Živopisna karijera Marka Kešelja u 60 iskrenih minuta

Photo by Rodolfo Molina/EB via Getty Images

“Terao sam inat, razmišljao sam pogrešno. Tvrdoglavnost me je na kraju odvela na niži nivo, a ne tamo gde je trebalo da budem“, kaže Marko Kešelj u velikom intervjuu za Sport klub o svojoj karijeri koja je bila kao iz snova do 24. godine, da bi potom usledio pad.

Kešelju je sada 32 godine i sve je bliži odluci da se definitivno povuče iz košarke. A povlačenje sa sobom nosi i sećanja, pogled unazad na sve one lepe i ružne, smešne i tužne momente koji čine karijeru jednog sportiste.

Počeci u Đironi i ugledanje na Gregora Fućku, jedan na jedan sa Midltonom i Mark Gasol koji se mučio sa viškom kilograma. Gubitak oca. Povratak u Srbiju i “porodica“ u Zvezdi, uz nezaboravne anegdote sa očinskom figurom Svetislavom Pešićem (“ti pajkiš?!“). Prelazak u Olimpijakos, sećanje na genijalnost Dušana Ivkovića u čuvanju Dijamantidisa i premotan film čuvenog fajnal-fora 2012. godine, kada je Duda u poluvremenu finala vikao na samo jednog igrača – Vasilisa Spanulisa.

Neodlazak u Poljsku 2009, zatim i Svetsko prvenstvo 2010, najbolje takmičenje u Kešeljevoj karijeri, za koje na kraju nije nagrađen medaljom. Kako se na mesec dana razišao sa Miškom Ražnatovićem. Prelazak u Valensiju kao najgori potez u karijeri. Pad sa velike scene. Tvrdoglavost. Gorki povratak u Crvenu zvezdu i pogled ka kraju košarkaške odiseje.

Sve to stalo je u 60 minuta razgovora sa Markom Kešeljom, 60 minuta u kojima će uživati svako ko košarku voli.

Ponikao je u As basketu, da bi sa 16 godina zaigrao za Avala Adu (tadašnju Megu), a veoma rano otišao je u inostranstvo, u Đironu. Kako je do toga došlo?

“To je period 2007. i Svetskog juniorskog prvenstva u Novom Sadu – igrao sam godinu prve B lige, zatim i jednu u prvoj ligi za Megu. U tom periodu moj pokojni otac vodio je moju karijeru, zajedno sa Miškom Ražnatovićem. Koliko se sećam njihovih razgovora, nije postojalo veliko interesovanje ovdašnjih velikih klubova za mene. U Zvezdi je bio na razgovoru i mislili su da je potreban veći kvalitet kako bi se prešlo na sledeću stepenicu u mojoj karijeri. Ja sam tada bio na pripremama sa Barselonom kod Duška Ivanovića i on mi je ponudio petogodišnji ugovor sa Barselonom, ali da igram prve godine za njihove juniore. U tom momentu se u pregovore uključio i (Svetislav) Pešić, koji je rekao da ću doći kod njega u Đironu i da ću biti u prvom timu. Kazao je da je pitanje koliko ću igrati, ali da ću učiti od starijih igrača i putovati sa ekipom“, počinje Kešelj za Sport klub priču o svojoj karijeri.

Kao tek punoletan otišao je od kuće, a posle sezone u Đironi odigrao je jednu u Kelnu. Međutim, nije samo odlazak od kuće naterao Marka da ranije odraste.

“Na ljudskom planu mi je značilo što sam se osamostalio, otišao sam sa 18 godina. Te godine mi je otac preminuo i postao sam glava porodice preko noći. Brinuo sam se o majci, bratu i celoj našoj porodici iz inostranstva. Nisam imao vremena da čekam da odrastem. Igrači od kojih sam kupio iskustvo sa terena su Fućka i Bagarić, a i Mark Gasol je bio deo te ekipe koja je bila odlična. Ipak, zbog finansijskih gubitaka predsednika i njegovog hapšenja Đirona je prestala da postoji i sledeće godine otišao sam u Keln kod Saleta Obradovića. Tu sam već imao igračku ulogu, počeo sam da igram prvu nemačku ligu. To je bila odskočna daska za reprezentaciju i povratak u Zvezdu“.

Rani gubitak oca Nenada umnogome je oblikovao Marka kao čoveka i kaže da je to posebno uticalo na njegovu karijeru i na to kako se ponašao u određenim trenucima.

“Bio sam primoran da ranije sazrim, da bi to kasnije ostavilo i psihički trag – u nekim periodima karijere treneri nisu znali to da prepoznaju, što je ponekada izazivalo sukobe i tvrdoglavnost sa moje strane. To je veliki ožiljak u mom životu – čak i posle, kada sam postizao uspehe, osećao sam prazninu jer to ne mogu da podelim sa onim ko je najviše zaslužan. Košarka i način na koji me je izveo na put, čitava moja karijera zasluga je mog pokojnog oca“.

Rodolfo Molina/Euroleague Basketball/Getty Images

Osim spomenutih Fućke, Bagarića i Marka Gasola, u tom timu Đirone igrali su i Arijel Mekdonald, Fernando San Emeterio, Butsi Tornton, Šalenga, Sada…

“Fućka je tada imao 36-37 godina – prekaljeni as, što kažu novinari. Bio je surovi profesionalac, koji je na primer strogo vodio računa o tome šta jede. Smejao sam se kada nas je vodio na ručak i uzeo flaširanu vodu da njome opere jabuku zato što je mislio da nije dovoljno čista. Marko Marinović je tada bio sa mnom, zajedno smo igrali u Đironi i Fućka je bio neko na koga smo pokušavali da se ugledamo. Bilo je tu još izvrsnih momaka. Dalibor Bagarić mi je najviše značio kao podrška dok sam bio tamo. Mislio sam da treba da igram, a nisam shvatao da sam mlad i da treba vreme da prođe da bih zaslužio da dobijem priliku. Bio sam klinački besan i kao neka nepravda me je bolela – tu je Bagarić imao veliku ulogu, pozivao bi me kući na ručak i objašnjavao mi kako moje vreme tek dolazi, da će mi biti muka od košarke koliko ću je igrati i da će karijera dugo da traje“.

Spomenuo si to koliko je Fućka bio profesionalan, u čemu se to ogledalo i ko je još od tadašnjih saigrača ostavio upečatljiv utisak na mladog tebe?

“Bio tu i Deril Midlton, koji je sada asistent Itudisu u CSKA, on je do pedesete godine igrao (od 1988. do 2014. godine bio je profesionalac). Zvao je nas klince da dolazimo pola sata-sat ranije, da budemo spremni na terenu kako bi igrao jedan na jedan sa nama. Trening je počinjao tako što nas Midlton isprebija, odere nas od batina jer je bio fizički jači od nas, a mi klinci smo morali da igramo leđnu tehniku i da se guramo pod košem sa njim pre svakog treninga. A Fućka je toliko brinuo o svom telu, sa nečim sličnim nisam se susreo kasnije u karijeri. Dolazio je u teretanu sat ranije, vežbao je, istezao se, pripremao se za trening“.

Mark Gasol, koji će kasnije postati jedan od najboljih centara sveta, tada je bio bucmasti 21-godišnjak.

“Da, tada se mučio sa viškom kilograma – Pešić ga je terao da trči pre svakog treninga u parku pored hale. Mark je dolazio biciklom na trening, oblačio je perjane jakne na sebe, a napolju je bilo 40 stepeni. Trudio se da izgubi kilažu, borio se, ali bio je mlad, talentovan i za poštovanje. Mark je imao porok da je pušio, čak i u svlačionici i gde god smo sedeli – na večeri, u hotelu. Onda se Pešić opkladio sa njim ko će duže da izdrži bez cigarete jer je u tom periodu i on pušio. Opkladili su se pred ekipom. A ko je pobedio? Koliko sam video, Pešić ni danas ne puši!“

Photo by Marko Metlas/EB via Getty Images

Ono što se nije dogodilo dve godine ranije, jeste pred početak sezone 2008/2009 – Kešelj prepričava kako se “kockao“ dok još nije znao da li će i Pešić doći na klupu crveno-belih, ali kocska se isplatila.

“Miško je počeo da me zeza da ugasim klub gde god da odem jer je i Keln upao u finansijske probleme još tokom sezone. Sećam se da je Sale ušao u svlačionicu i rekao: ‘Momci, vi ste slobodni. Ako nađete klub, idite jer novca neće biti‘. Dolazili su predstavnici Asocijacije igrača nemačke federacije, atmosfera je bila veoma loša, ali tada sam imao klinački stav da ću da budem odan, lojalan uprkos svemu. Završila se sezona, klub je maltene nestao i došlo je vreme za sledeći korak. Miško mi je rekao da misli da bi najbolji korak bio da se vratim u Srbiju, da tu izgradim ime, što će biti dobro i za reprezentaciju. Zvezda je tada bila u stanju periodu tranzicije, pojavila se priča da Sloba Vučićević preuzima Zvezdu, da će se napraviti zdarva atmosfera i mlada ekipa koja će trajati pet godina. Cilj je bio da se konačno pobedi Partizan, koji je bio dominantan u tom periodu, i spominjalo se da Pešić treba da se vrati u Zvezdu. Pozvao sam ga i pitao da li je istina da će preuzeti Zvezdu. Rekao mi je daa ne zna i da će njegova žena Vera da odluči – kada se bude vratila iz vikendice sa godišnjeg odmora odlučiće. Ipak, rekao mi je da ja potpišem“.

Posle desetak dana stigao je i Pešić i oformio tim koji će Kešelju ostati u lepom osećanju sa stanovišta prijateljstva i atmosfere.

“Bili su tu Štimac, Tadija Dragićević, Kikanović, Bakić, a onda su doveli strance. Bjelica je došao na probu. Sava Lešić i on pojavili su se u svlačionici na probi. Mi smo se svi presvlačili, njih dvojica su stajali u ćošku, da bi Pešić ušao i pitao: ‘Ko ste vas dvojica?‘ Bjelica je odgovorio: ‘Nas je poslao Tanjević‘, a Pešić je na to rekao: ‘Pa neće meni Tanjević da pravi ekipu, ko ste vas dvojica?‘ Kari je napravio šalu, naravno, rekao im je da se presvuku da bi video šta znaju. Bjelica je potpisao tromesečni ugovor, da bi posle toga cela priča krenula u odličnom smeru“.

Photo by Marko Metlas/EB via Getty Images

Konkurencija je tada bila veoma jaka – Partizan na korak do fajnal-fora Evrolige, Hemofarm u Top 8 Evrokupa, ali crveno-beli su se borili i te sezone su igrali polufinale ABA lige i finale domaćeg prvenstva. Ipak, prvo što Marku dolazi u sećanje kada se spomene ta sezona jeste Budva. Evo i zašto:

“Bili smo izgubili od Hemofarma u Vršcu sa 20 poena razlike, a onda su došli u Beograd i u presudnoj utakmici nas išamarali 20 razlike u Pioniru. Publika nam je zviždala, baš su nas pregazili. Kako nismo igrali više ništa od takmičenja, zbog čega smo imali 10-15 dana pauze, otišli smo u Budvu, hotel Splendid na pripreme. Kari je sav bes iskalio na nama, treniralo se po tri sata. Ali igrači su ‘provalili‘ da je u hotelu vrhunski spa – Kari je posle svakog treninga sa stručnim štabom pešačio do Budve, to mu je bila šetnja i mi smo znali da imamo oko sat vremena dok on ne dođe, pa smo išli na bazen, u saunu i đakuzi. Neko mu je to rekao i on se jedno jutro izvikao na nas: ‘Ma, neću da vas vidim, je l’ ste došli ovde na godišnji odmor? Nije vam ovo letovanje, došli smo da treniramo‘. Kad smo se vratili u hotel, mi smo se pogledali i rekli: ‘Ma, hajde još danas na bazen i više nećemo‘. Pošto sam obukao bademantil i obuo hotelske papuče tri broja manje, ušao sam u lift. U prizemlju se zaustavio, vrata su se otvorila, a Kari je stajao ispred i žvakao kašicicu od kafe. Gleda me i kaže: ‘Aha, ti malo na bazen‘, a ja sam odgovaram: ‘Ne, treneru, ovako volim da se šetam po hotelu‘. Na to mi kaže: ‘Jeb..u vam majku večeras, polomiću vas‘. Intenzitet treninga se povećao za oko pedeset odsto dok nismo shvatili da nam je bazen loša ideja“.

To je samo jedna od brojnih anegdota sa Pešićem, za kojeg Kešelj kaže da je bio temeljan, tražio disciplinu, kao i da se prema tadašnjoj mladoj ekipi postavljao očinski.

“Veoma je pozitivan utisak na mene ostavio – sada je sa 70 godina trener Barselone, jedne od najboljih ekipa u Evroligi, to dovoljno ilustruje njegovo znanje i iskustvo. Kada bismo izgubili utakmicu u Zvezdi, sastanci su trajali i po četiti sata – zatvori nas u sobu, pusti utakmicu, podesi svetla i četiri sata analizira svaki korak, svako dodavanje i naše greške. Baš u vezi sa time ispričaću vam anegdotu kojoj se i danas smejemo. U tom periodu sam posle jutarnjeg treninga odlazio na predavanja na fakultet, posle toga odem do kuće da nešto ručam i vratim se na večernji trening. Izgubili smo utakmicu, imamo dug sastanak, počnem da se borim sa snom i u jednom momentu zaspim. Sedeo sam tačno iza Pešića. Tadija, koji je sedeo pored mene, gurnuo me je laktom, trgao sam se iz sna i video upaljena svetla, ugašen televizor i Karija koji me gleda direktno u oči. ‘Ti pajkiš, ti pajkiš‘, rekao mi je onim svojim tonom. Ja sam oćutao, ništa nisam smeo da kažem. Kada je posle ušao u svlačionicu, rekao mi je: ‘Dobro, bre, Marko, pa zaspao si na sastanku. Stvarno nema smisla, šta se sa tobom dešava?‘ Ja mu kažem da sam bio na fakultetu, a on mi je rekao: ‘Na fakultetu? Pa, Marko, mislio sam da si se ti opredelio. Idi čoveče kući, odmaraj‘. Bio je šou. Ali, ‘ti pajkiš‘, svi su umrli od smeha i to je ostalo za sva vremena. Ma znao je sa nama jednostavno… Kada smo igrali finale sa Partizanom, pet utakmica, oni su poveli 2-0, mi smo izjednačili na 2-2. Kada je bilo 2:1 za Partizan, mi igrači smo se dogovorili da se nađemo na Banovom Brdu, da sednemo na večeru i da se dogovorimo kako ćemo i da se maksimalno ujedinimo kao ekipa. On je nekako saznao da smo mi tu i pojavio se sa generalnim menadžerom. Baš je gajio ljudski odnos prema nama, bio nam je kao ćale“.

Rodolfo Molina/Euroleague Basketball/Getty Images

Posle dve godine u crveno-belom dresu, Kešelj je otišao u Olimpijakos, gde je sarađivao sa još jednim slavnim srpskim trenerom – Dušanom Dudom Ivkovićem. Međutim, pirejski koncept bio je drugačiji od onog beogradskog.

“I kod Karija i kod Dude primarna je disciplina, njihov sistem kontrole ekipe bazirao se na stopostotnoj disciplini. Ipak, lično ne mogu to da poredim jer smo u Zvezdi svi bili kao porodica, bila su dva stranca (Ovens i Roberts) koja smo mi prihvatili, a u Olimpijakosu sam ja bio stranac. Budžet je bio ogroman, formirana je ekipa da napadne fajnal-for. Karijeva uloga u Zvezdi je bila očinska i da nas vaspitava, a Dudina uloga u Olimpijakosu je bila profesionalna, znalo se zašto je došao. Atmosfera nije za poređenje“.

Kešelj nam priča kako je tokom karijere odgledao hiljade analiza, iscrtanih akcija, podataka o direktnim čuvarima. Uvek se informisao, ali nije bubao. Ipak, jedan primer majstorstva Dude Ivkovića ostao mu je zauvek u sećanju.

“Kada su došle odlučujuće utakmice, finale plej-ofa sa Panatinaikosom, Duda je ukazao na to da Dijamantidis pravi dva driblinga ulevo, pa odatle kreira za centre, krila ili za sebe. Rekao je da na prvom driblingu igrač koji je najbliži napravi jedan korak, kao da fintira pomoć, udvajanje. Meni je to delovalo pomalo čudno, to je Dijamantidis, sumnjam baš da će ga to izbaciti iz ritma… Ali taj detalj je bukvalno presudio finale, Dijamantidis je imao mnogo poteškoća da kreira to što je zamislio zbog te pomoći koju je Duda nama nacrtao dan pre toga. Treneri najveće evropske klase na tim detaljima mogu da prelome utakmicu, zbog toga i jesu najbolji“.

Photo by Rodolfo Molina/EB via Getty Images

Jedan od mečeva koji je obeležio Kešeljevu karijeru jeste onaj sa CSKA u finalu Evrolige 2012. godine, zapravo je to jedna od najdramatičnijih utakmica protekle decenije. Marko se sa radošću seća celog tog fajnal-fora i cele sezone u kojoj je malo ko očekivao da će se Pirejci uopšte naći među četiri najbolja tima Evrope.

“Jedan novinar pre prve utakmice sa Barselonom rekao mi je da je sezona već uspela, niko se nije nadao da ćemo da prođemo u finale. To je bilo nezamislivo. Fudbalski klub Crvene zvezde je došao na prijateljsku utakmicu protiv Olimpijakosa, otišao sam u hotel i sedeo sam sa Prosinečkim. Kada sam mu rekao da igramo polufinale sa Barselonom, kazao mi je: ‘Eh, da je sa bilo kime drugim, imali biste čemu da se nadate. Ovako nemate nikakve šanse‘. Barsa je bila ozbiljna ekipa i nastala je euforija kada smo ih pobedili. Na korak smo do osvajanja Evrolige. Sutradan idemo na CSKA, ekipu koja je napravljena da osvoji to takmičenje – Teodosić, Kirilenko, Krstić, Šiškauskas… Malo ko je verovao da možemo da ih nadigramo, ali kod nas igrača se probudilo nešto. Samo jedna utakmica, 40 minuta nas je delilo od nečega što možda nikada više u karijeri više nećemo moći da osvojimo. Probudilo se verovanje da možemo da pobedimo CSKA i da podignemo pehar“.

Kešelj se i danas živopisno seća te utakmice – na terenu je proveo 13 minuta i dao je 2 poena, a Olimpijakos je od -19 napravio senzaciju i slavio pogotkom Jorgosa Printezisa u poslednjoj sekundi.

“Trema je bila velika i do nekog petog minuta prve četvrtine rezultat je bio 6:2. Svi smo bili pod ogromnom tenzijom, bilo je psihički nezgodno da se igra. U jednom momentu su se oni odlepili na 12-15 razlike i na poluvremenu smo razmišljali samo o tome kako da ne izgubimo 40 razlike. Utisak je bio da nas ‘ladno kontrolišu i da se pitaju za sve. Duda je tada ušao u svlačionicu i sve vreme se je vikao jedino na Spanulisa, čak ga je i gađao tablom. Rekao mu je: ‘Ti si lider i treba da digneš ekipu, na šta ovo liči?!‘ To je kod nas ostalih igrača probudilo gnev jer je Bili stvarno bio pravi vođa. Odlučili smo da izađemo, da ‘poginemo’ i da pokušamo da preokrenemo rezultat. Oni su kontrolisali čak i treću četvrtinu, vodili su i +19. Kada smo shvatili da nemamo šta da izgubimo i da smo već izgubili, u tom momentu smo se svi opustili, počeli smo da šutiramo i sve se okrenulo u našu korist. Prišli smo na pet-šest poena razlike, njima je voda ušla u uši i tu smo videli našu šansu. Sećam se poslednja dva bacanja Šiskauskasa. Ejsi Lo je tada tek došao u Evropu i malo je znao o evropskim igračima i njihovim karakteristikama. Tokom Evrolige nas je uvek pitao da li taj neko promašuje bacanja. Jednom je pitao za Navara da li promašuje bacanja, pravio je takve kikseve, a mi smo se smejali i rekli mu da je 1994. promašio poslednji put. Sedeo je pored mene na klupi i gurka me, pita me da li Šiskauskas promašuje, odgovorio sam mu da se ne sećam kada je poslednji put promašio bacanje. U trenutku dok to izgovaram promašio je prvo, a nas dvojica smo se pogledali u šoku. Držao me je za nogu da bi Šiškauskas promašio i drugo. Da je dao jedno, Spanulis bi probao da ide na trojku, ne bismo išli na produžetak i ko zna kakav bi ishod bio“.

A kakva je bila reakcija kada si video da ulazi Printezisov šut?

“To je bio trans. Da me neko za opkladu pita čega se sećam iz tih nekoliko minuta svog života, ne bih se setio nijednog konkretnog detalja – skakali smo, vrištali smo, bacali smo se. Uleteli su predsednici, sponzori, novinari, publika. Bila je opšta euforija. Uveče smo otišli u diskoteku, ali, pošto je grčko prvenstvo još trajalo, Duda nam je rekao da ne možemo da slavimo do sitnih sati i da pijemo. Svi smo išli zajedno autobusom i svi smo se zajedno vratili u hotel. Na toj proslavi smo bili izduvani emotivno i fizički, to i nije bila prava proslava. Tek smo posle nekoliko dana, kada smo se vratili u Atinu, shvatili šta smo uradili. Tek kada smo sleteli smo se probudili od tog Printezisovog koša“.

Mnogi od saigrača iz tog tima Olimpijakosa ostali su Kešelju u najlepšem sećanju.

“Kajl Hajns mi je bio cimer – fantastičan momak koji je zaslužio sve što mu se dešava u karijeri, nije to slučajno. Vrhunski je čovek, igrač i radnik, ozbiljan deo tog šampionskog tima. Spanulis je već ispričana priča, svi znaju kakav je on lider i profesionalac, koliko živi za košarku. Posle svake utakmice čuje se sa Zizisom, razgovaraju dva.tri sata, analiziraju svaku utakmicu. Njih dvojica gledaju mečeve onog drugog, pa se savetuju. Posvećenost na maksimalnom nivou. Ali, i ostali momci Grci su bili fantastični. Papanikolau, Papadopulos i Printezis su vrhunski momci i sportisti“.

Kešelj je bio deo reprezentacije Srbije, ali iz različitih razloga nije imao sreće da osvoji makar jednu medalju – 2009. godina peh u poslednjem momentu učinio je da ne igra na Evropskom prvenstvu u Poljskoj, a godinu dana kasnije u Turskoj igrao je košarku karijere, samo da bi Srbija bila “opljačkana“ u polufinalu u meču sa domaćinom. Protiv Španije u četvrtfinalu, kada je Teodosić ubacio čuvenu trojku za pobedu, Kešelj je šutirao trojke 5-5, Turcima je u polufinalu dao 18 poena, upisao je 12 u meču za treće mesto sa Litvanijom…

“Cela ta generacija rasla je zajedno, da tako kažem. Duda je prebacio nas trojicu-četvoricu iz univerzitetske reprezentacije u prvi tim – osvojeno je srebro, a ja sam zbog infekcije morao da propustim takmičenje. Iz te 2009. gradila se 2010, a na to Svetsko prvenstvo došao sam posle dobre sezone u Zvezdi. Ne vrhunske, ali solidne. Od prvog meča sam osetio da sam nikad spremniji – bukvalno sam lepršao po terenu, mogao sam da zakucam, da dam šta hoću i da odigram odbranu. Samopouzdanje mi je raslo – čim bih dobio loptu, šutirao bih, nisam oklevao. Stvarno smo igrali jedan za drugoga, ne pamtim ekipu u celoj svojoj karijeri koja je imala takvu atmosferu i takvu slogu kao mi 2010. To se i videlo na terenu. Igrali smo vrhunski i najžalije od svega mi je što nismo imali priliku da se oprobamo sa Amerikancima u finalu jer sam ubeđen da bismo mi to bolje uradili nego Turci, koji su zbog svih neregularnosti u polufinalnom meču. Došli smo u hotel i niko nije mogao da zaspi do četiri-pet ujutru. Sutradan smo igrali u šest, prvi termin. Bili smo isceđeni i slomljeni. Koliko god da su oni stariji igrači govorili da je bronza dobra i da je uspeh, da treba da se borimo za medalju i da zaboravimo na prethodni dan, mi nismo uspeli da se oporavimo od polufinala. Tako smo izgubili i bronzu“.

Getty Images/Christof Koepsel

Kešelj je bio deo tima Srbije i 2011. godine, pehovi sa povredama i porazi od Rusije i Grčke koštali su Orlove plasmana na Olimpijske igre. Posle osvajanje Evrolige sa Olimpijakosom, Markova karijera krenula je silaznom putanjom i više nije zaigrao za Srbiju ni na jednom velikom takmičenju. Nedavno je u intervjuu za Sportski žurnal izjavio da mu je prelazak u Valensiju najveća greška u karijeri, ali nije to bila jedina greška koju je Kešelj napravio toga leta.

“Sa 24 godine postigao sam sve o čemu smo govorili. Bio sam prvak Evrope, reprezentativac i tog leta sam nekako olako shvatio sve to. Na košarku nisam gledao kao na posao, već kao na ljubav, igru, zabavu i, mogu slobodno da kažem, i zaj..anciju. Zbog toga sam napravio sve greške koje su me kasnije skupo koštale. U tom periodu smo bili na pripremama sa reprezentacijom i meni su razni menadžeri prilazili i predlagali mi dosta toga. Ja sam od svoje 15. godine bio sa Miškom, izgradio sam odnos sa njim i gledao sam ga kao svog prijatelja, a ne poslovnog saradnika. Savetovao sam se tada sa nekim starijim igračima i oni su mi rekli da probam. Pojavio se jedan menadžer, neću da mu kažem ime, i rekao mi da će da me odvede u NBA i meni se, kao klincu od 24 godine, ta ideja dopala. U tih mesec dana sam prešao kod tog menadžera da me zastupa. Sećam se razgovora sa Miškom, osećao sam se neprijatno kao da raskidam sa devojkom. On mi je iskreno rekao da misli da ja to ne mogu i da taj čovek samo hoće da me preuzme kao igrača. Nisam imao tada sa kim da se posavetujem, sve odluke sam donosio sâm, pa sam i sve posledice sâm snosio.

Meni je Olimpijakos nudio produženje ugovora, a ja sam razmišljao da li će novi trener (Barcokas) da me prihvati budući da je Duda otišao. Mislio sam da je možda bolje da odem u klub gde ću da igram i da dobijem veću ulogu, pa da posle idem u NBA. To mi je bio dečački san koji sam želeo da ostvarim oduvek. Tako sam odbio Olimpijakos, a oni su doveli drugog igrača. Leto je prolazilo, ja sam to sve olako shvatio. Miško me je pozvao u jednom momentu i rekao mi: ‘Čoveče, da li shvataš da se klubovi popunjavaju? Jeste li nešto rešili?‘ Na to sam mu rekao da je bio u pravu, da mi čovek nudi Valensiju i da nema ništa od onoga o čemu smo govorili na početku. Rekao sam Mišku da je bio u pravu i vratio sam se kod njega. Ipak, potpisom za Valensiju napravio sam dodatni problem jer je drugačija bila poslovna politika između trenera Valensije Perasovića i tog drugog menadžera. Čim sam sleteo u Valensiju, trener me je dočekao ‘na nož’, bez ikakvog razumevanja i tolerancije. Tu je sve krenulo nizbrdo. Posle te sezone je bilo jako teško vratiti se na nivo na kome sam bio, a Olimpijakos je ponovo osvojio Evroligu, ostala je cela ta ekipa u kojoj sam igrao i u kojoj sam imao ulogu na krilu zajedno sa Papanikolauom. Samo nije bilo mene i Lazarosa Papadopulosa – njega zbog godina i povreda, a mene zbog lude glave. Sve se okrenulo loše po mene. Epizoda sa Valensijom je za mene bila traumatična“.

Na pitanje koje postupke bi još promenio i šta misli da je mogao drugačije da uradi kako bi do kraja ostvario potencijal, Kešelj odgovara:

“Bio sam tvrdoglav i terao sam inat, razmišljao sam pogrešno. Kao mlad igrač treba da treniraš, da radiš, da se dokazuješ, da slušaš i da se baviš košarkom. A ja sam bio tvrdoglav i ako me trener ne pusti da igram, durio bih se tri dana. Nisam znao na pravi način da iskažem unutrašnji bes i nezadovoljstvo – nikada nisam bio tip čoveka koji bi trenera pozvao na razgovor i da se posavetuje, nego sam na svoju ruku donosio loše odluke. To me je činilo nepoželjnim, igračem koga su treneri gledali da izbegavaju. Sećam se da kada je trebalo da odem iz Valensije, Miško mi je rekao: ‘Svaki trener koga sam zvao plaši se da te dovede jer ne zna šta može da očekuje od tebe‘. Tvrdoglavnost me je na kraju odvela na niži nivo, a ne tamo gde je trebalo da budem“.

Kešelj je visok 208 cm, tokom cele karijere imao je fantastičan šut, ali često su mu zamerali to što nije popravio kontrolu lopte.

“Saglasan sam sa time – i ja kažem: ‘Prvi dribling na parket, drugi u nogu i u aut’. Kada sam došao u reprezentaciju i Olimpijakos, Duda mi je rekao da šutiram. Dok sam igrao u njegovom sistemu, igrao sam tako kako me je on koristio – Duda se ljutio na mene kada krenem da driblam. Govorio mi je da to nije moj posao, postoje bekovi koji će to da rade. ‘Igraj odbranu, idi na skok, šutiraj i to je tvoj posao‘. Kada sam otišao u drugi klub, nisam se snalazio jer sam se oslanjao na to da neko iskreira za mene, a da ja šutnem. Nisam bio u prilici u sistemima u kojima sam igrao da driblam i da kreiram“.

Photo by Marko Metlas/EB via Getty Images

Posle Valensije, Kešelj je nastupao za Le Man, Asvel, Megu, Lavrio i Ostende, da bi se na leto 2017. godine vratio u Crvenu zvezdu. Nije to bilo lepo iskustvo, ali kaže da tada nije želeo da daje intervuje, da “ispravlja krive Drine“ i isteruje pravdu. Sa vremenske distance, bio je otvoreniji.

“Razgovarao sam sa Miškom i rekao sam mu da bi mi bilo žao da završim karijeru, a da sa Zvezdom nemam neku titulu. Sa Čovićem sam u sjajnim i odnosima i sve smo se dogovorili, ali sve to je palo u vodu posle dva meseca, kada je trener (Alimpijević) odlučio da mu više nisam potreban u ekipi. Već posle druge utakmice u svlačionici mi je rekao: ‘Ovo ovako ne ide. Moramo da razgovaramo sa Nebojšom da se tebi raskine ugovor‘. Od tog momenta me ekonom obaveštavao da ne putujem sa ekipom. Te godine sam došao spreman na pripreme, radio sam i bila mi je želja da to u Zvezdi liči na nešto. Tada sam imao 30 godina, a oni su mi govorili da sam mator i da sam za penziju, to je bilo nerealno. Krivo mi je što nisam dobio šansu jer ne može niko da me ubedi da sa svojim iskustvom i fizičkom spremom nisam mogao da igram Jadransku ligu i KLS“, kaže Kešelj sa gorčinom u glasu i nastavlja:

“Ono što mi je bilo najbolnije i što sam baš doživeo lično jeste sledeće – na +40 protiv Cibone , pet minuta do kraja, ceo Pionir skandira moje ime i prezime kako bih ušao u igru, a trener me nije ubacio ni tih poslednjih pet minuta. To je bilo baš nisko. U svom gradu, u svom klubu, u kome sam odrastao i napravio ime i karijeru, da na kraju sediš pored tunela kao neki 14-15. igrač. To me je udaljilo od razmišljanja o košarci jer je bilo baš bolno za mene. Smatrao sam da to nije način na koji treba da se završi moja karijera. Osećam se loše i povređeno zbog toga. Znao sam sa koje strane je to dolazilo. I onda sledeće godine kada je Milan (Tomić) došao, već celu sezonu nisam igrao. Treneri računaju na igrače koji su spremni, u formi i imaju neki kontinuitet. Bilo je utakmica gde sam dobro igrao – protiv Krke sam dao 20 poena – i ja pomislim da ću dobiti šansu da igram sledeći meč, samo da bi mi saopštili da se opet ne skidam. Ali opet nisam hteo da iznosim to u javnost, da pravim tenziju i negativnu sliku o klubu i u sebi. Pustio sam da se to mirno završi“.

Kešelj naglašava da su ljudi i prijateljstva najveće bogatstvo koje nosi iz sporta.

“U Grčku odlazim kod svog saigrača u kuću na letovanje, sa Lazarosom idem na pecanje i na ronjenje. Spavamo jedan kod drugoga, dolazimo u goste. To su najlepši momenti koje pamtim, a da u veti sa mečevima. Prepoznali smo se kao dobri ljudi i držimo se i čujemo i dalje. U drugim klubovima gde sam igrao dešavalo se da se završi sezona, odeš kući i nikada se ni sa kim više ne čuješ. Mi iz reprezentacije i Olimpijakosa ostali smo blisko povezani i na tome sam jako zahvalan“.

U januaru je krilni košarkaš napunio 32 godine, ali smatra da nije realno da se vrati igri pod obručima u profesionalnom kapacitetu.

“Posle dve godine sedenja pored klupe i ove sezone koja je gotova, ne želim da dokazujem sebi do koje godine mogu da igram, a da to bude neki niži nivo. Sve bliži sam tome da je odluka definitivna. Što kaže jedan moj drug: ‘Kada voziš ferarija, teško ti je posle da sedneš u fiću“.

Za kraj, pitali smo Marka hoće li se u budućnosti vratiti košarci u nekom drugom kapacitetu.

“Košarku volim, ona mi je dečačka ljubav. Ne mogu da kažem da neću više ući u halu i pogledati utakmicu, ali videćemo kako se vreme bude odvijalo. Svakako bih voleo da ostanem povezan sa košarkom“, zaključuje Kešelj za Sport klub.