Micić za SK o trenerima, Dijamantidisu, ljubomori…

Tolga Adanali/Euroleague Basketball via Getty Images

Vasilije Micić, jedan od najboljih evropskih plejmejkera, odabrao je da ostane u Turskoj usled pandemije koronavirusa.

Doneo je sprave u kuću i trudi se da ostane u formi, a dogovor pre intervjua bio je da ne razgovaramo o svemu što nas trenutno okružuje, već da pokušamo da budemo pozitivni i da se koncentrišemo na košarkaške teme.

To smo i učinili, 26-godišnji plejmejker Efesa govorio je o trenerima u svojoj dosadašnjoj karijeri, kolegama koji su uticali na njega na parketu i van njega, o najdražoj pobedi, najtežem porazu…

Opiši ukratko svoje dosadašnje trenere u profesionalnoj karijeri.

Dejan Milojević – daje ogromnu slobodu, bio je idealan za taj trenutak moje karijere, da moj nesporni talenat usmeri, ali i lucidnost sa kojom sam preterivao je kanalisao. Imao sam sreće sa njime. I on je vremenom mnogo napredovao, uzdigao sebe na mnogo viši nivo.

Svetislav Pešić – dosta napumpana priča pre mog odlaska, on je tradicionalan i veoma dobar, uspešan trener. Jednostavno, nas dvojica nismo funkcionisali najbolje, ali kod njega sam popravio odbranu, insistirao je i na tome da fizički napredujem. Radio sam to na svoju ruku, ali i on me je navodio da uvek moram da budem jači i brži, to su najveći benefiti.

Dejan Radonjić – jedna od mojih prekretnica da karijera krene uzlaznom putanjom. Vratio sam samopouzdanje kada nije bilo realno da dobijem baš takvu priliku, da igram Evroligu Top 16 i Top 8. To je period i u kojem sam stekao jednog prijatelja za ceo život, a to je upravo Dejan. Odličan je čovek i bio je bitan za kasniji deo moje karijere.

Aykut Akici/EB via Getty Images

Orhun Ene – po zvučnosti kluba je najmanje poznat za sve u Srbiji, ali u Turskoj je cenjen i poštovan, evo sada je ušao u Top 8 Evrokupa sa Tofašom koji objektivno ima slabu ekipu. Godinama je u vrhu u Turskoj. Meni je konkretno značio jer mi je dao slobodu sa 22 godine, verovao je u mene. To je pokazatelj za one koji su kao “nestali“ od 18. do 22. godine da stvarno nije kasno, da se nigde nije zakasnilo. Dobio sam novu šansu i ostvario želje.

Šarunas Jasikevičus – sa njim sam ostao u kontaktu, čujemo se i sve više shvatam koji su to bili delovi u kojima smo se mi razilazili i sada shvatam neke njegove odluke u vezi sa mnom. Dobre stvari bile su da je u svom sistemu, na kojem insistira u svakom smislu, našao mesto za mene. U početku je delovalo idealno, posle je bilo oscilacija, ali završilo se odlično. Iz ove perspektive vidim da je to bio savršen potez, od njega sam naučio mnoge stvari koje sada koristim u igri, postao sam zreliji na parketu posle vremena sa Jasikevičusom.

Ergin Ataman – u njega su svi sumnjali, iskreno možda i ja kada sam potpisivao, ali stavio sam to po strani. Dobio sam slobodu, minimalnu komunikaciju van terena, ali na terenu dovoljnu za mene. Sve je leglo na svoju, Ataman je jedan od najvećih razloga za moj ostanak u Efesu, našli smo zajednički jezik, a lično sam dobio sve što sam kao igrač tražio.

Aleksandar Đorđević – Sale je mnogo više uradio za reprezentaciju nego za mene lično. Mnogi igrači su kroz reprezentaciju sticali reputaciju i u klubovima, vraćali samopouzdanje… Sa mnom nije bilo baš tako, ali jeste bilo lepih trenutaka, imao sam solidnu ulogu na Evrobasketu. Pomogao mi je savetima Sale, a mislim da je on bio idealan za reprezentaciju da je vrati gde je bila.

Regina Hoffmann/Euroleague Basketball via Getty Images

Najdraža utakmica u karijeri?

Ima ih više, ali izdvojio bih prošlosezonsku petu utakmicu plej-ofa sa Barselonom. Bilo je neverovatno, 17.000 ljudi u hali, odigrali smo lagano, a bilo je mnogo pritiska. Posle poraza u četvrtoj utakmici već su svi mislili da smo ispali, ne znam iz kog razloga je tako bilo čak i u klubu, a odigrali smo vrhunski i pobedili. Osećaj sreće, slavlje svih ljudi koji su dugo čekali sve to, jedna od mojih omiljenih utakmica.

Posle kojeg poraza ti je bilo najteže?

Porazi od Slovenije i od CSKA, u finalima. Koliko god misliš da je drugo mesto uspeh, bude ti žao za prvim. Uspeo sam da se istreniram tako da me to drži kratko, ali definitivno je osećaj bio jako težak, neki osećaj praznine…

Kada bi mogao da uzmeš jedan kvalitet nekog drugog igrača, koji bi to bio?

Uvek mi je nedostajala skočnost. Nisam toliko loš u tom smislu, ali imam dobar tajming više nego što sam pravi atleta. Voleo bih da mogu da skočim više, sviđa mi se odraz Derika Vilijamsa iz Fenerbahčea, ako bih mogao da biram.

Euroleague Basketball via Getty Images

Po tvom mišljenju, šta znači biti dobar saigrač, na terenu i van njega?

Malo teže pitanje… Uvek si u društvu nekih ljudi, a sa malim brojem njih se zapravo povežeš. To jeste čudno, obično drugarstva u košarci koja se steknu jesu ona iz ranijih dana, kroz reprezentaciju gde si provodio leto celo sa drugarima iz godišta. Recimo, ja sam tako sa Dangom, sa Jankovićem iz Partizana, sa Mitrovićem, ima nas nekoliko koji se družimo intenzivno. Klupski, nema toliko drugarstva, ali meni je vremenom Kruno Simon postao dobar drugar i shvatio sam da se naše drugarstvo zasniva na tome što ne komuniciramo o košarci toliko, sve osim nje. On je mnogo iskusniji od mene, van terena mi je odličan primer da treba pustiti stvari da se spontano dese.

Kada je reč o dobrom saigraču na terenu, tu je najveća borba sa egom – da ne poletiš kada te ide i da ne kloneš kada ne ide, da ne budeš ljubomoran kada saigrač igra bolje, što mnogi osete… Meni je velika škola ove sezone upravo to sa Šejnom Larkinom. Pored toga što on blista, i ja imam odličnu sezonu, u mnogim situacijama ga vidljivo ili nevidljivo dopunjujem, olakšavam mu njegove ludačke utakmice, srećan sam zbog njega i osećam se dobro.

Koji saigrač je posebno bio značajan za tvoj ljudski razvoj?

Duško Savanović mi je mnogo pomogao. On je igrao u Efesu i uvek mi je govorio da je Efes najbolji klub na svetu kada je reč o organizaciji i svemu ostalom. Ja mu nisam verovao, a bio je u pravu. Životno i kada je reč o međuljudskom odnosu, Kruno Simon i Savanović su dve ličnosti koje mnogo poštujem i koji su mi dosta pomogli. Savan dok sam se adaptirao na Bajern i seniorski svet ljudi, a Simon mi je olakšao prilagođavanje u Efesu i od njega sam video to kako je nenametljiv, svoj kvalitet je stavio u službu tima. Srećan je zbog svakog mog uspeha, ljudska je veličina.

Yorgos Matthaios/Euroleague Basketball/Getty Images

Čije si “highlights“ u karijeri najviše gledao i zašto?

Gledao sam najviše Dijamantidisa jer je on moj omiljeni igrač. Baš sam nešto razmišljao poslednjih dana ima li sličnosti između nas dvojice. Volimo da igramo na taj način da popunimo sve kolone – poene, asistencije, skokovi, volimo da igramo i odbranu. Sviđalo mi se kako utiče na ekipu, mogao je sa sedam poena da bude najbolji igrač utakmice, to me uvek fasciniralo. Osim njega, naravno Džordan, kao i svi, a voleo sam da gledam i Stiva Neša i njegove asistencije jer volim dobru asistenciju više od dobrog koša. Takođe i Džejsona Kida.

Koju ljudsku osobinu najviše poštuješ, a koja te najviše iritira?

Najviše poštujem kada je neko bezuslovno iskren i svoj, kada se ne folira ni u dobru ni u zlu. Pogotovo kada nekome ide dobro volim da vidim da je neko ostao svoj i na zemlji, da se nije zaboravio kao što se nekima dešava. Sa druge strane, ne volim egoizam i površnost, busanje i udaranje u grudi kada nema potrebe za time – kada osetim to u nekom društvu, sklonim se.