Dečko iz bloka

Boris Streubel/Bongarts/Getty Images

Leto 2008. godine. Posle još jednog basketaškog dana, polako se smrkava na jednom od kultnih terena u bloku 70.

Kreće priča, jedna od onih neobaveznih koju će svi zaboraviti po odlasku kući, kako bi bilo lepo da se organizuje odlazak sledećeg leta u Poljsku na Evrobasket. Jedan sa tog igrališta ipak će otići, samo u malo drugačijem aranžmanu.

Sve je počelo baš na tom terenu, a potom i pedesetak metara dalje, u Osnovnoj školi “20. oktobar“ u kojoj utakmice igraju mlađe kategorije Partizana. Ipak, Nemanja Bjelica nije imao tipični put ovdašnjeg talenta – njegova crno-bela generacija (‘88) raspuštena je kao netalentovana, nije bilo poziva u mlađe reprezentativne selekcije niti naslova u vestima o košarkaškim kampovima…

Nemanja je krenuo okolnim putem, otišao je u Superfund i tamo postao najvažniji igrač, uz momka koji će mu izrasti u jednog od najboljih prijatelja – Savu Lešića. Jedna od lepših večeri u tom mini svetu svakako je pobeda nad Partizanom u OŠ “20. oktobar“, kada je Bjelica odigrao simultanku na oduševljenje svojih drugara iz kraja, ali i oca Milovana, možda i jedinog čoveka koji je sve vreme i bezuslovno verovao u to da njegov Neca može da postane… Ne, da ĆE postati vrhunski košarkaš.

Bližile su se godine u kojima su profesionalne vode realnost i Bjelica je angažovao agenta da mu pomogne u karijeri. Kod Bogdana Tanjevića trenirao je u Riminiju, ali ga je put već sa 18 godina odveo u Austriju, u ekipu Arkadije. Ni tamo nije bilo idealno, daleko od toga – problemi sa vizom, povreda noge…

Nemanja je u međuvremenu porastao do 209 cm, a i dalje je imao osnovu svakog kvalitetnog košarkaša – talenat i želju za radom. Uz prirodnu nadarenost, veliki uticaj na razvoj njegove lucidnosti, osećaja i pregleda igre imao je Bojan Malešević sa kojim je redovno trenirao. Popularni Maleš sada već godinama igra u Omanu, ali svojevremeno je u dresu Jekaterinburga dao CSKA 16 poena bez promašaja iz igre (taj klip “vrteo se“ po bloku). Neretko su se jedan drugom i suprotstavljali na betonskim terenima…

“Uh, nedostaje mi taj basket tri na tri, tome sam se najviše radovao – igraš protiv Maleša i ekipe, pobediš njega i najsrećniji si čovek na svetu. Čim završim karijeru, igraću tri na tri, ali na naš način – ne znam sada kako stvari stoje, ali u naše vreme, kada sam ja imao 15-16-17 godina, najbolji basket se igrao kod nas, u to sam siguran, dolazili su iz svih krajeva grada. Mene je očvrsnuo taj basket i često kažem sebi: Je.. te, koliko mi nedostaje da igram tri na tri, izgubiš partiju i ideš kući jer čeka 15-20 ekipa“, rekao je Bjelica za Sport klub pre godinu i po dana, iz sasvim drugačije perspektive u odnosu na to leto 2008.

Odjednom, u dnevnom listu “Sport“, među potencijalnim pojačanjima Crvene zvezde i onima koji su dolazili na probu, našlo se i sledeće: Nemanja Bjelica (Arkadija). Tada je sve krenulo da se odvija munjevitom brzinom – Bjelica je oduvek verovao u sebe, a ono što je pružao na treninzima uverilo ga je da tadašnji saigrači i rivali nisu bauk, već da je on tu s razlogom.

Zvezda je tada bila u teškoj situaciji, praktično pred kolapsom, i napravljen je kamp pred odlazak na pripreme na Kopaonik. Igrači su dolazili u dve smene, prepodne i popodne, bilo je tu svega i svačega… Uključujući i jedan biser.

“Odjednom se pojavljuje jedan momak… Liči na košarkaša, izdvaja se u odnosu na sve koji su došli – prvo po izgledu, a onda i po tehnici, tj. vladanju loptom i držanju lopte. Profesor Karalejić, koji je tada bio kondicioni trener, i ja smo se zgledali: ‘Je.. te, otkud ovaj? Kako je moguće da nema tim, a kraj je avgusta, septembar?’ Onda Opača (tadašnji generalni menadžer Milan Opačić) kaže: ‘To je dečko koji je u Austriji bio, preporučio ga je Bojan Tanjević’. Profa i ja između sebe: ‘Da l’ je moguće da smo mi ili tako dobri ili tako slabi treneri?’ Da ne možemo da procenimo igrača… Bilo je to iznenađenje za nas jer se odmah videlo da je dobar talenat: ‘Završavaj, potpisuj ugovor na 20 godina. Kažem ti šta vidim…‘ rekao sam Opači“, prepričava te prve dane Svetislav Kari Pešić, kojeg je Nemanja u više navrata opisivao svojim košarkaškim ocem.

Iako na debiju u Železniku nije ušao u igru, ubrzo je Pešić počeo da brusi svoj dragulj. Dao je momku od 209 cm da igra plejmejkera, tako konačno u njega usmerio svetla reflektora, a Bjelica mu je vratio na najbolji mogući način.

“Mogao je mnogo stvari da uradi na terenu – zato je i igrao sve, stavljali smo ga na jedinicu, na trojku, na četvorku… On je mene uvek podsećao malo na Kukoča. Igrači su sličnih karakteristika, uvek više gledaju druge nego sebe, skoro su iste visine, razumeli su košarku i u svakom momentu su znali šta treba da se uradi na terenu. Zato sam pomislio da bi bilo dobro da igra malo na plejmejkeru i Nemanja se tu dosta dobro osećao“, objašnjava Kari.

Prošlo je godinu dana od one večeri na terenu u bloku 70, a Nemanja je otišao u Poljsku. Ne na tribinu, nego na parket – bio je jedan od onih koji je preko univerzitetske selekcije izborio mesto u 12 na Evrobasketu, a tamo je bio među najboljim skakačima tima.

Sledeće sezone, pogotovo usled finansijske krize zbog kojih su pojedini igrači napustili tim, Bjelica preuzima kormilo Zvezde – u Superligi je prosečno beležio 18,7 poena po meču i etablirao se kao igrač na kojeg treba ozbiljno računati u budućnosti. Austrija je bila daleka prošlost, ne toliko kalendarski koliko košarkaški.

Odabrao je Vitoriju, a kod Duška Ivanovića sve kreće od nule. Bjelica u početku nije mnogo igrao, ali ako su ga njegove rane košarkaške godine nečemu naučile, to su upornost i strpljivost. Veliku podršku u tim trenucima dobijao je od devojke Mirjane koja će mu postati supruga 2012. godine. Dečak nemirnog duha iz Novog Beograda se skrasio i postepeno je sazrevao van terena i na njemu. Vremenom, “slomio“ je i Ivanovića, dobijao je sve više prostora, ali je najbolju sezonu odigrao kod Žana Tabaka (Ivanović je dobio otkaz u novembru 2012. godine), tada je bio najvažniji igrač ekipe koja je došla do četvrtfinala Evrolige i u četiri meča ispala od CSKA.

“I danas smo bliski, uvek se čujemo, i u lepim i u teškim trenucima. Imao je nekoliko ponuda posle Zvezde, a ja sam mu preporučio da ode u Španiju kod Duška – bio mu je potreban jedan takav vrhunski trener, pritom organizovan klub, a nema toliko pritiska kao u Barseloni ili Realu. On je uvek donosio odluke, ja se nisam petljao, ali trudio sam se da mu pomognem kada je tražio savet. Njemu su potrebni zahtevni treneri, takav je i Željko Obradović, pa zar mislite da se rezultati postižu na neki drugi način?“, naglašava Pešić.

Pa ipak, ostao je utisak da Bjelica u Vitoriji nije igrao dovoljno sa loptom, da je prečesto samo čekao šuteve i skakao, a on može da ponudi mnogo više od toga. “I danas mislim da je trebalo da igram više, ali moram da priznam da je Duško ljudina. Veliki i kao trener i kao čovek“, rekao je Bjelica za Novosti jednom prilikom.

Kod Obradovića u Fenerbahčeu dobio je nešto odrešenije ruke za igru jedan na jedan i kreiranje za saigrače.

“Treneri vole to što je Bjelica veoma vešt za svoju veličinu. On je igrač od 209 cm koji može da igra i trojku i četvorku, dobro skače i poseduje precizan šut. Saigrači vole i Nemanju kao ličnost – igrač je orijentisan na tim i odlično razume igru“, kaže Džon Kravčinski, novinar koji prati Timbervulvse, Nemanjin trenutni tim, ali njegove reči samo su eho onoga što smo čuli o Bjelici od svih saigrača, trenera i novinara sa kojima je imao prilike da sarađuje.

Ipak, prva sezona u Feneru timski je bila katastrofalna u Evroligi jer je, posle briljantnih igara u prvoj grupi, skupa ekipa turskog velikana ispala u Top 16 fazi. Usledilo je iskupljenje u vidu titule nacionalnog prvaka, a onda je sledeće sezone Bjelica postao glavni igrač tima – postao je to na način na koji je napredovao cele karijere, nenametljivo, tiho, ali neumitno. Bio je MVP Evrolige i vodio svoj tim do fajnal-fora, ali bila je to godina u kojoj je Real Madrid jednostavno “morao“ da uzme trofej, zaslužili su ga verovatno i sezonu ranije.

**************
U međuvremenu je Bjelica postao jedan od nosilaca igre u reprezentaciji – nažalost, Orlovi su propustili Olimpijske igre 2012. godine, a Bjelica ni četiri godine kasnije zbog povrede nije igrao. Ipak, 2014. godine dočekao je svetsko srebro na turniru na kojem je prosečno beležio 11,9 poena, 6,9 skokova i 2,8 asistencija, a blistao je i na EP 2015. sve do kobnog polufinala sa Litvanijom. Posle OI 2016, zbog povrede nije igrao ni na letošnjem Evrobasketu, ali bi 2019. godine u Kini ponovo trebalo da zauzme mesto “lepka“ tima, čoveka čiji uticaj na tim nije merljiv (samo) statistikom.

**************

Sledeći korak bio je logičan – NBA liga. To jeste san svakog dečaka koji počinje da se bavi košarkom, ali deo tajne Bjeličinog uspeha leži i u tome što nikada nije bio naročito impresioniran protivnicima. Poštovanje – da, strah – nikako. Zato je i verovao u sebe kao tinejdžer u Traskirhenu, zato se nije uplašio iznenadne prilike u Zvezdi i zato je sa uspehom prebrodio sve prepreke do Mineapolisa. Sada je “Vuk“ treću sezonu, bile su to tri godine sa usponima, padovima i povredama.

“Mislim da nije bio istinski spreman za NBA ligu kada je došao, što je čest slučaj kod evropskih igrača. Utakmice, treninzi, veština suparnika, sve to može da bude preplavljujuće. Mislim da za Nemanju i jeste bilo – često je ulazio u problem sa faulovima i mučio se da prati ritam igre“, kaže Kravčinski, koji o Vulvsima piše za ugledni portal “The Athletic“.

Osim toga, u ruki sezoni tadašnji trener Sem Mičel uopšte nije imao sluha za Bjeličin igrački profil – slično kao i u jednom periodu u Vitoriji, Nemanja je uglavnom ćoškario i čekao povratnu loptu za šut za tri poena. Procenti su mu bili dobri (46,8% iz igre, 38,4% za tri), ali nije igrao svoju igru ni u sofmor sezoni, po dolasku Toma Tibodoa. Teško i jeste bilo očekivati da Bjelica “igra svoju igru“ u situaciji kada su u timu dva prva pika sa drafta (Tauns i Vigins) – ove sezone pridružili su im se Batler i Tig, a u ruki sezoni plejmejker je bio Rubio.

Kevin C. Cox/Getty Images

I povrede su mu onemogućile da se još više nametne, a kao sofmor je ušao u krizu i mnogi su već počeli da konstatuju kako Bjelica traći vreme u NBA i da bi trebalo da se vrati u Evropu. Činjenica jeste da je Nemanja došao u tim u kojem je jedna lopta nedovoljna i, da su mu se kockice malo bolje poklopile, verovatno bi mogao na način sličan Jokiću da iskaže svoj kvalitet.

Posle Ol-stara prošle sezone zaigrao je izuzetno, bio je nadmoćan u skoku i baš tada zadesio ga je novi peh – povreda noge koja se posle i zakomplikovala, pa je propustio i Evrobasket, a jedno vreme je čak i početak nove sezone bio upitan. Srećom, telo mu je dalo dovoljno vremena da se spremi za novu sezonu – sa jasnijom predstavom o ulozi u timu i o svemu što NBA nosi, srpski košarkaš više nego spreman dočekao je poslednju godinu ugovora.

Jedno vreme bio je među liderima lige po procentu šuta za tri poena, i sada je na izvrsnih 42,5%, bivao je sve slobodniji i navijači i novinari priželjkivali su i pozivali na to da Bjelica dobije više minuta.

https://youtube.com/watch?v=oaCZN_LGiow

“Izrastao je u veoma dobrog igrača. Šutira za tri poena, dobar je s loptom u rukama, brani više pozicija i dobar je u skoku. U ovoj eri NBA u kojoj su šut i raznovrsnost toliko važni, Bjelica je idealan jer svakoj ekipi je potreban košarkaš njegovog profila“, objašnjava Kravčinski.

Ipak, trener Tibodo ostao je čvrst i dosledan svojim principima, neki bi rekli i tvrdoglav. Vulvsi su tim čiji starteri igraju ubedljivo najviše u ligi, a to je značilo i manje minuta za Bjelicu. Tako je bilo sve do povrede Džimija Batlera krajem februara, a onda je Bjelica dobio minute i (konačno) pravu priiku da pokaže šta sve ume.

“Pre Batlerove povrede, Bjelica je uglavnom dobijao 14-15 minuta po meču, nekada i manje, a tako je teško ući u ritam. Sada igra u proseku 30-35 minuta i to mu omogućuje da stekne više osećaja za igru i da se oseća komfornije na terenu. Vidi se da igra sa više samopouzdanja – zna da je sada malo verovatno da zbog jedne greške bude povučen na klupu, tako da igra slobodnije, a to je dobro i za njega i za Vulvse. Takođe, mislim da je važno što je potpuno zdrav, to mu omogućuje da igra brže i sa više kontakta“, analizira Kravčinski.

Jeste ubacio 30 poena Seltiksima, ali ono što je suština Bjeličine igre najviše je došlo do izražaja u trijumfu nad Vizardsima – 17 poena, 8 skokova i 7 asistencija. Kao starter ove sezone, Nemanja na 17 utakmica u proseku beleži 11,1 poen, 7,2 skoka i 2,2 asistencije.

https://youtube.com/watch?v=RtXTbRQIzrk

“Rekao bih da je dobre odluke donosio u karijeri pre nego što je otišao u NBA – tamo mu treba malo više strpljenja i zdravlja kako bi se nametnuo kao igrač od kojeg koncept tima zavisi. U najboljim je godinama i ako ga povrede zaobiđu, on to može“, uveren je Pešić.

Vulvsi su osmi na Zapadu sa skorom 42-33, sva je prilika da će se naći u plej-ofu, a postoji mogućnost da se i Batler tada vrati u tim. Iako je dokazao da može da igra i na tri i na četiri, veliko je pitanje da li će Nemanja tada dobijati više minuta u odnosu na rani deo sezone. Uostalom, i Tajus Džons na veoma dobar način menjao je Džefa Tiga, samo da bi se vratio na svojih 11-12 minuta po utakmici kada se Tig oporavio od povrede.

Šta god da se tada dogodi, Bjelica je sada dokazao da je spreman za još ozbiljniju ulogu u NBA ligi. Tačno na vreme, pošto mu na leto ističe ugovor. A gde bi Nemanja mogao da igra sledeće sezone?

“Znam da se Vulvsi nadaju da će ga zadržati. Ipak, njegova vrednost mogla bi mnogo da poraste s obzirom na to kakve partije sada pruža. Drugi timovi sigurno to vide i možda će razmotriti da mu ponude više novca, što bi moglo da ga ‘odvede‘ u drugu ekipu“, kaže Kravčinski i dodaje:


“Znam i da se Nemanji i njegovoj porodici dopada život u Minesoti, ali on mora da se postara da dobije ‘jaku‘ ponudu jer mu je ovo možda poslednji dugoročni ugovor koji potpisuje u NBA. Bjelica bi se dobro uklopio u brojne timove koji imaju prostora u seleri kepu na leto, tako da verujem da će imati nekoliko različitih opcija u izboru“.

Koji god tim da izabere, Nemanja Bjelica prevalio je đavolski dug put od leta 2008. i terena JUL u bloku 70. A opet, kao da je juče bilo…