Toplo-hladno: Od Bekera i Vilandera do Novaka i Rodžera

sport klub

Dolazim kući pokisao i vidim da mi je ranac prljav kao da sam ga vukao kroz blato. Nisam ga vukao kroz blato, na mene je samo padala kiša Melburna.

Požari su toliko zagadili atmosferu da je boja kiše narandžasta, i na terenima je ostajalo te “šljake“, Rolan Garos niotkuda… Za Melburn kažu da je grad u kojem se četiri godišnja doba promene u toku dana – opravdavao je taj naziv i ranijih godina, ali nikad tako drastično kao sada.

U sredu uveče obilno je padala kiša, ali temperatura je bila prijatna. Do jutra se to promenilo, kiša se na grad spuštala u naletima, ali pridružio joj se i hladni vetar. Nema tog genija koji bi mogao prikladno da se obuče za takve prilike, neminovno je da u jednom delu dana ispadneš smešan.

A morali smo da uranimo, umesto na tenis išli smo do jednog hotela nadomak Melburn parka. Našao sam se sa Viki na Flinders stanici, odatle smo išli peške petnaestak minuta, pa mi je usput pričala kako su australijski novinari pokušavali da “navuku“ Mariju Sakari da kaže nešto loše o grčkim navijačima. Tačno znam te pokušaje, barem smo mi imali iskustva sa time, ali Sakari se nije dala.

Do hotela smo išli jer je Evrosport tamo organizovao druženje sa svojim komentatorima – Matsom Vilanderom, Borisom Bekerom, Žistin Enan i Aleksom Korečom.Novinar se uvek nada da će uspeti da uhvati ekskluzivu, da s nekim razgovara jedan na jedan, ali sada je organizacija bila drugačija – smestili su nas po stolovima u grupama, a četvoro legendi tenisa smenjivalo se za stolovima.

Između sebe smo u početku blago negodovali što je tako, ali naša grupa je bila baš “jaka“ i vodili smo četiri razgovora od petnaestak minuta u kojima smo svi mnogo naučili i usput dobili izvrstan materijal za vas, naše čitaoce. Naš sto činila je srpska ekipa – Kec, Vuk i ja – zatim Viki, Ubaldo (znate ga kao “not too bad“ novinara) i kolega Rene iz Švajcarske.

Beker je naročito ekspresivan kada govori, udaljavao se i približavao objašnjavajući nešto u vezi s Đokovićem, mahao rukama dok je objašnjavao “vatru“ ATP kupa, dok Vilander ima taj manir da malo zastane kada želi nešto da naglasi. Ubi je nama mlađima otkrio da je Koreča svojevremeno važio za velikog stratega i mislioca u tenisu, mnogi mu i danas dolaze po savet, to se i videlo po njegovim odgovorima, a Žistin Enan bila je prijatna, govorila je tiho i smisleno.

Čitaćete te razgovore narednih dana i siguran sam da ćete uživati isto koliko i mi. Kad se odmah jutrom obavi valjan posao, ostatak dana je lakši. Nakon prijateljske rasprave sa Reneom o tome je li se ili nije Federeru otvorio žreb (“tebi je Milman lak žreb?!“, čudio se zanemarujući ko ide posle), zaputismo se ka kompleksu udaljenom na pet-deset minuta hoda.

U međuvremenu je kiša prestala i plan je bio da se iskuca razgovor sa Nišiokom (Đokovićevim sledećim suparnikom, čitajte večeras na sajtu), pa da se ide na Novakov trening. Ali pogađajte šta se desilo – ponovo je počela kiša.

Mark Kolbe/Getty Images

Padala je nekih pola sata, dovoljno da poremeti dodatno rasporede treninge i da ne znamo ko, gde, šta, koliko… Onda je došla druga strana medalje, postalo je naglo izuzetno toplo – oni koji su se do pre sat smrzavali sada su radosno uzimali kremice za zaštitu od sunca koje dele po Melburn parku.

Trebalo je Đoković i Federer da treniraju jedan do drugoga, ali nije bilo ni jednog ni drugog, samo je Gulbis na terenu 19 išao kontra svoje reputacije i zapravo igrao dobro u meču posle velikog trijumfa. Na kraju je i pobedio Bedenea, ali ne bez sitne diskusije:

Gulbis: Pitao sam jesu li nove lopte jer nisi pokazao.

Bedene: Očigledno jesu, otišao si po novi reket…

Gulbis (ironično): Izvini. Oprosti mi. Teniski bonton.

sport klub

Po kiši se igrači obično zavuku u Nacionalni teniski centar koji je de facto deo Melburn parka, na njega se naslanja, a od ove godine dozvoljen je i pristup navijačima. Tribine punije nego na većini spoljnih terena, a mnogi od navijača priljubljeni uz staklo prate treninge Đokovića i Federera.

Došli smo na finiš Novakovog dela treninga na terenu (posle je išao u teretanu na istezanje), sparing partner bio mu je Dominik Kepfer, levoruk kao i naredni protivnik Nišioka. Sa tribina se začuo aplauz dok sam se pozdravljao s Marinom Čilićem, što je on uz smeh prokomentarisao:

“Dobar je ovaj naš posao. Dođeš, malo se za..bavaš, a ljudi ti plješću“. Marin je momak sa nogama čvrsto na zemlji, baš smo u četvrtak ponovo razgovarali, samo na malo drugačiji način, to vas isto čeka večeras, rešio sam da to ide umesto crtica da vas ne “bombardujem“ toliko. Teme su takve da je taman adekvatna zamena za crtice.

sport klub

Onaj intervju što sam vam pisao da jurim sada sam uspeo da ujurim, i to baš onako junački, verujem da ćete biti zadovoljni, ja jesam, i to dok je Federer završavao svoj trening nešto lakšeg intenziteta. Nije otišao do navijača koji su ga čekali, ali se srdačno javio jednom junioru u prolazu, videlo se da je to mladom igraču značilo.

Pokupio sam potom Viki koja je gledala Cicipasov trening sada već po vrelom vremenu, pa smo pošli nazad ka pres-sobi i na stepenicama naleteli na Vilandera.

“Dugo se nismo videli“, rekoh, na šta se nasmejao: “Vredni ste, vredni ste“. Kažem mu da pored sebe ima čuvenu grčku novinarku Vasiliki. “Uh, imaćeš dobar posao narednih 15 godina“, aludira Mats na Stefanosa Cicipasa.

“Nije Jusein, ali je i dalje Bolt“, konstatovao sam dok je Australijanac uzimao i drugi set Dominiku Timu. Fazon ništa posebno, ali legao je u pravom trenutku i pred pravom publikom, Australijancima punim nade u iznenađenje. Od tog trenutka Bolt je uzeo još tri gema do kraja meča…

Odoh da pogledam neki meč uživo, pozdrav iz toplo-hladnog Melburna,

Saša (@ozmo_sasa)