Da li je Vimbldon opet Novakov katapult?

Skener 20. jul 201810:45 > 10:50
Michael Steele, Getty Images Sport

Vimbldon je mesto koje je Novaku Đokoviću obično služilo kao katapult ka teniskoj vasioni.

Matthew Stockman/Getty Images

Titulom 2011. počeo je da širi svoje carstvo i van Melburna i postao je prvi na svetu, a velikom pobedom nad Federerom u finalu 2014. stavio je tačku na muke u završnici najvećih turnira i postavio temelj za najdominantniji period u teniskoj istoriji, od početka 2015. do Rolan Garosa 2016.

Pre nekoliko dana, Đoković i Nadal odigrali su 52. meč u verovatno najvećem teniskom rivalstvu svih vremena. Bio je to klasik ravan Melburnu 2012. ili Parizu 2013. godine – Novak je izašao kao pobednik sa 10:8 u petom setu, a potom je i osvojio titulu. Može li ona da ima slično dejstvo kao dve gorenavedene?

Nekoliko je znakova koji nas hrabre da na to pitanje odgovorimo potvrdno. Pre svega – servis. To je udarac na kojem je Novak zbog povrede lakta bio prinuđen da pravi najveće korekcije – produžio je reket, prilagodio “grip“ i skratio zamah. Trebalo je vremena da sve legne na mesto, trebalo je napraviti i dovoljan broj ponavljanja, a važno je i iskustvo i talenat koji skraćuju period adaptacije. Epilog? Odservirao je na Vimbldonu 70 asova, čak 23 u najvažnijem meču sa Nadalom, procenat prvog servisa mu je 71%, a osvojio je 80% poena na prvi servis – poređenja radi, “bombarder“ Anderson uzeo je 81% posle svog prvog servisa.

Baš kao što je u autorskom tekstu konstatovao slavni Nik Boletijeri, Novak je pokazao da preciznost (“gađanje svojih tačaka“, kako kažu teniseri) i varijacije mogu da budu jednako efektni kao snaga. Nije to za Novaka ništa novo, setite se kako je servirao u finalima Vimbldona 2014. i 2015, ali sada je taj nivo dostigao i sa promenjenim servisom. Ono što je posebno impresivno jeste što je uspeo u onome što je npr. Nadal briljantno radio tokom karijere – zna da je izvesni udarac naročito važan na određenoj podlozi, stavlja dodatni akcenat na njega i uspeva da ga učini oružjem.

Michael Steele, Getty Images Sport

Druga, još važnija stavka jeste mentalitet. Striktno teniski gledano, još od Rima se videlo da Đoković postepeno vraća veru u sopstvene udarce. Bekhend jeste bio neposlušniji češće nego obično, bio je sklon dugotrajnijim padovima sa te strane, ali je i to polako dolazilo na svoje mesto. Na Rolan Garosu je delovao odlično sve do četvrtfinala sa Čekinatom – taj poraz jeste bio korak unazad, ali ne veliki kao što se isprva činilo da bi mogao biti. Svojom mentalnom snagom Novak ga je učinio manjim (jedino to je zapravo i bila potencijalna velika šteta sa tog meča, titula protiv onakvog Nadala u Parizu svakako nije bila realna) i tu dolazimo do onoga što je bio ključ za osvajanje Vimbldona – psihička stabilnost kao u najboljim danima.

Lično, smatrao sam da će se Novak vratiti i da će konkurisati ponovo za najveće titule, ali nisam očekivao takav džinovski mentalni skok već na Vimbldonu. Ipak, ne kažu igrači pred Slemove bez razloga da su dve nedelje dug vremenski period i da svašta može da se desi. Ciglu po ciglu, Đoković je gradio samopouzdanje – izdržao je gubitak prvog seta u duelu sa razigranim Edmundom i dobio naredna tri bez svoje najbolje igre. Zatim je u duelu sa respektabilnim Hačanovom toliko dobro riternirao i čisto udarao loptu da je mogao da priušti sebi da po svaku cenu juri da izbegne mrak i prekid. I uspeo je, pobedio je za sat i 46 minuta, desetak minuta pre prekida.

Dodatni tračak nervoze video se u duelu sa Nišikorijem, ipak Novak nije igrao polufinale Slema od US opena 2016. godine. Međutim, pregrmeo je i tu prepreku tako što je slomio protivnika sredinom trećeg seta i do kraja nije ispuštao kontrolu nad mečom ni u jednom trenutku, a u bližoj prošlosti i te kako je umeo da vrati rivale u život.

Sve to napravilo je finu podlogu za sudar sa Nadalom. Računao sam i da Novak ima šansu za pobedu, pogotovo ako Rafa bude igrao kao u duelu sa Del Potrom, dakle nešto povučenije i ne uvek blizu svog maksimuma. Međutim, desilo se ono što je malo ko predvideo – Đoković je preko puta sebe imao najboljeg i najodlučnijeg Nadala, a ipak ga je slomio. Iz ove perspektive, još je bolje što je meč bio takav i otišao duboko u peti set, to je napunilo bunar samopouzdanja na duge staze. Ta vrsta trijumfa nad Nadalom bila bi dragocena i za Novakovu verziju iz 2015, a kamoli za ranjenog šampiona čiji su povratak mnogi dovodili u pitanje. Uostalom, već u trećem setu finala Đoković je zahvatio u taj bunar, spasao pet set lopti i osvojio titulu. Na kraju, moj je utisak da je ovo prva Novakova Gren slem titula za koju nije morao da bude mnogo bolji od najbližih pratilaca, jednom i tako zvezde da se poklope, više je nego zaradio to.

Najveće zasluge za sve jesu Novakove, on je taj koji je smogao snage da krene od nule, koji se iznova motivisao i koji nije dozvolio da mu na pobednički ego utiču porazi od njemu objektivno nedoraslih igrača poput Tara Danijela. Ipak, u njegov uspeh utkao se i stari tim sa Marjanom Vajdom na čelu. Kao što reče Patrik Muratoglu, nekada nije loše vratiti se bivšem/bivšoj.

Trener Novaka Đokovića zna šta dobija sa njime, a naročito to zna Vajda koji je s njim više od deset godina. Dobija disciplinovanog učenika koji je otvoren za sugestije, dobija ogromnu zahvalnost za ono što radi i, u svetlu toga, lakše je istrpeti i povremene ispade na terenu koje mnogi zameraju Novaku – uostalom, samo s onima koje mnogo volimo možemo da budemo i više nervozni, pa i da se “istresemo“ kada (ne) treba. A upravo je takav odnos Đokovića i Vajde – prijateljska ljubav.

Dobroćudni Slovak toliko ga dobro poznaje da zna koju dugmad treba pritisnuti i, još važnije, kada je pravo vreme za koje dugme. A Novaku je u pokušaju da se vrati tamo gde je bio mnogo značilo da pogleda ka loži i vidi čoveka koji mu je toliko blizak, koji ga zna u dušu i sa kojim je prošao i dobro i loše, s naglaskom na ono dobro i brojne uspehe i radovanja koje su zajedno imali. Vajda ostaje do kraja godine, verovatno i posle, a to je još jedan razlog za optimizam.

Posle svega što je u teniskom smislu prošao, titula na Vimbldonu još je slađa, mnogo slađa. Ipak, ljudi se lako zanose i potom se razočaraju ako se njihova očekivanja ne ispune. Prethodnih dana čitali smo i slušali mnogo “go with the flow“ ili po naški “kako vetar duva“ intervjua. Isti ljudi kojima sam u prvoj nedelji Vimbldona morao da postavim potpitanje ili dva kako bi se uopšte setili Đokovića u krugu potencijalnih favorita sada ga već vide kako nezaustavljivo osvaja još “milion“ Slemova. A da je Nadal pobedio u petom setu, kao što je vrlo lako moglo da se desi, i dalje bi vrteli istu mantru kako se Novak nije vratio i kako je pitanje hoće li uopšte…

Samo što to tada ne bi bilo tačno, Đoković je samim mečom sa Nadalom i ulaskom duboko u peti set dokazao da se vratio, ali sasvim je moguće da neki od sledećih takvih duela Novak izgubi. Mislite li da je Nadal uradio mnogo toga pogrešnog u polufinalu? I da li biste mislili da je Novak negde užasno pogrešio da je izgubio sa recimo 8:6 u petom?

I ne mislite valjda da je Federer “gotov”? On sa Andersonom nije odigrao loše, nego je Južnoafrikanac zablistao u meču svog života.

Šta želim da kažem? Novakova dominacija nalik onoj iz 2015. godine želja je svih nas, ali tih godinu i po dana najbolji su u istoriji tenisa i teško je da ih iko ikada ponovi, pa zato to ne sme da bude standard. Ali konstantna borba za Gren slem titule jeste ono što Đoković kao jedan od najboljih svih vremena postavlja sebi kao kriterijum.

Tako i treba da bude, a Vimbldon je idealan katalizator za deo sezone na SAD i betonu, Đokovićevoj omiljenoj podlozi. Napad na US open sada izgleda i jeste znatno realniji, a Novače, da podlegnem i ja euforiji malo, mogao bi i taj Sinsinati da padne…