Zagorac za SK: Oseća se jak polet, želimo u Evroligu

Skener 30. jul 201810:31 > 10:34
Mega Leks/Ivica Veselinov

Sve je delovalo kao iz bajke – više od pola godine proveo je u Memfis Grizlisima i potpisao je dvogodišnji ugovor sa NBA timom iz Tenesija.

Međutim, samo dan pred početak sezone Grizlisi su raskinuli ugovor – Rade Zagorac finansijski je odlično prošao, ali se našao u košarkaškom limbu jer je veliki broj timova već kompletirao sastave.

Bio je na pragu Partizana, na kraju je završio u Betisu, što je bila epizoda za zaborav, a ranije tokom leta napokon je postao član crno-belih i potpisao je dvogodišnji ugovor.

O Radetu se već dugo govori, od sigurne zvezde srpske reprezentacije došao je do toga da ga mnogi osporavaju, ali sada je na novom početku u Partizanu rešen da dokaže da vredi. Uostalom, još nije napunio ni 23 godine.

U intervjuu za Sport klub Zagorac govori o teških 365 dana iza sebe, o razmišljanjima u tom periodu, Marku Gasolu, Partizanu i ABA ligi, reprezentaciji Srbije…

Prethodnih godinu dana nisu bili najuspešniji ni najlakši za tebe – šta si u tom periodu naučio o sebi i o drugima?

Prošla sezona mi je na suvom košarkaškom planu bila nedovoljno uspešna, za standarde koje sam postavio sebi i za moja očekivanja. Sa druge strane, naučio sam mnoge stvari za koje nisam očekivao da će se desiti. Ako stavimo to na tas i uporedimo, ne znam šta je važnije, ali mislim da je ova pozitivna, tj. ono što sam naučio. Da obrazložim, ne mislim da sam tehnički, taktički ili na bilo koji drugi način lošiji igrač nego pre godinu dana, ali mislim da sam na mentalnom planu mnogo bolji nego pre godinu dana.

Odabir Sevilje bio je posledica svojevrsnog šoka koji me je snašao u Memfisu, za to uopšte nisam bio pripremljen. To je bilo prinudno rešenje, nimalo studiozno se pristupilo svemu tome. Nemam ništa loše da kažem o njima kao organizaciji, učinilo se kao dobro rešenje… Upoznao sam dosta iskusnih i dobrih igrača, takav sam da volim da komuniciram sa starijim igračima od kojih smatram da mogu da naučim nešto, tamo ih je bilo dosta i mislim da sam izašao kao bolji igrač, nije to fraza.

Kada kažeš da si naučio mnoge stvari, na koje konkretno misliš?

Pre svega sam zreliji na poslovnom planu, na planu evaluacije kluba u koji želim da idem. Naučio sam na koje stvari bi trebalo da obratim pažnju u budućnosti – lakše je kada na papiru imaš sve činioce i kada znaš na koje posebno treba obratiti pažnju. Ja sam to uzimao pomalo zdravo za gotovo kada sam potpisivao za Betis – nisam obraćao pažnju na to ko je trener, ko je na mojoj poziciji, kakav je sastav… Najvažniju stvar koju zameram sebi jeste što sam otišao u tom trenutku u gubitnički tim – to mi se verujem neće događati ubuduće, dokle god budem imao opciju da izaberem tim koji ima ambiciju i koji želi da pobeđuje, to će sigurno biti taj tim, čak iako druga opcija bude logistički bolja za mene.

Rekao si sâm da je bio šok to što se desilo sa Memfisom, šta bi rekao da je najniža tačka do koje si došao za ovih godinu dana, da li je bilo crnih misli?

Jednostavno, takve situacije nateraju te da pomisliš na stvari na koje si bio siguran da nikada ne bi pomislio. Iako nisam igrao ni u Partizanu ni u Zvezdi, bio sam pod jakim fokusom javnosti od početka i označen sam kao mlad dečko koji mora da napravi nešto u karijeri, dosta sam bio praćen u Srbiji. Na mentalnom planu donekle jesam uspeo da se odvojim od mišljenja javnosti, komentara i svega ostalog, da budem nezavistan i da to ne utiče previše na mene, ali je jako teško odvojiti se od mišljenja ljudi koji čine tvoju svakodnevicu – porodica, prijatelji, devojka, poznanici… Svi oni imaju mišljenje, ideju kako bi to trebalo da izgleda, iako su se u najboljem slučaju amaterski bavili sportom kojim se ja bavim. To je u ljudskoj prirodi, oni imaju najbolju nameru i to mora da se razume i prihvati.

Napravio sam ovaj uvod jer je baš taj odlazak u SAD kreirao razna mišljenja u mom okruženju. “Prerano je“, “dobro je“, “možda bi ipak trebalo da postoji stepenik između“, “odlično je“, sve to uticalo je na konačnu odluku u mojoj glavi, tako da moj odlazak u Memfis… Neću da kažem da je bio poljuljan, ali nisam bio baš 100% siguran da je to najbolje za mene u tom trenutku. Kada se sve to tamo doživi i kada sam video način rada, logistiku, kao i odnos čoveka prema čoveku, za koji smatram da je najveća razlika u odnosu na Evropu, onda sam shvatio da je to prava odluka.

Izvini, moram da te zaustavim – kada kažeš “odnos čoveka prema čoveku“, u čemu se tačno to sastoji?

Tamo su ljudi svesni da bi nekoga drugog napravili boljim. Malo šire mora da se gleda… Ima i tamo sebičnih igrača, ali ultimativni cilj svakoga jeste da organizacija bude bolja. Ta organizacija sastavljena je od sitnih činilaca – igrač, generalni menadžer, trener, nutricionista, masažer, PR itd. Svi su tu samo s jednim ciljem, da načine organizaciju boljom – njihov fokus nije na tome da li će dobiti platu za tri dana ili ne, da li treba da plate račune ili su dužni, jer se tamo novac podrazumeva, pa je fokus premešten sa novca koji je u Evropi, u to sam ubeđen, fokus broj jedan. Plastično da objasnim gde se to najviše primećuje, primećuje se u treningu. Doživljavaš da te ljudi pitaju želiš li da treniraš dodatno, treba li neko da ti vraća lopte, da skače, da te izmasira… Nasuprot Evropi, gde u najvećem broju slučajeva igrač mora da uloži energiju i trud kako bi nekoga ubedio da ti pomogne, a u nekim situacijama moraš i finansijski to da nagradiš. Eto, to je ta glavna razlika.

Hvala, hajde da se vratimo na priču o Memfisu…

Nosim samo pozitivne utiske odatle, bilo je divno iskustvo jer sam prošao kroz stvari koje prođe mali broj ljudi. Naravno da će mi uvek biti žao što u ovom trenutku nisam uspeo do kraja da dođem na veliku scenu jer sam bio otpušten dan pred početak sezone, ali to je sve biznis i nema mesta za emocije, iako ja jesam vrlo emotivan. To je period na koji moram da stavim tačku i krenem dalje.

David Dow/Getty Images

Pričaj nam malo o Marku Gasolu i svima koje si tamo upoznao, kako sve to izgleda iz prvog lica?

Mnogo žalim što je moj boravak od sedam meseci tamo u većem delu protekao bez Marka Gasola, nekako smo se često mimoilazili. Zajedno smo imali trening kamp i tu sam potvrdio mišljenja većine ljudi o njemu. On je mnogo više od košarkaša. Možda je fraza, ali često se provlači da je čovek skromniji što je uspešniji. Mark je najbolji primer za to – bavi se humanitarnim radom, ima svoje farme i njive sa organskim voćem i povrćem… Sada je bio deo spasilačke misije na Mediteranu. Osoba je širokih shvatanja, učinio mi je boravak tamo lakšim i lepšim, žao mi je što duže nije bio tamo jer mislim da bi mi pomogao da se brže aklimatizujem. I dalje smo u nekom, ne toliko čestom kontaktu, a najmanje pričamo o košarci, ko je dao koliko poena i slično… Samo najbolje o njemu.

A da li ti je od ostalih neko ostao u posebnom sećanju?

Fraza koju sam maločas spomenuo primenjiva je i na Majka Konlija. Povučen je momak, uopšte ne upada oči ni stavom, nema arogancije koja je postala prirodna za igrače koji su uspešni u NBA. Celu svoju karijeru proveo je u Memfisu, to dobro ilustruje njegovu ličnost. To je grad na jugu, daleko od očiju javnosti, malo tržište, a on je vrlo cenjen u NBA i imao je mnogo ponuda pre nego što je potpisao sa Memfisom. Dokazao je da je lojalan gradu i organizaciji, za šta je bio lepo nagrađen, to nije sporno, mislim da je sličan Marku i da se zato jako dobro slažu.

Često smo razgovarali i uvek smo konstatovali da je svaka odluka prava jer u tom trenutku su postojali razlozi da se ona donese. Sada, posle ovog turbulentnog perioda sa mnogo raskrnica, postoji li nešto za šta bi vratio vreme?

Tačno je da sam imao već nekoliko važnih odluka u karijeri, a imam samo nepune 23 godine. To su standardne priče koje kruže u javnosti i koje se neumorno ponavljaju. Da li je trebalo da ide u Partizan, da li je trebalo da ide u Zvezdu, da li je trebalo u Evroligu, ovamo ili onamo… Imao sam razne raskrsnice, a svaki put sam se vodio savetom koji dolazi iz kuće i koji je deo vaspitanja – odgajan sam u takvoj atmosferi i učen sam da pristupam svim stvarima vrlo studiozno, ali da poslušam šta mi srce govori onda kada su svi faktori na stolu. Učen sam i da mi ne bude žao šta god da se dogodi. Naravno, moguće je da da bih sad bio duplo bolji igrač da sam otišao u Partizan pre pet godina ili da sam otišao u Evroligu pre Memfisa. To su stvari koje ne mogu da se znaju i mislim da uopšte nije produktivno za mene ni da razmišljam na taj način.

Ako baš moram da kažem da za nečim žalim, to je moja epizoda u reprezentaciji – interpretirano je malo drugačije nego što je zaista bilo, to je bio trenutak kada sam morao da postupim kao odrastao čovek prvi put u svom životu, da izađem iz dečje nezrelosti i da uradim ono što zaista želim (misli se na odlazak u Memfis pre druge faze priprema reprezentacije 2016. godine). U tom trenutku je bilo tako, a optimističan sam i verujem da ću se vratiti u reprezentaciju kada zaslužim.

Mega Bemax

Sada kada si načeo temu reprezentacije, kakvo je bilo celo to iskustvo?

Veliko iskustvo, prvi put na većoj sceni, iz Mege sam pozvan kao mlad igrač posle dobre sezone. U tom trenutku mi je to delovalo kao nešto mnogo veliko, 90% igrača nisam poznavao, jedino preko medija, i za sve njih mogu da kažem da su ostavili pozitivan utisak na mene time što su bili profesionalni, ali i skromni i druželjubivi. To mi je pomoglo da sebe prvi put doživim na većoj sceni i verovatno sada ne bih to doživeo kao nešto toliko ogromno kao što sam tada.

Kada to kažeš, misliš li da te je to i sputalo?

Siguran sam da jeste jer je u tom trenutku bilo 16 igrača, najjači sastav koji se posle dugo vremena okupio zajedno, tada je i Bjelica još bio uz tim (nije igrao na OI posle zbog povrede). Ja sam to doživeo kao vrhunac karijere i to mi nije pomoglo da budem dovoljno kompetentan, malo mi je i odmoglo, ali dobro, bio sam mlad.

Da se ne vraćamo više u prošlost, sada si konačno u Partizanu – kakve su ambicije za sledeću sezonu, i timske i lične?

Rečeno je već šta meni Partizan znači, da je to za mene posebno i da nije kao neki drugi klub, ali to se zna i te stvari vrlo brzo počnu da zamaraju sluh ljudi. Ne bih o tome previše ponovo, jedino želim da Partizan uzme ABA ligu i da se vrati u Evroligu. Dopada mi se šta uprava radi i u kojem smeru idemo – ljudi u klubu su studiozni, čeka se na prave stvari i oseća se jak impuls i jak polet da Partizan može da se vrati, što me posebno raduje i motiviše, Verujem da će Partizan biti pravi i u Evrokupu i u Jadranskoj ligi.

Da li će biti teško, naravno da hoće jer su ekipe iz vrha ABA lige izuzetno jake. Vidite ranjenu Zvezdu, koja želi da vrati ono što uprava i navijači potpuno prirodno očekuju da im pripada. Zatim je tu Cedevita, koja ima logistički i finansijski kontinuitet, sada su doveli i ozbiljno trenersko ime u vidu Sita Alonsa. Uvek im nedostaje jedan korak, da li je to zato što nemaju jaku bazu navijača, iks faktor koji imaju ostali iz vrha, ali ove sezone mi se čini da prave malo drugačiju priču, više oslonjenu na tim. Alonso će dovesti igrače koji njemu odgovaraju, imaćemo novu bazu igrača u klubu sa naših prostora, što do sad nismo imali. Pored njih, tu je i Budućnost koja je trenutno glavni tim u ABA ligi – očuvali su jezgro šampionskog tima i doveli još neke odlične strance – Kotija Klarka, Erla Klarka, Džeksona, Krafta koji je sistemski igrač… Osim tih ekipa, tu je Mornar koji je doveo igrače koje ne poznajem mnogo, ali braća Pavićević rade izvanredan posao iz godine u godinu, pa ne sumnjam da će biti dobra pojačanja. I u Baru je uvek nezgodno igrati.

Uvek bljesne i još neka ekipa, verovatno će tako biti i sada, a sve to je dobro za ABA ligu – to je podložno pogrešnim shvatanjima, naravno da je idealno da srpski tim igra Evroligu, ali ako je kvalitet ABA viši, i srpski timovi će biti jači.

Kakva će biti tvoja uloga u timu, da li ćeš se možda spuštati na četvorku?

Trenera Čanka poznajem veoma dugo, ali niko ne može da ti kaže “igraćeš to i to“, osim ako nisi baš čista pozicija. Smer u kojem se košarka razvija, u kojem bi po mom mišljenju i trebalo da se razvija, jeste košarka bez pozicija u kojoj su na parketu petorica najboljih igrača. Blago i postepeno se ide ka tome, to se vidi kroz niže i pokretnije petice, trojke koje igraju četvorke, dvojke koje igraju trojke, visoke plejmejkere… Verujem da ću moći da igram i na nižim pozicijama kako bih eksploatisao svoju visinu, ali i na višim pozicijama kako bih koristio raznovrsnost i brzinu. To je jedino što mogu da kažem.

I za kraj da pitam – očekuješ li da ćeš kroz pripreme podići samopouzdanje posle nimalo lake godine?

Osećao sam da mi nedostaje zdrava organizacija koja se nadmeće za nešto veliko, a da ja budem bitan činilac u svemu tome. U Partizanu sam sada to dobio. Kontinuitet je najvažniji za svakog igrača – što više ponavljanja i utakmica, to ide lakše, a ja to nisam imao prošle sezone. Potrebno mi je da što pre uđem u takmičarski ritam, a samopouzdanje je najvažnija stvar za sportistu i zato sam ovog leta vrlo ozbiljno pristupio radu – bez pauze sam nastavio da treniram individualno, da razvijam segmente igre za koje mislim da mi nedostaju i da poboljšavam one koje su već dobro. To mi dosta pomaže da zadržim samopouzdanje na potrebnom nivou.