UKV S01 E08: The Process, Merseyside

Skener 24. okt 201714:52 > 04. maj 2022 14:11 0 komentara
Stu Forster, Getty Images

Scena se zbiva u kolima na nekadašnjem autoputu Bratstva i jedinstva, vraćamo se kući iz Zagreba, gde smo gledali koncert koji ću sa totalnom sigurnošću smestiti među tri najbolja kojima sam prisustvovao (a bilo ih je pristojan trocifreni broj; o Sigur Ros više na kraju, u muzičkom kutku).

Maddie Meyer/Getty Images

Njih troje udobno zavaljeno nazad, Dušan i ja napred pričamo o najvažnijim stvarima današnjice – koji su stvarni dometi Sitija ove sezone, zašto Karleto nije bio rešenje za Bajern, da li je Marselinova Valensija najzabavniji tim na planeti, jesu li Spursi XI vs XI egal sa najboljima na svetu, da li će Lajpcig spasti Bundesligu…

Uz to, logično s obzirom na doba godine, upoređujemo timove koje smo sastavili za NBA Fantasy, on se kao branilac titule u svojoj ligi potpuno oslonio na veterane, ja sa velikim optimizmom ulazim u petnaestu sezonu svog šampionata, iako sam na draftu birao poslednji. Najveći strah svakog igrača NBA Fantasy je prekomerno odmaranje igrača, prošla sezona se u tom pogledu pretvorila u cirkus.

Primetim kako sam pročitao najavu da će Žoel Embid već prvog vikenda na poštedu, složimo se da je to sa njegovom istorijom povreda i logično, a Dušan doda da je start Siksersa od 0-3 svakako doprineo dodatnom oprezu. Na to ja konstatujem da su Siksersi ove jeseni NBA Everton – stručnjaci su oba tima pred sezonu svrtali među kandidate za proboj ka proboj, a oba su na startu snažno udarila u zid.

Nisu tu jedine sličnosti – obe ekipe imaju dugu i uspešnu tradiciju, obe su u mom detinjtvu bile prvaci (Siksersi 1983, u prvoj NBA sezoni koju sam bar donekle ispratio, Everton 1985. i 1987. godine), i od tada manje-više ništa (Ajverson je dovukao tim do finala, a Everton jednom završio u top 4 i osvojio jedan FA kup). Obe su prepune supertalentovanih mladića okruženih grupicom iskusnih – dok su Siksersi prikupljali prve pikove sa prethodnih draftova, Karamele imaju pet U20 svetskih prvaka, plus još tri U21 zvezde i još 4 ozbiljna imena do 24 godine.

Konačno, oba tima su u sredini dugogodišnjeg plana zamišljenog da ih pomeri bliže cilju, koji im izmiče već daleko: realistično završnici plej ofa za Sikserse i mestu u Ligi šampiona za Everton; možda,samo možda i tituli.

U skladu sa tim planom, koji je dolazak Moširija i njegovog kapitala učinio ne samo mogućim, nego i neophodnim, potez povučen u ponedeljak bio je jedini moguć – Ronald Kuman je bio kočnica razvoja kluba u izuzetno bitnom trenutku – sada kada prvi put u modernoj istoriji imaju jasan plan hvatanja priključka sa odbeglom elitom.

Koreni problema

Stu Forster, Getty Images

Posle odličnih osamdesetih, Everton je jedan od nemalog broja klubova koji su počeli da klize niz lestvicu u najgorem mogućem trenutku, kada je osnivanje Premijer lige donelo sve uslove za učvršćivanje nove elite u engleskom fudbalu.

Muka plavog liverpulskog kluba u velikoj meri se poklopila sa nevoljamanjihovih crvenih sugrađana – dominantni tokom osamdesetih, oni su najviše finansijski propatili zbog suspenzije iz evrokupova (s tim što Everton za nju nije kriv), a kada su nastupila nova pravila kočio ih je veoma loš društveni i ekonomski položaj grada.

Dok su širom Engleske nicali novi stadioni, a do tada manje bitni klubovi lako nalazili finansijere za dotle nezamislive poduhvate (Blekburn, Njukasl, Lids, Čelsi i Man.Siti su iznenada dobili finansijske injekcije koje su im dale šansu da se bore za sâm vrh, dok su Fulam, Midlzbro, Vigan, Portsmut, Hal zahvaljujući novim vlasnicima iz nižih rangova stigli do finala i trofeja), dva liverpulska giganta uopšte se nisu snalazila.

Iako ovih dana u britanskoj štampi možete pročitati da Everton nije „klub koji lako otpušta“, podatak da im je Dejvid Mojs stigao kao osmi menadžer u nepunih deset sezona Premijer lige govori drugačije. Nije da su rezultati govorili da promene nisu potrebne: sa izuzetkom lepih petnaestak meseci sa Džoom Rojlom (FA kup i Čeriti šild 1995, šesto mesto sledeće sezone) tim u prvih deset sezona Premijer lige nijednom nije završio u prvih 12, niti stigao do polufinala nekog kupa. Šest puta klub je skupio ispod 45 bodova,

Ipak, pripreme za bolje dane počele su još u decembru 1999, kada je Bil Kenrajt preuzeo kontrolu nad Evertonom. Za razliku od mnogih drugih klupskih čelnika na ostrvu, Kenrajt je od najranijih dana pokazao visoku svest o tome koga vodi i šta je realnost. Pred klubom su bili izazovi na terenu i van njega i bilo je potrebno pronaći adekvatnog menadžera, sposobnog da se snađe u datim okolnostima, kado i odgovarajuću lokaciju za novi stadion, koji bi malo popravio te okolnosti.

Ono drugo biće čak i za jednog od najcenjenijih britanskih pozorišnih i flimskih producenata nerešiv problem. Sa ovim prvim, međutim, klubu sa Gudisona se baš posrećilo, kada su pod pritiskom u završnici sezone 2001/02 umesto Voltera Smita doveli Dejvida Mojsa iz Prestona.

U tom trenutku još 38-godišnjak, bez spektakularne igračke karijere i sa samo četiri godine na klupi nižerazrednog kluba (kojeg je za to vreme od borbe za opstanak u trećem rangu doveo do finala plej ofa za Premijer ligu), Škot je bio neočekivan izbor. Ipak, da je potpuno pogodio Kenrajt je mogao da bude siguran već na predstavljanju, kada je Dejvid definisao celu svoju buduću karijeru na Gudisonu rečenicom da „dolazi u narodni klub“. U toj rečenici sažet je ceo pristup u 11 godina i dva meseca koji slede: snalaženje sa minimalnim budžetom, kratka rotacija, radna etika, realistični ciljevi.

Mojsova era

Mojs je došao 14. marta 2002, u prvom meču Dejvid Ansvort (koji će privremeno voditi tim posle Kumana) dao je gol posle pola minuta, a Karamele su dobile Fulam 2:1. Nedelju kasnije gostovali su u Darbiju, za koji su igrali Fabricio Ravaneli, Georgi Kinkladze i Branko Strupar. Na prethodnih 13 utakmica nisu slavili van kuće, ali ovog puta su pobedili 4:3, a pobednički gol dao je Dankan Ferguson.

Do kraja sezone Škot je doveo ekipu do mirnog petnaestog mesta, a onda je krenuo pravi evertonovski rolerkouster – u 2002/03 za dlaku ispuštena Evropa uz nagradu menadžera sezone za Mojsa, očajnička borba za opstanak, koji je izboren u poslednjem kolu 2003/04, a zatim četvrto mesto u šampionatu 2004/05, nova nagrada za menadžera godine i ispuštena prilika za mesto u LŠ zbog poraza od Viljareala, koji će ići do polufinala.

Od samih rezultata ovde su bitniji procesi koji su se zbivali daleko ispod površine. Prvi nivo je stabilizacija kluba – konkurenti su se enormno bogatili, a pokušaj preseljenja na King’s Dok je propao, pa su sredstva nalažena prodajom svojih zvezda, kao kada je Vejn Runi pre 19. rođendana otišao uz M62 do Mančestera. Sredstva na raspolaganju menadžeru bila su mala (ukupni bilans Mojsovih 11 godina je oko 30 miliona funti), ali su krize izbegnute i mogla je da se planira budućnost.

Na drugom nivou ostvarena je stabilizacija na terenu. Mojs nije bio majstor na tržištu, ali sposobnost da igra sa minimalnom rotacijom učinila je da svaki pogodak izgleda još bolje. Njegovo prvo pojačanje Džozef Jobo potrajalo je do kraja decenije. Škot je insistirao na prilično rigidnoj 4-4-1-1 formaciji, a u leto 2004. pronašao je savršenog igrača za to ključno mesto iza napadača. Australijanac Tim Kejhil tog maja je sa Milvolom stigao do finala FA kupa, a u narednoj deceniji biće sinonim za pouzdanost.

Usledili su Arteta u najuaru 2005, Fil Nevil pola godine kasnije, pa Džolion Leskot i Tim Hauard 2006. Pet ključnih transfera za ukupnu sumu ispod 10 miliona funti, jer su dva igrača dovedena iz nižeg ranga, a trojice su prethodni klubovi želeli da se reše. Oni će pomoći da se rezultati stabilizuju – od 2005. do Mojsovog odlaska u maju 2013. Everton je svaku sezonu završio između petog i osmog mesta.

Ta stabilnost, uz redovne nastupe u Evropi, omogućila je da ekipa već u leto 2007. na Jakubua, Bejnsa, Jagjelku i Pinara potroši 24 miliona funti. U leto 2009. sveže obogaćeni Mančester Siti isto toliko je platio Džoliona Leskota. Manji deo tog popriličnog novca za to doba uložen je dobro u Distana, a veći loše – u Hejtingu i Biljaletdinova. Ako razmišljate o tome kako je uložena zarada od Lukakua, ne morate da tražite paralele u Suaresu ili Bejlu, primera ima i u samom Evertonu.

Posle tog neuspeha Mojs je bio još uzdržaniji sa ulaganjima, a na ruku mu je išlo i to što ekipi nije bilo potrebno previše promena. Kako god da je prolazio na tržištu, rezultati su bili stabilni. Upravo to, stabilni: plasman od petog do osmog mesta, bez mnogo uspeha u kupovima – jedno finale i dva polufinala za 11 godina.

Iskorak i problemi

Julian Finney, Getty Images

Za to vreme trofeje su osvojili Portsmut, Birmingem, Vigan. Pomenuti Milvol i Kardif su iz druge lige stigli jednako daleko kao i stabilna top 8 ekipa. I stabilnost posle nekog vremena dosadi. Navijači su poželeli više, pa je malo ko požalio kada je Mojs odveden na Old Traford, a posebno kada je tamo neslavno prošao.

Za malo više potreban je rizik, a malo menadžera tako rado grabi rizik kao Roberto Martines. Španac se dokazao u Svonsiju i Viganu, kome je doneo FA kup posle slavne pobede nad Sitijem, ali i ispadanje iz lige. Martines je osvežio ekipu i popravio rezultate. Statistički gledano Everton je šutirao znatno manje, ali dosta preciznije, za gol im više nije trebalo 11.5, nego samo 9 udaraca. Čak su 15 puta potpuno sačuvali mrežu, u odnosu na 11 godinu ranije. Pretvorili su šest remija u pet pobeda i poraz, i tako osvojili devet bodova više, dovoljno za peto mesto.

Ali rizik vas košta pre ili kasnije, a Martinesa je koštao već u drugoj sezoni. Tim Hauard je izgubio kontrolu nad odbranom, ostario je i Jagjelka, Bejns je počeo da se povređuje, a stil igre nije bio pogodan za korišćenje Stounsovih najvećih vrednosti. Sa 13 datih golova manje i 11 primljenih više tim je skliznuo na 11. mesto. Martines je pogubio konce, pa sledeće godine ni mnogo bolja igra u napadu nije pomogla. Tim koji dvanaest godina nije primio preko 50 golova sada je vadio loptu iz mreže 55 puta, a Martinesov položaj bio je neodrživ, pa je kolo pred kraj napustio poziciju, kao dvanaesti na tabeli.

Tajming je bio savršen, jer je početkom te 2016. Većinu akcija otkupio Farhad Moširi, dugogodišnji manjinski vlasnik Arsenala. Moširi, koji je rođen u Iranu, odmah je krenuo ambiciozno, prepoznajući pitanje stadiona kao ključno. Posle neuspeha inicijativa za preseljenje u daleko predgrađe Kirkbi ili obližnji Volton Hol Park, kao prva opcija izdvojio se Bramli Mur Dok.

Dugo mesto sa kojeg su preko Atlantika kretali najveći brodovi iz Britanije, dok je odavno van svoje primarne upotrebe. Zbog položaja uz samu reku Mersi na dve kilometra severno od centra grada predstavlja idealnu lokaciju sa mnogo stanovišta, ali je uz stadion potrebno izgraditi i svu neophodnu infrastrukturu, jer se radi o kraju grada koji se lagano gasi još od pre rata.

Za novog menadžera u leto 2016. postavljen je Ronald Kuman, čovek veoma prošarane biografije. Šampion Holandije triput (Ajaks i PSV), njegovi kratkotrajni boravci na klupi Valensije i AZ Alkmara (gde je nasledio Van Galov šampionski tim) takođe su privukli pažnju. U Sautemptonu problema nije bilo. Odlično organizovani klub bio je dobra podloga za njegov rad, a sedmo i šesto mesto uz tri nagrade za menadžera meseca pokazatelj su da je rad bio uspešan.

Procenjuje se da je Kumanov dolazak u Everton bio lično Moširijeva želja. Karamele su veći klub od Sautemptona, a za ambicioznog trenera to je bitan kriterijum. Upravo u toj ambiciji i jeste najveći Kumanov problem na Gudisonu.

Kumanova krivica

Laurence Griffiths/Getty Images

Jer, Ronald nije došao na Mersisajd da bi proveo tamo ostatak karijere, već da bi nastavio put ka svom snu, klupi Barselone. Kada je u novembru 2007. seo na klupu Valensije usred sezone, uradio je to kao odskočnu dasku ka klubu kojem je doneo prvu titulu evropskog prvaka. Tri prve sezone na Ostrvu nagoveštavale su da je san i dalje moguć, deset godina kasnije, ali posle novog debakla ta priča je verovatno zauvek završena.

Lajtmotiv cele ove priče može da bude identitet. Obuzet svojom fantazijom Kuman je uspeo da za 16 meseci na Gudisonu ne nauči ništa o identitetu tima. Nikad nije govorio „mi“, nije umeo da podstakne igrače da daju još deset posto, što je Mojsu redovno uspevalo, a Martinesu takođe nije. U dobrim danima sve je bilo dobro, čim se pojavio problem, Kuman nije imao ni rešenje,ni reč utehe i razumevanja.

Identitet je nedostajao i na terenu, više nego išta. Everton ni u prošloj, na papiru uspešnoj sezoni, nije izgledao kao da ima ikakav sistem. Cela priča svodila se na guranje lopte u noge Lukakua ili Barklija, koji će onda rešiti situaciju, ili neće. Nije retko da ekipa koja ima fizički dominantnog napadača kompletnu igru svede na to, mi u ovim krajevima to odlično znamo, ali na Gudisonu za tim nije bilo potrebe.

Ove sezone, bez dominantnog napadača, Kuman je lutao iz utakmice u utakmicu. Da vas neko pita koju formaciju koristi Holanđanin, šta biste rekli? Ili koji igrač mu igra na kojoj poziciji? Kakve instrukcije je dobio? Toliko promena tokom meča, preklapanja fudbalera na istom prostoru, odsustva rutine verovano nigde nećete videti.

Tokom meča fudbaleri u plavom najčešćeizgledaju kao da im niko nije objasnio šta treba da rade. Zbog toga je pod znakom pitanja i ono što urade dobro. Pogledajte prvi gol protiv Arsenala: Idrisa Gej je uklizao i oteo loptu na 20m od protivničkog gola. Četiri momka u plavom su mogla da krenu na nju, ali je samo jedan to zaista i uradio, ostalima je pogled govorio „tvoja“, ono što u sportu ne sme da se događa. Srećom, utom slučaju Arsenalova odbrana dala mu je vremena da se namesti i pogodi.

Taktički osvrt

Jan Kruger/Getty Images

Kada bez povrede menjate igrače tokom prvog poluvremena ili na pauzi, jasno je da ste nešto ozbiljno pogrešili u pripremi utakmice, bilo da je u pitanju selekcija, formacija, plan igre. Kada je Murinjo u Hadersfildu do starta drugog poluvremena iskoristio sve izmene, direktno je priznao svoj deo krivice za katastrofalno poluvreme. Kuman je najkasnije do starta drugog perioda menjao igrače u više od polovine utakmica ove sezone (9 od 17).

Vrlo je teško objektivno analizirati ova dva i po meseca Evertona, jer ono što smo gledali je gotovo nemoguće klasifikovati. Čak i u fudbalski prilično primitivnim takmičenjima, kakva su uglavnom ova na Balkanu, relativno brzo dođete do ideje kakav fudbal neko igra. Sa Kumanovim Karamelama nije bilo tako.

Osnovni problem predstavlja nedovršeni prelazni rok, iako se tim značajno unapredio u skoro svim zonama na terenu. Krenimo od golmana: Pikford je verovatno bolja opcija na golu od bilo kojeg prethodnika u ovom veku, s tim što ima jedan nedostatak – visok je 185cm (7 manje od De Hee, 11 od Čeha, 14 od Kurtoe…). U nekoliko navrata ove sezone on je već primao golove koje bi mogao da zaustavi da ima još desetak centimetara. Taj problem se može pokriti inteligentnom igrom u odbrani, a za takvo nešto treba da pogledaju samo 62km ka severoistoku, na Turf Muru, gde timska defanzivna strategija olakšava posao jednako visokom Tomu Hitonu.

Kad smo kod Burnlija, odatle je stigao Majkl Kin, koji je izvesno unapređenje u odnosu na prošlogodišnju odbranu. Ideja da Kuko Martina pokrije Koulmenov nedostatak ne zvuči spektakularno, ali je Džondžo Keni, bitni član U20 prvaka sveta i najbolji igrač Evertonovih rezervi prošle sezone, očigledno već spreman.

Ako znamo da je Bejns spreman i da je zimus doveden i Morgan Šnajderlin da pojača zid ispred odbrane, neshvatljivo zvuči podatak da tim koji je prošle sezone primao 1.18 golova po utakmici, sad prima ravno dva (a i to je srećna okolnost, jer su išli na još neuigrani Siti, koji je sa desetoricom igrao više od pola meča).

Na suprotnoj strani terena problem je mnogo jasniji – klub na rosteru nema pravog teškog napadača, sa kakvim je navikao da igra decenijama unazad, čak i kad su drugi eksperimentisali sa lažnim devetkama. Najbliži tome je Umar Nijase, kojeg je Kuman bukvalno šikanirao (nije dobio klupsko odelo, ni kasetu u trening centru), koji je za ovo malo vremena dao 4 gola. Kalvert Luin i Sandro Ramires su drugi ili bočni napadači i nema mnogo koristi od njih kad su sami gore, dok je Runi vrlo retko igrao tako i dok je bio u najboljim godinama.

Iza toga, međutim, Kuman nije znao šta će sa opcijama, jer su od početka 2017. u AM liniju stigli Sigurdson, Klasen, Lukman, Vlašić, realno i Runi, a tu su ih sačekali Miraljas, Bolasi, Lenon, Barkli i Dejvis (od kojih dvojica još nisu igrala ove sezone).

Šta sada?

Jan Kruger/Getty Images

Kada mediji i stručnjaci kritikuju Evertonov prelazni rok, često komentari paralelno idu u dva smera – propuštena šansa da se dovede napadač (Žiru je i u stvarnosti, a i u teoriji bio savršena opcija, ali je odbio) i pretrpana pozicija desetke. Oko onog prvog spora nema, niti može da bude, pravi centarfor je Evertonu potreban i zbog navike, i zbog načina na koji igraju njihova glavna letošnja pojačanja Runi i Sigurdson, a u krajnjoj liniji makar kao plan B (što je Žiru ove sezone uglavnom u Arsenalu, a Bačuaji u Čelsiju).

Da li je i ono drugo tačno? Pogledajmo dva podatka koja nam govore da nije. Prvo kalendar: ove sezone Everton igra Ligu Evrope, a pred sezonu su i klub i menadžer nagovestili ambicije u njoj. Fudbal četvrtkom uveče iziskuje rotaciju, pogotovo sa veteranima i zvezdama svojih nacionalnih timova, kakve ima Everton. Iako kroz istoriju nisu imali duboksastav, sada su im neophodni resursi za dva fronta.

Drugi deo odgovora vezan je za korišćenje više sličnih igrača odjednom. Gledate Siti, pretpostavljam. Guardioli je trebalo neko vreme da uhoda koncept, šetao je svog najboljeg igrača po pozicijama (sećate se kad je KDB igrao 20 metara bliže svom golu), ali sada je došao u takvo stanje, da je potpuno nebitno da li su na terenu u isto vreme dve desetke, jedno krilo, dva napadača, tri zadnja vezna, tri beka… Činjenica je da Evertonove ofanzivne opcije nisu jednako kvalitetne kao Sitijeve, ali tu ima dovoljno fudbalskog znanja i spretnosti za sasvim pristojne rezultate.

Igrački kadar nikako nije problem Evertona,iako će morati da pojure napadača, verovatno već u januaru. Njima je nedostajao neko ko će osmisliti koncept, kreirati identitet, podeliti zadatke. To je posao menadžera i propust je samo njegov. Kada postane nedvosmisleno jasno da je problem u menadžeru, važno je brzo delovati, kao što je ove sezone već uradio Bajern ili Kristal Palas.

Da bih bio jasan, uporediću dva mendažera koja se nisu dugo zadržala na Old Trafordu. Dejvid Mojs je trebalo da dobije otkaz još pre Nove godine, jer je bio jasno da mu tim ne veruje, a produžetak agonije je imao duge posledice. Otkaz Van Galu je nešto što sam dugo priželjkivao i podržavao, jer se nisam slagao sa stilom igre, niti verovao da ume da izvuče maksimum iz ekipe. Međutim, Holanđanin je držao stvari pod kontrolom (napokon, osvojio je kup u poslednjem meču) i njegov odlazak bio je klasičan primer sobodnog uverenja uprave.

Za Everton je u ovom trenutku najvažnije sačuvati hladnu glavu. Iako se sada mediji utrkuju u ocrnjivanju istog onog prelaznog roka koji su prethodno opisali kao najbolji u ligi (drugi kandidat Vest Brom takođe je u ozbiljnom problemu, o Vest Hemu da i ne pričam), posao urađen u njemu je većim delom vrlo dobar (veoma sam skeptičan oko Martine, a ni o Klasenu nemam predobro mišljenje).

Kada je krenuo u preuzimanje Evertona prošle godine, Moširi sasvim sigurno nije računao da će u 2018. napasti titulu. Zapravo, pominjući Brendana Rodžersa već sam objasnio da je prerano dostizanje cilja, dok svi faktori ne mogu da budu na svom mestu, često i opasnije nego kašnjenje u razumnoj meri.

Vrlo je važno imati svest o svim mladim igračima koje sam pominjao, jer to mlado jezgro ovog tima može da ostane zajedno desetak godina, ukoliko za to postoje uslovi. Everton je na to posebno osetljiv, jer je u eri Premijer lige lansirao desetak „supertalenata“ budućnosti, od kojih se samo Runi zaista u to i pretvorio, dok ih je polovina vrlo brzo završila u nižerazrednom fudbalu.

Potrebno je da se nastavi popunjavanje ekipe na važnim mestima (Bejns je već na granici), ali pre svega teba dovesti čoveka sa vizijom, koji će voditi izgradnju, ostati tu dovoljan broj godina da dovrši projekat, i biti svestan posla kojeg se prihvatio. Baš kako su Spursi pogodili sa Poćetinom, koji svakom svom ili igraču kojeg hoće da dovede može da u prvom licu kaže: budi ovde, jer je mnogo veći uspeh uzeti trofeje sa Spursima, lako jeSitiju, Junajtedu, Realu i Barsi.

Napisao sam šta verujem da uprava Karamela treba da radi. Ne mogu da kažem da sam ubeđen da će to i uraditi.

Istorijska perspektiva: Istinski velikan

Richard Heathcote, Getty Images

Situacija u kojoj je Everton je veoma specifična. Sa svakog stanovišta radi se o jednom od najvećih engleskih klubova, a njihovih devet titula smešta ih na peto mesto u istoriji. U 64. uzastopnoj sezoni u prvoj ligi, Karamele gledaju u leđa samo Arsenalu. Sa samo četiri propuštene sezone u elitnom rangu od kada je 1888. izmišljen koncept lige, niko na planeti nije uspešniji od kluba koji se 1892. sa Enfilda preselio pola kilometra niz Volton Lejn na Gudison Park.

Everton je osnovao metodistički pastor Ben Svift Čejmbers 1878. godine, pod imenom St. Domingo (to ime na klub je preneto okolnim putem od kolonije Santo Domingo, koja je pokrivala celo današnje ostrvo Hispaniola; veći broj građevina i ulica u tom delu Liverpula i dalje nosi ime St. Domingo), a ime kvarta klub će dobiti sledeće godine.

Kada je 1888. osnovana Fudbalska liga, Everton je bio jedan od njenih 12 učesnika (od njih ove godine u Premijer ligi igra samo još Vest Brom), i te sezone (u prvim godinama svaki klub morao je da ima različitu opremu) nastupao je u plavo-belim dresovima (slični današnjim Blekburnovim) i teget donjem delu opreme.

Everton je isprva igrao u plavo-belim štraftastim dresovima (slično ovosezonskom Real Sosijedadu), a od 1881. u crnim dresovima sa crvenom dijagonalnom linijom. Ta boja dresa doneće im i prvi nadimak – Crna straža (Black Watch). U narednim sezonama sa belom su se kombinovale razne nijanse plave i crvene ili roze, sve dok 1901. nisu usvojili današnji standard – kraljevsko plave majice i bele šortseve (pogledajte njihove rezervne dresove kroz vreme).

Odlazak sa Enfilda (na kojem su igrali osam godina), prouzrokovan finansijskim sporom sa vlasnikom objekta, imao je dve velike posledice: osnivanje fudbalskog kluba Liverpul i izgradnju Gudison Parka, prvog stadiona izgrađenog za fudbal na tlu Engleske (Škoti su bili znatno ispred). Everton će tokom istorije po mnogo čemu biti prvi u Engleskoj, pronađite detalje na sajtu kluba.

Prvu titulu osvojili su već 1890/91, u trećoj sezoni ligaškog fudbala, kao prvi tim koji je sa trona skinuo neprikosnoveni Preston Nort End. Napadačka trojka Giri-Čedvik-Milvord ostavila je Nort End za dva boda. Everton je u prvih deset sezona lige bio najgledaniji tim u Engleskoj.

Do Velikog rata osvojili su po jednu titulu i FA kup, a 1925. u klub je iz Tranmera (sa druge strane reke Mersi) došao tinejdžer pod imenom Vilijam Ralf Din. Diksi Din je najbolji napadač u istoriji engleskog fudbala i to se verovatno neće promeniti u decenijama koje dolaze.

U leto 1927. klub će krenuti na vožnju rolerkousterom, koja će postati njegov standard tokom istorije. Din je u šampionatu 1927/28 postigao nešto čemu nisu prišli ni Mesi i Ronaldo – 60 golova u jednoj ligaškoj sezoni. Samo dve godine kasnije Everton je ispao iz lige, ali je onda u uzastopnim sezonama osvojio prvo mesto u Drugoj diviziji, pa titulu i konačno FA kup. Sve to vreme Din je proveo u timu za koji je dao 395 golova na 447 mečeva. Diksi svakako zaslužuje posebnu priču.

Do rata Everton će uzeti još jednu titulu, kada će im ključni igrač biti Džo Merser. Merser će posle rata preći u Arsenal, ali će i dalje živeti na Mersisajdu i putovati 500km napred-nazad na utakmice i treninge. Jedinstveni fenomen je to što je prvak Engleske oba puta kada su svetski ratovi prekidali takmičenje bio upravo Everton, tako da su tehnički i oni kao Mančester Junajted držali titulu 20 godina (devet titula, 4 godine pauze zbog Prvog i sedam zbog Drugog svetskog rata).

U prve dve decenije poslerata Everton je prošao kroz najveće probleme ikad, kada je 1951-54 proveo tri vezane sezone u Drugoj diviziji, prvu posleratnu titulu osvojili su 1963, a kup tri godine kasnije.
U samoj završnici stare ere engleske Fudbalske lige (pre nego što će Šenklijevi naslednici napraviti liverpulsku, a ser Aleks mančestersku dinastiju) odnos trofeja bio je: Liverpul 7, Mančester Junajted 7, Arsenal 7, Everton 7, Vila 6, Sanderlend 6. U tu poziciju stavila ih je sjajna generacija ’70, predvođena Džoom Rojlom (23 gola u sezoni), Svetim trojstvom veznih igrača Bol-Kendal-Harvi i reprezentativnim bekovima Kitom Njutnom i Tomijem Rajtom.

Tim Harija Katerika, peti i treći u prethodne dve sezone, dominaciju je pokazao sa čak devet bodova prednosti u odnosu na prvog pratioca Lids (dva boda za pobedu). Pre njih 14 godina niko nije bio tako ubedljiv (Bazbijeve bebe su prvu titulu 1956. osvojile sa nestvarnih 11 bodova razlike – bilo bi 16 po sadašnjem računanju), a posle njih niko dok u leto 1981. nije uveden propis da pobeda donosi tri boda.

Njihov pad bio je brz – sledećeg proleća u istoj nedelji Liverpul ih je izbacio iz FA kupa, a Panatinaikos iz Kupa šampiona, i sprečio ih da se u polufinalu nađu sa Zvezdom. U tri sezone posle titule završili su na 14, 15. i 17. mestu, svaki put sa negativnom gol-razlikom i bar 20 bodova iza šampiona.

Prodaja reprezentativca i prve zvezde Alana Bola Arsenalu za tada rekordnu sumu (220 hiljada funti) ostavila je trajne posledice (i po klub i po samog igrača, koji je posle pričao da je plakao u vozu do Londona), jer zamena za njega nije dovedena. Svaka sličnost sa letom 2017. je slučajna.

Na nove slavne dane čekali su do 1984, kada su od 16. mesta na polusezoni stigli do finala oba kupa (izgubili Liga kup, osvojili FA kup) i izrasli u najzabavniji tim decenije na Ostrvu. Sa starom zvezdom Hauardom Kendalom na klupi oni će u sezoni 1984/85 osvojiti Čeriti šild, Kup pobednika kupova, izgubiće finale FA kupa, ali će u ligi postaviti standarde – 13 bodova više od Liverpula, 10 golova više od Spursa

Sa Nevilom Sautholom na golu (tada je još izgledao kao sportista), kapitenom Kevinom Retklifom, četvorkom engleskih reprezentativaca Stiven-Stivens-Rid-Brejsvel, Ircem Kevinom Šidijem na krilu, i iznad svih ubojitim napadačkim tandemom Šarp-Grej, oni su bukvalno mleli sve pred sobom, a od trećeg do 38. kola (četiri runde pred kraj formalno su osvojili titulu) izgubili su samo tri meča.

Sledeće godine glave im je došao gradski rival, koji je u poslednjih 12 kola ispustio samo dva boda i baš za toliko vratio titulu, a zatim ih pobedio u finalu kupa. Tokom te godine za Everton je igrao Gari Lineker, najbolji engleski napadač druge polovine XX veka, koji će brzo nastaviti za Barselonu, ali će Karamele navoditi kao najbolji tim za koji je igrao.

Već sledeće sezone Kendal će ponovo osvojiti titulusa gotovo istim timom kao dve godine ranije. Uprkos velikom broju povreda, oni su trofej uzeli sa devet bodova više od Liverpula, najviše datih golova i pobeda, a najmanje primljenih golova i poraza u celoj ligi. Iako su gradski rivali odavno odmakli i već stigli do 16, svi Arsenal sa 8, Junajted i Vila sa po 7 titula samo su predvodili ostatak lige koji gleda u leđa Karamelama.

Od tada klub je osvojio samo još jedan trofej, FA kup 1995. protiv Mančester Junajteda, kada je pehar doneo pogodak Pola Rajdauta. Tri decenije čekanja je mnogo, ali opet manje nego Vilinih 35 ili čak 56 godina čekanja za Spurse. I sâm Liverpul, u to doba brutalan, već 27 godina ne zna za titulu. Arsenalovi navijači su navikli na duge pauze, ali im ovih 13 godina već deluje previše.

Muzički kutak

Do sada ste na ovom mestu sretali samo pop, a sada za vas imam nešto hermetičnije, islandski bend Sigur Rós, kojeg je u petak, 20. oktobra, pun Dom sportova ispratio desetominutnim ovacijama. Ovo je delić snimka sa koncerta:

Pevač i gitarista Jonsi Birgison ima neverovatne glasovne mogućnosti, a električnu gitaru svira gudalom, čime dobija vrlo interesantne efekte.

Pesma Glósóli (u slobodnom prevodu „sjajno sunce“), sa četvrtog albuma Takk, izašla je kao singl 2005. I te godine dobila nagradu MVPA za najbolji alternativni video. U tu čast, evo i te verzije:

Sigur Rós sviraju već više od dve decenije, a ovog juna proslavili su 20 godina od izlaska prvog albuma „Von“.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!