Vajda za SK: Mediji ne tretiraju Novaka kao šampiona!

Mark Kolbe/Getty Images

Pre 12 godina u Parizu nekadašnji 34. teniser sveta, sada na novom zadatku trenera, upoznao je perspektivnog momka iz Srbije.

Scott Barbour/Getty Images

Po svim kriterijumima ne baš značajan susret, ali prisutni bi se prema njemu sigurno drugačije ophodili da su znali da prisustvuju početku stvaranja jednog od najuspešnijih partnerstava u istoriji tenisa.

Sada je godina 2018, a Marijan Vajda i Novak Đoković i dalje su, u stvari bolje reći ponovo su na istom zadatku. Iza njih je mnogo izazova, divnih trenutaka, perioda sumnji i teških poraza, ali iza njih je ipak najviše vrednog rada koji je rezultovao stvaranjem jednog od najboljih tenisera svih vremena.

Karakteristično nasmejan, Marijan Vajda sedi na kauču u “Žan Buenu“, kompleksu na pet minuta hoda od Rolan Garosa u okviru kojeg igrači treniraju. Raspored je, kao i uvek zgusnut, treba i da se ruča, ali je dobroćudni Slovak rado izdvojio vreme kako bi govorio za Sport klub.

Odmah smo ga vratili u prošlost i na Novakove početke.

“Novak je iz vedra neba grunuo kao grom sa 18-19 godina. Upoznali smo se ovde u Parizu kada je bio 70. na svetu, počeli smo da radimo kada je bio oko 40. mesta, a onda se već 2007. godine kao raketa lansirao u vrh i bio je siguran na trećem mestu na svetu. U Montrealu je prvi put pobedio Federera, tada je dobio i Nadala koga je prethodno već savladao u Majamiju, a igrao je i finale US opena“, počinje Vajda razgovor za Sport klub i priseća se novih detalja iz sada već davne prošlosti:

“Sa Novakom je bilo jednostavno komunicirati i mnogo mu je pomagalo što je oko sebe imao odličnu porodicu i porodicu koja je mnogo volela sport. Tada je već imao sve potrebne uslove da igra tenis, imao je i podršku celog tima, a on je to vraćao tako što je bio posvećen i što je već tada postavljao velike ciljeve poput toga da bude broj jedan na svetu, to mu je uvek bilo na pameti. Kao ličnost je bio fin, otvoren i komunikativan mladić, tek je napunio 19 kada sam ga upoznao i odmah sam primetio njegov borbeni duh“.

Clive Brunskill Getty Images Sport

Iako je u igri talentovanog srpskog tenisera bilo nedostataka, Vajda je odmah uočio jednu osobenost koja mu je davala nadu da je na tragu nečeg velikog. To “veliko“ postalo je realnost već početkom 2008. godine, kada je Đoković u Melburnu osvojio svoju prvu Gren slem titulu.

“Tada nisam znao koliko daleko može da dogura, video sam da poseduje veliki potencijal, ali nisam očekivao da tako brzo može da dođe do prve Gren slem titule – tehnički još nije do kraja bio definisao igru jer su mu servis i forhend bili slabiji nego što treba, mada je bekhend već bio pravi. Video sam da mora da napreduje u tim segmentima, kao i da unapredi kondiciju, ali odmah mi se dopao njegov mentalni sklop – bio je pobednik kada bi zakoračio na teren, bio je požrtvovan i taktički je znao kako da igra“, ističe 53-godišnji Vajda i dodaje:

“Za našu saradnju bilo je značajno što smo svakog dana bili zajedno i karakteri su nam se poklopili, bio sam prava osoba za komunikaciju s njim. Već te 2007. godine došao je i rekao mi: ‘Marijane, želim da budem prvi na svetu, zaista osećam da mogu to da uradim’. Nije bilo srećnije osobe od mene i radili smo veoma naporno svakog dana – saradnja je tekla glatko i ta 2008. godina… Uh, bilo je za mene prerano, nisam mogao da verujem da je u 21. godini osvojio Slem. Sećam se jako živo svega toga, dobio je Federera u polufinalu i Congu u finalu, to se nikada ne zaboravlja“.

Clive Brunskill Getty Images Sport

Upravo to bio je povod za naše sledeće pitanje – od svih titula, a bilo ih je mnogo, koja je najdraža Marijanovom srcu?

“Oooo… Mnogo ih je, ne znam koju da izdvojim, ali ako moram, onda evo: Prva, o kojoj smo sad govorili, zatim Vimbldon 2011. godine posle kojeg je postao i prvi na svetu, a onda i 2016. godina ovde u Parizu kada je kompletirao Gren slem i držao sva četiri Slema istovremeno. To je nešto o čemu nismo mogli ni da sanjamo, ali on je to postigao – bio je to spektakularan osećaj za sve nas, ali poseban za njega jer nikome to nije pošlo za rukom 45 godina. To jeste u prošlosti, ali mislim da treba više o tome da se govori i da se ljudi podsećaju na to. Ostaće u istoriji na takav način, što je izvanredno i za njega i za Srbiju“.

Kada se Novak te 2016. u Parizu popeo na teniski Mont Everest, mnogi su naglašavali da je konačno osvojio jedinu najveću titulu koja mu je nedostajala, ali utisak je bio da se ne potencira dovoljno veličanstvenost tog dostignuća koje nisu ostvarili ni dvojica velikana Novakove ere i dvojica najboljih svih vremena – Rodžer Federer i Rafael Nadal.

“Da, mislim da je tako (da Đokovića nekada ne cene dovoljno). Ne spominju Novaka tako često kao Federera, Nadala i ostale jer dolazi iz male zemlje. Neću da ulazim preduboko u ovo, ali njemu je bilo toliko teško da se probije. Niko ga nije dovoljno priznavao… O Federeru i Nadalu se govorilo mnogo i kada su bili u padu, dok Novaka svi kao da su zaboravili posle jedne loše godine, a on je veliki šampion. Kritike medija, ne srpskih naravno, užasne su i uopšte mi se ne dopadaju, nisam srećan zbog toga, trebalo bi više da bude priznat kao šampion i da se o njemu tako i govori. Jednu godinu ne osvaja i već o njemu pišu na takav način… Moram da priznam da me to pogađa, mada srećom, u poslednje vreme ne čitam toliko“.

Julian Finney, Getty Images

Svaka era nosila je svoje idole, istorija tenisa jeste istorija asova koji su pomerali granice i nemoguće je napraviti do kraja objektivnu listu najboljih svih vremena. A gde je Đoković na Vajdinoj listi?

“To je vrlo teško pitanje jer je bilo toliko vrhunskih igrača – Lejver, Mekinro, Lendl, da ne nabrajam sada sve. U Top 10 je definitivno, ali po mom mišljenju je i u Top 5 jer Gren slem titule ne lažu, a on ih ima 12, više su osvojili jedino Federer, Nadal i Sampras“.

Rolan Garos je sudbinsko mesto za Novakovu karijeru, 2010. godine izgubio je u četvrtfinalu od Jirgena Melcera pošto je vodio sa 2-0 u setovima i sa 2:0 u trećem, a Đoković je posle često isticao da je to bio meč posle kojeg je usledila prekretnica. Srećom, on je odabrao da skrene u pravu ulicu.

“Jeste, to je bila tačka koja mu je preokrenula karijeru. Bio je izuzetno uzrujan nakon što je ispustio toliku prednost, sve emocije koje je skladištio izašle su iz njega – srce mu je bilo na pravom mestu, ali njegov um nije u tom trenutku radio u njegovu korist. Rekao sam mu: ‘Smiri se, možeš ovo da pretvoriš u nešto pozitivno, ne smeš da dozvoliš da te ovo obori’. Razmišljao je da nešto promeni, ali kazao sam mu da je na pravom putu. Potom me je nazvao za nekoliko dana i kazao: ‘Hej, hoćeš li da ideš sa mnom na Vimbldon?’ Odgovorio sam mu: ‘Slušaj, naravno da ću ići sa tobom, ali ako mi stvarno kažeš da si sposoban da sve ovo okreneš u svoju korist’. Odmah mi je rekao: ‘Jesam, idemo, hajde da radimo’. To je bila prava stvar, momentalno se priključio na drugu, bolju frekvenciju – ne znam kako to radi, samo on zna tajnu“.

Ni pobede i trofeji ne bi bili toliko slatki da se prethodno nisu iskusili razočaranje i porazi. Bilo je mnogo onih koji su teško padali Vajdi, ali višegodišnja potera za Kupom Musketara ostavila je traga.

“Definitivno Pariz. Uh, Pariz je bio gorak“, napravio je Marijan lice kao da je pojeo čitav limun, “Baš gorak, svako finale koje je ovde izgubio mnogo nam je teško padalo. Nekoliko užasnih iskustava, pomislio bih ‘dođavala, ponovo’… Toliko je teško osvojiti Garos, svi to znaju, pritisak je bio ogroman, toliki da sam umeo da se zapitam: ‘Hoće li se ikada dogoditi?’ Ali on je veliki šampion i govorio je: ‘Da, moram da osvojim, moram da osvojim’. Vratio se i sa stilom osvojio tu titulu 2016. godine – kažem, ima tu sposobnost da zaboravi i da samo krene ispočetka“.

Početkom maja prošle godine Đoković je odlučio da raspusti ceo tim sa kojim se popeo na vrh teniskog sveta. Sada, pred tekuću sezonu na šljaci, tu nije jedino Miljan Amanović koji sarađuje sa Raonićem, ali vratili su se kondicioni trener Gebhard Fil-Grič i naravno Vajda. Da li mu je nedostajalo?

“Iskreno, nimalo. I ja sam bio isceđen i prazan posle te 2016. godine, pomislio sam kako će mi prijati pauza i kako je ona konačno došla, bilo je to olakšanje. Morao sam da se oporavim mentalno, sada se i ja osećam mnogo svežije. Nisam očekivao da ću se vratiti, nisam ni razmišljao o tenisu, nisam ga ni gledao jer je mom mozgu bio potreban predah. Uživao sam sa porodicom“.

Đoković je u dosadašnjem toku Rolan Garosa pobedio Dutru Silvu, Munara i Bautistu Aguta, a u četvrtom kolu sledi mu okršaj sa Verdaskom. Ima li Novak još Gren slem titula u sebi? I koliko?

“To je izuzetno teško pitanje, ali mogu da kažem da ćemo biti zadovoljni bilo kojim Slemom. Trenutno je u fazi u kojoj još nije potpuno spreman, možda je na 75-80 posto svojih mogućnosti i verujte da meni svaka pobeda znači kao Gren slem trofej. Svi sad misle da se vratio potpuno, ali nije još, treba mu još vremena. Radimo dva meseca, ali još smo daleko. Ne znam koliko će Slemova osvojiti do kraja karijere, ali ubeđen sam da može ponovo da dođe na taj nivo i da osvaja najveće titule“.

Za kraj, pitali smo Marijana da li je svestan koliko ga vole i poštuju u Srbiji, a on kaže da je osećanje obostrano.

“Naravno, pričam s Novakom dosta o tome. Mnogo smo povezani, mi Slovaci i vi Srbi. Nisam uopšte bio svestan koliko toga imamo zajedničkog. Skoro smo istog mentaliteta, iste šale i smisao za humor, imamo i rakiju, iste palačinke, plazma keks… Jako smo slični, zato je i naša komunikacija tekla tako lako, mogao sam da ga razumem i u dobrim i u lošim vremenima“, zaključio je Vajda za Sport klub.