Na startu Vimbldona 2017. godine pobedio je Stana Vavrinku. Bilo je to veliko iznenađenje uprkos tome što je Švajcarcu trava ubedljivo najslabija podloga, a bila je to istovremeno i jedina Gren slem pobeda Danila Medvedeva te sezone.
Nekoliko puta je Rus govorio novinarima da svako ima svoj put, da mu je potrebno vreme da se navikne na profesionalni tenis, i na terenu i van njega. Nije “eksplodirao“ kao Šapovalov recimo u Montrealu i na US openu 2017, nije momentalno počeo da pobeđuje na Mastersima kao Zverev, a nije imao ni atraktivan stil igre kao Cicipas.
Te 2017. godine je učio, u 2018. se kalio osvojivši tri titule na manjim turnirima, a prvi put je dogurao i do treće runde na Slemovima – na Vimbldonu i na US openu.
Vreme je prolazilo, ali malo ko je obraćao pažnju na njega. Neobična tehnika forhenda, pokreti koji nisu baš graciozni i stil igre potpuno u suprotnosti sa onim kako bi 198 cm visok čovek “trebalo da igra“.
Namučio je i te kako Đokovića u Melburnu i stigao do polufinala u Monte Karlu, ali tek je severnoamerička turneja potpuno u prvi plan izbacila 23-godišnjaka iz Moskve. Da li je iko mogao da pretpostavi da će počev od Vašingtona igrati u čak šest uzastopnih finala, da će osvojti dva Mastersa i da će umalo pobediti i Rafaela Nadala u finalu US opena? Nije niko, ali to se ipak dogodilo.
Možda i ključ svega leži u tome što je Medvedev uspeo da obuzda svoju impulsivnost na terenu. Poznate su bile i prepričavane njegove svađe sa Cicipasom, u prošlosti bismo viđali i da iznerviran odluta koncentracijom, pa da gubi gemove u nizu. Sada, čak i kada se iznervira kao što je to bio slučaj u Njujorku tokom onog “obračuna“ sa publikom, Danil uspeva energiju da kanališe u pravom smeru. Tokom prethodnih meseci koncentracija mu nije popustila niti jednom, a čistiji um omogućio mu je da igra i taktički zrelije.
Medvedev je mlad, ali i mnogi drugi mladići umorili bi se od tolikog igranja, i psihički i fizički. Ali ne i Danil, koji je u nekom produženom transu. Na US openu se čak mučio sa grčevima, bio je sav izlepljen trakama, ali je našao način da od 0-2 i brejka zaostatka u trećem dođe u situaciju da u pet setova pobedi Nadala. Nije uspeo, ali za onakav meč čovek mora da bude satkan od posebnog materijala.
Danil loptu i forhendom i bekhendom udara uglavnom ravno, te lopte često nemaju veliku brzinu, ali padaju u takva područja na terenu da je nemoguće napasti. Bolje rečeno, nemoguće napadati u kontinuitetu i iz dobrih pozicija.
“Ne možeš ništa da uradiš posle njegove lopte, teško je biti agresivan u meču s njime. Zato možda na TV-u nekada izgleda da njegovi suparnici ne napadaju kao u drugim mečevima, ali moj je osećaj da Medvedev to protivnicima ne dozvoljava“, rekao je Aleksander Zverev posle poraza u finalu Šangaja.
Izuzetno je brz za svoju konstituciju, ima duge i ruke i noge, pa ga je praktično nemoguće probiti u situaciju u kojoj igra sa mnogo samopouzdanja kao što je sada slučaj. Osnovni plan mu je da ne rizikuje previše, uspeva da drži dubinu lopti i obično protivnik bude taj koji prvi izgubi strpljenje. Izlazak na mrežu protiv Medvedeva uglavnom je uzaludna rabota jer lako pronalazi uglove, pogotovo bekhendom, a na riternu se udalji toliko da nema te snage i rotacije koja može da ga izbaci iz težišta.
Rezultatima je napokon privukao punu pažnju, a kada je to učinio, podelio je te čiju je pažnju dobio. Pa ni teniseri ne mogu da se saglase da li je njegov stil igre dosadan ili nije – Cicipas kaže da nije igrao protiv dosadnijeg tenisera, a Zverev da Medvedev igra stilom kojim niko do sada nije igrao i da to ne može biti dosadno. Bliži sam potonjem shvatanju, pa zanimljivo je samo gledati Danilove mečeve i mozgati o tome kako je zapravo uspeo da nadmudri protivnika.
Jesu ga s razlogom upoređivali sa Žilom Simonom, ali Rus je ipak mnogo više od toga. Prevashodno zbog snažnog servisa, ali i zbog mogućnosti da prilagodi taktiku rivalu i situaciju. Koliko mogućnosti, toliko i hrabrosti i odlučnosti da to zapravo učini. Jer, neki imaju znanje, ali su tvrdoglavi i nedovoljno hrabri.
Nekoliko puta u ovoj jesen/leto sezoni Medvedev je i ultraofanzivnim stilom igre dobijao željeni rezultat. Najočigledniji primer jeste polufinale Sinsinatija sa Đokovićem, kada je napravio preokret od 180 stepeni, počeo da servira drugi servis istom snagom kao prvi, da nešto ranije hvata loptu i da češće nego inače menja pravac u želji da napadne. I na putu do finala US opena nekoliko puta je u toku meča menjao taktiku, pa se opet vraćao u svoj defanzivni modus operandi – ono što je najimpresivnije jeste kako je uspevao da pronađe balans, skoro nijednom se nije opekao, što je stvarno zadivljujuće.
“Kao da je u SAD nešto kliknulo u mojoj igri, ne znam zašto. Mislim da je samo do napornog rada koji sam ulagao – počeo sam bolje da razumem svoju igru, svoj servis, voleje, sve“, objašnjava Rus.
Van terena je miran, na konferencijama za medije otvoren, analitičan i duhovit, a uprkos tome što je emocije na igralištu uspeo da smiri, ne treba da ih smiri do kraja jer ćemo u tom slučaju ostati uskraćeni za deo tenisa koji je ipak šou – njegovo insistiranje da mu publika zviži još jer ga to motiviše bilo je toliko simpatično i toliko nekako… Nekako prava mera “ludila“, ne ono što radi Nik Kirjos.
“Svi govore kako su potrebni novi momci, kako je potrebno nešto novo, tako da sam im dao nešto novo. Ne proslavljam svoje pobede. Ostajem miran, radim svoj posao. Bum – gotovo“, uveo je Medvedev i metod proslavljanja pobeda neproslavljanjem.
Sve gorenavedeno važi i važiće kada je Medvedev na vrhuncu forme i sa samopouzdanjem kakvo sada oseća. Međutim, daleko od toga da tokom ovih tri meseca nije u mnogim situacijama moglo da bude i drugačije. Protiv Đokovića u Sinsinatiju, protiv Lopesa u Njujorku, čak i u prvom setu protiv Pospišila u Šangaju. Medvedev je sada svakom pobedom sve jači, kao da je zaboravio da izgubi i ključni poeni po pravilu su njegovi. Ali neće uvek biti tako, nemoguće je.
Kada se probudi iz sna koji trenutno živi, ostaje da se vidi koji je bazični nivo igre Medvedeva i kako igra kada samopouzdanje ne izbija iz svakog njegovog pokreta. Taj bazični nivo mnogo više određuje uspešnost jedne karijere nego najviši nivo koji teniser može da dostigne. Forhend je udarac koji mu je u prošlosti bio slabost, koncentracija nije bila kao sada i često je odustajao od svog plana na duže ili kraće vreme. Nešto od toga sigurno ćemo viđati od Medvedeva u budućnosti. Takođe, Danil deluje mentalno najstabilnije od svih pripadnika mlade garde – sada deluje kao da ne oseća nikakav pritisak, ali i to će doći na red, neminovno je. Pogledajte Cicipasov pad od Pariza. To su sve pretpostavke na osnovu zdravog razuma i na osnovu posmatranja teniske istorije, ali u praksi ne vidimo znake Danilovog pada.
“Ne volim da govorim o budućnosti jer nikada ne znaš šta ona nosi. Ove nedelje u Šangaju sam verovatno bio nepobediv, ali nisam siguran za naredne nedelje. Pa i ove nedelje je bilo mečeva u kojima sam mogao da izgubim set, pa ne znamo kako bi se dalje odvijalo“, čvrsto je na zemlji Rus.
Ono što je ipak nesumnjivo jeste da je Medvedev demonstrirao kombinaciju igre, mentalne čvrstine i fizičke izdržljivosti koja ga čini kandidatom broj jedan da okonča Gren slem vladavinu Velike trojke. Hoće li uspeti u tome?