Srpsko tenisko zlato kojeg nismo svesni

Srdjan Stevanovic, Getty Images

Kada sam se prvi put našao na Australijan openu, nešto mi je zagolicalo čulo vida, a ubrzo sam shvatio i šta – velikih građevina bilo je previše.

Lintao Zhang/Getty Images

Rod Lejver arena, Hajsens arena, Margaret Kort arena, za njih sam znao i pre nego što sam došao u Melburn. Ali kakvo je ono zdanje nešto iza, takođe unutar Melburn parka, koje se čini kao svet za sebe?

To je australijski Nacionalni teniski centar u okviru kojeg se nalazi osam betonskih terena na otvorenom, još pet na zatvorenom, osam terena sa šljakastom podlogom i apsolutno sav prateći sadržaj koji možete da zamislite. I još neke stvarčice za koje nismo ni čuli…

Pa ipak, uprkos optimalnim uslovima i ogromnoj finansijskoj pomoći od ranog doba, Australija trenutno ima samo dvojicu tenisera među najboljih 100 na svetu – Nika Kirjosa na 20. i Džordana Tompsona na 77. mestu.

Posle Slobodana Živojinovića, Srbija dugo nije imala vrhunskog tenisera, sećam se kako sam kao klinac redovno proveravao poslednje strane Sportskog žurnala da bih video rezultate naših po raznim fjučersima i čelendžerima, kao i na kojem su mestu Ječmenica i Sandra Naćuk. Malo posle toga Boris Pašanski postao je kralj čelendžera i došao na tada za nas neverovatno 55. mesto na ATP listi.

To je bila srpska teniska realnost, a onda se desilo čudo – Novak Đoković, Ana Ivanović i Jelena Janković bili su prvi na svetu, Janko Tipsarević osmi, Viktoru Troickom mesto u Top 10 nesrećno je izmaklo… I, odjednom, kriterijumi su se podigli, što verovatno i jeste logično, ali ne smemo da zaboravimo koliko je teško doći među 100 najboljih na svetu. U bilo čemu, a pogotovo u individualnom sportu.

Matthew Stockman/Getty Images

Srbija sada ima šestoricu igrača u tom odabranom društvu – Novaka Đokovića (7), Viktora Troickog (48), Dušana Lajovića (71), Filipa Krajinovića (75), Lasla Đerea (89) i Janka Tipsarevića (96).

“To je veliki uspeh iz više razloga. Prvo, u poređenju sa nekim drugima, mi nismo teniska zemlja u smislu tradicije. Drugo, nemamo nikakav sistem koji bi nam omogućio da postanemo uspešni – uslovi za rad nisu postojali, bilo je finansijskih problema, ali uspeli smo da napravimo toliko igrača bez obzira na sve to. Na kraju, pokazalo se da su volja i želja za uspehom najvažnije, a to smo kao nacija dokazali u mnogim sportovima“, kaže Dušan Lajović, svojevremeno 57. teniser na svetu.

Francuska, u kojoj je Dejvis kup svetinja, ima devetoricu igrača među sto najboljih, baš kao i Španija u kojoj deca tek što se rode vide šljakasti teren za tenis. Sjedinjene Američke Države, dom US opena sa jednom od najbogatijih federacija na svetu, ima sedam igrača u Top 100, koliko ima i Nemačka.

Eto, to je društvo u kojem se Srbija trenutno nalazi, znatno iznad spomenute Australije i Velike Britanije koja uprkos velikim ulaganjima ne uspeva da dođe do nešto masovnije proizvodnje dobrih igrača.

“Šanse su jedan prema hiljadu da neko uđe u Top 100 jer ima mnogo profesionalaca. Nije lako biti ni prvi u Srbiji u mlađim kategorijama, a takvih ima u barem 50 država jer se tenis igra svuda u svetu. Fizički je izuzetno spremno 700-800 igrača, a karijere sada traju i po dvadesetak godina. Dakle, da bi neko ušao u 100, mora da bude među pet najboljih igrača na svetu u svojoj generaciji, što priznaćete nije jednostavno“, naglašava Petar Popović, nekadašnji trener Andree Petković i Iva Karlovića, koji sada radi sa Krajinovićem.

Pri tom je to samo teniski aspekt, a odricanja su izuzetno velika i na drugim životnim planovima.

“Podnose se velike žrtve prvo u smislu posvećenosti (često nema pravog školovanja, malo slobodnog vremena za prijatelje, treniranje satima svakog dana, stres), a zatim i finansijske (putovanja, hoteli, treneri i ekipa…), kao i odvojenost od porodice od ranog doba. Nekima to lakše pada nego drugima. Navijači uglavnom prate sâm vrh i mnogi potcenjuju koliko zapravo dobar i profesionalan neko mora da bude kako bi ušao u Top 100 i zatim tu i ostao“, objašnjava Karol Bušar, ugledna francuska novinarka koja skoro dve decenije putuje i izveštava sa velikih teniskih turnira.

Prema Popovićevim rečima, od 14-15. godine potrebno je 50-100 hiljada evra godišnje kako bi se teniser ili teniserka izveli na pravi put – od tog doba potreban je još bolji trener koji će usmeriti razvoj karijere, javlja se potreba za većim timom, a tu su i putovanja, hoteli, hrana…

Kada se sve svede na privatno, najveća i često jedina pomoć jeste da se rano nađu sponzori. Zato se događa situacija da ovdašnji igrači iz mlađih kategorija sa većom žestinom jure rang na listi kako bi privukli sponzore, dok onima kojima je sve obezbeđeno mogu rasterećenije da se posvete postepenom razvoju igre.

Na krilima čudnovatog uspeha srpski tenis ima priliku da izgradi održiv sistem, ali to je poduhvat koji je daleko od jednostavnog.

“I dalje smo dosta daleko… Vodeće su zemlje koje organizuju Gren slem turnire – mnogo novca od tih turnira uliva se u razvoj juniora investiranjem u uslove za rad u nacionalnim centrima i vrhunske trenere. Posle te četiri, idu one zemlje koje imaju mnogo veću tenisku tradiciju kao što su Španija, Argentina, Italija… To znači da ćemo i mi na isti način morati da stvaramo nove šampione jer se za sada uglavnom sve svodi na privati nivo i podršku porodice dok neki značajan rezultat na olakša pronalaženje sponzora“, kaže Lajović, a Popović se nadovezuje:

“Ne vidim da naš tenis ima sistem. Primera radi, ja sam u Novom Sadu i ne vidim da igrači tu imaju pravu pomoć – Savez bi trebalo i ovde da ima barem jedan teren u kojem može da se radi preko zime, jedan i u Subotici, jedan u Nišu itd. Da se malo decentralizuje, pošto je za sada sve u Beogradu, a ko nije odatle, nije mu ni praktično da ide na treninge“.

Vremena još ima – Đoković i Troicki i dalje su tu, Tipsarević se bori, a posle “srednje generacije“ Lajovića, Krajinovića i Đerea, dolaze Miomir Kecmanović i Nikola Milojević.

Lachlan Cunningham/Getty Images

Posle povlačenja Ane Ivanović i pada Jelene Janković, u ženskom tenisu kolo vodi Aleksandra Krunić, za koju mnogi zaboravljaju da ima tek 24 godine. Velike nade polažu se u Olgu Danilović, a Ivana Jorović i Nina Stojanović beleže promenljive rezultate i trenutno su daleko od Top 100, mada vremena za njih i te kako ima – Ivana je ove godine napunila 20, a Nina 21 godinu.

Kako će izgledati srpska teniska 2018. godina?

“Filip će definitivno ući u 50 ako bude zdrav. Maštam o Top 20, mislim i da može. Ako posle nekoliko poraza uspeo da zadrži volju i intenzitet na treningu i nastavi da sluša, definitivno je taj kapacitet. Duci se već neko vreme vrti oko 60-70. mesta, a ima udarce za više. Đere se lepo probio, na šljaci se dokazao i očekujem da sledeće sezone igra dosta turnira u Južnoj Americi. I Filipu i njemu sledi prilagođavanje na ATP turnire na kojima se odmah počinje od jačih igrača, videćemo kako će ta adaptacija proteći“, rekao je Popović.

Ni stara garda nije rekla poslednju reč. Ne samo ovdašnja, već i celokupna svetska javnost očekuje povratak Đokovića na teren, Troicki je vratio fokus na teren igrajući četvrtfinale u Šangaju, a Tipsarević je pre novih fizičkih problema bio na pravom putu.

“Ukoliko Novak bude zdrav i bude mogao da servira kao ranije, znači 190-200 kilometara na sat prvi i više od 160 drugi, onda nema granice, može da bude prvi. U suprotnom će biti teže, ali vidim ga u Top 3. Troicki je već dokazao da može do Top 20, a Janko se muči sa povredama. Problem je što se iza takvih pauza na telu javljaju drugi problemi, želim da Janko izađe iz tog kruga – ako uspe da veže godinu dana da bude zdrav, verujem da može do 30 najboljih na svetu. Krunićeva ima veliki potencijal i nadam se da će nastaviti da igra kao u drugoj polovini ove sezone, a nadam se da će i Olga da se probije“, dodaje Popović.

Srpskom tenisu u skorije vreme ne preti zaborav, ali mnogi sa Đokovićevim povlačenjem predviđaju i drastičan pad interesovanja. Kako povući ručnu?

“To neće biti lak posao jer nam tenis nije tradicionalni sport kao recimo Italijanima ili Špancima – oni se u teniskim klubovima okupljaju ne samo radi sporta, već i radi socijalnog života. Kod nas je drugačije, većina dece počinje da trenira upravo zbog uzora kakav je Novak. Smatram da je najveća odgovornost na klubovima, oni treba da pronađu način da privuku što veći broj dece, teniser je dovoljno lep sport da barem polovina dece poželi njime da se bavi“, podvlači Lajović, a Popović dodaje:

“Interesovanje ide sa rezultatima, ne samo u tenisu, nego i u svim drugim sportovima. To je jedna strana, a druga jeste da tenis učinimo pristupačnijim i povoljnijim kako bi tenis klinci mogli da igraju i zimi, mada to jeste prilično skupo za naše uslove“.

Za sada treba da budemo zadovoljni onim što imamo i da razumemo da je šest igrača u Top 100 retka dragocenost i savršena podloga za nadgradnju.

Tradiciju kao neki možda nemamo, ali poslednjih desetak godina zvuče kao idealni početak etabliranja tenisa kao važnog sporta u Srbiji – hoćemo li iskoristiti šansu?