Paunić za SK: Govorili su da imam loš šut, ali…

Christof Koepsel, Getty Images Sport

Košarkaška reprezentacija Srbije okupila se u utorak pred mečeve kvalifikacija za Svetsko prvenstvo, u petak sa Austrijom i ponedeljak sa Gruzijom.

Bilo je tu redovnih sa velikih takmičenja prethodnih godina kao što su Raduljica, Mačvan i Simonović, bilo je nekoliko debitanata, ali i onih koji imaju ogromno reprezentativno iskustvo, samo ih neko vreme nije bilo.

Jedan od njih je i Ivan Paunić, 30-godišnji bek turskog Tofaša.

“Fenomenalan je osećaj, pogotovo što sam dobio šansu da sarađujem sa Saletom Đorđevićem, zbog toga mi je posebno drago. Za reprezentaciju je uvek čast igrati, veoma sam srećan“, kaže ozareni Paunić na početku razgovora za Sport klub.

Ivan je član čuvene generacije ‘87 i njegova reprezentativna priča počinje još u dečačkim danima.

“Da, igrao sam sa većinom momaka – Teo, Milenko, Štimac, ja… Generacija smo, znamo se bukvalno od Požarevca (košarkaški kamp) kada smo imali po osam-devet godina – u svim selekcijama smo bili zajedno i osvojili smo sve što se može osvojiti, mislim da smo jedina reprezentacija koja nije imala nijedan poraz u mlađim kategorijama. Dakle, imam mnogo lepih sećanja i na takmičenje i na druženje“, rekao je Paunić i dodao:

“Za seniorski tim debitovao sam 2009. godine u Poljskoj – tada je Duda Ivković prebacio na širi spisak A tima celu prvu petorku univerzitetske selekcije. Uspeli smo da se izborimo, timski smo tada bili fantastični i osvojili smo srebrnu medalju. To nam je svima mnogo značilo za dalju karijeru“.

https://twitter.com/paun3131/status/911358008709517314

Sastavni deo tima Paunić je bio i naredne godine, kada je Srbija u čuvenom meču izgubila od Turske u polufinalu, uz nebrojene sudijske greške na štetu Orlova.

“To je nešto što ne mogu da prežalim… Bili smo najmlađi na šampionatu, prosek je bio oko 22 godine, ali dogodila se ta krađa, bili smo na korak do finala i sigurne medalje. Tu utakmicu smo kasno završili, bila je silna polemika posle jer zbog navijača nismo mogli da napustimo halu do dva ujutru, a sutradan smo u ranijem terminu igrali za bronzu. Litvanci su bili motivisaniji, mi smo psihički pali i ostali smo bez medalje“.

Paunić je predstavljao Srbiju i na Evrobasketu 2011. godine, a tada su povrede dobrim delom uticale da se ne ostvari rezultat bolji od osmog mesta. Bilo je to poslednje veliko takmičenje za Paunića, za sada, ali pažljivo je pratio sve što se potom događalo.

“Došao je Sale, prava organizacija i dobra igra doneli su rezultate. Đorđević je pokazao kakav je trener – kakav god da je tim, on pravi rezultat, a to je izuzetno teško jer treba umeti i sa igračima i sa svim neplaniranim okolnostima. I kada su ključni košarkaši bili povređeni, on je uspeo da ujedini ekipu i da osvoji medalju, zato mi je još veća čast da budem deo svega ovoga“.

Poslednje dve sezone proveo je u Fuenlabradi, na početku ove je potpisao kratkoročni ugovor sa Tofašom, a to će uskoro prerasti u nešto više.

“Prezadovoljni su mnome, rekli su da će zvati mog agenta da nastave saradnju. Trener me obožava, čak hoće da produžimo ugovor i za sledeću sezonu. Došao sam u ekipu koja je već bila formirana i jako dobra sa pet vrhunskih stranaca, a Mehija i Kroker igraju tamo već dve godine zajedno. Imamo sedam stranaca, a u domaćem šampionatu dozvoljeno je šest, tako da ću nekada biti van tima, ali u Efesu je npr. situacija još gora jer imaju deset stranaca sada po dolasku Dragića. Murić npr. nije ni registrovan za tursko prvenstvo“.

Na molbu da uporedi špansku i tursku ligu, dve najjače u Evropi, bek rođen u Beogradu odgovara:

“Dosta je drugačija liga, u Španiji je slobodnije i brže, dok se u Turskoj insistira na nešto sporijoj igri i dužim napadima. Ali nemam nikakav problem, trener Orhun Ene je mnogo dobar, košarkaška je legenda koju svi mnogo cene i sada je među najboljim turskim trenerima – potpisao je višegodišnji ugovor, iz druge lige uveo ih je u prvu i svoj je na svome tu. Jako je dobar čovek, mislim da će sve biti kako treba“.

Paunić je bio dominantan kao junior, nemilice je zatrpavao protivničke koševe, ali se tokom većeg dela seniorske karijere na njega gledalo kao na defanzivnog specijalistu.

“Uvek sam bio igrač sistema, nikada nisam želeo da odskačem i prilagođavao sam se – ono što je trener tražio od mene, to sam radio. Bio sam i najbolji defanzivac i najbolji trojkaš ekipe, u deset prvih strelaca ACB lige, u zavisnosti šta se od mene traži. Ako se traže prodor i šut, ja ću to uraditi – neki su govorili da imam loš šut, ali nema veze, takve priče samo su me dodatno motivisale da još jače radim. Mislim da sam dokazao da mogu da igram u oba smera, timski sam igrač, to me je guralo kroz karijeru i neću se menjati“.

Promenio je Ivan brojne klubove i zemlje (Srbija, Belgija, Grčka, Rusija, Ukrajina, Italija, Španija, Turska), ali još nije dobio priliku da zaigra u elitnom klupskom evropskom takmičenju.

“Bilo je nekih opcija za Evroligu, ali nije se konkretizovalo. I ne žalim se nimalo, u ekipi sam koja ima velike šanse da se bori za titulu u Turskoj, kao i da uđemo u Top 8 Evrokupa, a za posle ćemo da vidimo. Prezadovoljan sam jer su uslovi na izuzetnom nivou – predsednik je čovek iz senke koji je napravio halu sa četiri nivoa, vrhunska terena, kompleks centar je spektakularan, restoran, prostorije za oporavak, nema šta nema. Verovatno vam je i Vasa Micić pričao o tome, presrećan sam“.

U januaru puni 31 godinu, mnogo toga je preturio iza glave, ali kraj nije na vidiku.

“Nikada nisam imao ozbiljniju povredu, osećam se izvanredno i mislim da sam sada u najzrelijim košarkaškim godinama, a i fizički sam sjajno. Dokle god budem mogao da igram, igraću“.

Za kraj, pitali smo 195 cm visokog beka žali li za nečim u karijeri.

“Možda sam kao mlađi igrač mogao da budem napadački agresivniji jer neki treneri gledaju više statistiku i jedino poene, ali ponavljam, uvek sam radio ono što se tražilo od mene. U suštini ne žalim ni za čime, doneo bih sve iste odluke – radio sam sa velikim trenerima i zadovoljan sam svojom karijerom do sada“, zaključio je Paunić za Sport klub.