SK: Dejo, "ona" serija s Partizanom… 5 Lukinih godina

KK Crvena zvezda

Jedan je od simbola uspeha Košarkaškog kluba Crvena zvezda. U voljeni klub došao je sa 19 godina, postao kapiten, a iza sebe je ostavio po tri titule u domaćem prvenstvu i ABA ligi, četiri Kupa, Top 8 Evrolige i nebrojene trijumfe nad velikanima evropske košarke.

KK Crvena zvezda

Navijači crveno-belih sa radošču se sećaju Luke Mitrovića kao stuba ekipe u defanzivnom skoku, kao momka koji je razbijao zone protivnika, koji je znao da “eksplodira“ sa 20+ poena, ali i da bude lepak ekipe, na terenu i van njega.

Posle pet godina u crveno-belom dresu, rođeni Novosađanin otišao je u Bamberg. Kolena su mu tokom karijere zadavala mnogo problema, dve povrede koje su zahtevale nešto duže odsustvo, zatim i treća u Nemačkoj. Rešio je 25-godišnji krilni centar da dugoročno reši taj problem i polovinom juna otišao je na preventivnu operaciju ligamenata kolena.

Ugovor sa Bambergom sporazumno je raskinut, a Luka se trenutno oporavlja u svom Novom Sadu i uskoro bi trebalo da bude spreman za novi početak.

U međuvremenu, Mitrović je za Sport klub dao iskren i detaljan intervju o svojih pet godina u Crvenoj zvezdi – o tome kako je klub “stao na noge“, o treneru Radonjiću, čuvenoj seriji s Partizanom, Dženkinsu i Guduriću, velikim evroligaškim pobedama, o riziku štrajka, odnosu sa navijačima.

Za kraj smo govorili i o njegovim reprezentativnim iskustvima i o budućnosti – razgovor je trajao 90 minuta, a mi vam toplo savetujemo da pročitate redove pred vama:

https://youtube.com/watch?v=dhz9YUb2APk

U Crvenu zvezdu si došao 2012. godine. Čega se sećaš u vezi sa dolaskom, o čemu si razmišljao u tim trenucima?

Završila se sezona sa Hemofarmom i igralo se Evropsko prvenstvo za mlade u Sloveniji – nije se završilo onako kako smo zamišljali, kako smo počeli (četvrto mesto posle devet pobeda u nizu). Spremao sam se za odmor kada je stigao poziv mog menadžera Marka Jelića, sa njime sarađujem od odlaska iz Novog Sada u Hemofarm). Bilo je već izvesno da napuštam Hemofarm jer je klub bio u velikim finansijksim problemima. Farmaceutska kompanija prodata je Nemcima, oni su odlučili da više ne ulažu u košarku i bilo je samo pitanje dana kada će sve to da se raspadne. Nažalost, pošto je Hemofarm jedna lepa košrakaška priča u srpskoj košarci.

Uglavnom, menadžer me je pozvao i rekao da imamo ponudu iz Crvene zvezde. Zvezda je tada bila u tranziciji, pravljen je novi tim i došao je novi trener Milivoje Lazić posle Svetslava Pešića. Znam da je ovo kliše izjava, ali ja sam stvarno veliki navijač Crvene zvezde – možda se to nekada i videlo na terenu, možda nije, ali to je činjenica. Za mene, klinca od 19 godina, to je bila ponuda koja se ne odbija – poziv kluba za koji navijam čitavog života, koji sam gledao na TV-u i igrao protiv njega nekoliko puta.

Naravno, trebalo je sesti, razmisliti, sagledati stvari, ali ipak nije bilo potrebno mnogo vremena da se konsultujem sa roditeljima i sa menadžerom, pa da odlučimo da je to najbolja dugoročna opcija, bolja od eventualnog odlaska u inostranstvo. Dan pre odlaska na more, menadžeru sam rekao: “OK, definitivno Crvena zvezda, odlučio sam i potpisujemo ugovor“. Tada sam mu rekao da ćemo to obaviti za desetak dana kada se budem vratio sa mora. Međutim, on je insistirao da to uradimo odmah. Došao je tada na aerodorom i u kafiću, ispred pasoške kontrole, potpisao sam ugovor sa Crvenom zvezdom, predao pasoš i otišao na more. Eto, tako je počelo to nezaboravno putovanje.

Tvoja prva sezona bila je turbulentna i za klub jer su promenjena tri trenera, a ti nisi mnogo igrao iako si u dresu Hemofarma imao sasvim solidnu prvu seniorsku sezonu.

Crvena zvezda nešto je sasvim drugo. Na prvim trenizima u Zvezdi rečeno nam je koji su ciljevi. Bio je to period kada je Zvezda krenula da jača, da stvara tim konkurentan Partizanu i “uspavana“ košarkaška publika počela je da se budi i da se vraća na tribine. Osećao se nalet u tom trenutku, a rezultati i trofeji bili su imperativ. Da je bilo lako, nije. Milivoje Lazić dobio je otkaz posle dva početna poraza, došao je Vlada Vukoičić, a onda je pred fajnal-for ABA lige njega zamenio Dejan Radonjić.

Nije sve bilo idealno u prvom trenutku, niti je bilo onako kako sam zamišljao kada sam potpisivao ugovor. Detetu od 19 godina niko ne može da objasni da ne može da ima istu minutažu u Hemofarmu koji se bori za opstanak i u Crvenoj zvezdi koja se bori za trofeje. Teško sam prihvatao činjenicu da neke utakmice presedim u celosti na klupi.

U tom trenutku ispred tebe na četvorci su bili Boris Savović i Bojan Subotić. Kako se sve promenilo i kako si izbio u prvi plan?

Činjenica je da ni ja u tom trenutku nisam bio u stanju da doprinesem Crvenoj zvezdi na način na koji sam mislio da mogu. Mnogo je to bilo daleko od realnosti, moja zamisao koliko bi trebalo da igram. Sve se promenilo dolaskom Radonjića. Do tada se nije dovoljno pažnje posvećivalo radu sa mladim igračima, više je bio fokus na trenutne rezultate, nego na viziju i dalju budućnost. Sa Dejanovim dolaskom nije se odmah promenila moja uloga, nisam dobio 25 minuta i 10-15 šuteva, ali jeste se promenio način rada. Više se radilo individualno sa mladim igračima, pre i posle treninga.

Radonjić je veliki detaljista i vodi računa o mnogo više stvari nego što ljudi misle – kako mladi igrač treba da se ponaša na treningu, na putovanjima… On ima svoj strogi način koji mi sada deluje mnogo logičnije nego tada, ali stavlja mladom igraču do znaja da se na njega računa. Na primer, ako je trening u pet, mladi igrač ne može da dođe u pet do pet, on mora da dođe prvi na teren i da izađe poslednji sa terena. Na putovanjima vodi računa šta jedeš, da li si kupio neke “gluposti“ da jedeš. Dejo ima sitnice do kojih drži – u datom trenutku to može da ti zasmeta ili da te iznervira, ali on je jednostavno takav, neće ništa da prepusti slučaju i želi da utiče na sve stvari na koje može kako bi ekipa bila bolja.

Da rezimiram, počelo je više da se trenira, da se dolazi pre treninga, radilo se sa pomoćnim trenerom, ostajalo se posle treninga. Sve to učinilo je da se osećam svrsishodnije. Videlo se da neko misli na tebe, da razmišlja o tebi i da nisi tu da bi stajao sa strane sat i po vremena treninga, odgledao trening i eventualno ušao na pet minuta da popuniš broj. Ne, svi postupci govorili su mi: “Na tebe se stvarno računa i dajemo sve od sebe kako bismo osposobili da za godinu-dve možeš da pomogneš i postaneš ravnopravan član ekipe“.

Turkish Airlines EuroLeague

Tok priče sâm nas je odveo na Dejana Radonjića. Hajde da govorimo malo detaljnije o njemu – kako izgleda Radonjićev odnos sa igračima, kako se uklapao sa različitim karakterima? I ono najvažnije, kako je stekao toliko poverenje igrača, u nekim periodima delovalo je da biste “poginuli“ za njega?

Jednostavno, sve krene od toga da se traže igrači koji će se ukopiti u njegov sistem, a to su oni koju mogu da mu vrate to što on daje i da ispune ono što on traži. Sa Dejom nimalo nije bilo lako sarađivati. Izuzetno je zahtevan trener, i na terenu i van njega. Postoje treneri koji su fokusirani jedino na trening i na košarkaški deo i manje-više ih ne zanima šta košarkaši rade van terena sve dok mu na terenu pružaju ono što traži. Dejo nije takav tip trenera. On želi da se pobrine za sve i u vezi sa košarkom, ali i o onome van nje. Evo jednog primera, šala je i nadam se da mi neće zameriti – voli da “zaviri u tanjir“, vodi računa šta se jede, sve u konsultaciji sa kondicionim trenerima. Želi da zna gde si bio sinoć, kada si legao da spavaš, jesi li spavao između dva treninga…

Naravno, ne može on da bdi nad igračima i da ih kontroliše 00-24, ali pokušava da usadi osećaj odgovornosti tako da postanemo samokritični, da osećaš krivicu ako radiš nešto što ne treba i što je on rekao da ne treba da se radi. Dakle, Radonjić nastoji da izbegne i najmanju mogućnost da igrač zbog nekih spoljašnjih faktora ne pruži maksimum.

Zato smo tokom njegovog mandata, naročito ovih poslednjih godina, zaista izgledali skladno. Znali smo da ne može 12 igrača da bude prva opcija u napadu, ali svako je znao tačno koja je njegova uloga. Glavna odlika njegovog sistema jeste da se traže igrači koji će da se podrede timu, a ne da traže samopromociju i jure ličnu statistiku nauštrb tima i rezultata. Jednostavno, kontinuiranim radom i ponavljanjem stiču se navike. Luka Mitrović zna da ne može da šutne deset trojki po utakmici uprkos tome što mu se odmiču dva metra, već zna koje je rešenje u takvim situacijama – otvara se nešto drugo i neko drugi u tim okolnostima iskače u prvi plan, a Luka Mitrović ili Pera Perić odradiće svoj deo posla jer je to ono što se traži od njih.

Kako bi rekao da je Radonjić na tebe uticao, lično i košarkaški? Šta je promenio, gde si napredovao?

Promenio je pre svega radne navike. Nisam mnogo trenirao pre njegovog dolaska, a potpuno je druga priča otkad je on došao u Crvenu zvezdu. Neprestano su se vodili razgovori, ukazivanja šta valja, šta ne valja igrački – košarkaški, taktički, ljudski, karakterno. Za tih pet godina u Zvezdi stasao sam košarkaški i, što je meni još važnije, izgradio sam ličnost.

Prva sezona u kojoj si dobio minute bila je odlična (2013/2014), Zvezda je zaista igrala fantastično, ali je usledio krah na fajnal-foru u Beogradu i onaj poraz od Cibone, u tom trenutku potpunog autsajdera.

Definitivno, uz povrede, najmračniji trenutak u mom petogodišnjem mandatu u Crvenoj zvezdi. Bili smo ubedljivo prvi u regularnom delu sa skorom 22-4. Fajnal-for u Beogradu – prva sezona prošla je neuspešno, u drugoj ponovo dobri rezultati na početku sezone, stvaranje atmosfere kako treba nešto da se uradi, da se osvoji… A onda dođe poraz, uz dužno poštovanje, od potpunog autsajdera Cibone, koja je bila u finansijskim problemima.

Sa Šarićem i Blesingejmom, tu je bio i Planinić, ali generalno sve se baziralo u njihovoj igri na dvojici košarkaša. I ti znaš koja su to dva igrača, spremaš se samo za njih i izađeš na utakmicu i odigraš kao da je prva pripremna utakmica… Svašta je tu uticalo – celokupna atmosfera, poluprazna Arena bez navijača koji su dolazili na Evroligu. Projektuješ i planiraš finale, gledaš ko bi ti bolje odgovarao, Cedevita ili Partizan, a onda dođe Cibona i održi ti čas košarke. Ni u jednom trenutku nismo bili blizu pobede.

Kada ste vi osećali da vam utakmica klizi iz ruku, kako su izgledali tajm-auti?

Pravo da ti kažem, tajm-auta se i ne sećam. Sećam se samo otrežnjenja kao da nam je neko lupio šamar u trećoj četvrtini, pogledaš na semafor i kažeš: “U jeee, mi gubimo 15 razlike. Možda izgubimo ovo“. Kasno dođe ta svest da možeš da izgubiš. Zato smo kasnijih godina imali pozitivni strah od poraza. Shvatiš da nisi svemoćan i nisi ekipa koje će da otalja i da pobedi i kada joj loše ide. Jednostavno, moraš da budeš tu glavom, telom od početka utakmice, a ne da se osvestiš 15 minuta do kraja i kao “sad ćemo mi njih da pobedimo“. Ne ide to baš tako.

Sigurno nije bilo veselo, ali možeš li da nam opišeš atmosferu i osećanja posle te utakmice?

A kako može da izgleda… Ljudi možda očekuju da ja sada kažem da je neko ustao i održao nekakav govor, ali posle takvih poraza vladaju muk, tišina, niko ne progovara. Zaista teško pada saznanje šta je ta utakmica – najbitniji momenat u sezoni, u avgustu smo se okupili zbog toga i šest-sedam meseci rada pada u vodu. Ali dobro, kao što kažu, svanuo je dan i posle te utakmice, nije bio smak sveta, iako se u tom momentu činilo tako. Kod nas se porazi mnogo teže doživljavaju nego drugde, što sam imao priliku da iskusim. Došla je naredna sezona i očigledno smo izvukli prave pouke.

Da, baš kao što si rekao – u sezoni 2014/2015. Zvezda je konačno prekinula dugogodišnju nadmoć Partizana. Bila je to ona čuvena polufinalna serija i pobeda 3-1. Kakva su ti sećanja na tu sezonu?

Ključ je bio u razumevanju da ne može trener da se menja na polusezonu, na jednu sezonu, nego mora da se napravi kontinuitet i da se stvori srž ekipe koja će narednih godina biti tu. Ne znam da li je bilo drugih planova, ali trener je ostao isti, što je bio najbolji potez po mom mišljenju. To je bila prva godina u kojoj je Dejo stvorio ekipu potpuno po svom ukusu – konačno je doveo igrače koje je želeo i oformio ekipu koja je mogla da iznese njegov sistem, njegov zaštitni znak energiju i agresivnu odbranu. To će nam i narednih sezona biti osnovna odlika.

Pre te polufnalne serije osećalo se da to može da bude ta “brejk aut“ sezona kada će da se prekine dugogodišnja dominacija Partizana – ipak su oni bili 13 godina u nizu prvaci države, osvajali ABA ligu mnogo puta i tražila se ekipa koja može igrački i karakterno da prekine tu dominaciju, da skine taj teret sa leđa. Veliko je rivalstvo Partizana i Zvezde, znamo koliko titule jednih teško padaju suprotnom navijačkom taboru. Zato se i tražila ekipa koja će da pokaže da Partizan nije nepobediv. To se najbolje odslikalo u spomenutoj polufinalnoj seriji – ona je za mene ubedljivo najveći “hajlajt“ u mojih pet godina u Zvezdi. Ni Top 8 Evrolige ni svi rekordi, vezane pobede ne mogu da se mere sa time. Zašto? Osim sa odličnom ekipom Partizana, uspeli smo da se izborimo i sa svime onime što se dešavalo oko terena, sa tenzijom i pritiskom…

https://youtube.com/watch?v=xRLHPujsV_8

Bilo je 1-1 u seriji, onda nekoliko dana pauze, pa dva meča kojima je Zvezda došla do trijumfa 3-1. Kako si spavao tih dana?

Pa spavaš, ali imaš u podsvesti koliko bitne utakmice igraš. Pored toga, veoma je važna psihička priprema ekipe, celokupnog stručnog štaba. Bitno je da se izoluješ koliko god možeš – od spoljašnjih faktora, uticaja društvenih mreža, komentara, poruka koje ti stižu, komentara u kafićima i restoranima. Čudno je ovo podneblje – konobari, taksisti, radnici u prodavnicama mnogo bolje znaju šta je trebalo da uradiš, kako je trebalo da uradiš, da li si pogrešno nešto uradio ili nisi. Trebalo je nekako izdvojiti sebe iz svega toga. Mislim da se igralo dan za dan, bio je ludački ritam – ponedeljak-utorak, pa petak-subota, tako nešto. U pet-šest dana igralo se četiri derbija, pri tom derbi zahteva duplo više energije nego ostali mečevi – mnogo više psihičke i fizičke snage. Nije bilo mnogo vremena za taktičku pripremu. Mnogo veću ulogu igrala je psihička priprema i kako nas je stručni štab pripremao za sve što nas čeka.

Iz čega se sastojala ta psihička priprema?

Kako da reagujemo posle 1-1 u seriji, kako da reagujemo pri izlasku pred njihove navijače…

Šta se tu konkretno govorilo?

Znali smo šta nas čeka – da će biti puna hala kao što je i bila i na našim utakmicama. Ipak, isti koševi, isti parket na kojem smo igrali pre dva-tri dana. “Igrač“ sa tribina koji navija, peva i psuje ipak ne može da izađe i da ti udari bananu ili da dâ koš za svoju ekipu. To je utakmica kao i ova prethodna, samo u malo drugačijim okolnostima. Jednostavno, treba da se isprave košarkaške stvari koje nisu valjale na prethodnom meču – ako to uradimo, znali smo da smo u igri i da imamo šansu. U situacijama kada je bilo provokacija i sa navijačke strane i na terenu, potpuno smo mirno reagovali izbegavajući i najmanji sukob, i verbalni ili fizički. Maksimalno smo bili fokusirani na meč i zaista mislim da smo toilko bili u utakmici da ništa nije moglo da nas izbaci iz koloseka. Bili smo na svojoj misiji i bombe su mogle da padaju, da se ruši hala, mi bismo ostali tu, odigrali bismo meč do kraja i pobedili bismo. Zaista smo tako izgledali na terenu.

I košarkaški su to bile vrhunske utakmice, kada se samo pogleda kvalitet igre…

Nije ni to izostalo, naravno. Preokreti, lepi potezi, ipak su to bile kvalitetne utakmice. Koliko god neki govore da je Partizan bio slabiji u odnosu na prethodne godine, imali su vrhunsku ekipu Mačvanom, Pavlovićem, Milutinovom, Milosavljevićem, Murićem, Tepićem…

Spomenuo si provokacije i sa tribina, ali i na terenu. Možeš li da pojasniš?

Mi smo uglavnom kontrolisali tok meča i rezultat u trećoj i četvrtoj utakmici. Videlo se da njima izmiče utakmica, da smo bliži pobedi. U takvim situacijama je “sve dozvoljeno“, sve što ulazi u granice normalnog, a u derbiju se te granice malo šire. Pokušali su da nas na neki način, a da nije košarkaški, izbace iz koloseka na kojem smo bili. Pokušali su i da nas isprovociraju nečim kako bi uneli nervozu među nas i kako bi se to odrazilo na našu igru. Mnogo je bitno što mi u tim situacijama nismo regovali, što nismo poklekli, posle je osećaj zbog toga bio još lepši. Posle godinu-dve, “milion“ puta sam na Jutubu pogledao te utakmice – sve mi je draže svaki put kada ih gledam, kada vidim kako smo igrali i kako smo izneli sve što je ta serija sa sobom nosila. Bilo je velikih utakmica i velikih pobeda, ali ta serija mi je nešto najdraže.

KK Crvena zvezda

Mnogo je različitih karaktera bilo u toj ekipi. Markus Vilijams, Čarls Dženkins, Jaka Blažič, Nikola Kalinić, Stefan Jović, Maik Cirbes, Boban Marjanović… Skup različitih likova. Šta ti je ostalo u sećanju u vezi sa njima – igrački, drugarski?

Atmosfera je zaista bila fenomenalna. Nikada nisam mogao da izdvojim jednu generaciju, ali najiskrenije, možda je to baš ta ekipa. Da li zbog toga što su osvojeni prvi trofeji posle mnogo godina, ulazak u Top 16, u kontinuitetu su se punile hale u Evroligi, ostvarene su velike pobede. Prelepa sezona, možda rezultatski ne bolja od one posle nje, ali je ona u kojoj se probio led i osetile su se neke stvari prvi put. Možda mi je ta sezona i ta generacija najdraža, maltene smo i danas skoro svi u kontaktu. Svi smo imali između 20 i 25 godina, nije bilo veterana, već je to bila mlada ekipa sličnih interesovanja van terena, pa smo zbog toga mnogo vremena i provodili zajedno i stvorili tu “hemiju“ o kojoj svi govore. Košarkaški, mislim da to nije bila najbolja ekipa, ali bila je neprikosnovena karakterno i sa aspekta hemije.

Kada to govoriš, jedna od prvih asocijacija jeste Čarls Dženkins. Sećam se kada je došao u Beograd bio je mnogo iznenađen jer mu je agent slao fotografije ruralne Srbije. Potom je postao ljubimac navijača, dobio i srpski pasoš – kako se on baš toliko zaljubio u Srbiju, u Zvezdu?

Gde god da sam igrao i u svakoj sezoni u ekipi imao sam nekog Amerikanca, ali on se definitivno izdvaja po svim karakateristikama, ljudskim naročito. Nikada nisam video tako društveno Amerikanca u Evropi – hoće da izađe na ručak, na večeru, u grad na piće, sâm zove da se ide negde. Ne moraš ti njega da “vučeš sa sobom“, ne zatvara se u sebe. Dosta njih je nostalgično kada dođu u Evropu, po ceo dan su na telefonu, Skajpu, Fejstajmu sa rodbinom, prijateljima, dovode svoje prijatelje, pa sa njima provode vreme. To jeste savršeno razumljivo, ali Čarls je bio drugačiji. Dosta je i do toga što su ga ljudi ovde prihvatili kao svog – dobro je igrao, pa su ga i navijači obožavali. Gde god da je išao, ljudi su tražili autograme, fotografisanje, davali mu reči podrške, hvale, a to je ono što uvek prija. On je zavoleo Beograd, Srbiju, naš narod, običaje i zaista je jedan od retkih Amerikanaca sa kojima sam i dalje u kontaktu. Mnogo puta je i on taj koji prvi pošalje poruku, započne konverzaciju i stvarno mi je mnogo drag saigrač. Neverovatno je podređen ekipi, za mene je bilo fascinantno na koji način i do kojih granica je on spreman da se podredi timu.

Spomenuo si rezultatski bolju sledeću sezonu – Zvezda je ponovo osvojila ABA ligu i domaće prvenstvo, a došla je i među osam najboljih ekipa Evrope. U Top 8 fazi Evrolige CSKA je bio bolji sa 3-0.

Mi smo kao narod malo nerealni u takvim situacijama, da kažem preambiciozni. Ušlo se u Top 8 i kao “što ne i fajnal-for?“ Ipak, CSKA je u tom trenutku bio preveliki zalogaj, pogotovo za tri pobede. Žao mi je što makar jednu utakmicu nismo “otkinuli“, tu drugu u Moskvi smo imali vođstvo na minut i po do kraja. Tako bismo produžili seriju i imali bar još dva meča, i to pred svojim navijačima, a atmosfera je bila nestvana. Na kraju treće utakmice, iako smo bili “počišćeni“ sa 3:0, pun je teren bio dece i navijača kao da smo pobedili 3-0.

Bila je to sezona koja je počela ubedljivim porazom od Real Madrida i Himkija, zatim ona pobeda za Top 16 nad Bajernom, mnogo velikih i značajnih utakmica. Nažalost, zbog povrede uglavnom nisi mogao da pomogneš ekipi, ali šta ti je ostalo upečatljivo na putu ka Top 8?

Drago mi je da sam barem unutar ekipe osetio taj top 8 i celokupnu atmosferu. Krenuli smo loše – prvo je bila pobeda protiv Strazbura, nakon čega se desila moja povreda, zatim Himki, Real, dva poraza sa po 30-40 razlike. U tom trenutku ništa nije nagoveštavalo da može nešto veliko da se desi. Pri tome, novi igrači nikako nisu mogli da se uklope i da dođu do izražaja, pa si oni promenjeni i stigli su novi. Bilo je neophodno vreme da se sve to slegne i klikne, ali uspeli smo. U odnosu na ostale sezone, tu je možda razlika što su neke pobede ostvarene isključivo na individualni kvalitet – Kvinsi Miler je “poludeo“ onda protiv Reala, zajedno sa Cirbesom i Jovićem dobio nam je još neke utakmice.

Ipak, u sećanju mi je ostala jedna utakmica koju je većina zaboravila, ona u Minhenu sa Bajernom na koju smo otišli već otpisani u okrnjenom sastavu. Gal (Mekel) tada već nije igrao, Štimac je došao umesto Sofa (Skorcanitisa), Rajan (Tompson) je pokušavao na sve načine da dođe do svoje uloge i učinka… Momci su tada otišli, ja nisam bio sa njima. Ruku na srce, ni ja nisam mnogo očekivao od te utakmice. Iznenadili smo ih u Minhenu, direktnog konkurenta za Top 16. Cela situacija se u trenutku okrenula i na krilima te pobede dobili smo i Real i Himki, na kraju i tu poslednju utakmicu nad Bajernom u Pioniru koji je goreo.

Turkish Airlines EuroLeague

Turbulencije na početku sezone omogućile su i veću šansu za Marka Gudurića, koji je tada zablistao, pa baš i na toj utakmici sa Bajernom u Beogradu. Sada je u Fenerbahčeu, jesi li video u njemu taj potencijal kada je tek dolazio?

Gudura je, pre svega, sjajan momak, izuzetno vredan sa izgrađenim radnim navikama. Mnogo je posvećen, zaista nisam video mnogo posvećenijih od njega. Često dolazili igrači iz FMP-a da odrade pripreme sa nama, pa bi se posle vraćali, a trenirali su sa nama i u toku sezone. Niko od njih došao na trening sa stavom i držanjem kao što je to činio Gudura. Imao je stav da on nije došao tu da popuni broj, već da pokaže dozu drskosti i da nadigra onog koji je u tom trenutku ispred njega u hijerarhiji. On je to činio bez ikakvog straha i respekta. Pa i na utakmicama sa FMP-om, uvek je želeo da se dokaže, bilo je tu pozitivne arogancije, nekih pogleda… U tim situacijama videlo se da je on kalibar za Crvenu zvezdu, kasnije je u mnogim utakmicama izrastao u lidera tog tipa.

Kako bi definisao svoj odnos sa navijačima i kako su ta osećnaja rasla međusobno, prema ekipi i prema tebi lično?

U te tri-četiri godine stvarno se stvorila pozitivna atmosfera oko čitavog košarkaškog kluba. Košarka je ponovo bila u prvom planu. KK Crvena zvezda je ostvarila dobre rezultate i srpski sport smo predstavljali na najbolji mogući način. To se osećalo na svakom koraku, uglavnom pozitivno, ali bilo je i negativnih komentara posle poraza jer smo bili toliko u centru pažnje. Gde god da odeš, čuješ neki komentar, verovatno ne zlonameran, ali u tom trenutku ti smeta. Srećom, bilo je malo takvih stvari, uglavnom je sve bilo kako treba, uživao sam, to je za mene bilo nešto posebno. Često sam sretao i navijače Partizana koji priđu i kažu: “Ja sam Grobar, ali svaka čast za igru, za ponašanje…“ To su lepe stvari, pored tih rezulata, kada osetiš da to što radiš prevazilazi granice igrališta.

KK Crvena zvezda

Zvezda se jeste finansijski stabilizovala na makroplanu, ali bilo je glasina i da će igrači štrajkovati zbog neisplaćenih zarada. Kako ste se borili sa time?

Nije bilo uvek sjajno. Finansijska situacija je generalno loša u državi, pa se to automatski odražava i na sport, ide jedno s drugim. Ali dobro, u takvim situacijama čovek stavi pred sebe i pošteno meri šta dobija, a šta gubi. Najlakše je otići u štrajk, ali nismo dozvolili da finansijski problemi bace senku na sve omo što smo ostvarili, i to tako što ćemo mi javno izražavati nezadovoljstvo.

A koliko je štrajk zapravo bio blizu?

Ne baš koliko se pričalo. Razgovarali smo između sebe, imali sastanke unutar ekipe, sa trenerima i videli da time ne možemo mnogo da postignemo, a mnogo smo već ostvarili i ostavili iza sebe na parketu.

Naredna sezona bila je prva sa novim formatom takmičenja Evrolige. Bila je ona fantastična serija kada su velikani padali u nizu, Zvezda je na kraju završila sa 16 pobeda, ali je Darušafaka ušla u Top 8.

Zaista je tada bilo nestvarnih perioda. I mi nekada sednemo u svlačionicu i pomislimo: “Je l’ moguće da smo dobili Baskoniju 30 razlike u gostima, da smo dobili Žalgiris 30 razlike u gostima, da smo dobili CSKA, Fener, Panatanaikos… Mnogo radosti, mnogo divnih pobeda i slavlja sa navijačima. Koliko god da mi igrači uvek govorimo da smo koncentrisani samo na sledeću utakmicu, uvek se prave kalkukacije. Računali smo da bi sa 14 pobeda trebalo da smo u Top 8 – ako ne sa 14, onda sa 15 nema nikakve brige. A mi smo bili deveti sa skorom 16-14. Šesnaest pobeda je rezultat za svako poštovanje i za naš ponos, iako nismo uspeli da prođemo dalje. Ipak se i sada govori o tih 16 pobeda i o tom januaru sa sedam-osam vezanih trijumfa.

Ruku na srce, koliko god da smo mi imali velike pobede, imala je i Darušafaka, i pre ta poslednja dva-tri kola. Recimo, mi dobijemo CSKA, oni vrate tako što pobede Fenerbahče u gostima. Gde god smo se trudili da napravimo razmak, kad god smo mislili da to smo to učinili, oni su ostvarivali dobar rezultat. Mislim da smo zaslužili Top 8 po svojim igrama, ali ne bih umanjivao ni njihov dobar rezultat, zaslužili su ga i oni.

Osim serije s Partizanom o kojoj smo govorili, da li t je neka utakmica ostala u posebnom sećanju?

Svaka utakmica koja je donosila trofeje je specifična i veoma draga – na kraju sezone broje se trofeji, a ne pobede. Ipak, u sećanju mi je ostala ona utakmica sa Budiveljnikom u Evrokupu kada je Čarls Dženkins definitivno postao miljenik zvezdaške publike. Posle toga i utakmica sa Uniksom u Areni, prva utakmica polufinala Evrokupa, možda i najbolja atmosfera zamojih pet godina u Crvenoj zvezdi. Zaista nestvarno. I protiv Budiveljnika je bilo onako – loše smo igrali, “mrljavili“ dok Dženkins nije “poludeo“. Tada je eksplodirala hala. To obično ide prouzrokovano jedno drugim, naša mlaka igra i navijanje je slabije, ali posle Čarlsovih trojki, baš je bilo nestvrano. Zatim pobeda u Valensiji, kada se obezbedio prvi Top 16 u istoriji kluba i slavlje sa našim navijačima kojih je bilo, da ne preterujem, ali pola hale u Valensiji. Potom, sve ome velike pobede u mojoj poslednjoj sezoni u Crvenoj zvezdi nad svim velikanima evropske košarke. Sama činjenica da ovoliko nabrajam znači da smo imali mnogo divnih momenata.

Reprezentacija ti je nekoliko puta izmakla “za dlaku“. Podrazumeva se da žališ za time, ali kako sada gledaš na celo to iskustvo?

Tri leta proveo sam sa reprezentacijom, tri puta sam ispadao kao trinaesti… Naravno da bih voleo da sam bio u ekipi, pogotovo što su tada ostvarivani izvanredni rezultati. Najviše žalim za Svetskim prvenstvom u Španiji 2014, kada smo uzeli srebro. Možda će ružno zvučati, ali mislim da sam imao mesta u toj ekipi na osnovu onoga što sam pokazao na treninzima i na pripremnim utakmicama. U ove preostale dve godine mislim da nemam za čime da žalim, pogotove te prve godine gde su me sa letovanja naknadno pozvali u reprezentaciju Dude Ivkovića, što je za mene bilo kao da sam u Diznilendu. Na treningu sam bio sa Teodosićem, Krstićem, Bjelicom i ostalim našim najboljim košarkašima. A trećeg leta kada sam bio 13, na svojoj poziciji imao sam Bjelicu i Ercega ispred sebe, tako da zaista nije bilo mesta. Kažem, žalim za tim Svetskim prvenstvom u Španiji, ali šta da se radi. Nadam se da će biti još reprezentativnih leta i da ću posle ovog oporavka dostići opet igrački nivo na osnovu kojeg ću konkurisati za dres nacionalnog tima.

Ipak, koliko si naučio iz tih reprezentativnih iskustava?

Mnogo, znači svaki trening proveden sa tim igračima, ipak je to vrh srpske košarke. Tamo se pojedince jednostavne stvari izvode na mnogo višem nivou nego što si navikao, u odnosu na ono što si do tada imao prilike da radiš i da gledaš. Iz svakog tog reprezentativnog leta “pokupio sam“ dosta sitnice koje su mi kasnije dosta pomagale u igri. Tako je sa novim iskustvima. Kada odeš kod drugog trenera ili kada sam bio u SAD, skrene ti se pažnja na nešto što do tada nisi znao… Saveti kako da se postaviš u napadu, u odbrani… “Kada idem odavde ti utrči odavde, kada idem s ove strane ti stani tu…“ Reprezentacija je mnogo viši nivo, imaš kratko vreme da se spremiš za takmičenje i mnogo je novih informacija, tako da brojne od njih posle i ostanu u glavi.

Alex Grimm/Getty Images

Kakav je utisak na tebe ostavio selektor Aleksandar Đorđević?

Sale je bio pravo osveženje za nacionalni tim. Trener je koji ima dobru komunikaciju sa igračima, košarkaši ga vole, pa automatski iz toga proizlazi i uzajamno poverenje. To se najbolje vidi po rezultatima. Bio je vrhunski igrač i tačno zna šta treba igraču, šta igrač voli, šta ne voli. Mnogo dobro balansira sve. Zna da ugodi igraču, da se igrač oseća lepo, a da ne pređe neku granicu, da se ipak zna ko je trener, a ko igrač.

Za kraj samo želim da te pitam – sada kada se oporaviš, koje su naredne opcije, imaš li već nešto u planu?

Ono što je sigurno jeste da neću ništa potpisivati i stavljati na sebe pritisak ranijeg povratka dok ne budem potpuno spreman. To je za mene najvažnija stvar trenutno jer je ipak ova operacija bila zalog za budućnost. Svestan sam da sam rizikovao. Mogao sam da uđem u ovu sezonu bez operacije, ali tada bi verovatno bilo pitanje kada bi se ponovo desila manja ili veća povreda. Trebalo da igram još osam do deset godina na profesionalnom nivou, a ova operacija bila je potez koji će mi to omogućiti. Neću izgubiti mnogo ako potrošim još neki mesec više od predviđenog za oporavak, a da mi to dodatno pomogne i da se osećam bolje, jače i sigurnije. Važno je da se vrati samopouzdanje i poverenje u nogu – da je zdrava i da može da me služi u narednom periodu. A kada dokažem sebi da sam zdrav, da dokažem i ostalima da mogu da se vratim i igram na visokom nivou pored svih problema.