Da li je iko ikada bio bolji od Đokovića 2015. godine?

Skener 2. apr 202019:12 > 19:22
Ian Walton/Getty Images

Baš kao što je Novakova 2011. godina počela na US openu prethodne sezone, tako je i Đokovićeva 2015. počela ranije, i to još na Vimbldonu 2014.

Pre tog turnira Novak je prečesto nailazio na zidove u velikim mečevima prethodnih godina – Australija je bila njegovo utočište, osvajao je titule 2012. i 2013, ali van Melburna nije uzeo Slem još od Njujorka 2011. godine. Zato se na kraju 2013, još jedne objektivno uspešne i istovremeno po ličnim visokim merilima nedovoljno uspešne godine, Novak odlučio na rizičan potez i dovođenje Borisa Bekera u tim.

Legendarni, ali kontroverzni Nemac sklon skandalima bio je iznenađenje i mnogi su govorili da to neće izaći na dobro. Još kada je Novak izgubio i svoje sklonište porazom od Vavrinke u Melburnu…

Međutim, vreme je odmicalo, kockice su se iza kulisa slagale i kažu da je u Rimu nešto “kliknulo” – Rolan Garos opet jeste bio neosvojiva tvrđava, ali onda je došao Vimbldon i Đoković je uprkos ne baš najboljoj igri stigso do finala sa Federerom. Ispustio je gotovo dobijen meč u četvrtom setu, obavio razgovor sa sobom u svlačionici, a onda izašao na teren i pobedio. Bilo je to tih Bekerovih 1-2% na mentalnom planu.

Usledilo je venčanje, Đoković Njujork nije dočekao maksimalno spreman i izgubio je od Nišikorija u polufinalu, ali taj Vimbldon usadio mu je ponovo uverenje da će pobeđivati onda kada je najvažnije, uverenje koje je bilo čvrsta podloga za verovatno najdominantniji period u istoriji tenisa – od početka 2015. godine zaključno sa Rolan Garosom 2016. godine.

Godina 2011. ima posebnu draž jer se Novak tada probijao na presto, sve je bilo novo, zapanjujuće, u sećanju njegovih navijača ta sezona uglavnom je najslađa i najviše romantizovana, ali gledajući hladnokrvno i objektivno, 2015. bila je još ubedljivija.

Počelo je neslavno, porazom od Karlovića u Dohi, ali taj turnir tradicionalno je bio loš barometar za procenu Đokovićeve forme, i dobre i loše. Bio je to jedini turnir na kojem Novak nije došao barem do finala. Da, dobro ste pročitali…

U Melburnu do polufinala nije izgubio ni set, a onda se u pet setova revanširao Vavrinki za prošlogodišnji poraz – u teškom fizičkom obračunu, sličnom onom koji su imali i u Njujorku 2013, Novak je slavio u pet setova, sa 6:0 u odlučujućem setu.

Finale je donelo novi okršaj sa Marijem, Britanac je izjednačio na 1-1, imao šanse početkom trećeg seta, a Đoković je prolazio kroz fizičku krizu koja će izazvati brojne polemike i optužbe u stranim, prevashodno britanskim medijima. Kada je došao sebi, Novak je zaigrao znatno bolje i poslednja dva seta dobio sa 6:3, 6:0.

U Dubaiju je u finalu izgubio od Federera na jednom od Rodžerovih omiljenih turnira, ali revanširao mu se vrlo brzo na većoj sceni Indijan Velsa. Bilo je to doba kada Novak u Kaliforniji i na Floridi jednostavno nije mogao da izgubi – kao i prošle, ali i sledeće godine, osvojio je oba početna Mastersa u sezoni usput po dvaput dobivši i Marija i Iznera.

Rafael Nadal tada je prolazio kroz jednu od brojnih borbi sa sopstvenim telom, nije bio dostojan protivnik Novaku u polufinalu Monte Karla, a u finalu je pao Berdih u tri seta. Bio je to jedini set koji je Đoković izgubio u Kneževini, preskočio je Madrid, da bi se u Rimu mučio na startu, u prva tri meča gubio je po set, da bi Ferera i Federera dobio sa po 2-0 za novi trofej.

Delovao je Novak nezaustavljivo – dobijao i kada nije igrao dobro, a kada je igrao kako ume, bio je dve klase iznad ostalih. Uzevši u obzir Nadalovo stanje, Đoković je u Pariz došao kao glavni favorit da konačno kompletira karijerni Gren slem.

Bio je to prvi veliki turnir koji sam uživo pokrivao i za mene je prva sedmica bila fascinantno nova, emotivno i psihički naporna, a za Đokovića na terenu delovala je sve samo ne takva. Jedino što je u meču sa Žilom Milerom reketom “uhvatio” loptu koja je išla u aut i tako je izgubio poen. Nije izgubio nijedan set do polufinala, a u četvrtfinalu je maksimalnim rezultatom pao i Nadal – pobeda nad vladarom Pariza nije se zamišljala u takvim okolnostima, ali sada je dobro došla stavka u biografiji.

U polufinalu je Novak vodio sa 2-0 protiv Marija, ali je potom zaigrao pasivno, unervozio se, mrak je počeo da pada, da bi okršaj bio prekinut sredinom četvrtog seta. Sutradan je Novak taj set izgubio, bio u ranoj nevolji na startu petog, ali kao i obično u duelima sa Marijem, uspeo je da nađe način da slavi.

Već vidim naslove u ponedeljak – Novak osvojio jedini Slem koji mu nedostaje”, sećam se izjave Andrea Agasija, koji je takođe u Parizu kompletirao Slem 1999. godine.

Takva je bila i atmosfera među novinarima, među navijačima, ali ogromno breme bilo je na Novaku. Videlo se to i u prvom setu koji je dobio uprkos pasivnoj igri, a kako je vreme odmicalo, Stan Vavrinka sve je prkosnije i otvorenije pokazivao ono lice koje je već bilo, a i u budućnosti će biti jedan od najvećih izazova za Đokovića.

Herojski je Novak pao, ali je ipak pao jer mu je Stan izbio reket iz ruku. Suze, veliki aplauz pariske publike, dostojanstveno ponašanje pred novinarima. “Ko zna zašto je to dobro”, cinici prevrnu očima, ali za Đokovića je taj poraz zapravo bio skriveni blagoslov. Jednostavno, čovek je uzeo jedan džinovski uzdah i nije nameravao da izdahne dok u rukama ne bude držao trofej Kupa musketara.

I zato je nastavio da gazi. Razočaranje u Parizu i čudesni oporavak u Londonu, taj preokret jedno je od obeležja Novakove karijere. Na Vimbldonu je projezdio kroz prva tri kola, ali na Stadionu jedan čekao je Kevin Anderson. Servirao je Južnoafrikanac “bombe”, Novak se borio, ali smanjeni broj prilika povećavao je nervozu upravo u tim situacijama. Sećam se da sam pomislio “svaka čast ako izdrži u ovakvom tempu”, a sekundu posle zazvonio mi je telefon, imao sam zakazani intervju sa Ivom Karlovićem. Dotrčao sam do presa, Ivo izvini, a dok smo mi pričali, Anderson je pao. Dva sledeća seta lagano je dobio Novak, meč se nastavio sutradan i podsećalo je na penale koje je na kraju dobio onaj iskusniji – Đoković.

Ni Čilić ni Gaske nisu pružili iole jak otpor, a u finalu je čekao razgoropađeni Federer koji je pomeo Marija u polufinalu i ulivao je strah načinom na koji je igrao. Međutim, kada je Novak sa druge strane mreže, i Rodžer se ponaša drugačije… Prvi set dobijen u taj brejku, drugi izgubljen isto tako uprkos brojnim šansama, zatim ono drhtanje u stolici, psovanje samog sebe… I onda zen, pa odlazak na planetu koju samo Đoković povremeno poseti – u naredna dva seta nije Federer imao šansu. Impresivna razlika u odnosu na prošlogodišnje finale.

https://youtube.com/watch?v=rVkfRJUc3Wg

Ponovo je to bio onaj Novak koji ne može da izgubi ni kad sve upućuje na poraz. Tako je osvojio Montreal pobedom nad Marijem u finalu, prethodno se provukao u četvrtfinalu sa Gulbisom, a Sinsinati i dalje nije pao, bolji je u finalu bio Federer.

Od 2007. Novak nije ispao pre polufinala u Njujorku i bilo je vreme za drugu titulu. Lopes i Bautista Agut uzeli su mu po set, ali jedan inspirisani period igre nije dovoljan da se uzdrma Đoković. Kao što to obično biva u Njujorku, čekao ga je Federer, sada u finalu. Odlaganje zbog nevremena, milion spasenih brejk lopti (dobro, 19 od 23), bezbroj ispravnih korekcija Eve Azderaki, atmosfera na Artur Ešu kao na fudbalskoj utakmici, umalo ispušten dupli brejk u četvrtom setu i na kraju veliki trijumf – 6:4, 5:7, 6:4, 6:4. Kako je posle konstatovao jedan američki kolega, kada završi karijeru, Novak će se na tu pobedu osvrtati kao na jednu od najslađih. Deseti Slem i izjednačenje u međusobnom skoru (21-21).

Za razliku od 2011. godine kada je i emotivno i fizičko pražnjenje bilo veće, Đoković je sada već imao iskustvo takvog pobeđivanja u nizu i učinio je da nešto jako teško ostvarivo deluje svakodnevno, dostižno, nešto što ne iziskuje nadljudski napor.

Ni u Pekingu ni u Šangaju nije izgubio ni set, u Pekingu je zapravo samo jednom izgubio više od dva gema u setu (6:2, 6:2 finale sa Nadalom), a osvojio je i trofej u Parizu vezanim pobedama nad Berdihom, Vavrinkom i Marijem.

U Londonu je od Federera izgubio u grupi, da bi u polufinalu lako savladao Nadala, a onda se u finalu revanširao Rodžeru – 6:3, 6:4 za blistav kraj blistave godine.

Tri Gren slem titule, rekordnih šest Mastersa u sezoni i rekordna 31 pobeda nad Top 10 protivnicima, ukupno 11 trofeja, 15 uzastopnih finala, skor 80-6.

I posle svega toga, posle jedne od najboljih sezona u istoriji tenisa (ako ne i najbolje), nije rešio da izdahne, to je učinio tek kada je osvojio svoj sveti gral sledeće godine.

I sve to deo je priče koja još nije završena.