Lepo je kada heroj ne pokvari sliku o sebi

ATP cup 14. nov 201916:34 > 16:35
sport klub

Tri nekadašnja svetska broja jedan – Tomas Muster, Marat Safin i Boris Beker – jedan pored drugog u konferencijskoj sali. O takvim momentima maštao sam kao klinac i još više, kako se sada moderno kaže, vizualizovao kada sam još kao srednjoškolac zakoračio u novinarstvo.

Na Gren slem turnirima je mnogo mečeva i mnogo posla, često čovek nema vremena ni da zastane i da osvesti to gde se zapravo nalazi, a odlasci na konferencije koje nisu u najužoj vezi sa konkretnim poslom toga dana retka su dragocenost.

Povezano

U O2 Areni na ATP finalu sasvim je drugačija situacija – dva singl meča dnevno i dovoljno vremena za temeljnu posvećenost vannastavnim aktivnostima. Jedna od njih bila je gorespomenuta konferencija, održana zbog 50 dana do početka prvog ATP kupa pod sloganom “For the love of country“. Mečeve prvog izdanja gledaćete na kanalima Sport kluba, siguran sam da to takmičenje ima perspektivu – idealan termin, taman kao priprema za Australijan open, novac i bodovi, a opet i pripadnost ekipi, nešto za čime čeznu brojni teniseri.

Muster, Safin i Beker biće selektori svojih zemalja i uglavnom se govorilo o tome. Boris je dugo komentator, već zna šta i kako sa novinarima, tačno prepoznaje koji odgovor kada ponuditi, a zna i manirom političara da se izmigolji iz neugodnih pitanja poput onoga šta misli o tome što će Zverev tokom Dejvis kupa igrati egzibicije sa Federerom po Južnoj Americi.

Safin je dugo bio aktivan u politici, čak i parlamentarac u Dumi, ali u poslednje vreme izgleda da je ponovo počeo da gleda tenis i da se vraća u svet belog sporta (u Parizu nam je rekao da Cicipasa nije gledao?!). Jedan kolega pitao ga je da li je i dalje u parlamentu, nikada neću razumeti ta pitanja na koja odgovor možeš da dobiješ uz dva klika… Ako i u nekoj teniskoj temi sada zaostaje po upućenosti, sve nadoknađuje smislom za humor i šarmom – s kim god da komunicira, širok osmeh, namig…

Po Musteru se vidi da pomno prati zbivanja u tenisu, razložno i analitično je govorio o svim temama, uz to mu je i engleski perfektan jer živi na relaciji Austrija-Australija. On je nova “faca“ na ovakvim okupljanjima, ali nažalost za sada nismo uspeli da zakažemo intervju jedan na jedan, ljudi iz ATP-ja nekada nam stvarno ne čine posao lakšim…

A dan ranije imao sam tu privilegiju da radim intervju sa Markosom Bagdatisom, čovekom za kojim sam poludeo u Melburnu 2006. godine – propuštao sam neke časove u školi samo kako bih gledao njegove mečeve – dobio je Rodika, Ljubičića i Nalbandijana, a u nezvaničnom razgovoru pre intervjua prepričao sam mu kako sam doživljavao te okršaje. Konstatovao sam da je uzeo i prvi set Federeru u finalu. “I u drugom imao 2:0 i brejk loptu“, priseća se.

Bagdatis je mio i dobronameran čovek, lepo je kada neko od sportskih heroja ne pokvari sliku o sebi. Dešavalo mi se i suprotno. Zato nisam odoleo izazovu da ne ostanem do kraja profesionalan, već sam zamolio za fotografiju za uspomenu.

Verujem da ste već pogledali i pročitali intervju, a mene je najviše oduševio Markosov odgovr na pitanje na šta je najviše ponosan.

“Na to kako sam sazreo i kakva sam osoba postao. Otišao sam veoma rano od kuće, veoma sam se rano preselio u Pariz sa jednog malog ostrva. Ponosan sam na svoje izbore i izbore roditelja koji su me pustili da odem i koji su verovali u mene. Verovatno ni oni nisu očekivali da ću biti tako uspešan, ali ja sam opravdao njihovo poverenje. Postao sam dobra osoba, barem se nadam da jesam, i postigao sam dosta stvari. Imam divnu porodicu, to mi je osim teniske karijere bio jedan od glavnih ciljeva u životu. Želeo sam divnu suprugu i decu – to imam, ne mogu da budem srećniji zbog svega toga. Ne mogu da kažem da žalim za bilo čime jer da ste rekli 14-godišnjem Markosu Bagdatisu da će imati sve uspehe koje je imao i da će stajati ovde i raditi ovaj intervju, ja bih bio presrećan – platio bih da budem ta osoba“.