Ostaće zauvek upamćena kao prva sportistkinja koja je zemlji donela olimpijsku medalju posle teškog perioda sankcija. I ne samo jednu – te 1996. godine na Igrama u Atlanti osvojila je Aleksandra Sanja Ivošev zlato u disciplini vazdušna puška 50m trostav i bronzu u disciplini vazdušna puška.
Rođena Novosađanka nikada nije volela pažnju javnosti, naprotiv. Ne daje često intervjue, ali ne zato što nema šta da kaže, kao što ćete se uveriti u intervjuu pred vama.
Za Sport klub je 46-godišnja Ivošev govorila o tome koji je nemački pisac “pokrenuo“ njenu karijeru, o tome kako se branila od medija i javnosti, čemu ju je streljaštvo naučilo, o društvenim mrežama, zatim o tome zašto od sportista ne treba praviti idole…
Jedno od moje prvih sportskih sećanja, imao sam tada nepunih osam godina, jeste vi na postolju u Atlanti. Nisam tačno znao ni šta ni kako, znam samo da sam osećao veliki ponos. Prošlo je skoro 25 godina, koja osećanja sada u vama budi pomisao na te medalje? Takođe, čitajući vaše (retke) intervjue, stekao sam utisak kao da ne volite da govorite previše o tome – zašto je to tako?
Ne biste verovali koliko ne razmišljam o tome, sa ove vremenske distance cela moja sportska karijera izgleda kao lepa i zabavna, a pre svega završena priča, možda otuda ni nemam želje da joj se neprestano vraćam. Nisam od onih što vole da ponavljaju jedno te isto, kako sam proživela i doživela te dve najznačajnije medalje, kako sam se osećala na postolju… Srećno i zadovoljno, kako bi se drugačije čovek mogao osećati kada uradi nešto izuzetno dobro u pravom trenutku?
Po završetku takmičarske karijere život ide dalje, u fokus dolaze druga interesovanja, prošlo je više od 20 godina od tada, nemam želju da stalno premotavam život unazad. To je uglavnom I razlog zašto izbegavam intervjue, pored loših iskustava sa “novinarima” koji su izmišljali delove ili čak kompletne intervjue sa mnom. Šta im je bila motivacija za tako nešto ne znam, ali se dešavalo da me bude sramota kada pročitam šta sam “izjavila”.
Kakve su vaše izjave izmišljane i zašto, jeste li posle zvali te novinare?
Izmišljane su neke benigne stvari, poput toga da mi je Danijela Stil omiljeni pisac, Grejs Džons pevačica, da porodično svi gledamo Kasandru i slične budalaštine. Kada sam jednog od tih novinara pitala zašto je to uradio, rekao je da ne vidi ništa strašno u tome što je to napisao i “što mi to toliko smeta“. U drugoj situaciji sam zbog jedne ubačene rečenice imala ozbiljnijih problema i do tog novinara nisam ni uspela da dođem. Tada nisam znala da postoji nešto poput autorizacije teksta i nisam ni razmišljala na taj način, da bi nekome uopšte palo na pamet da izmišlja moje izjave.
“Cunts are still running the world“
Rekli ste da ste i po osvajanju tih medalja bili nepripremljeni za svu tu pažnju, šta vam je najviše smetalo u svemu tome?
U pažnji mi je smetalo upravo to – pažnja. OK, divno je to što sam osvojila olimpijske medalje, nikome nije draže nego meni, ali pusti me dalje da živim kao i do sada. Jako mi je medijska pažnja bila strana, užasno mi je smetala. Sreća, pa u to doba nije bilo interneta i društvenih mreža, to bi tek bio horor. Ni danas se to nije promenilo, ne oglašavam se preko Fejsa ili Instagrama – ne zato što nemam mišljenje, zanimljive i kreativne trenutke, decu, kućne ljubimce ili ne želim da komentarišem dešavanja u društvu, već nemam želju da to delim sa svima. Koga to zanima, taj je i fizički prisutan u mom životu, njemu nije potrebna objava na Fejsbuku.
Kako ste se branili od te pažnje i da li je u njoj bilo i nešto što vam je prijalo?
Branila sam se povlačenjem iz dešavanja koje mi ne prijaju, u jednom trenutku sam dobila dojavu da se sprema nešto u čemu nikako ne bih učestvovala, pa sam se sklonila u inostranstvo nekoliko nedelja dok ne prođe. Posle se govorilo da sam doživela nervni slom, pa zato nisam prisutna. Uostalom, slične stvari se i danas dešavaju, ništa se nažalost nije promenilo. Koliko god da pažnja javnosti može da prija, kod mene je više izazivala negativnih emocija, pa je se klonim.
Zaintrigiralo me je i to što ste rekli za društvene mreže. Smatrate li da one imaju više negativnih nego pozitivnih strana i za sport i za društvo u celini?
Ne mislim ništa loše o društvenim mrežama. Naprotiv, po mom mišljenju su zabavne i korisne, a jedna od mana jeste što stvaraju prilično jednostran pogled na društvena dešavanja – okružen si prijateljima koji slično razmišljaju, pa na osnovu komentara dobiješ iskrivljen/ulepšan pogled na svet. Istovremeno je to i utešno, učini ti se da ima nade za čovečanstvo, ha-ha. Sad kad odgovaram, sve mi se čini da bi muzička podloga za poslednja dva odgovora mogla da bude “Cunts are still running the world“ Džarvisa Kokera (u prevodu „pi..e i dalje upravljaju svetom“).
Karl Maj je „kriv“ za sve, Oti i Sotomajor…
Šta vas je tačno u knjigama Karla Maja (nemački pisac, 1842-1912) nateralo da počnete da se bavite streljaštvom?
Da, knjige Karla Maja stvarno su predstavljale bitan momenat u mom sportskom životu. Zvuči nepovezano, veoma sam se uživljavala u radnju i likove, emotivno sam prolazila kroz njegova dela. Bila sam četvrti razred kada sam pročitala prvu knjigu Karla Maja i lančano nastavila sa svim njegovim delima koja sam našla u školskoj biblioteci. Čitajući njegove knjige izrodila se moja najveća želja – da naučim da jašem konja. Nažalost, finansijski i vremenski roditelji nisu mogli da me podrže u tome. Druga želja je bila da gađam lukom i strelom, takođe neostvariva u tom periodu. Streljaštvo je tako zapravo bilo alternativa streličarstvu, u stilu “hajde barem to da probam“. Sa 13 godina sam ušla u streljanu i to je bilo to, može se slobodno reći da je Karl Maj “kriv“ za sve.
Govorili ste da su vaši rezultati često zavisili od motivacije. Koji su osnovni uzroci toga da ona fluktuira i kako jedan sportista da je ponovo probudi u sebi, kako ste vi to radili?
Teško mi je da definišem motivaciju. Lako je imati motiva kada dođeš na takmičenje, ona je onda sasvim prirodno prisutna, predstoji ti svojevrstan ispit kada treba da pružiš svoj maksimum i pokažeš sve što umeš. To su mi bile uvek motivacione misli pred gađanje “potrudi se da uradiš posao najbolje što možeš“. Kako god da se završi i koliko god da je rezultat dobar ili loš, bitan mi je bio osećaj na kraju da sam pružila najviše i najbolje u tom trenutku.
Motivacija za treninge mi je sa ove vremenske distance sve veća misterija, sada ne mogu ni da zamislim taj entuzijazam za treniranje. Više nego za medalje, za to sebi govorim “svaka čast!“ Tada sam sa nestrpljenjem čekala termin za trening, najbolji deo dana.
Na osnovu toga što sam rekla, ispada da je najveća motivacija voleti to što radiš i uživati u tome. Kako je taj osećaj nestajao, tako se i moja karijera bližila kraju. Nema veze što sam ulazila u najzrelije godine za bavljenje streljaštvom, kada se očekivalo da mogu da pružim više, moja volja za treningom je nestajala, a to se i rezultatski odražavalo. Došla sam do toga da me užasno mrzi da krenem, presvučem se i pripremim za gađanje – čak me ni takmičenja više nisu motivisala i prihvatila sam to kao prirodan sled događaja. Nikad nisam pokušavala sebe na silu da motivišem.
#ThrowbackThursday: Aleksandra Ivošev u Atlanti 1996. pic.twitter.com/7QI1s4D8Qf
— Team Serbia (@OKSrbije) November 23, 2017
Najveći broj ljudi nema priliku da iskusi Igre i olimpijsko selo – kako je ti sve izgledalo iz vaše perspektive, jeste li možda upoznali nekog sportistu kojeg ste posebno poštovali?
Olimpijske igre veoma su specifično takmičenje – ne zbog važnosti koje im se pridaje, već zbog fantastičnog osećaja kada se nađeš okružen ljudima raznoraznih izgleda i jezika. Shvatiš da si pronašao “svet u malom”. Menza postane najzanimljivije mesto u univerzumu, tuda svi defiluju, u prilici si da sediš za stolom i popričaš sa najraznolikijim skupom ljudi koje možeš da zamisliš. Tu ni ne konstatuješ da si npr. upravo popio kafu sa Merlin Oti ili sedeo u prevozu sa Havijerom Sotomajorom. Lep je osećaj biti deo sveta.
Na koji način je moguće probuditi veće interesovanje za streljaštvo – kada biste objašnjavali potpunom laiku, šta je to lepo u tom sportu što bi trebalo da ga privuče? Takođe, kako objašnjavate toliki broj uspešnih strelaca iz Srbije?
Streljaštvo nikada nije bilo popularan sport, verujem da nikada neće ni biti. Zbog svoje statičnosti nije privlačan za publiku i medije, samim tim ni za sponzore, iako su se godinama menjala pravila i uvođene su novine u sistem takmičenja u cilju povećanja atraktivnosti za gledaoce. Osim toga, i finansijski je zahtevno jer sve košta mnogo – i puška i oprema i svaki metak koji se ispali. Dok smo imali sistem u kojem se ulagalo više i u sport, klubovi su dobro funkcionisali u smislu da su mogli barem u početku da pokrivaju sve potrebe jednog takmičara, bilo je kvalitetnog oružje i municije koliko treba.
U tom pogledu jugoslovenski strelci nisu zaostajali za ostatkom sveta, a onda su došle devedesete, potrošile se zalihe, a mi smo opstajali u nekom vrhu svetskog streljaštva prilagođavajući se na nove uslove kako umemo. U jednom trenutku naše streljaštvo održavalo se zahvaljujući pojedinačnom entuzijazmu, ne zbog nekog sistemskog rada i ulaganja. Srećom, talentovane dece uvek je bilo, pa se ni iz čega stvaralo nešto.
„Budala među sportistima ima podjednako kao i u drugim oblastima“
Koje su osobine ličnosti ključne za uspeh u streljaštvu i kako se one razvijaju?
Najbolji deo i suština bavljenja streljaštvom jesu upoznavanje sebe i rad na sebi. To nije sport u kojem su presudne fizičke predispozicije, ima nas raznih konstitucija, nismo atlete u pravom smislu te reči i mnogi smo iz tog sporta izašli sa krivom kičmom ili lošim držanjem… Ali sve vreme radiš na sebi – nema saigrača na koje ćeš se osloniti, nema direktnog protivnika, boriš se sâm sa sobom. To čoveka nauči samokontroli, naučiš da ne možeš lagati samog sebe izmišljajući izgovore, učiš na greškama, nema prečica, sve moraš odraditi savršeno i ponoviti to hiljadu puta. Svi uspesi i neuspesi samo su tvoji.
Imate trojicu sinova (sa Vladimirom Radusinovićem, pevačem pank benda “Atheist Rap“), pokazuju li sklonosti ka sportu i da li biste voleli da se time bave?
Moji klinci nisu zainteresovani za ozbiljno bavljenje sportom, traže se u drugim aktivnostima. Zbog toga mi je drago jer je to znak da su na dobrom putu da nađu ono što im prirodno leži, da nisu opterećeni nasleđivanjem zanimanja. Nikada im nismo ništa nametali, samo smo nudili svoju podršku i ohrabrivali ih da probaju ono što ih zanima jer samo tako mogu da otkriju šta ih ispunjava. A da li će to biti sport, muzika, heklanje… Potpuno mi je nebitno. A valjda smo ih dovoljno dobro vaspitali da ne odu u popove i političare.
Pratite li druge sportove i ko su pravi uzori deci među našim sportistima?
Ne pratim sport već dugo. I inače sam pratila samo povremeno, kada me nešto zainteresuje. Nikad nisam bila na taj način sportski nastrojena, ne navijam ni za jedan klub, nemam “omiljenog” sportistu, sve mi je to odraz nezrelosti. Ovde ljudi vole da preteruju – kada si dobar u sportu, glumi, ovome-onome, odmah si gospodar/car svemira u svemu, u sve se razumeš i ceo si baš super i sjajan. A nisi, samo si čovek koji je uspešan u svom poslu, u svemu ostalom si poput svih ostalih. Budala među sportistima ima podjednako kao i u drugim oblastima. Zato mislim da ne treba deci stvarati idole i učiti ih stvaranju i uzdizanju kulta ličnosti, pa makar to bili u suštini i pozitivni primeri.
Da li se sećate koje je medalje osvojila Aleksandra Ivošev na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine? pic.twitter.com/8fF5R5liCv
— Team Serbia (@OKSrbije) December 19, 2015