Đokovićev odgovor

Getty Images/Clive Brunskill

Uprkos brojnim dokazima o brzom preboljevanju teških udaraca tokom karijere, sasvim je legitimno bilo pitanje kako će Novak Đoković reagovati na potpuno drugačije okolnosti eliminacije sa US opena i na sve ono što je potom usledilo u javnosti. Legitimno pitanje, ali odgovor isti kao i pre – titulom.

Da je bilo lako – nije. Iz više razloga. Pre svega, vidi se na Novakovim reakcijama da je i dalje pod pritiskom spolja – uprkos njegovom ogromnom iskustvu i sposobnosti da munjevito okrene novi list, ove godine jednostavno je bilo previše kontroverzi, ljudski je i normalno da to ostavi traga, pogotovo kada mu se traži dlaka u jajetu kao što je to trenutno slučaj. Dalje, i po sopstvenom priznanju, igra koju je prikazao daleko je od njegove najbolje i za pravi rezultat na Rolan Garosu moraće da ubaci u brzinu-dve više.

Sve navedeno je činjenica, a znate šta još činjenica? Đoković je šampion Rima po peti put. Ono što je za većinu tenisera uspeh koji obeležava karijeru Novak postiže kada je i igrački i mentalno daleko od nivoa na koji je navikao sebe i ostale. I to na najefektniji način ilustruje njegovu veličinu, a brojevi su samo tu da podupru – rekordna 36. Masters titula u rekordnom 52. finalu i, ono što lako može da prođe ispod radara, deseti osvojeni Masters na šljaci. Kada se malo dublje pogleda, Novak je u karijeri osvojio sva četiri velika turnira na šljaci i na svakom od njih pobedio je verovatno najdominantnijeg sportistu u „svojoj oblasti“ – Rafaela Nadala na šljaci.

Na putu do titule Novak je savladao Karuza, Krajinovića, Kepfera, Ruda i u finalu Švarcmana. Mnogo jednostavniji put nego što se pretpostavljalo, ali debata o žrebu svaki put je uzaludna i nema te titule koja se može osporiti slabijim protivnicima jer, naprosto, niko ne bira ko će mu biti protivnici. Da li Nadalova titula na US openu 2017. godine vredi manje od onih koje je uzeo 2010, 2013. ili 2019. godine? Naravno da ne.

Taj Švarcman je izbacio Nadala, Rud je pobedio Beretinija, Kepfer Monfisa – jeste se otvorilo, ali nije baš bilo ni jednostavno. Đoković tokom cele nedelje nije uspevao u kontinuitetu da gradi poene onako kako ume, da pet-šest udaraca spoji u šablon kojim će daviti protivnika i osvajati poene neumitno i agresivnom igrom, ali bez previše rizika. To je ideal koji Novak često postiže, ali nedelja za nama više je bila „preživljavanje“ jer je bilo malo konstanti u igri, tačnije nijedna osim želje za pobedom.

Servis je funkcionisao najbolje od svega, u polufinalu sa Rudom je recimo šest od 11 brejk lopti spasao asovima ili servis-vinerima, videli smo tada i kik-servis koji je ranije u karijeri Novak češće i sa uspehom koristio, ali utisak je da zbog promenjene tehnike to više nije moguće u tolikoj meri.

Protiv Krajinovića forhend nije slušao, u prvom setu finala pravio je mnogo grešaka na bekhendu, a ni u polufinalu nije bekhend paralelama koristio višak prostora na Rudovoj forhend strani (Norvežanin se često izmiče i igra forhend iz bekhend strane). Mučio se Đoković sa balansom i tajmingom na udarcima i nijednog trenutka to nije delovalo lepršavo kao što zna da deluje – tek ponekad bi se „očepio“, pa bi sevnula bekhend paralela ili forhend dijagonala iz trka.

Ritern je bio solidan, mada se nekada stiče utisak da Đokoviću više odgovaraju brzi servisi nego spori, i to nije daleko od istine jer Novak više voli da preusmerava protivnikovu snagu nego da generiše sopstvenu. Protiv Kepfera je nešto na tom tragu i doviknuo u smeru ljudi u svojoj loži.

Međutim, kao i toliko puta u njegovoj karijeri, Đoković je najjači bio tamo gde je najvažnije – u glavi. Kada je Rud imao dve vezane set lopte u prvom setu, prvu je spasao prodornom bekhend dijagonalom kakvu nije odigrao u celom prethodnom toku meča. Drugu je neutralisao drop šotom kojim je uhvatio Ruda na spavanju.

I upravo je taj Đokovićev drop šot najveći predmet sporenja i uzrok hvatanja za glavu njegovih navijača. Kako mu karijera odmiče, tako Novak sve veći akcenat stavlja na kraće trajanje poena. Kada se muči sa osnovne linije kao što je to neretko bio slučaj sada u Rimu i kada za rivale ima šljakaše koji izvanredno pokrivaju teren (Rud i Švarcman spadaju u tu kategoriju), Novak jednostavno mora da proba još nešto.

Drop šotu uglavnom više veruje od pokušaja da nekim naglim vinerom iz neutralne pozicije reši poen, a na šljaci je skraćena lopta posebno moćno oružje, pogotovo u uslovima kao što su bili u finalu kada lopta jedva odskoči ako je drop šot dobar. Istina, ima i momenata kada drop šot jeste potez iz očaja i nestrpljenja, ali ipak je češće to promišljeni deo taktike koji u krajnjem zbiru donosi više nego što oduzima.

No, vratimo se glavi – bilo je čupavih trenutaka tokom turnira, ali svaki put je Novak bio taj koji bi prvi pronašao put do čistine. To se već previše puta dogodilo u njegovoj karijeri da bi bilo slučajno, pa uzeo je 24 od poslednjih 25 taj brejkova koje je odigrao, što potpuno negira zakon velikih brojeva.

Titula u Rimu važna je sama po sebi i važna je zbog Novakovog samopouzdanja, ali u trenutnoj situaciji razumno je pretpostaviti da neće imati preveliki uticaj na dešavanja na Rolan Garosu. Toga je svestan i Đoković, koji će se malo odmoriti i onda nastaviti da trenira kako bi u Parizu bio onaj pravi.

Đoković je titulom obezbedio prvo mesto na ATP listi sve do 9. novembra, tačnije 293 sedmice, 17 manje od Federerovog rekorda, što znači da je u vidnom polju jedan od dva najveća Novakova cilja do kraja karijere.

Njujork je ad acta, Pariz je na vidiku.

Šta smo još videli u Rimu?

Pool/Getty Images

– Tri poraza u nizu od restarta sezone nisu bili prijatni Dušanu Lajoviću, pogotovo onaj u Njujorku gde je lako mogao da dođe i do osmine finala. Sada je ta serija prekinuta i to pobedama nad dvojicom respektabilnih protivnika – Alehandrom Davidovičem Fokinom, mladićem koji je u naletu u poslednje vreme, i Milošem Raonićem. Onda je naleteo na Nadala, ali neka Rim bude početak Ducijevog povratka u formu.

– Istina je da Denis Šapovalov ima veliku amplitudu u toku mečeva, istina je i da se ona smanjuje pod vođstvom Mihaila Južnog, a mladi Kanađanin pokazuje da je sve više u stanju da poveže dobre igre na nekoliko uzastopnih turnira. Posle četvrtfinala u Njujorku, i bolnog poraza od Karenja Buste u pet setova, došao je u Rim i bio na koji poen do finala. Zaslužio je plasman u Top 10 i, ne zaboravite, Šapovalov je 1999. godište i još će napredovati – uz radnu etiku koju poseduje i vrlo visok „plafon“, nemojte se začuditi kada novi uspesi dođu. I oni će biti dobro došli za svakog ko tenis voli, Denis poseduje izuzetno dopadljiv i atraktivan stil igre. Kad smo već tu, pogledajte ovaj snimak od pre deset godina:

– Rafael Nadal odigrao je dva odlična meča i, posle pauze od šest meseci, očekivao se jedan slabiji duel. To da, ali ne i poraz od Švarcmana. Odigrao je Dijego briljantno i pokazao da je raznovrstan igrač koji taktički može i da bude agresivan u kontinuitetu, ali u dobrom delu meča Nadal nije ličio na sebe – mnogo grešaka forhendom, slabije nameštanje na udarce i neodlučnost u bitnim poenima. Igralo se uveče i to je još jedna od stvari koje Rafi neće odgovarati ni na Rolan Garosu, ali o tom-potom.

– Dijego Švarcman visok je 170 cm i inspiracija je za sve kojima su rekli da će ih nizak rast sprečiti da uspeju u karijeri. Argentinac je brz, sportski inteligentan i fizički besprekorno spreman igrač koji je u stanju da loptu drži duboko u polju bez mnogo muke i konstantno. Finale u Rimu sigurno će mu podići samopouzdanje i niko neće želeti da ga vidi u svom delu žreba u Parizu.

– Ne računajući meč sa Gofanom na US openu, Filip Krajinović igra i ponaša se najzrelije u karijeri, a nagomilane pobede čine ga mirnijim i u duelima u kojima je favorit. Uz povoljan žreb, možda je Rolan Garos prilika za prvu osminu finala na Gren slem turnirima?