Oi, oi, oi: Na šampionskom fotografisanju s Novakom

sport klub

“Isti čovek svake godine, samo se lokacija menja”, dobacio je Vladan, koji je i ovoga puta bio na tribinama za finale, a Novak Đoković nasmejao se dok je pozirao fotografima dan posle meča za trofej. Osmi put je to radio u Melburnu.

Ispred parlamenta, Brajton, na reci Jari, lokacije stvarno jesu različite, ali već drugu godinu u nizu Novak je na sebi najdražem mestu – Kraljevskoj botaničkoj bašti Viktorije, udaljenoj oko pola sata hoda od Melburn parka.

Povezano

Načičkani smo mi novinari, fotografi i kamermani, kao i pedesetak srpskih navijača sa decom koji su nekako saznali kad i gde je Novakovo fotografisanje. Nekima smo i mi javili jer – kako da im ne javimo?!

Ema Vir, direktorka za komunikaciju Australijan opena, raspoređuje nas iza crne linije koju su povukli, a desno od nas iz drveća pojavljuju se Novakov brat Đorđe i fizio Uli, uz još neke ljude iz organizacije. Bila je to prava diverzija jer je skoro istovremeno, samo iz središnjeg pravca, u susret nama koračao šampion, i na prvi pogled vidno umoran, ali sa osmehom na licu i peharom u rukama.

I, dok su svi očekivali početak zvaničnog dela programa, jedna gospođa bila je odlučna i nehajna u isto vreme, samo je ignorisala obezbeđenje, prišla Novaku sporim ali sigurnim korakom, zagrlila ga i poljubila. Svi smo se smejali, baka Bojana je ukrala šou.

“Nole, Nole”, počeli su potom stidljivo srpski navijači, a zatim je Novak glumio manekena. “Ovde, Novače, na ovu stranu”. “Okreni se malo ka nama”. “Osmeh”. Dobijao je uputstva, ljubio pehar, naposletku i legao na travu kraj njega.

“Uplašio sam se da ti ne puknu pantalone kad si ustajao”, našalio se Vuk posle kada smo uzimali izjavu, a Novak se nasmejao: “Ako nekih problema nisam imao u životu…”

Kamermani i novinari su prišli, na australijskoj televiziji dosta pažnje posvetili su Đokovićevoj raspravi sa sudijom Dumusuom, kao i tome što je publika u priličnoj meri navijala za Tima. Đoković je sa takvom lakoćom, zaista bez mnogo uloženog napora, izbegao konkretnu priču, već je stari lisac i nije želeo nikakve kontroverze – konstatovao je da mu je Rod Lejver Arena najdraže mesto u karijeri, da je publika samo želela da vidi dobar meč (to sam čuo već nekoliko puta od njega), ali kako kaže latinska izreka – facta facta, non verba. Dela, dela, a ne reči – Novak je svoja osećanja pokazao time što nije pokazao “srca”, nama je objasnio i zašto. A priču o sudiji okrenuo je na šalu. Lisac, kažem vam.

Usledio je razgovor samo s nama, srpskim novinarima, pa smo se trudili da postavimo nešto drugačija pitanja u odnosu na konferenciju u nedelju.

“Pričao sam sa ženom pre nego što sam sinoć zaspao i pitala me je da li imam milion misli koje mi se vrte po glavi, emocije… Rekao sam joj da osećam potpunu tišinu i mir. To je nešto što me i danas drži. Nemam uopšte osećaj prevelike uzbuđenosti ni ushićenja. Samo mir, nekako sam se oslobodio svega”, kaže između ostalog Novak, koji je u Australiji pobedio Monfisa, Šapovalova, Medvedeva, Nadala, Federera i Tima. I ne bio umoran…

Đoković je rekao da do tada nije stigao da pročita ni 10% poruka, ali da će odgovoriti posle, pa reko’ mora da ih ima hiljadu.

“Nema toliko ljudi baš taj broj telefona”, nasmejao se Novak. Bilo je to poslednje pitanje, a zatim su krenuli potpisi i selfiji, Đoković je nestao u masi.

“Vidiš li ti njega uopšte”, pita me Sofija i ja, ruku na srce, ne vidim, ali telefon mi je podignut uvis i nadam se da ću “ubosti” Novaka na fotki. “Ne gurajte se”, upozorava jedan od redara narod koji je, srećan i ushićen, opkolio Đokovića.

I tako, druženje je okončano, a Novak nam je zadao posla i u foto-finišu našeg boravka u Australiji. Neka, neka uvek bude tako.

Zato i ovaj tekst nastaje u avionu, tek sad mogu da počnem da slažem utiske. Novak je opisivao kako mu je stres napustio telo i kako oseća umor i izvesni mir, uz zadovoljstvo. Slikovit je to opis i onoga što ja osećam – punih mesec dana u Australiji, više od 100 blogova, intervjua, crtica, vesti… I dupla kruna – prvo ATP kup, pa Australijan open.

Bila je to ogromna profesionalna privilegija i još jedno iskustvo iz kojeg sam, nadam se, izašao kao bolji novinar, a i privatno čovek o sebi mnogo nauči u mesec dana van kuće, borba je neprestana da se normalan ostane.

Hvala mojim divnim domaćinima u Australiji, prevashodno Vladanu i njegovoj porodici, kao i teta Živani, koji su učinili da se osećam kao kod kuće – izvinjavam se, ali morao sam da potpuno “privatizujem” makar jedan pasus.

Hvala i vama što ste me trpeli, gledali i čitali u prethodnih mesec dana, hvala još jednom na ukazanom poverenju, komentarima i porukama na društvenim mrežama.

Aussie, Aussie, Aussie! Oi, Oi, Oi! Nadam se da se Down Under vidimo i sledeće godine,

Saša (@ozmo_sasa)