Kvins, sedmica, pa u srce US opena

Mike Stobe, Getty Images

Zgrada se nalazi u 42. ulici u Kvinsu, tipična tamnocrvena cigla, požarne stepenice i prozori kao u američkim filmovima. Četiri sprata bez lifta, ali nije strašno, osim kad se uveče vraćaš mrtav umoran.

Izlazim, njujorški vazduh ovih dana je težak, mahinalno hodam brzo, pa se usporavam kako bih barem malo odložio znojenje. Posle tri minute sam na Queens Boulevard i treba da prepešačim dva bloka, nekih pet minuta do stanice “sedmice“, svog doma na šinama.

Kraj je takav da ima sve – apoteku koja radi 00-24 i više je nalik supermarketu sudeći po proizvodima (takve su sve na koje sam naišao), kafiće gde se sa lap-topovima radi i/ili čita, Burger king, halal, giros, pekaru, pab… I jedan supermarket u kojem sam video Eurovafel i još nekoliko srpskih proizvoda, mada su police poluprazne i podsećaju na naše markete u ona nesrećna vremena.

Uglavnom, penjem se i psihički se spremam da se ne iznerviram što sam mokar posle pet minuta hoda, provlačim karticu jako brzo (mora tako ako hoćeš da te sistem konstatuje) i izlazim na peron. Prava je sreća da je peron na mojoj stanici napolju jer je u većini unutrašnjih stanica na njujorškom metrou kao u sauni.

“Stand clear of the closing door, please“, upozorava glas dok ulazim u voz, a to će činiti i na svakom sledećem stajalištu. Trome, letargične pokrete uzrokovane vrućinom menja šok klima uređaja u vozu. Sada sam već iskusan, ima nekoliko tačaka u vagonu gde mogu da se sakrijem, ali skoro uvek je i “tuča“ za ta mesta.

Španski, ruski, češki, još nekoliko jezika koje ne prepoznajem, voleo bih da znam koliko sam u svojoj sedmici različitih jezika čuo za ovih desetak dana. Neko igra igrice, neko čita, neko priča sa nekim do sebe, neko i sa sobom bogami, a nisu retki ni oni koji spavaju. Posle desetak stanica sa leve strane ukazuje se Siti Fild, stadion bejzbol tima Njujork Metsa, a sa desne njegovo veličanstvo “Bili Džin King teniski centar“.

Kada masa ljudi nagrne, otvaraju se sve kapije, vika, bezbroj koraka odjednom, prestizanje i guranje…. Ulični pevači i svirači stoje sa strane na putu od stanice do južnog ulaza u kompleks, Jehovini svedoci, radnici koji prodaju dnevne programe US opena, drugi koji upućuju gledaoce… I dan na US openu može da počne.

Prolazim kontrolu, torba mi je revnosno pregeldana, i odmah me dočekuje jedna mala radnja. Postoje dve velike i nekoliko manjih na stadionu – majice sumnjivog kvaliteta, ali sa logom US opena koji je od ove godine nešto drugačiji, staju 30 i više dolara, duksevi su još skuplji, šolje su 18, privesci 12 dolara, veliki peškiri 45… Još ovde imaju foru da to nije puna cena, nego se tek na tu dodaje porez.

Kapije se prvih dana otvaraju u 9.30 i svima se na ulazu nude slušalice, često ih vidite na ljudima tokom televizijskih prenosa, “u njima“ je glas komentatora. Sa leve strane nalazi se deo za navijače – video igrice, teniski teren u punoj veličini na kojem posetioci mogu da se oprobaju, knjižara sa mnogo sportskih naslova. Na nju se nadovezuje red sa lokalima sa hranom. Riba, korejska hrana, indijska hrana, pica, burgeri, pohovana piletina, sladoled, sve što možete da zamislite, a verovatno sam nešto i propustio – cene nisu baš popularne, tipa 12 dolara su tri komada pohovane piletine i malo pomfrita, dok je flaša vode šest dolara.

Preko puta je novoizgrađeni Luj Armstrong, koji spolja deluje mnogo manji nego što zapravo jeste (14.000 mesta) – arhitektonski je malo čudan jer je visoki, alumunijumski zid postavljen pod pravim uglom u odnosu na tribine, ali što više gledam stadion, to je utisak lepši. Unutra je bučno, bučnije nego na Artur Ešu i stvar je ukusa ko to voli ili ne – lično, ne smeta mi, a nije bilo ni mnogo pritužbi igrača.

Taj stadion zaokružio je veliku transformaciju celog kompleksa vrednu 600 miliona dolara, i to na pedesetogodišnjicu US opena na Flašing Medouzu. Fotkanje sa džinvoskim reketom, gledanje Wilson španera kako podešava rekete, Ralf Loren i mnoge druge radnje, Grey Goose koktel na bazi votke, piva, sve to su sitnice koje upotpunjuju doživljaj, tako da uvek ima nešto da se radi – čak i oni koji dođu na više dana ne stignu da istraže sve što se događa.

Pogledam li gore dok se šetam od Armstronga ka Ešu, videću jarbole sa okačenim likovima svih šampiona US opena poređanim hronološki, a zatim stižemo do dve fontane, omiljenog mesta za fotografisanje i sedenje uz pogled na dva ekrana sa uživo mečevima i praćenjem rezultata.

Direktno ispod Eša nalaze se mesta na kojima se snimaju emisije ESPN i Evrosporta,pa se ljudi okupe i mašu dok ide uživo program. Prolazim pored i ulazim u stadion Artur Eš, u kojem je smešten i medijski centar podeljen na zapadno i istočno krilo. Svaki sto ima veliki ekran na kojem pratimo uživo mečeve, konferencije za medije iz najveće sale, statistike, a na raspolaganju su nam i svi mogući podaci iz karijera igrača, kao i snimci svih mečeva sa dva najveća stadiona. Dogodi se da zapamtim kako je neki poen bio bitan, ali ne kako je tačno tekao – e, tada je to baš zgodno.

Iza Artur Eša nalaze se pet terena za trening koji su prvih dana krcati, a sada kada se turnir bliži kraju, uglavnom zvrje prazni. Do njih je zapadni ulaz na koji uglavnom dolaze igrači, a samim tim i lovci na autograme i fotke.

Sablasno je prazan i drugi deo kompleksa na kojem su Grendstend i ostali tereni, ali prvih dana to je najživlji prostor na kojem ljudi cirkulišu, pokušavaju da gledaju više mečeva istovremeno jednostavno se izvale na veštačku travu i uživaju uz klopu i piće ili šetaju kraj ulaza sa kojeg se pruža pogled na predivni Flašing Korona park i ogromni globus sa fontanom koji su njegovi simboli. Kraj Slemova uvek me rastuži – toliko života i smeha, a onda odjednom ništa.

Zato smo i mi novinari sve više vremena u pres-centru umesto napolju, ali kako su sada u toku najvažniji mečevi, možemo da se koncentrišemo samo na tenis, ne na stvari koje ga okružuju. Dve su novinarske pozicije na Ešu, jedna na donjem prstenu desno od sudijske stolice (gledamo u leđa sudiji), a druga na gornjem prstenu takođe desno od sudije, samo još malo ukoso – odatle je možda i bolji ugao gledanja poena i načina na koji se oni konstruišu, ali odozdo je mnogo verniji doživljaj emocija i reakcija na terenu. Mada volim ponekad i da zapucam skroz gore jer je pogled na Menhetn očaravajući odozgo.

Za donji prsten se čeka pauza između gemova, a novinari za gornji prsten imaju prečicu u okviru stadiona, kao neke stepenice u slučaju požara, ali rade posao. S obzirom na to da se Novak plasirao u polufinale, dobićemo karte za donji prsten za program u petak, a neki od nas možda budu i bukvalno u prvom redu (lično to ne volim, nije dobar ugao za gledanje tenisa).

Nadam se da ste uživali u šetnji sa mnom, a petak je dan za spektakl – prvo Rafael Nadal i Huan Martin del Potro, a onda Novak Đoković i Kei Nišikori. Kako stvari stoje, i vreme će nam se smilovati, trebalo bi da bude oko 25 stepeni, a u tom slučaju vam toplo preporučujem da ne propustite niti jedan poen.

Znam da ja sigurno neću.