Znam zbog koga Novak nije igrao finale

sport klub

Napokon, posle višegodišnje borbe, bilo je odlučeno da putujem na jedan Gren slem turnir – Rolan Garos 2015. Trebalo je posebnoj rubrici smisliti ime. Mozgao sam zajedno sa svojom dragom suprugom Minom u jednom kineskom restoranu i sinulo nam je – Ozmo na šljaci.

Šljaka zbog podloge, ali šljaka i kao žargon za posao, oboje smo bili zadovoljni, ubrzo i urednik. Vimbldonsko “Ozmo na travi“ samo se nametalo, he-he, zatim “Ozmo u Jabuci“ za Njujork i “Ozi Ozmo“ za Melburn.

Povezano

“Ozmo sa maskom“, našalio se kolega Nebojša, i u nedelju je moje nošenje maske bilo aktuelno. Moj Nale dobričina, upućen u sve i svašta, zezao me je i pozivao da se približim – jedva čekam da čujem njegove teorije kad sve prođe! A Vlada Batistuta “pretio“ mi je poljupcima. Volim tu našu novinarsku ekipu, sve je to zezanje s dobrom namerom, a tenis se bližio – tačnije, Lajović je zbog povrede već bio predao meč Milojeviću, koji je adekvatno iskoristio priliku koja mu se ukazala.

Igrali su Krajinović i Troicki, već su počinjale kalkulacije ko bi i kako mogao do finala, ali pored mene je bio jedan čovek zbog kojeg sam bio siguran da Novak Đoković neće igrati meč za trofej. Njegovo ime je Marko Knežević Kneža, veliki je obožavalac tenisa i bivši vlasnik prilično skupih karata za finale US opena 2014. godine. Očekivao je da gleda Đokovića i Federera, svi su to očekivali kada se došlo do polufinala, a dobio je Čilića i Nišikorija, pa još onako jednostrano finale.

Sećam se, radio sam noćnu smenu i tokom te septembarske noći najslađa mi je bila poruka njemu: “Kida li finale?“, mislim da sam napisao. Ne računajući Vimbldon 2016, setite se kada poslednji put neko od članova Velike trojke nije bio u Gren slem finalu? Ništa neobično, bio je Kneža uživo i na Mundijalu, na okršaju Srbije i Švajcarske…

Da ne grešim dušu, bio je Kneža u Njujorku i 2018. godine, tih pet dana bili su nezaboravni, ali dok smo gledali meč stojeći na travi “sela“ u okviru Teniskog centra “Novak“, sećanja su navirala na tu 2014, pogotovo jer je Knežin plan bio da povede mamu na finale da vidi Đokovića. Moralo je nešto da krene kako ne treba, a i ja sam podbadao. Krajinović je mleo Troickog dok su ispred nas ljudi pijuckali u hladu i gledali prenos na Sport klubu, na velikom ekranu. Desno od nas bila je i turnirska radnja sa pristupačnim cenama – kačket 1.000 dinara, polo majica 2.000, majica 1.500, a vetrovka 3.000.

Bilo je vreme da se krene na stadion na okršaj Đokovića i Zvereva. Koliko god da su teniseri pokušavali da ostanu u formi, prema oscilacijama u igri vidi se da to nije baš moguće. Novak je počeo odlično, Sašin servis ne pokazuje znake napretka, ali je u drugom setu uspeo da uzvrati. Novak je tada praktično ostao bez finala, videlo se da ga je to malo iznerivralo, ali se konsolidovao na vreme da dođe do trijumfa i tako odigra za Krajinovića.

Uprkos ponekom egzibicionom potezu, mečevi su uglavnom bili takmičarski sa mnogo truda i znoja, ali u ovom slučaju se ono najvažnije dogodilo posle duela. Đoković, kojem je ceo događaj u Beogradu očito mnogo značio, nije mogao da se otrgne emocijama – zaplakao je, a publika mu je uzvratila ljubav skandirajući “Nole, Nole“. U svom Beogradu ne mora da zamišlja skandiranja kao u Njujorku.

“Neki su mislili da sam plakao jer se nisam plasirao u finale… Sve uspomene su se skupile, setio sam se i Jelene Genčić, sećanja su navrla, to su bile suze radosnice“, objasnio je Novak na konferenciji, a pogledajte kako je izgledala ta scena na terenu:

“Znao sam da ćeš me ti izmalerisati“, kukao je Kneža dok smo gledali još jedan veoma kvalitetan duel – Dominika Tima i Grigora Dimitrova. “Ko igra, alo?!“ Zaurlao je neko sa dunavskog keja i nisam odoleo: “Tim – Dimitrov“.

A kako vreme prolazi, to mi je o Domiju sve pozitivnije mišljenje. Fanatičan radnik na treninzima, bez straha na terenu s kim god da igra, a van igrališta pristojan, odmeren, odnosi se sa poštovanjem, ali ima svoje “ja“. To se posebno videlo sada kada su mu svi seli na grbaču jer nije želeo da donira novac nižerangiranim teniserima. Njegov novac, njegova stvar, nema tu vrednosnog suda, ali je karakter pokazao tako što je istovremeno i čvrsto i bez uzbuđivanja ostao pri svom stavu kada su usledile brojne kritike.

Očigledno je da je i Beograd zavoleo za kratko vreme, što je Đokoviću posebno bilo drago, a i sa publikom je već našao pravu energiju i put do srca. Na kraju je osvojio i titulu, sasvim zasluženo jer je najviše pokazao, napokon je radeći sa Masuom pronašao balans između snage i kontrole.

Bilo je čak i atraktivnih poteza, onaj “tviner“ u finalu sa Filipom, bombe forhendom, karakteristični i za oko lepi bekhend, a za mene je udarac dana bio kada je jednu izrazitu nisku loptu Dimitrova pokupio nestvarnom količinom spina i napravio viner. To je izazvalo i koji uzdah, a i najviše aplauza izmamljivao je upravo Tim. Čak i moje poslovično uzdržane koleginice Ivane (njen tekst pročitajte OVDE), čije aplaudiranje podseća na, znaće nešto stariji, aplaudiranje Melani Montitor, majke Martine Hingis – potpuno odvojeni prsti i lagani aplauz.

I finale sa Krajinovićem bilo je odlično, njega sam pratio na TV ekranu, a ceo spektakl upotpunjen je vatrometom na kraju. Uživao je i Kneža sa mamom, uživali su svi na tribinama, a siguran sam da ste uživali i svi uz Sport klub ovih dana – moje kolege obavile su junački posao, verujem da se Viško podsetio kako izgledaju vimbldonski dani, i stvarno sam ponosan, pogotovo zato što sam i sa različitih kontinenata dobijao poruke ljudi koji su ovaj vikend proveli uz nas i sa nama, čak su me između ostalog zvali i da govorim za jednu radijsku emisiju BBC.

Nedostajalo je njima da budu teniseri, nedostajalo je nama da budemo novinari, nedostajalo je i vama da budete navijači i gledaoci.

Neka nam se normalnost što pre vrati.