Harizma ne blješti uvek: Endi Mari – velikan

Getty Images/Jeff J Mitchell

Trening se privodi kraju po najtoplijem delu dana u Melburnu. Posle kratkog predaha na klupi, Endi Mari provodi 20 minuta u davanju autograma i fotografisanju s navijačima. Kada je konačno završio i napustio teren za trening, trčeći mu prilazi još jedan dečak koji prethodno nije uspeo da mu priđe.

Julian Finney, Getty Images

Škot spušta torbu, na već umornom licu pojavljuje se širok osmeh. Škljoc, i dečak odlazi srećan. Jedna od bezbroj sličnih situacija kojima sam prisustvovao tokom prethodnih godina, i to kada kamere nisu uključene.

Povezano

Jedan od velikana tenisa u suzama je objavio da mora da napusti sport koji toliko voli. Endi je jedan od onih koji je igrao i pobeđivao pod velikim bolom, i sada je uradio sve što je mogao, ali kuk mu ne dozvoljava da nastavi dalje. Prethodno je povredio i leđa i telo jednostavno više nije u stanju da prati njegov zahtevni stil igre.

Imao je tu nesreću da igra u epohi sa trojicom verovatno najboljih igrača svih vremena – Rodžerom Federerom, Rafaelom Nadalom i Novakom Đokovićem. Ne samo da je igrao, nego je bio jedini koji je u kontinuitetu uspevao da im preti, pa i da ih pobeđuje.

Mnogi su često postavljali pitanje postoji li “velika četvorka“, tj. da li Mari zaslužuje da se nađe u društvu gorenavedene trojice. Uprkos tome što se uvek znalo ko je četvrti, Škot je bio toliko konstantan i na nivou cele karijere znatno iznad svih ostalih da je “Big 4“ sasvim tačan termin, barem po mom skromnom mišljenju. Neka bude “Big 3+1“, ako baš hoćete… Ali razmišljam, sada kada je došao kraj, više nije ni toliko važno, ako uopšte.

Chris Trotman/Getty Images

Ako ćemo u brojevima, može i tako. Mari je osvojio tri Gren slem titule (Vimbldon 2013. i 2016, US open 2012) i igrao u još osam Slem finala (na svakom od četiri najveća turnira borio se za titulu), osvojio je 14 Masters titula u 21 finalu, osvojio je Završni Masters 2016, dva olimpijska zlata u singlu i Dejvis kup. I uspeo je godinu da završi kao najbolji na svetu. Ponavljam, sve to u eri sa trojicom vanzemaljaca – činjenica jeste da su oni i Marija učinili boljim, ali je isto tako činjenica da bi igrač Endijevih kvaliteta u nekoj drugoj epohi osvojio mnogo više.

#related-news_0

Jeste teniski živeo u njihovoj senci, ali bio je onaj koji je najčešće iz te senke uspevao da izađe. I konstantno je bio tu – u četvrtfinalima, u polufinalima, u finalima – a često volim da kažem da je upravo konstantnost najpotcenjenija vrlina svih velikana. I zato je njegova karijera znatno bogatija od npr. karijere Stana Vavrinke jer po svim parametrima osim po Slem trofejima uradio je mnogo više.

Barem jednako kao zbog titula, Mari će mi ostati u sećanju po nekim karakterističnim potezima. Bekhend pasing iz punog trka, zatim ono njegovo nameštanje na ritern na drugi servis kada bekhendom kao praćkom čeka slabiju loptu koju će odmah da “ubije“, njegovi mahom neuspešni i ponekad blistavo uspešni pokušaji da forhend igra agresivnije u kontinuitetu. I nekoliko divnih voleja sa istančanim osećajem, u glavi su mi samo kao “fleševi“, ne mogu tačnih mečeva da se setim, ali njegove “ruke“ mnogi nisu dovoljno isticali u prvi plan.

Sport sam zavoleo zato što je u meni budio brojne raznolike emocije. Shodno tome, volim i igrače koji pokazuju emocije, a Mari je upravo takav. Često su mu zamerali što previše psuje, ali pobogu, morate to da razumete ako ste se ikada bavili bilo kojim sportom na bilo kom nivou. Naročito mi je bilo smešno kada ubaci psovku između dva servisa, ko veli, umesto udaha…

Van terena je za mene Mari bio živi dokaz da je u današnjem svetu ljudima forma često mnogo važnija od suštine. Neuredne kose i usporenog govora tela, Endi oteže dok govori, a za svoju boju glasa više puta je i sâm naglašavao da je dosadna. Ali ono što je govorio bilo je sve samo ne dosadno.

Ima sportista koji ne vole sport kojim se bave u svojstvu obožavalaca, a Mari je bio i teniser i teniski analitičar i teniski filozof – primećivao je sitnice, rado ih delio sa novinarima, otvoreno analizirao naredne protivnike i bio je taktičar bez premca. Sećam se i jedne priče svoje britanske koleginice – novinari iz štampanih medija zamolili su Endija da posle svake konferencije ostaje još pet minuta i odgovara na njihova pitanja kako bi i oni imali nešto drugačije u odnosu na internet izdanja. Pristao je ne trepnuvši.

Njegov suptilni smisao za humor često je izazivao smeh u konferencijskim salama, a ko ga prati na društvenim mrežama, zna da Endi “ubada foru“ bez greške – i tajming i način i ton, sve. Rečju, duhovit čovek, ali neki to dugo nisu uspevali da uvide. Glasan je zagovornik boljeg položaja žena u sportu, neretko je ispravljao novinare kada bi iz rasprave o najvećima izuzeli dame, zalaže se za jednake nagradne fondove, a Ameli Morezmo bila mu je i trener. Posle njegove dirljive konferencije za medije oglasile su se brojne teniserke, ali i njegovi rivali.

Ako malo prođete kroz te poruke i izjave, uvidećete da tu nema ni traga kurtoaziji i da mahom PR stručnjaci nisu pisali objave kao što je uobičajeno u sličnim situacijama. Ne, svi su osetili potrebu da podele neku dogodovštinu s Marijem, fotografiju, savet koji im je dao, setili su se situacija iz mečeva ili neke šale. Kada vas tako istinski vole u tako krajnje kompetitivnom okruženju, znajte da nešto radite ispravno.

Kraj se bliži ili je već stigao, a ako je meč sa Robertom Bautistom Agutom uistinu bio poslednji čin Marijeve predstave, onda on zaslužuje ustajanje, dugotrajni aplauz i suzu u oku. Bilo je to magično veče na Melburn Areni tokom koje su navijači hranili Marija ljubavlju i energijom, a on je to pretvarao u sebi svojstvenu fanatičnu borbenost i džinovsko srce na terenu. Nadoknadio je minus od dva seta protiv tvrdog i napornog suparnika koji nije sklon greškama, ali za više od toga snage nije imao.

Na 1:5 u petom setu svi su spontano ustali na tribinama, počeli su talasi i ovacije, i ptice su se dodatno uznemirile od buke, Endijevoj majci Džudi oči su se napunile suzama, a momak iz Danblejna reket je podigao uvis stavljajući jasno svima do znanja koliko mu podrška znači. Pred poslednji gem pušten je AC/DC, po završetku meča Queen, a Endiju je stajala knedla u grlu i glas mu je drhtao sve vreme dok je davao izjavu.

Oči, gestovi i reči govore da Mari želi da nastavi, ali realnost je nažalost drugačija. Delovalo je kao da u magnovenju prati dirljivi video koji su mu snimile kolege, a koji je produbio i tako izražene emocije u gledalištu. Bila je privilegija gledati kako Endi odlazi u legendu na način na koji je igrao tokom cele karijere – do balčaka.

Mari će ostati u tenisu – kao komentator je blistao na prošlom Vimbldonu kombinacijom duhovitosti i jedinstvenih uvida, a kao trener bi sigurno bio uspešan. Koje god sledeće poglavlje da bude, šteta je što ono na terenu nije još potrajalo.

Endi, nedostajaćeš.