UKV S01 VE02: Ko je selektor zemlje iza ogledala?

Skener 31. okt 20176:49 > 04. maj 2022 14:11 0 komentara
FSS

Život u Srbiji nikako nije jednoličan i dosadan, ali jedna stvar je zagarantovana – nova blamaža uvek čeka iza ugla.

Michael Steele, Getty Images

Nije lako bilo u ponedeljak popodne objasniti drugarima iz inostranstva šta se zapravo dogodilo i kako je moguće da selektor koji posle osam godina odvede reprezentaciju jedne omanje zemlje na veliko takmičenje odmah posle toga dobije otkaz. Svetski mediji su uživali u bizarnosti koja podstiče publiku na reakciju, a kod nas koji živimo ovu priču već decenijama osećaj je bio – deja vu.

Da će se priča završiti ovako bilo je jasno još pre mesec dana, kada je dobar deo srpskih medija horski krenuo da narodu objašnjava da je smena selektora potrebna, jer „ekipa ne igra lepo“, „nisu pozvani svi najbolji igrači“, „sa ovakvom igrom nemamo šanse u Rusiji“… Kao legitimni sagovornici pojavljivali su se agenti igrača, jedan „autorski“ tekst smenjivao je drugi.

Paralelno se igralo na tri karte – emotivni element, jer pate zlatna deca sa Novog Zelanda, estetski element, jer je fudbal pravi samo ako se igra „na gol više“, i ego, jer svi znaju da u Srbiji živi više od sedam miliona selektora.

Vrlo brzo dostignuta je kritična masa, dve-tri ankete su pokazale da bi više ljudi volelo da Slavoljub Muslin ode sa svoje funkcije nego da na njoj ostane, i akcija je mogla da krene.

U serijalu Black Mirror postoji epizoda o britanskom premijeru i svinji, u kojoj je vrlo jednostavno opisano kako se sprovodi takva manipulacija javnošću. U toj epizodi samo jedan snimak, u kojem se on čak i ne pojavljuje, učinio je da podrška javnosti premijeru za nekoliko minuta sa 75 posto padne na ispod 15 i dovede ga u situaciju da mora da izvede nezamislivo, ukoliko želi da sačuva sopstvenu i bezbednost svoje porodice.

Srdjan Stevanovic Getty Images Sport

I tako, tri nedelje posle najvećeg uspeha srpskog fudbala bar od 2009. godine (a s obzirom na realan odnos snaga verovatno i od šezdesetih), čovek koji je svoju veštinu, taktičku, psihološku i diplomatsku, uložio u rusku vizu (i osmocifrenu dolarsku sumu, koja je legla na račun Saveza), ostao je bez mogućnosti da vodi tim na Mondijalu. Sporazumno, kažu.

Još o 1974. svaki put kada nacionalna selekcija ove zemlje ode na neki turnir, prati je neki unutrašnji haos, koji dobru atmosferu iz uspešnih kvalifikacija stavi u fioku, a ekipu na turnir isprate problemi. Nekada su to bili okršaji saveza i igrača oko opreme, u drugim situacijama su se na završnom turniru odjednom pojavljivali igrači kojima tu realno nije bilo mesto, dok su neki bitni otpadali, u trećim su se savez i selektor sukobljavali oko ugovora.

Smenu selektora još nismo probali, pa je rukovodstvo FSS pokazalo inovativnost. Šta je prava pozadina verovatno nikad nećemo zvanično saznati, ali zato možemo da prođemo kroz spisak tema koje su u javnosti pominjane kao uzroci razlaza.

Novozelanđani

Kada je Ivica Osim spremao tim za SP 1990, postalo je jasno da manje-više uopšte ne računa na spektakularne generacije koje ima na raspolaganju, ni onu koja je tri godine ranije osvojila U20 SP (i koja ćebiti kičma bronzane Hrvatske iz 1998. godine), ni onu koja će samo deset meseci kasnije baš na stadionu na kojem je Italija izborila treće mesto protiv Engleske podići najvredniji klupski pehar na svetu. Osim je više verovao onima koje bolje poznaje, a kada je lucidnost Dragana Stojkovića odvela poslednju jugoslovensku reprezentaciju u četvrtfinale, nije bilo puno prostora za žalbe. Bio je to najbolji rezultat Plavih najmanje od 1976, a realno i od šezdesetih.

Shaun Botterill Getty Images Sport

Skoro tri decenije kasnije neke od okolnosti su delovale slično (U20 svetska titula tri godine pred SP), ali je nivo kvaliteta obe ekipe (i ove Muslinove i one Paunove sa Novog Zelanda) neuporedivo niži u odnosu na Čileance i Švabin tim. U takvim okolnostima još je upadljivije kada u timu nema jednog, dvojice ili trojice momaka koji su po talentu u vrhu spsika kandidata.

Kada je Srbija osvojila zlato na Novom Zelandu, na dan finala rekao sam da verujem da je titula više posledica odličnog selektorskog rada, nego igračkog kvaliteta, i da će od celog tima u elitnog fudbalera izrasti samo Sergej Milinković Savić. Dve i po godine kasnije mišljenje mi se nije promenilo. SMS je momak koji ima i fiziku i tehniku i mentalitet za vrhunskog asa, a karijera mu teče baš kako treba.

Međutim, u ovom trenutku on bi veoma teško našao mesto u startnoj postavi Srbije, jer pozicije na kojima bi mogao da igra pokrivaju najveća zvezda tima Nemanja Matić i sve do same završnice prvi kandidat za MVP celih svetskih kvalifikacija Dušan Tadić. U teoriji bi mogao da se postavi sistem sa svom trojicom na terenu, ali bi to jednog od dvojice iskusnijih bacilo van najjače pozicije.

Držanje Matića striktno u defanzivnoj funkciji s jedne straneje traćenje vrhunskog resursa, a sa druge ume da bude problematično, što ste mogli da vidite u neki od Junajtedovih mečeva tokom oktobra. U drugoj opciji ili bi Tadić morao na bok, gde je značajno bezopasniji, ili bi oba igrača pokrivala centralnu zonu, čime bi se žrtvovala širina.

Milinković Savić je neophodan ovom timu, ukoliko je spreman da razume svoju trenutnu ulogu. Isto važi sa svakog drugog igrača koji u nekom trenutku nije deo ekipe.

Ispod priče o najvećoj zvezdi valja se veliki problem novozelandske generacije. Previše njenih članova propustilo je priliku da napreduje željenom brzinom. Dva ključna igrača na tom SP Andrija Živković i Nemanja Maksimović sticajem okolnosti izgubili su po pola sezone, a sada su obojica u drugom planu u svojim klubovima.

Grujić je posle šokantno brzog uspona prerano otišao u Liverpul i već dugo je daleko od tima. Gotovo svi iz generacije su takođe požurili u inostranstvo, pa se brzo vratilo, uglavnom na pozajmice. Od cele generacije standardni su Rajković, Veljković, Jovanović, Gaćinović, u poslednje vreme Zdjelar i najmlađi Šaponjić. Za igrače koji imaju 21 ili 22 godine to je veoma zabrinjavajuća statistika.
Kada se baci pogled i na rasplet u karijerama preostalih 13 „Litvanaca“, članova tima koji je postao U19 prvak Evrope 2013, vidi se da je jedino Mitrović napravio ozbiljniju međunarodnu karijeru. Utisak je da su najuspešniji iz oba tima upravo ona petorica igrača koja su osvojila obe titule (Rajković, Veljković, SMS, Gaćinović, Maksimović).

Lep fudbal

Ukoliko se iole razumete u fudbal, a nalazite se u poziciji da birate trenera ili selektora, svakako ste svesni da sa stručnjakom dolazi i sistem igre. Ovo je gototvo aksiom, jer istaknuti treneri vrlo retko menjaju osnove igre svojih ekipa, prilagođavajući se samo povremeno na konkretne okolnosti (kao kada je Konte odusta od 4-2-4 po dolasku u Juventus). Ako posmatramo trenere kao grupu, Slavoljub Muslin ide na njenu rigidniju stranu – sa njim zaista uvek znate na čemu ste.

O njemu sam i u klupskim i u reprezentativnim danima pričao sa stotinama ljudi i nikad niko nije rekao da mu se sviđa stil igre koji forsira. Budimo realni, verujem da ni on sâm ne misli da je lepo gledati ono. No, ovde se moramo zaustaviti.

Lep fudbal je subjektivna stvar, ali postoje mnogi stilovi oko kojih ćemo se svi složiti da su ružni. Grci 2004. i Portugalci prošlog leta do trofeja su stigli igrajući visoko funkcionalno, sa povremenim bljeskovima, ali u celini to je stvarno bilo teško gledati. Dve komparativno najuspešnije fudbalske nacije Evrope u poslednja dva ciklusa su Island i Severna Irska, timovi gotovo bez resursa, sa zapaženim uspesima. Jeste li odgledali neko njihovu utakmicu (ja jesam, u zbiru preko 30 u prethodnih 38 meseci). Ima li ono ikakve veze sa lepim fudbalom?

Sladokusci danas obožavaju Nemce, ali svi stariji od 20 godina sigurno se sećaju kako je igrala ta reprezentacije pred Das Reboota. Isto važi za Italijane, Urugvajce,Argentince tokom većeg dela istorije, takođe i za Brazil Dungine ere. Desilo bi se da za 90 minuta vidimo jedan do dva lepa poteza, ali rezultati su bili tu.

To je standardna osobina nacionalnih selekcija, toliko puta smo već pričali o tome da dok kluspki trener sezonu priprema tokom celog leta, a posle prepravke radi svake nedelje, selektor za standardnih 3 do 5 dana priprema četiri do pet puta godišnje nema kada da uigra napadačke sisteme, pa se koncentriše na utezanje odbrane.

To ne znači da će i oni u klubovima nužno težiti lepoti i atraktivnosti, naprotiv. Umetnost razgradnje podjednako je važna u fudbalu kao i sposobnost građenja.

Kvalitet

I tu je ključni faktor – realna snaga ekipe. Ako imate tim koji ima kapacitet da atraktivnim napadačkim fudbalom lomi protivnika, to treba koristiti. Ali ako ste bušni u manje-više svakoj liniji, kakva je aktuelna srpska reprezentacija (čak i njen idealni sastav), vaš prioritet mora da bude sigurnost. Gledam ovdašnje reprezentacije od kasnih sedamdesetih i nijedna nije igrala lepo. Ova je, u odnosu na svoj objektivni kvalitet, bila najfunkcionalnija i zbog toga je i ovo što je uradila do sada veliki uspeh.
Ne tako davno selekcija Srbije i njene prethodnice mogle su da se pozovu na elitna imena, članove najvećih svetskih klubova, igrače koje gledamo u završnici Lige šampiona. Neki su davali golove za evrotrofeje, drugi postajali idoli milionima širom planete.

Paolo Bruno, Getty Images Sport

Sada je situacija sasvim drugačija – osim Matića niko ne igra redovno za elitni klub, Kolarov i Sergej Milinković-Savić su blizu. Tadić se muči u beskrvnom Sautemptonu, Ljajić je solidan na sredini Serie A, Milivojević je stalno u timu, ali je on na dnu Premijer lige. Bundesligaši Nastasić, Gaćinović i donekle Kostić stoje još i najbolje. Zato Mitrović, Radoja, Maksimovići (Nemanja i Nikola), Katai, Grujić, Marković, posle promene trenera i Rukavina igraju na kašičicu, iz tima je ispao i Živković. Mnogo bolje prolaze oni koji su u Rusiji, Turskoj, Danskoj i Grčkoj, a sve je veći broj onih koji su se vratili u turobnu izvesnost Superlige.

Jedan realan pogled na sve članove tima dovoljan je da se shvati da tu ni izbliza nema kvaliteta za evropski top 15, ali fudbal ne igraju pojedinci. Kao tim Srbija stoji još teže, jer na nekim mestima ima i viška talenta, a na drugima je u velikim problemima. Da biste osetili realnost, dovoljno je uporediti najjači deo srpskog tima – srednji i ofanzivni srednji red – sa komšijama iz Hrvatske.

Kada bi Srbija na teren poslala svojih 11 najboljih igrača, verovatno bi među njima bio jedan štoper i nijedan napadač, ali zato bi imala sedam ili osam veznih i ofanzivnih veznih igrača svih tipova (plejmejker, insajdforvard , zadnji vezni, box-to-box). Sad, da je njihov kvalitet na svetskom nivou, rešenje bi bilo očigledno – dobar dan, da li je to gospodin Gvardiola? – no kadru nema ni KDB, ni Sanea, ni Žezusa niti nekog od Silvi.

Struktura tima

Zapravo, ako je nešto u završnici kvalifikacija (posebno u Beču) nedostajalo Muslinovoj Srbiji, to je čovek koji će da bude u bloku ispred odbrane i štiti Matićeva leđa (čitaj: Ljubomir Fejsa), puštajući Murinjovog miljenika da radi ono što radi najbolje – gazi prostor izmešu dva šesnaesterca i u punoj meri koristi svoju fizičku prednost.

Četiri bitna igrača sadašnjosti i budućnosti srpskog tima – Matić, Milivojević, Milinković-Savić i Grujić – zapravo su najkorisniji kada imaju istu (box-to-box u oba smera) funkciju, dok na terenu mesta ima za jednog, tek ponekad dvojicu, a svakako im je potreban jedan osigurač, koji bi garantovao balans.
Ispred njih čitava serija igrača – Tadić, Kostić, Ljajić, Gaćinović, Katai, Tošić – iako međusobno različita po karakteristikama, ima zajedničku osobinu: svima odgovara što manje gužve, manje defanzivnih zadataka i više prostora za igru, zbog dobrog kretanja bez lopte i driblinga. Srbija je u poslednjih deset godina najbolje izgledala kada je imala upravo takvu strukturu: zadnji vezni, box-to-box, pokretljivi plejmejker i krilo, uz dva bek-krila (plus trojica nazad, jedan napred).

Vraćanje na defanzivnu četvorku je u startu dvostruki problem – umanjuje bočnu ofanzivnu pretnju,a igrački kadar nije pilagođen tome, jer su najbolji srpski bekovi (kao i mnogi drugi širom sveta u poslednje vreme) bolji u napadu, nego u odbrani. Veoma je važna činjenica da Srbija na štoperskoj poziciji ima priličan kvantitet, ali veoma tanak kvalitet, jasno je zašto će svakom razumnom selektoru prioritet biti zaštita svog golmana.

Lars Baron Bongarts

Ako se setite Fab 4 odbrane iz kvalifikacija za Nemačku ’06 (Vidić, Krstajić, Gavrančić, Dragutinović), koja je u ne baš lakoj grupi primila jedan gol na 10 mečeva, vidite da po potrebi oba beka mogu da pomognu u srcu odbrane. Zapravo osim Pjulisovih sistema u Stouku i Vest Bromu gotovo da ne mogu da se setim tima u ovoj deceniji koji je mogao tako lepo da se skupi po širini.

Sa takvim igračkim kadrom jedino je i logično igrati sa četvoricom nazad, ali u ovoj deceniji Srbija ima potpuno različite fudbalere na raspolaganju. Mihajlović je pri dolasku na klupu prepoznao okolnosti (nekoliko odličnih bek-krila sa iskustvom iz Serie A) i promenio formaciju, ali se onda šokantno povukao pred negativnom reakcijom javnosti (čiji dobar deo je taktički zastao kod kasnih sedamdesetih) i odustao od toga, nanoseći veliku štetu i selekciji i sebi samom.

Igranje sa trojkom nazad pokriva većinu nedostataka Ivanovića i Nastasića, igrača koji u pravom sistemu mogu da prikažu vrhunske taktičko-tehničke kvalitete (uz kapitenovo ogromno iskustvo). Za razliku od ofanzivnih vezista, njih dvojica lošije funkcionišu u praznom prostoru i odgovara im da pokrivaju manju površinu (na primeru Ngoloa Kantea možete da vidite da to nema veze sa nivoom kvaliteta, već sa tipom i osobinama igrača).

Što se napada tiče, situacije je jasna – od trojice pravih napadača koji su u prvom planu nijedan nije na vrhunskom nivou (s tim što seMitroviću treba odati posebno priznanje jer je u selekciji tokom ovog ciklusa igrao neuporedivo bolje nego u klubu) , ali bi igranje sa dvojicom napred tek bilo kontraproduktivno, jer bi objektivno kvalitetnijem veznom redu zakinulo jedno mesto.

Perspektiva

Srbija će posle dve prijateljske utakmice koje tako podsećaju na doba od pre 20 godina (kad se za EP selekcija spremala na istoku Azije), saznati ime čoveka koji će voditi tim na šampionatu u Rusiji. Treći put uzastopno će Orlovi, umesto da se nastave na uspešne kvalifikacije, zbog pritiska nametnutog spolja stići na svetsku smotru da baš tamo krenu od nule.
Kroz javnost je ovih dana prohujalo bar 10 imena kandidata za mesto selektora. Bilo bi neozbiljno unapred ulaziti u analizu,bar dok se ime ne saopšti, ali i tada treba sačekati da vidimo šta će uraditi sa timom.

Ono što je izvesno je da bi bilo kakva radikalna promena stila i sistema igre bila čist hod po žici, jer je upravo sistem koji je Muslin forsirao na najbolji način koristio prednosti i pokrivao mane srpske selekcije. Niko ne može da garantuje da novi selektor neće preći na 4-4-2, 3-5-2, 4-2-3-1, ili 4-3-3, ali ono što se može garantovati je da će bilo koji od tih sistema napraviti problem sa ovakvim igračkim kadrom.

Dosadašnji seleltor sigurno nije presrećan što neće biti u prilici da vodi tim na Mondijalu, ali sa druge strane doveden je u idealnu poziciju. Ako Srbija u Rusiji doživi debakl, moći će samo da slegne ramenima, bez komentara, bilo bi dovoljno onih koji bi se obrušili na FSS sa komentarom da bi „Muki sigurno prošao bolje“. Ako Orlovi postanu prvaci sveta, Muslinu bi svakako pripao dobar deo zasluge, jer je vratio samopouzdanje direktno sa dna, a niko ne bi mogao da dokaže da i on to ne bi uspeo.
Naravno, Srbija sigurno neće biti prvak sveta, i osmina finala bila bi nadrealan uspeh iz ovog ugla, pre konačnog rasporeda šešira i žreba. Šok svetske javnosti što je otkaz dobio čovek koji je jednu prosečnu selekciju uveo među devetu Evropi nije slučajan, a da li će ovdašnja selekcija prvi put od šezdesetih nadmašiti svoju realnu vrednost na velikom turniru, ili možda doživeti još jedan debakl, videćemo već na sredini sledeće godine.

Do tada niko me neće ubediti da Randy Marsh nije Srbin, jer znamo šta nas čeka iza ugla.

Muzički kutak

Za današnji muzički kutak, prikladno, slušate moj omiljeni bend iz Republike Irske (u Alsteru imam i omiljeniji, ali doći će i njihov red). Sultans Of Ping FC su bend iz Korka, grada na jugu Smaragdnog ostrva, najpoznatijeg po tome što je svetu fudbala podario jednog Roja Kina. Nastali su 1988. i u imenu se našalili hitom Dire Straits, aprvi album objavili su tek pet godina kasnije, ali je čekanje vredelo. Casual Sex In Cineplex je remek-delo, a nekoliko pesama sa njega (Veronica, You Talk Too Much, Give Him A Ball And A Yard Of Grass, Let’s Go Shopping, Stupid Kid) steklo je priličnu popularnost i pojavljuje se i danas u filmovima. Najvećim hitom Where’s Me Jumper obradovali su me sa razglasa baš pred početak utakmice između Kork Sitija i Zvezde, u leto 2006.

Već iz imena benda i tekstova pesama lako ćete zaključiti da su bili prilični fudbalski fanatici (mada je kasnije FC ispalo iz imena), a jedna od pomenutih pesama, pogodite koja, posvećena je Najdželu Klafu, koji je tad još igrao za Notingem Forest i svog oca Brajana (zanimljivo je da im je sugrađanin Kin tada igrao u istom klubu).

Moj izbor i omiljena pesma je Kick Me With Your Leather Boots, koja se bavi muško-ženskim odnosima u situaciji kad je ona načitana, a njega zanima samo fudbal. Ipak u pesmi se pominju dva istaknuta filosofa, po jedan slavni književnik i kompozitor, kao i jedan kultni film. Obratite pažnju.
Pitanje za vas je: U pesmi se pominju i dva poznata svetska fudbalera iz sedamdesetih i osamdesetih. Koja dva? (hint: kada se pominje Sokrates, misli se na Platonovog učitelja, a ne dugonogog veznog igrača brazilske reprezentacije)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!