Motiva nije bilo kao ranije. Pauza zbog povrede. Dilema oko operacije. Porazi od igrača od kojih ranije ni u snu ne bi gubio.
Sumnje, sopstvene i tuđe. Jedni mediji koji su brzo zaboravili na četiri u nizu, a drugi dolivali ulje na vatru ružnih spekulacija o guruu Imazu, ličnim problemima… Meso.
A ti ćutiš, radiš i veruješ u svoj plan. I osvojiš Vimbldon. Mora da je mnogo moćan osećaj.
Probudila se neka zloća u meni, gledajući kako dobar deo mojih kolega navija protiv Đokovića i izmišlja najrazličitije razloge zašto da ga ne voli, kao i kako ga mnogi osporavaju i provlače kroz blato, još više sam želeo da se Novak vrati. Znam, to nije ispravan razlog i truje samo onoga ko tako nešto oseća, ali ovaj put je bilo jače od mene – želeo sam da im Novak posluži osvetu, onako hladnu i gorku.
I zato sam ga na konferenciji za medije, posle prve Gren slem titule posle više od dve godine, pitao da li sve gorenapisano daje posebnu draž četvrtoj vimbldonskoj tituli. Očekivao sam blag odgovor, možda i diskretno skretanje teme, ali me je Novak pogledao ravno u oči i odlučno rekao: “Iskreno, jeste“.
Taj pogled i taj odgovor podsećali su me na Đokovića iz rane faze karijere, kada je govorio bez dlake na jeziku, često i na sopstvenu štetu. Pa zašto ne reći, zar nije lepo naterati ih da progutaju sopstvene reči i razne “duhovitosti“? Nastavio je:
“Bilo je stvarno nekih priča koje nisu na mestu. Opet, znam da među ljudima koji su sve to govorili ima mnogo i onih koji me podržavaju i žele mi sve najbolje, pa možda nisu mogli da prihvate realnost da nisam bio na visokom nivou. Onda se traže razlozi u drugima i nekim drugim stvarima, da ne ulazim sad u detalje“.
?? #Wimbledon pic.twitter.com/CoqKzmIJi5
— Saša Ozmo (@ozmo_sasa) July 15, 2018
Pred oba dana meča sa Nadalom bio sam nervozan kao pas, tenzija nije bila tolika u susret finalu, ali jesam se pribojavao. Poslednji put kada je Đoković bio toliki favorit u finalu Gren slem turnira desio se Vavrinka u Parizu, a dva puta u prošlosti imali smo situaciju u kojoj bi rival trebalo da već istrošen i sa više nego realnom kvotom pobeda iza sebe dolazi na megdan Novaku, čiji se rutinski trijumf očekuje, samo da bi se završilo potpuno drugačije. Nedavno sa Čekinatom, kao i 2014. godine sa Nišikorijem na US openu, koji je pre pobede nad Novakom dva meča u nizu igrao u pet setova, sa Vavrinkom i Raonićem.
Iako je Novak prošao kroz epsku bitku sa Nadalom, Anderson je ipak igrao više od 11 sati u prethodna dva meča. Osetila se i trema, pa je meč počeo kako smo samo mogli da zamislimo – brejkom posle dvostruke greške Južnoafrikanca.
Đoković je igrao vrlo pametno – Anderson se samouništavao, a Novak ga je stavljao u situacije da to nastavi da čini. Držao je loptu duboko u polju i nije mnogo rizikovao, odlično je čitao servise Andersona, a sopstvene servise je pravilno “miksovao“ i pogađao mesta koja je želeo.
“Izgleda da ću stići da gledam i fudbal“, veselo je konstatovala Karol, francuska novinarka koja je napisala knjigu “Pohod“, o Novakovom osvajanju Rolan Garosa. Dvoje mojih drugara, Nemac i Grkinja, videli su kako sam jedva pretekao pre neki dan sa Nadalom i poručili su mi da navijaju za Đokovića kako bih ja ostao među živima još neko vreme.
I stvarno, stresa nije bilo mnogo, a kada je Anderson tražio masažu lakta, zamirisalo je na finale prošle godine u kojem je Čilić samo stajao na terenu dok je Federer osvajao poene. Nije pomagala ni publika, koja je retke dobre poteze Andersona nagrađivala ovacijama – Đoković je čvrsto držao uzde i znao je da ne sme da ga ispusti.
Napravio je brejk na startu drugog seta, ubrzo još jedan i uprkos manjim problemima pri kraju uspeo da i drugi set dobije identičnim rezultatom kao i prvi (6:2). Isti onaj čovek koji je pre četiri meseca izgubio od Tara Danijela sada je izgubio četiri gema u prva dva seta Gren slem finala. Međutim, i tog Tara Danijela trebalo je proći i doživeti…
“Bilo je frustrirajuće da znam koliko napora ulažem i koliko treniram, a da nisam u stanju da se takmičim sa najboljima na svetu i da ne budem ni približno svom nivou“.
Sada kada je ponovo na vrhu, priču treba smestiti u kontekst, pa sam pitao Novaka šta je bila najniža tačka na koju je spao u poslednjih godinu dana. Tu je još jednom pokazao kakvu perspektivu i svest o sebi ima, odvojio je privatno na kojem je “doživeo mnogo blagoslova“ od svog profesionalnog pada i potom odgovorio:
“Najniža tačka bio je period posle operacije kada sam počeo da igram. Indijan Vels i Majami bili su za mene jedinstveni turniri u negativnom smislu jer sam tu odigrao verovatno najgore mečeve i najgore sam se osećao na terenu otkad pamtim, otkad sam profesionalni teniser. Znam da sam se prerano vratio, svi su me ubeđivali da nije vreme i da moram bolje da se spremim, ali poslušao sam sebe i ne kajem se jer znam da je sve to doprinelo ovoj situaciji u kojoj sam sada. Kako drugačije da naučiš lekcije ako ne pogrešiš? Najveća lekcija koju sam naučio jeste da budem strpljiv i da verujem u sebe“.
Pobeda nad Nadalom tu veru je udesetostručila, crpiće se te rezerve i kratkoročno i dugoročno, a prva prilika bio je treći set u kojem je Anderson zaigrao neuporedivo bolje. Već u drugoj polovini drugog seta počeo je čvršće da deluje u razmenama i da otera ponekad Novaka iza linije, a onda je to počeo da prati i servis, Kevinovo najjače oružje.
Lomio je Anderson, lomio i lomio, ali nije slomio Đokovića – lagano je dobijao svoje gemove i tako stavljao dodatni pritisak na rivala, ali Novak je uspevao da se održava na površini, i mentalno i fizički bio je 100% u svakom poenu, nije padao ni kada je napravio tri duple greške u gemu na 4:5.
Spasao je čak pet set lopti, plus još jednu brejk loptu sa težinom set lopte – samo je na jednoj imao sreće, a ostale je spasao preciznim servisima ili hrabrim napadima u ranoj fazi poena. Trebalo je Anderson da ima već set u džepu, ali umesto toga je morao da igra taj brejk. Uspaničio se, došao dvaput na mrežu, od koje inače beži kao od đavola, a Đoković ga je dvaput nemilosrdno prošao i utabao put ka tituli.
Lopta je posle Andersonovog riterna završila u mreži, svi u Novakovoj loži su momentalno poskakali, a on je podigao ruke uvis – da, osvojio je prvu Gren slem titulu posle Pariza 2016. Oči su mu se napunile suzama kada mu je sin Stefan vikao “tata, tata“ prilikom dodele pehara, a posle je i Novak otkrio da mu je to bio verovatno i najveći motiv, da ga sin vidi uživo sa trofejom u rukama.
“Hvala od srca svim ljudima u Srbiji koji me podržavaju i koji su znali da ću se vratiti“, nekoliko puta je Đoković ponovio i istakao svoju zahvalnost svima vama (nama) koji ga gledate i proživljavate nervne slomove. Posle svega što je prošao – sito i rešeto, kako je sâm rekao, nije ni čudo što će mu ova Gren slem titula biti jedna od najdražih.
“Nekako se Vimbldon ipak izdvaja u odnosu na ostale Slemove – kada sam bio klinac, pravio sam trofeje od kartona i zamišljao da osvajam tu titulu. Onda se 2011. ostvario taj san, imao sam i doček u Srbiji koji će mi zauvek ostati u srcu, nezaboravan trenutak koji nikada neće iščeznuti. S vremena na vreme gledam snimke, prisećam se finala i dočeka i te energije i ljubavi koju sam dobio od svog naroda. Uz taj, ovaj trofej bi svakako bi u vrhu, kao i Rolan Garos 2016. godine jer je toliko dugo bio iščekivan“.
Često su me ljudi u protekle dve godine pitali u vezi sa Novakovom ishranom, a moj odgovor uvek je bio sličan: “Ljudi, stajao sam do njega posle Australijan opena 2016, bio je isti takav i osvajao je titule“. Eto, izgleda da i bez mesa može da se savlada najveći borac među sportistima u dvodnevnom spektaklu, a onda i da se ima snage za skoro perfektno finale.
Nadam se da je sada stavljena tačka na tu priču, šta god se dalje dešavalo, a sva je prilika da će se dešavati dosta toga lepog. I Novak je optimista – pošto smo se izgrlili i čestitali mu na tituli, bio je vrlo otvoren i nije krio ambiciju da sledeću najveću titulu napadne već na US openu. Sada je na 13, jednoj manje od velikog Pita Samprasa, čoveka zbog kojeg je i počeo da se bavi tenisom.
Prethodnih šest Gren slem turnira osvojili su Rodžer Federer i Rafael Nadal i kako je samo prikladno što je tu seriju prekinuo upravo Đoković, momak koji je i razbio duopol dvojice najboljih tenisera u istoriji i koji je postigao mnoge stvari koje ni njima nisu pošle za rukom. I gde onda to stavlja Novaka na večnoj listi?
Nije ni važno, važno je da je ponovo tu gde pripada, sa najvećim trofejom u rukama i sa vatrom u očima. Nećete ga se tako lako i tako skoro rešiti.