nemoći i neverici.

Posle svega toga, i najveći optimisti bi počeli da sumiraju utiske i da razmišljaju o dostojanstvenom i skorom kraju jedne od najvećih karijera u istoriji.

Julian Finney, Getty Images

Ali niko u svetu sporta nema volju kakvu ima Rafael Nadal i on je ponovo dočekao svoje svetlo, u 2017. godini, više od decenije pošto su mu prognozirali profesionalni život kratkog daha.

“Tačka preokreta za Rafu bio je trijumf nad Aleksanderom Zverevom u Melburnu, odmah smo to znali. Pobedio je u pet setova, iako nije igrao dobro. Kada radiš stvari kako treba, a ne pobeđuješ, uvek su tu mečevi koji potencijalno mogu da preokrenu stvari – u poslednje dve godine Rafa je izgubio sve te mečeve. Prvi takav ove sezone bio je duel sa Zverevom i ako pogledate pažljivije, videćete da je drugačiji Rafa pre i posle tog meča“, rekao je njegov trener Karlos Moja u intervjuu za Sport klub tokom Rolan Garosa.

Nekoliko dana posle tog razgovora, Nadal je osvojio istorijsku, desetu titulu u Parizu, ukupno 15. na Gren slem turnirima, i ponovo je zaobišao pun krug. U stvari, došao je nadomak toga, a poslednji deo kružnice biće ucrtan sledećeg ponedeljka, 21. avgusta, kada će Bik iz Manakora opet biti na prvom mestu na svetu.

Uz njegove vrhunske rezultate, ironična volja kosmosa bila je takva da se Rafa na tron vrati i zahvaljujući povredama najvećih rivala – Marija, Đokovića, Vavrinke, a “broj 1“ ozvaničen je odustajanjem Federera od turnira u Sinsinatiju.

To njegov podvig ne čini manjim, naprotiv, Nadal je ponovo potukao najtežeg i najupornijeg suparnika u karijeri – sopstveno telo.