Karijeru je gradio ispod radara domaće javnosti jer je kao vrlo mlad otišao u Španiju. Povrede mu jesu usporile put, ali ove jeseni Dejan Todorović pokazuje da Božidar Maljković nije pogrešio kada je u tom dečku video nešto posebno.
Bilo je problema sa povredama koji su ga usporili, ali ne i zaustavili. Prošle sezone igrao je dobro, a ove je Todorović najbolji igrač Bilbaa i momak koji redovno puni koševe u jednoj od najjačih evropskih liga, kao i u Evrokupu.
U intervjuu za Sport klub Todorović govori o svom razvojnom putu i ranom odlasku, reprezentaciji Srbije, mečevima s Partizanom, Bulsima…
Iako mu se u porodici niko profesionalno nije bavio sportom, ljubav je oduvek postojala i Dejan je prvi put košarkašku loptu uzeo u rodnom Mrkonjić Gradu.
“Jaoj, ne znam šta tačno da ti izdvojim iz tih ranih dana, znam samo da na startu nisam ni sanjao da bih mogao da doguram tu gde sam sada. Živeo sam u vrlo malom gradu, naš klub nije bio posebno dobar, ali najlepše uspomene su mi putovanja na utakmice sa ekipom, sa društvom i sve one uobičajene sitnice koje se dešavaju klincima, naša interna zezanja. Bili smo dobra generacija, borili smo se i uspevali da dobijamo i timove iz većih gradova“, počinje 23-godišnji Todorović za Sport klub.
Brat mu je otišao na studije u Novi Sad, a Dejan je krenuo zajedno sa njime i upisao je školu košarke kod Janka Lukovskog. Ispostavilo se da je to bio ključni potez za dalju putanju njegove karijere.
“Posle pola godine ljudi su me upoznali, videli su kakve su mi mogućnosti i kakav je moj način igre, pa sam i ja počeo da shvatam košarku još ozbiljnije. Upoznao sam se sa nekim velikanima za koje nisam mogao da poverujem da sam ih upoznao, kao što je Božidar Maljković, jedan od ključnih ljudi što sam u Španiji završio tako mlad, uz Kostu Jankova. To se desilo na polovini moje druge godine u Novom Sadu, oni su me pratili neko vreme i odmah su me odveli u Malagu kada je za to bilo prostora“.
Odluka sigurno nije bila laka, ali 2011. godine Todorović je preskočio nekoliko stepenika i otišao u Unikahu, prvi put daleko od porodice.
“Roditelji su me podržali od samog početka, a ni ja nijednog trenutka nisam posumnjao u svoju odluku niti sam bio neodlučan. Bio sam samouveren, verovao sam u svoje kvalitete, jako mlad sam doneo odluku zbog koje se uopšte ne kajem. U tom trenutku možda nisam znao šta sve to podrazumeva, ali kada provedeš deset meseci bez roditelja u tom dobu, onda osetiš težinu svega što samostalni život nosi“, kaže srpski košarkaš i objašnjava:
“Prve dve godine bile su komplikovane i naporne, ali izdržao sam – što te ne ubije, to te ojača. Bio sam dete od 17 godina – kada trener npr. zagalami na tebe i kada ti je krivo zbog neke greške, nema roditelja da te posavetuje kako da reaguješ, šta da kažeš i sl. To je samo jedan primer… Imao sam sreću jer su moji roditelji brižni i obrazovani, 00-24 sam bio na Skajpu i razgovarao sa njima – bilo je istovremeno i teško i izazovno i zanimljivo“.
Osim roditelja, Todorović je imao pomoć i od saigrača.
“Imao sam sreće jer su tada sa mnom bili Ognjen Kuzmić, Kenan Karahodžić, zatim i Nedžad Sinanović, Uroš Tripković, poslednju godinu je stigao i Zoran Dragić. Uvek sam imao nekoga sa naših prostora, pa mi je bilo lakše jer sam gledao kako se oni ponašaju i šta rade, mnogo su mi pomogli“.
Pa ipak, iako je zvanično bio član Unikahe pet godina, igrao je uglavnom za drugi tim, a zatim i za Bilbao od 2014. kao pozajmljeni košarkaš sve dok nije zvanično postao njihov igrač 2016.
“U Unikahi sam igrao za drugu ekipu i tu sam bio stvarno fantastičan. Osvojili smo juniorsko prvenstvo Andaluzije, bili u osmini finala prvenstva Španije i uvek sam bio među najboljima, ako ne i najbolji u ekipi. Ipak, Unikaha je bila vrlo jak evroligaški tim, a ja sam bio mlad i nije bilo realno da jedan od stranaca bude klinac od 18-19 godina“.
Nije to bila jedina prepreka na Dejanovom putu, ali on naglašava da nikada nije sumnjao u sebe.
“Bio sam svestan svog kvaliteta koji sam uostalom i dokazivao kada sam igrao. Veći problem bile su mi povrede jer sam u dve i po godine imao tri operacije (dvaput ručni zglob i bruh), nikako nisam mogao da se sastavim. Prvu godinu u Bilbau došao sam sa operisanom rukom, pola godine jedva sam mogao da dobacim i krenuo sam ispočetka. Tada mi je stvarno bilo teško, ali isplivao sam“.
Ne samo da je isplivao, nego ove sezone blista – u ACB ligi prosečno beleži 12,2 poena i 3,2 skoka, dok u Evrokupu ima 14,8 poena, 3,7 skokova i 2 asistencije po utakmici.
“Dugogodišnji rad počeo je da daje rezultate, nema velike tajne – kvalitet i talenat na kraju uvek dođu na površinu. Uvek sam radio svoje stvari, važne za košarkaša koji igra na sve tri spoljne pozicije – individualna tehnika, šut, fizikalije, odbrana… U Bilbau su i odlični treneri koji me na pravi način savetuju i usmeravaju, želim da napredujem generalno kao igrač, a veoma značajno je i iskustvo koje dolazi s godinama, čovek sazri i zna kako treba da se postavi – sve dođe na svoje i počneš da igraš dobro“.
Todorović je poznat po velikom odrazu i atraktivnim zakucavanjima, kao i po izuzetno preciznom šutu za tri poena. Ipak, to nije sve.
“Mislim da se vidi poboljšanje u pik-en-rolu, da sam tu na visokom nivou, ali tu želim još da napredujem. Samo da nastavim da radim uobičajene stvari i unaprediću se u svakom segmentu igre, nadam se da će sledeća sezona biti još bolja“.
https://youtube.com/watch?v=6DKaXHGENjk
Tokom leta Todorović je imao dragoceno iskustvo u SAD je jer je igrao Letnju ligu u dresu Čikago Bulsa.
“Najjači utisak na mene je ostavila organizacija i način rada, – bilo je čak i trening kampova na kojima je bilo deset igrača, a 15 trenera. Jako dobro se radi, zaista sam bio fasciniran svime što nam je stajalo na raspolaganju, od trenera koje sam spomenuo do ostalih uslova – kada imaš nekog non-stop uz sebe da te ispravlja i da ti pomaže, to mnogo koristi. Razuman sam čovek, znam da to košta i da su u SAD bogatiji, ali svejedno sam bio iznenađen. Upoznao sam i dosta igrača, Krisa Dana i Laurija Markanena, neverovatan je šuter“.
Timski Bilbau ne ide baš najbolje ove sezone – u domaćem šampionatu baskijski tim ima tri pobede i šest poraza, a u Evrokupu je za sada na samo jednom trijumfu iz šest mečeva.
“Imamo osam novih igrača, oni treba da se naviknu na sistem i na klub, uz to smo i mlada ekipa. Jeste sve to tačno, ali to ne treba da bude izgovor – znam samo da radimo vredno i posvećeno, verujem da će to početi da daje prave rezultate i da ćemo preokrenuti situaciju“.
Izvanredne igre preporučuju ga i za viši stepen košarke, ali sezona je još mlada.
“Ne bih sada još da govorim niti razmišljam mnogo o tome – mislim samo o sledećim utakmicama, ekipa je u lošem momentu i jedino što želim jeste da budemo bolji. Naravno, moj san koji ću se truditi da ispunim jeste da igram u Evroligi i u NBA“.
Ayer, Dejan Todorovic lideró al @CDBILBAOBASKET con 21 puntos… y matazos como este.
[? Video @eitbkirolak]pic.twitter.com/zRQMLQQM1T— Liga Endesa (@ACBCOM) September 3, 2017
Nedavno je Todorović dočekao Partizan, klub za koji navija – crno-beli su bili bolji, a 13. decembra igra se drugi meč u Beogradu.
„Bio je dobar osećaj igrati protiv Partizana, imam tu nekoliko drugara sa kojima se redovno čujem. Nadam se da ćemo u drugom meču u Beogradu mi biti bolji, biće mi još emotivnije pred Partizanovim navijačima, ali trudiću se da osećanja ne utiču na mene i da odigram dobro“.
Reprezentacija Srbije u petak igra sa Austrijom, a sledećeg ponedeljka sa Gruzijom u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo. Todorović je zaslužio mesto na Đorđevićevom spisku za ovu, a verovatno i za buduće akcije.
“Ne mogu ni da opišem koliko sam srećan zbog poziva, jedva čekam da zaigram i da pomognem reprezentaciji da se kvalifikujemo za Svetsko prvenstvo, da budem deo te priče koju sam kao dete pratio na televiziji. Nisam još razgovarao sa selektorom Đorđevićem, ali na vezi sam sa ljudima iz KSS kako bismo rešili svu papirologiju“, zaključio je Todorović za Sport klub.