Šiškauskas za SK: Naš meč sa SAD otvorio vrata za 2002.

Sečuan sos 15. avg 20199:54 > 9:57
sport klub

Jedan je od najboljih košarkaša čuvene reprezentacije Litvanije koja je na početku ovog veka bila među najjačim timovima na svetu.

Osvojili su Litvanci evropsko zlato i olimpijsku bronzu, bili na korak do toga da savladaju SAD na OI u Sidneju i odigrali su mnogo utakmica za pamćenje. Ogroman deo svega toga bio je bek Ramunas Šiškauskas, čuveni košarkaš CSKA, koji je nastupao i za Panatinaikos i Beneton.

Dvostruki je osvajač Evrolige, bio je i MVP elitnog takmičenja 2008, ali u zemlji košarke kakva je Litvanija ipak ga najviše pamte po dostignućima u nacionalnom timu. Od 2017. godine Šiška je ponovo tu, ovoga puta u ulozi asistenta, a nedavno je sa timom boravio u Beogradu u okviru priprema za Svetsko prvenstvo u Kini (od 31. avgusta do 15. septembra).

U razgovoru za Sport klub 40-godišnji Šiškauskas govorio je o korenima litvanske ljubavi prema košarci, sadašnjem timu, reprezentaciji Srbije, Dejanu Bodirogi, čuvenom meču sa SAD i ostalim svojim reprezentativnim iskustvima, o Obradoviću i Mesini…

Svi znamo da kada ljudi pomisle na litvansku košarku, pomisle na šut za tri poena. Ipak, utisak je da ste u poslednjih nekoliko godina malo promenili stil i da se više oslanjate na unutrašnju igru.

Mislim da nije u pitanju promena stila igre, već to jednostavno zavisi od toga kakve košarkaše imamo na raspolaganju. Prethodnih godina imamo vrlo dobre igrače na centarskim pozicijama, tu su Valančunas, Sabonis, Gudaitis… Moramo da ih koristimo. Kao i uvek, imamo i šutere za tri poene, ali ako imaš kvalitetne visoke igrače kao mi sada, onda na to moramo da se oslanjamo. Cilj je da ukombinujemo sve, da igramo i unutra i spolja.

Šta biste rekli da su najveće snage sadašnjeg litvanskog tima? Imate Valančunasa i Sabonisa, da li na njima gradite igru?

Kao što sam rekao, bilo bi ludo da ih ne koristimo, ali pokušavamo da napravimo tim koji nije jednodimenzionalan. Želimo da naučimo košarkaše da igraju kao tim i da se oslanjamo više na bekove ili centre u zavisnosti od toga ko nam je protivnik.

Elsa, Getty Images

Bili ste izvanredan igrač i imate mnogo iskustva sa velikih takmičenja. Šta biste rekli da je ključ za stvaranje dobre atmosfere i timske hemije?

To je teško pitanje. Poenta je da se do te hemije mora doći, ona je preduslov da se ostvari zapažen rezultat. Ne važi to jedino za nacionalne timove, već i za klubove. Kada su atmosfera i timski duh odlični, onda na terenu igrate jedan za drugog, pomažete jedan drugome – nema vike i svađe, već se igra “svi za jednog i jedan za sve“.

Da, ali u smislu stvaranje te hemije, na koga pada glavni teret – iskusne igrače, trenere…?

Mislim da su iskusniji igrači jako važni u timu, ali bitno je imati i talentovane mlade igrače koji donose specifičnu energiju. Na starijima je da primete neke stvari, da podele savet, oni su ipak ti koji više grade atmosferu.

Koja je to osobina kod litvanskih košarkaša zbog koje često imamo primere da znatno bolje igraju za reprezentaciju nego za svoje klubove?

Najvažnija stvar jeste to što su Litvanci ludi za košarkom. Kada nosiš dres Litvanije, onda daješ bukvalno sve što možeš, svoj maksimum, pošto znaš da te skoro cela zemlja gleda i podržava. Ostavljaš sve na terenu nezavisno od okolnosti, to je ključno – znaš da cela zemlja čeka pobede i medalje.

Srbija je zemlja košarke, Litvanija je zemlja košarke – možete li da se vratite malo u prošlost i da nam objasnite kada su Litvanci tako zavoleli košarku?

To je ukorenjeno u dalekoj prošlosti i ne sećam se naravno, ali znam iz istorije da smo 1937. godine postali evropski šampioni, posle toga još jednom. Od tih vremena smo skoro uvek imali izuzetno dobre košarkaše. Ja se sećam Sabonisa, Kurtinaitisa, Marčuljonisa, znate već sve te igrače – svi smo gledali utakmicu… Čak i kada smo bili deo Sovjetskog Saveza, igrali smo za Litvaniju. Žalgiris je bio litvanski tim, želeli smo da dokažemo tim putem da smo Litvanci, posebna zemlja, to nam je bilo vrlo važno. Sve te izvanredne igrače deca su gledala na televiziji, to je razlog tolike ljubavi.

sport klub

Šta se dešava na ulicama Kaunasa ili Viljnusa kada igra reprezentacija, ima li ikoga uopšte?

Malo, svega nekoliko ljudi… Sećam se kada je Žalgiris 1999. godine osvojio Evroligu, ulice su bile prazne. Ali kada se utakmica završila, svi su pohrlili na ulice, bilo je ludo, bila je gužva svuda. Tako je i posle velikih trijumfa reprezentacija, svi izađu napolje, ali tokom mečeva nema nikoga, svi gledaju.

Čuo sam anegdotu da nije neuobičajeno da Litvanci uzmu godišnji odmor i porodično odu na neko veliko takmičenje u košarci. Znate li neke porodice koje to rade?

Verovatno, vrlo je moguće. Nisam siguran, ali mogu to da zamislim.

Hajde da se vratimo na teren. Imate vrlo tešku grupu. Kanada posle skorašnjih otkaza nije toliko jaka koliko smo mislili da će biti, ali ipak… Tu su i Australija i Senegal.

Naravno, teška je grupa, to svi znaju. Od prvog dana, od prve utakmice moramo da budemo spremni. Obično kada dođeš na šampionat pokušavaš da budeš bolji svakim danom i da vrhunac forme dostigneš u finišu, ali na ovom SP moramo da budemo u najboljoj formi od prvog dana jer nas čekaju jaki protivnici. Australija je jaka, i Kanada uprkos tim otkazima, a čak je i Senegal fizički jak, pa neće biti lako. Videćemo, pokušaćemo da budemo spremni od starta.

Elsa, Getty Images

Šta je najvažnije da svoje momke pripremite mentalno, pogotovo znajući upravo to, da od početka morate da budete na maksimumu?

Imamo mnogo iskusnih košarkaša koji znaju kakva je situacija i koji su mnogo toga prošli u karijerama. Tu su i mlađi igrači koji ipak takođe imaju iskustva, ne moramo da ih dodatno motivišemo, samo moramo da budemo spremni i timski i pojedinačno, fizički čvrsti. Vreme će pokazati.

Nisam mislio da im je potrebna dodatna motivacija, već na to da ne podlegnu pritisku…

Kažem, imamo iskustvo, igrače u Evroligi i NBA ligi, znaju kako da igraju takve utakmice i kako da se spreme.

Po vašem mišljenju, ko su najveći kandidati za medalje, ima mnogo dobrih timova?

Ne volim da prognoziram. Nekada budeš favorit i onda jedan loš meč može da promeni sve. Naravno, kao i uvek, ekipa SAD, Srbija ima jako dobar tim, Francuska, Španija, i mi imamo dobru ekipu… Teško je to pitanje sada jer, kao što rekoh, jedan detalj i jedan trenutak mogu da promene sve.

Bilo je mnogo otkaza i u reprezentaciji SAD, da li su sada ranjiviji i da li je drugim ekipama sada možda lakše da ih pobede?

Sada svi govore o tome. Bilo kako bilo, svi ti igrači nastupaju u NBA ligi, najboljoj ligi na svetu, čak iako nemaju najveće zvezde, i dalje će biti izuzetno težak protivnik za sve. Možda možemo da kažemo da će biti malo lakše, ali mislim da ipak neće. Svaki put kada igraš sa reprezentacijom SAD, moraš da igraš na svom apsolutnom maksimumu, najbolje što možeš. Ako je tako, onda imaš šansu. Ali ako nije tako, onda je izuzetno komplikovano.

Jasper Juinen/Getty Images

Gledajući imena u selekciji Srbije, ko vam se najviše dopada?

Imaju sjajne igrače na svim pozicijama. Dobre plejmejkere poput Teodosića, šutere poput Bogdanovića, centre sa Jokićem na čelu. Kažem, dobre igrače na svim mestima. Za njih važi isto što i za sve ostale – moraju da sagrade tim, da se drže zajedno, da razumeju bolje jedni druge. Sada svaka ekipa to radi, tome i služe pripremni mečevi, gledamo gde možemo da se poboljšamo.

Koliko je drugačija vaša perspektiva sada kao asistenta u odnosu na period kada ste bili igrač?

Interesantno je. Sada vidim i neke druge delove ekipe, dok kao igrač vidiš samo jedan, svoj deo. Dopada mi se ova uloga. Nisam neki novajlija u košarci, iskusan sam i zanimljivo mi je da to iskustvo podelim, da razgovaram sa trenerima i da pokušamo da pripremimo ekipu za svaki meč.

Kako to tačno izgleda na treninzima?

Kao i svi, analiziramo protivnike, gledamo utakmice i razmišljamo kako da igramo odbranu, koja šema više odgovara našim igračima. Ključno je naći način da iskoristiš svoje vrline i da sakriješ svoje slabosti.

Razgovarali smo o reprezentaciji SAD, imali ste nekoliko mečeva za pamćenje, a posebno se sećamo polufinala Olimpijskih igara u Sidneju 2000. godine. Bio je lud meč (pobeda SAD 85:83), jedna lopta je odlučila, čega se sećate?

Sada je to istorija, ali naravno da se sećam jako dobro te utakmice. Bila je to moja prva godina sa reprezentacijom, bio sam mlad i za mene je bila velika stvar samo da igram sa drim timom SAD. Ekipa im je bila puna zvezda, ali mi smo imali vrlo dobru priliku da ih pobedimo. Još u grupnoj fazi smo shvatili da možemo da igramo s njima, izgubili smo mislim sa sedam-osam poena razlike. Došlo je polufinale, vrlo dobra utakmica, sada možemo da kažemo da je trebalo da promenimo ovo ili ono, ali desilo se tako – izgubili smo, ali mislim da je ta utakmica bila znak za druge ekipe da sa SAD može da se igra.

Da, onda su izgubili dve godine kasnije u Indijanapolisu…

Upravo, i posle toga nisu bili šampioni šest godina – izgubili su te 2002, zatim 2004. godine na Olimpijskim igrama, pa i na Svetskom prvenstvu 2006… Timovi su razumeli da tim SAD može da se pobedi.

Još jedno pitanje o porazima i onda prelazimo na pobede kojih je svakako bilo više. Uglavnom, spomenuli ste 2004. godinu, sećam se tog polufinala sa Italijom kada su vam ubacili mislim 100 trojki (šut za tri 18-28)…

Da, u pravu ste, možda 101. To je upravo primer onoga što sam rekao ranije – jedna loša utakmica ili jedna sitnica mogu da promene ceo utisak. Zaista smo na tim Olimpijskim igrama bili neverovatni, pobedili smo sve u grupi, uključujući i SAD, ali došao je kraj zbog jedne naše lošije utakmice i fantastičnog meča Italijana. Svi su pogađali trojke, od keca do petice. Bila je to velika šteta za nas, znali smo da imamo ogromnu šansu da osvojimo zlatnu medalju, ali taj meč nas je koštao. Bili smo uzrujani posle utakmice.

Kako se čovek nosi sa tako bolnim porazima, bilo ih je?

Zavisi od karaktera. To je jedna od osobina koja izdvaja najveće igrače u odnosu na druge, to kako se nose sa porazom. Ovo je sport – košarka, fudbal – i ako posle poraza misliš o tome nedeljama ili mesecima, teško je da nastaviš da igraš. To ne vodi nikuda, dobar igrač se ne ponaša tako. Čak i ako mnogo boli, moraš unutar sebe da nađeš snagu da zaboraviš, da ustaneš i da nastaviš dalje.

Nećete želeti da zaboravite Evrobasket 2003. godine, bio je to vrhunac vaše generacije, bili ste ubedljivi na tom takmičenju.

Da, 2004. godina bila je nastavak toga. Imali smo sjajne igrače i izvrsnu hemiju u ekipi, igrali smo otvorenu i divnu košarku. Jednostavno, bili smo odlični kao ekipa i tih godina se sada rado sećam. Pobede, euforija posle, susreti sa navijačima u Litvaniji, sve to je nezaboravno.

Kako je to izgledalo u Litvaniji?

Skupilo se oko 50.000 ljudi na trgu u Kaunasu, bilo je neverovatno. Od trenutka kad smo sleteli na aerodrom, ljudi su stajali uz ulice i pozdravljali nas sve do tog trga – vikanje, slavlje, skandiranje, “mi smo šampioni“, to se ne zaboravlja…

Koji trener je najviše uticao na vas tokom karijere, onaj kojeg sada na neki način pokušavate da kopirate?

OK. Svaki trener na neki način pomogne igraču, nekad pomaže i kada vidiš nešto što ne valja, ali usvojiš nešto što misliš da je važno. Na mene su najviše uticali Mesina i Obradović, oni su najveći treneri u Evropi.

Getty Images/Andreas Rentz

Na koji način, kako se njih dvojica razlikuju, a kako su slični?

Jesu i slični i različiti. Neću da zalazim previše u detalje, trebalo bi nam mnogo vremena, ali u osnovi su obojica veoma striktni na terenu. Znaju kako da promene tok utakmice, tj. da reaguju odmah na trenutnu situaciju, a ne samo da analiziraju posle meča. Obojica su sjajni ljudi van terena, možeš sa njima da razgovaraš i prijateljski. Možda ne potpuno prijateljski, ali drugačiji su van terena nego na njemu, opušteni su, možeš da se našališ sa njima, ali na igralištu moraš da ih slušaš i da radiš šta oni žele. Oni su najbolji evropski treneri, osvojili su najviše trofeja.

Koji su vaši najbolji saigrači, a koji su vam bili najteži protivnici?

Mislim da ne bi bilo korektno da navedem samo jedno ili dva imena. Igrao sam u Panatinaikosu sa Dijamantidisom, Batistom, zatim u CSKA Holden, Papalukas, Lengdon, Smodiš… Svi oni su zvezde u Evropi koje svi znaju, zato ne mogu nikog da izdvojim. Ali vraćam se na ono što smo pričali, i tada je hemija bila najvažnija, u oba ta tima imali smo sjajnu atmosferu. Tačno se videlo da kada nešto iznutra krene kako ne treba, onda se to reflektuje i na parket. Nema veze ko igra u timu, mogu to da budu zvezde ili igrači nešto nižeg nivoa, bez timskog duha ne može mnogo toga da se postigne.

Koji srpski i jugoslovenski igrači su ostavili najjači utisak na vas?

Sećam se Bodiroge. Ja sam tada igrao u Benetonu, a on u Rimu u to vreme. Jedan od najvećih evropskih igrača u istoriji.

Nathaniel S. Butler/Getty Images

Jeste li ikada pomislili “kako ovaj čovek uspeva sve ovo“? Nije bio nebeski skakač, ali je bio jako mudar.

Upravo to. Bio je pametan i znao je kako da koristi svoje vrline, a to je njemu bilo dovoljno, Tačno je znao šta treba da radi u svakom trenutku. Nije radio stvari koje su suvišne, samo ono što je ekipi potrebno, a tako i treba – ne morate sve da radite, već da do kraja iskoristite svoje snage.

A osim njega?

Opet… Sada su tu mladi igrači poput Bogdanovića, Iz prošlosti se sećam da sam igrao sa Drobnjakom, zatim sa Stojakovićem, to su vrhunski igrači i nema šta više mnogo da se kaže. Čim ih vidiš, znaš da znaju da igraju, to je video svako ko ih je ikada gledao. Ta Jugoslavija je bila baš jak tim.

Igrači iz Evrope sve više idu u NBA, kako se to razlikuje u odnosu na vaše vreme?

Ne samo iz Evrope, već više igrača iz celog sveta sada ide u NBA. Mislim da je to dobra stvar. Sada su i treneri i svi ostali funkcioneri u NBA više skloniji tome, ranije nisu želeli da dovedu mnogo stranaca. Morali ste da budete superzvezda da odete tamo, a sada se to promenilo, zovu talentovane igrače kako bi videli šta mogu od njih da naprave. Mnogo je evropskih igrača u NBA, mislim da je to dobro za sve.