Stefanos Cicipas – zvezda za sadašnjost i budućnost

Julian Finney/Getty Images

Pre tri i po godine na terenu broj 12 kompleksa Vimbldon, uz još nekih tridesetak entuzijasta, gledao sam polufinale juniorskog turnira. Dvojica plavokosih, već na prvi pogled harizmatičnih momaka. Stefanos Cicipas sa jedne, Denis Šapovalov sa druge strane.

Levoruki Kanađanin tada mi se na prvi pogled više dopao, prevashodno zato što je Grk imao jednu upadljivu slabost – bekhend. Letele su lopte na sve strane, izbegavao je po svaku cenu da odigra taj udarac, ali svidele su mi se druge stvari – tranzicija napred, servis, brzo razmišljanja i odlučan, agresivan tenis.

Sada, na kraju 2019. godine, bekhend i dalje nije na nivou Cicipasovog forhenda, ali je neuporedivo stabilniji, češće igra i slajs i naučio je kako da ne dozvoli da u produženim intervalima bude odguran iza osnovne linije, to je područje na kojem se Stefanos ne oseća komforno.

Njegova godina može se jasno podeliti na tri dela. U Australiji je napravio prvi bum, pobedio Federera i ispao u polufinalu od Nadala, zaključno sa Rolan Garosom držao je formu, a onda je usledio “mamurluk“ od Vimbldona do US opena. Očekivani pad za 21-godišnjeg momka, trebalo je privići se na novu situaciju, više pobeda i više pažnje.

Otišao je sa društvenih mreža, u razgovorima sa timom i sa samim sobom čvrsto je rešio da ga spoljašnje stvari ne dotiču i vratio se onome u čemu najlakše pliva – tenisu. Tada je usledio treći deo sezone, krunisan pobedom nad Dominikom Timom u finalu ATP završnog turnira u Londonu – 6:7 (6-7), 6:2, 7:6 (7-4).

I na jednom i na drugom povremeno se videla nervoza, igrali su za do sada najveću titulu u karijeru. Bilo je izvanrednih udaraca, ne toliko dugih razmena, ni jedan ni drugi nisu bežali od bekhenda (prvo finale jednoručnih bekhenda od Federera i Blejka 2006), mada su očekivano radije prelazili u napad forhendom. Na kraju su u taj brejku odlučivale nijanse, jedna greška više Grka, samo to ih je “razdvojilo“.

Justin Setterfield/Getty Images

Posle seta u kojem su obojica bili napregnuti do krajnjih granica, morao je neko da “izduva“. To je prvi put u meču da je Cicipas pokazao jaču glavu. Tim mu je poklonio prvi gem greškama, ali do duplog brejka Stefanos je došao savršenim gemom i u narednih 45 minuta bio je dominantan, sve do brejka u trećem setu.

Međutim, Dominik se vraća i to je drugi put kada je Grk pokazao koliko je mentalno stabilan. Tim je zaigrao sa više samopouzdanja, izravnao i bekhend paralelu, delovao živahnije i, jednostavno, bolje na terenu. Međutim, za razliku od Dominika u drugom setu, Stefanos se održao na površini i dogurao do taj brejka. U igri nerava Cicipas je bio taj koji je manje grešio i na kraju je pao na kolena proslavljajući najveći trofej u karijeri. A tim bekhendom, na kojem i dalje mora da radi kako bi ostvario svoje visoke ambicije, napravio je samo šest neiznuđenih grešaka, tri puta manje od Tima.

Posle Zvereva, drugi put u nizu 21-godišnjak osvaja završni turnir. Za Sašu je potom usledila godina u kojoj se mučio, ali sva je prilika da će sa Cicipasom biti drugačije – biće sigurno padova, ali spada u najuži krug kandidata da razbije dominaciju Velike trojke na Gren slem turnirima.

Stefanos je neobična kombinacija. Po prirodi je intovertan i ne predstavlja mu problem da vreme provodi sâm. Istovremeno, autentičan je i ne plaši se da podeli svoja razmišljanja sa javnošću – odrasta pod svetlima reflektora, ali to nosi šarmantno, ima u sebi mnogo originalnih misli i ne plaši se da prizna greške i da prihvati savet iskusnijih. Uz intenzivnu i dopadljivu igru i markantnu pojavu, Cicipas ima sve preduslove da bude velika zvezda belog sporta u trećoj deceniji 21. veka.