Kako bez Tea?

Sečuan sos 11. avg 201921:57 > 22:01
Srdjan Stevanovic, Getty Images

“Samo da svi budemo zdravi”, ponavljali su odreda svi reprezentativci Srbije na okupljanju na početku priprema za Svetsko prvenstvo u Kini.

fiba.basketball

Sportisti toliko često daju izjave da smo se naučili da su klišei neminovnost, ali davno su prošli dani kada sam mislio da se i te reči u njih mogu svrstati. Nažalost, za tako nešto dobili smo potvrdu u utakmici Srbije i Litvanije u Štark areni.

Kao što reče Bogdan Bogdanović, Srbija je zemlja košarke i “odazvali smo se”, ali pobeda i vetar u jedra Orlova pali su u drugi plan zbog povrede kapitena Miloša Teodosića.

Još od 2007. godine, kada je bio deo smene generacija koju je pokušao da sprovede Moka Slavnić, Teo je neizostavni deo nacionalnog tima svaki put kada bi mu telo dozvoljavalo. Imao je svoju porciju teških poraza, ali na reprezentativnom nivou bilo je više blistavih trenutaka – od rafala Sloveniji i trojke Špancima do virtuoznog Mundobasketa 2014. i olimpijske medalje. Postao je s razlogom jedan od simbola generacije koja je vratila Srbiju na pobednička postolja na velikim takmičenjima.

Dakle, Orlovi su izgubili igrača ogromnog pedigrea, svog vođu na terenu i van njega. Čak i kada ne igra na svom nivou, uz Teodosića su i drugi opušteniji i lakše su u stanju da prikažu ono što stvarno umeju.

Za liderstvo tog tipa zbog toga će se sada više gledati u smeru Bogdana Bogdanovića, koji je 2017. godine bio pravi predvodnik oslabljenog tima koji je uzeo evropsko srebro, ali i u Nemanju Bjelicu željnog reprezentativne akcije posle povreda koje mu nisu dopustile da igra 2016. i 2017.

fiba.basketball

Košarkaški gledano, činjenica je da je Teodosić bio enigma i pre povrede. Od februara nema tim, solidna ruki NBA sezona ipak je više protekla u znaku povreda, a u drugoj jedva da je igrao. Niko, verovatno ni on sam, nije znao kako će to zapravo izgledati u Kini, znak pitanja donekle jeste stajao nad kapitenom, a sada nažalost nećemo saznati kako bi se sve odigralo.

Čak i da je sve u redu, verovatno bi Teodosić imao za nijansu manju ulogu nego u prethodnim reprezentativnim akcijama, a tek sada je u rukama Stefana Jovića i Vasilija Micića još veća odgovornost. Ali i velika prilika.

Teodosićeva inventivnost i “intangibles”, kako kažu Amerikanci za uticaj na tim i igru koji nije moguće učiti i meriti brojevima, teško se mogu nadoknaditi, ali Srbija ima mnogo razloga za optimizam i sa tandemom Jović-Micić.

Obojica su iznadprosečni defanzivci i dodavači i odlični u pik-en-rol igri. Jović svojim stilom igre unosi mir u ekipu, ne donosi brzopleta rešenja i čini saigrače boljima, a svi njegovi kvaliteti dodatno bi trebalo da dođu do izražaja u ekipi punoj individualnog talenta.

Micić često kaže da mu je oduvek bio san da bude u reprezentaciji, pa da bude i protagonista, a sada je ta šansa jako blizu. Potpuno je sazreo i kao igrač i kao čovek, pa se mnogo bolje nosi sa pritiskom, a ogromno samopouzdanje daje mu sezona u Efesu tokom koje je postao jedan od najboljih evropskih plejmejkera.

Selekor Đorđević za Nikolu Jokića rekao je da je “pelcovan protiv pritiska”, a on nije jedini, Srbija ima mnogo igrača koji su pokazali da ih grandioznost pozornice samo dodatno inspiriše. Ne samo to, ima i šutere i znalce i fajtere i snagu i visinu – raznovrsnost koju malo koji tim ima. Prepreka koja se sada pojavila na putu ostatku tima treba da posluži kao razlog više da ekipa bude još koherentnija i složnija.

Odsustvo Teodosića jeste bolan udarac, ali Srbija je i dalje među najozbiljnijim kandidatima za medalju na Mundobasketu.