UKV S01 E09: Kako je fudbal osvojio Indiju?

Skener 15. nov 201710:47 > 04. maj 2022 14:11 0 komentara
Nathan Stirk/Getty Images

Pedeset meseci posle rođenja, kada je potpisan ugovor o njenom pokretanju, i 37 meseci posle prvog meča odigranoj u njoj, takmičenje u Indijskoj superligi penje se na sasvim novi nivo od ovog petka.

Getty Images

Ne samo zbog toga što je konačno stigla na Sportklub, ISL je od početka četvrte sezone ozbiljno takmičenje koje priznaju FIFA i Azijska fudbalska konfederacija, a ne samo egzibiciona liga u kojoj domaći igrači ograničenog kvaliteta teren dele sa strancima kojima je zenit odavno prošao.

Povećani broj timova, takmičenje produženo za dva meseca, promene u redovnom nedeljnom kalendaru i mesto u azijskim kupovima za pobednika postaraće se da ova liga ubrzano stekne kvalitet koji bi pratio popriličnu popularnost na domaćem planu.

Iako su mečevi ISL u uvodnoj sezoni (2014) bili dostupni i ovdašnjoj publici putem kablovske televizije, pratećih sadržaja nije bilo. Zbog toga je vreme da se zaista upoznamo sa Indijskom superligom, da biste imali podsticaj da se sa njom družite sve do proleća u ranim popodnevnim terminima na Sportklubu.

Indija za početnike

Gledati Indiju kao jedinstvenu državu na način na koji posmatramo evropske države bilo bi pogrešno. Čak je i Kina, koja je trostruko veća po površini i jedina i dalje ima više stanovnika (mada je i to pod znakom pitanja), iako i tamo postoje prilične regionalne razlike, znatno jedinstvenija i kompaktnija od Potkontinenta.

Indija je čitav univerzum, neuporedivo raznorodniji od kompletne Evrope, sastavljen od stotina naroda sa različitim jezicima, tradicijama, kulturama, religijama, poreklom. Iako je današnja Republika Indija, država nastala 1947. posle povlačenja Britanaca, znatno manja nego Radž kraljice i carice Viktorije (koji je kao jedinstvenu državu sanjao ideolog oslobođenja Mahatma Gandi), i dalje se radi o zemlji koja ima 3.2 miliona kvadratnih kilometara i prostire se na gotovo 30 stepeni geografske širine i 30 stepeni geografske dužine.

Za početak priče o Indiji nekoliko reči o brojevima – uz brojeve kakve mi znamo i koristimo, oni imaju i čitav set brojeva koji se koriste samo na Potkoninentu. Sto hiljada je lak (lakh), deset miliona je kror (crore), a milijarda arab… Za razliku od ostatka sveta, gde se brojevi razdvajaju tačkama/zarezima na svake tri cifre, kod Indijaca samo tri poslednje cifre idu u paketu, a levo od toga razdvaja se sva druga, pa se sedamnaest miliona piše ovako: 1,70,00,000. Pojmovi lak i kror pojavljuju se često u vestima iz Indije, pa će vam biti korisno da znate o čemu se radi.

Da biste shvatili razmere Indije, pogledajte samo nekoliko bazičnih statističkih podataka. Indija ovog meseca ima milijardu i 324 miliona stanovnika. Po trenutnim trendovima preuzeće prvo mesto od Kine 2024. godine (sada zaostaje za skoro 50 miliona), ali nemali broj naučnika smatra da kineski izvori prebacuju realnu populaciju te zemlje za oko 80 miliona, što bi značilo da je Indija već prva.

Udeo hrišćana u Indiji je u domenu statističke greške (2,3 posto), ali u realnim brojevima to je preko 30 miliona ljudi. Iako su odvajanje Pakistana (i Bangladeša) i razmene stanovništva koje su ga pratile učinile da velika većina muslimana napusti Indiju (sada ih je ispod osmine stanovništva), ona će pre polovine ovog veka biti zemlja sa najviše muslimana na svetu – već sada ta osmina je skoro 178 miliona. Ukupno šest religija u Indiji ima preko 5 miliona vernika (hinduista je bezmalo milijardu).

U toj zemlji govore se 23 zvanična i još preko 700 jezika po međunarodnoj klasifikaciji. Šest jezika ima preko 50 miliona govornika, 13 preko deset miliona, a čak 30 preko milion govornika. Ukupno 122 jezika iz šest različitih jezičkih porodica imaju preko 10 hiljada ljudi koji ga koriste svakodnevno. Devetnaest jezika ima većinski status u nekoj od saveznih država i teritorija (što će biti važno i za ovu našu fudbalsku priču). Neki od njih srodni su sa vijetnamskim, drugi sa srpskim i islandskim, treći sa jezicima koji se govore u Kini, a četvrti su ograničeni samo na taj deo sveta (naravno, i na ogromnu indijsku dijasporu, ali to je sasvim druga priča).

Po poslednjem popisu (2011) Indija ima 46 gradova sa preko milion stanovnika (od čega 32 imaju između jednog i dva miliona). Tri najveća – Mumbai, Delhi i Kolkata – sa širim područjem imaju redom 18, 16 i 14 miliona stanovnika i imaju poseban status megasitija. Sva tri imaju klubove u ISL, baš kao i sledeća dva na listi – Čenai i Bengaluru.

Ovo je zgodan trenutak da se dotaknemo imena indijskih gradova. Stariji među vama, koji su se školovali u doba SFRJ, sećaju se Bombaja, Kalkute, Madrasa, Bangalora. Mnogi veliki gradovi u Indiji zvanično su promenili imena posle 1995. godine, kada je Bombaj postao Mumbai. Po pravilu radilo se samo o proemanama međunarodnih imena gradova, koji su preuzimali identičan oblik onom koji je već u upotrebi na lokalnom nivou.

Mumbai je ime grada na jeziku Marati, koji je većinski u Maharaštri, najbogatijoj indijskoj državi, koja jedina ima dva kluba u ISL (Mumbai Siti i Pune Siti). Madras je 1996. preuzeo tamilsko ime Čenai, Bangalor je 2007. postao Bengaluru, kao u jeziku kanada, koji se tamo govori. Kalkuta je 2001. preuzela ime Kolkata iz bengalskog.

Slične stvari dogodile su se sa nizom drugih gradova koje možda poznajete – Trivandrum, jedan od ključnih centara međunarodne trgovine od 15. do 18. veka, sada je Tiruvanantapuram (hajde ponovite ovo bez gledanja); Kočin, gdeje SFRJ 1985. odigrala pet utakmica, a SRJ i BiH se sastale 16 godina kasnije, između tih događaja postao je Koči; veliki hinduistički centar Benares na Gangu postao je Varanasi; Pune, dom jednog od klubova u ISL, ranije je bio Puna.

Fudbal u Indiji

Getty Images

Fudbal je u južnu Aziju stigao značajno kasnije u odnosu na ostale sportove koji su u modernom obliku nastali na engleskom tlu. Imperijalna Kalkuta bila je ekonomski, društveni, logično i sportski centar tadašnje Indije, glavni grad od 1772. do 1911. godine. Prvi kriket klub stigao je u grad još 1795, kada je u njemu živelo preko 200 hiljada ljudi. Ragbi je stigao sledeći, pola veka kasnije, a fudbal će sačekati pretposlednju deceniju XIX veka, mada je prva dokumentovana utakmica igrana još 1854. godine.

Fudbalski klubovi namnožili su se za kratko vreme u gradu koji je za 30 godina sa pola miliona skočio do milion stanovnika. Mnoge među njima osnovali su Englezi – Kalkuta (1872, kasnije CC&FC), Trejders, Nejval Voluntirs. Neke druge osnovalo je domaće stanovništvo. Tokom osamdesetih nastali su prvi veliki gradski rivali – Mohun Bagan i Arijan klub. Krenula su prva takmičenja: Djurend kup 1888 (najstariji kup izvan Britanije), IFA Šild pet godina kasnije (kada je i osnovana Indijska fudbalska asocijacija), Fudbalska liga Kalkute 1898. godine (pre toga van Ostrva lige su imali samo Danska, Argentina i Belgija), još bar sedam različitih kupova. U svim tim takmičenjima će sve do Drugog svetskog rata potpuno dominirati britanske, uglavnom vojne ekipe, mada je već 1892. Sovabazar pobedio regimentu iz Istočnog Sarija u Trejds kupu.

Zeleno-kestenjasti iz Mohun Bagana brzo će steći status nacionalnog kluba, a u legendu će ući 29. jula 1911. Toga dana bosonogi benglaski momci šokirali su u finalu elitnog IFA Šilda Istočno-jorkširku regimentu pobedom 2:1. Englezi su dugo vodili,ali je kapiten Šibdas Baduri (onaj sa brkovima… šalim se) izjednačio pet minuta pred kraj, a u poslednjim trenucima Abilaša Goš je postigao gol za delirijum krcatog stadiona i desetina hiljada ljudi okupljenih oko stadiona, kojima su promene rezultata pokazivane puštanjem raznobojnih zmajeva. U doba kada se budio indijski nacionalizam i počela organizovana borba za oslobođenje od britanske vlasti, taj trijumf dugo je gledan kao velika pobeda za slobodu, a njihov uspeh oslikan je u filmu „Besmrtnih jedanaest“.

Arijan klub nije dugo ostao glavni rival Mohun Bagana. Još krajem XIX veka lokalni muslimani osnovali su Mohamedan FC (crno-beli), i taj klub će igrati važnu ulogu u fudbalskoj istoriji Kalkute i Indije sve do pre nekoliko godina. Oni će u periodu 1934-42 nositi nadimak „Nepobedivi“, a za to vreme će postati prvi domaći tim koji je osvojio Ligu Kalkute, zatim će to učiniti pet puta u nizu i na to će dodatii duplu krunu (CFL i IFA Šild), ponovo kao prva ekipa koju su napravili domaći stanovnici. Značaj Mohamedana drastično će opasti posle 1947, kada je podela Bengala dovela do razmene stanovništva i značajno smanjila broj muslimana u Kalkuti.

Najveći rival MohunBagana kroz istoriju je Ist Bengal. Klub je osnovan 1920, a od samog početka podela navijača je bila prirodna: dok su zeleno-kestenjasti klub hindu stanovništva Zapadnog Bengala (Goti),dotle su oni iz istočnog dela države podržavali žuto-crvene pod imenom Ist Bengal. Podela Indije jei na ovaj klub imala velikeposledice, jer je veći deo Istočnog Bengala ostao u Pakistanu (od 1971. nezavisni Bangladeš), pa su se milion hindua preselili u drugi deo države, dobrim delom u Kalkutu.

Derbi Kalkute (Mohun Bagan – Ist Bengal) je verovatno najveći fudbalski derbi Azije. U polufinalu Kupa federacije1997. višeod 131 hiljade ljudi na Solt Lejk stadionu gledalo je kako legendarni Bajčung Butija (dugo jedini Indijac u engleskom ligaškom sistemu) postiže het-trik za Ist Bengal u pobedi 4:1.

Dva kluba zajedno su sakupila preko 400 trofeja, a za skoro vek redovnih nadmetanja (prvi duel osmog avgusta 1921) odigrali su 361 utakmicu. Ist Bengal ima malu prednost u međusobnim okršajima i lokalnim turnirima, a Mohun Bagan ima više nacionalnih titula i kupova.

Zlatno doba i sunovrat

Alex Grimm/Getty Images

Uspeh Mohun Bagana podstakao je popularnost fudbala širom Indije, mada je on i tada i danas najpopularniji na dva različita kraja zemlje – od Bengala ka severoistoku (gde se na padinama obraslim čajem kriket nikada nije primio) i na jugozapadnoj obali, u Kerali i Goi, gde je procenat evropskog stanovništva značajno veći od ostatka zemlje, a lokalna kultura se značajno razlikuje od zaleđa.

Pošto je IFA predstavljala samo bengalski region, Sveindijski fudbalski savez (AIFF) osnovan je 1937, već godinu kasnije reprezentacije je debitovala protiv Australije (3:5 u Sindeju), a u godinama neposredno posle nezavisnosti izgledalo je da će Indija izrasti u regionalnu fudbalsku silu. Već 1948. oni su na OI u Londonu ispali od Francuza, koji su gol za 2:1 dali u 89. minutu, iako su Indijci igrali bosi (FIFA je posle tog turnira zabranila nastup igračima bez obuće). Na prvom posleratnom Mondijalu, u Brazilu 1950, trebalo je da igra indijski tim, kojem su se svi rivali u azijskoj zoni povukli iz takmičenja, ali je AIFF odlučio da ne šalje ekipu na dug i skup put do suprotnog kraja sveta (Turska i Škotska takođe su odbili da idu u Brazil, a 11 timova se povuklo tokom kvalifikacija, uključujući Argentinu, Mađarsku i Čehoslovačku, sva tri poražena finalista predratnih šampionata sveta).

Godinu kasnije oni su, ponovo bosi, osvojili zlato na prvom Azijskom kupu u Nju Delhiju, gde su u tri meča dali sedam golova i nisu primili nijedan, a četiri pogotka postigao je Sahu Mevalal. Na OI u Helsinkiju ispali su na startu od Jugoslavije (1:10), a „plavi“ će im doći glave i u Melburnu (1:4), četiri godine kasnije, ali tek u polufinalu, pošto je het-trik Nevila D’Souze omogućio pobedu 4:2 nad domaćinom. D’Souza je sa četiri gola podelio naslov prvog strelca turnira sa Tozom Veselinovićem.

Poslednji put na OI Indija će igrati u Rimu 1960, kada su u grupi uzeli bod Francuskoj, izgubili tesno od Mađara i Peruanaca, ali svakome dali po gol. Dve godine kasnije na Azijskim igrama u Džakarti počeli su porazom od Južne Koreje, ali su zatim porušili redom Tajland, Japan i Južni Vijetnam i u finalu se osvetili Korejcima.

Međutim, godinu kasnije selektor Sajid Abdul Rahim, koji je tim vodio kroz sve uspehe, u 53. godini je izgubio bitku sa rakom. Od toga se indijski fudbal nije oporavio. Sporadične uspehe u narednih 15 godina (srebro na Azijskom kupu, bronza na Azijskim igrama i zlato na Juniorskim igrama Azije) smenio je dugi i bolni pad. Na Azijskom kupu igrali su još dvaput i oba puta bili psolednji u grupi – 1984. uzeli su jedan bod u četiri meča bez datog gola, 2011. završili su sa sva tri poraza i razlikom 3:13.

U međuvremenu Indija je toliko skliznula da se sada redovno takmiči u AFC Čelendž kupu (gde igraju male i nerazvijene reprezentacije, a pobednik ide na kontinentalno prvenstvo – Azijski kup). Posle osvajanja ČK 2008. Usledili su veoma loši nastupi, koji su doveli do toga da čak i komšije iz fudbalski nerazvijene južne Azije prestignu regionalnog giganta, uključujući i malene Maldive. U 2015. reprezentacija se spustila čak do 175. mesta na FIFA listi.

Pokušaji profesionalizacije

Graham Crouch/Getty Images

Prvi pokušaj organizovanja nacionalnog fudbalskog takmičenja dogodio se 1941, kada je pokrenut Santoš trofej. To takmičenje u kojem se nadmeću selekcije 31 teritorijalne jedinice u Indiji biće najbitnije domaće takmičenje u narednih pola veka, sve do formiranja Nacionalne lige. U tih 55 godina Santoš trofej su selektori po pravilu koristili da izaberu nacionalnu selekciju.

Fudbalsku dominaciju Kalkute i okoline potvrđuje i to što je Zapadni Bengal osvojio 32 trofeja, uz još 12 finala, dok prvi konkurent Pandžab ima 8 pehara i 7 poraza u završnom meču. Takmičenje se i dalje održava, ali već godinama u njemu ne igraju elitni fudbaleri, jer od 2009. Igračima iz I-lige nije dozvoljen naslov, pa priliku koriste mlađi igrači da se istaknu pred nacionalnom publikom.

Formiranje Nacionalne fudbalske lige 1996. prvi je korak ka profesionalizaciji indijskog fudbala. Dvanaest klubova izraznih krajeva zemlje uključeno je u takmičenje od starta, a do reforme 2007. Ukupno 21 klub će proži kroz elitni rang, a njih šest će osvojiti titulu. Osam od 11 titula završilo je u rukama četiri ekipe koje su u ligi provele svaku sezonu, a najuspešniji su sa po tri trofeja bili, očekivano, Mohun Bagan i Ist Bengal.
Već od druge sezone uvedena je i Druga divizija, takođe sa 12 timova, uz ispadanje i promociju po dve ekipe. Treća divizija uključena je 2006, ali je već sledeće godine usledila nova reforma, koja je bila neophodna zbog velikih problema sa kojima se NFL suočavala.

Pokušaj uvođenja opšteg profesionalizma je propao, napretka nije bilo. Razmere agonije najbolje opisuje podatak da FC Kočin ugašen 2002, jer dve godine nije plaćao igrače, a ukupni dugovi bili su 325 hiljada evra. Od 21 učesnika Nacionalne fudbalske lige njih šest je u međuvremenu ugašeno, a istu sudbinu neki od preostalih jedva su izbegli, uključujući 126 godina stari Mohamedan.

Novi početak doneo je priličan iskorak – nova I-liga je dobila generalnog sponzora, televizija je počela da je prenosi, a u velikoj meri pomerilo se i težište lige. Iz gusto naseljenog Bengala elita se prebacila na suprotnu obalu, u bivšu portugalsku koloniju Gou, a tamošnji klubovi će u prvih osam sezona I-lige osvojiti šest titula.
Uopšte, najveći problem indijskog fudbala postala je koncentracija elitnih ekipa u malom broju gradova: deset ekipa iz prve sezone dolazilo je iz pet gradova – Goe, Mumbaija, Kolkate, Kožikodea i Nju Delhija. Sledeće sezone liga se proširila na 12 ekipa, ali sada iz samo četiri grada.Tek u trećoj sezoni pojavili su se i klubovi iz drugih tradicionalnih fudbalskih sezona – Šilong je predstavljao severoistok, JCT Pandžab, a Viva državu Kerala.

Liga je povećana na 14 timova, popularnost fudbala je rasla, i do tog trenutka već je prestigao kabadi i hokej na travi, pozicirao se na drugo mesto i počeo da preti dugo neprikosnovenom kriketu. Sa druge strane bilo je i velikih problema – debitant Sikim je dvaput gubio sa po devet golova razlike, a Mohun Bagan zaradio suspenziju jer nije hteo da nastavi veliki derbi sa Ist Bengalom, prekinut zbog divljanja navijača.

Fudbal je pokazao veliki potencijal, ali mu je bio potreban iskorak. I-liga je i dalje imala klubove sa starim sistemom organizacije, koji je sprečavao igrače i trenere da budu puni profesionalci, umesto toga dajući im posao u kompanijama koje su generalni sponzori klubova. Takav sistem postojao je u Japanu, pre nego što je devedesetih osnovana J-liga.

Još u doba pokretanja NFL Indijci su se nadali da će uhvatiti korak sa Japanom, Južnom Korejom i SAD, gde su u ito vreme pravljene nove profesionalne lige. U međuvremenu plan je prošao i u Australiji, a Indija je i dalje kasnila. Nacionalna federacija je 2014. izbacila poslednje klubove tog tipa, ali je dotle već bilo kasno, jer će kontrolu preuzeti nova privatna liga pod imenom Indijska Superliga.

Rađanje Superlige

Alex Grimm/Getty Images

Kompanija IMG, koja je prvobitno postala sponzor I-lige, relativno brzo je shvatila da sa starim strukturama nema prave modernizacije. Još tokom 2012. oni su počeli intenzivne razgovore sa klubovima oko načina na koji će se profesionalizacija indijskog fudbala sprovesti.

Krajem oktobra 2013. potpisan je sporazum o pokretanju takmičenja, koje će za početak imati osam klubova, trajati manje od tri meseca, šampiona dobiti posle plej ofa i neće imati sistem promocije i ispadanja. Kalendarski ISL bi se uklapao sa I-ligom, koja je inače trajala prekratko za elitno domaće takmičenje (od januara do maja).

Takve odluke, kao i činjenica da je plan napravljen iza leđa nacionalne federacije, uticali su na to da ISL ne dobije priznanjeFIFA i Azijske fudbalske konfederacije. Tri godine su indijski klubovi funkcionisali bukvalno u paralelnom sistemu. Međutim, posle dugih i dramatičnih pregovora i nekoliko pomeranja, AIFF je dala dozvolu, I-ligaši su pozajmili svoje domaće igrače, a stranci koji su došli u ISL bili su neuporedivi atraktivniji odbilo koga ko je pre toga igrao na Potkontinentu.

Da bi to bilo moguće, bilo je neophodno pronaći osam vlasnika ili grupa vlasnika, spremnih da ulože novac i vreme i formiraju sisteme u gradovima širom Indije, koji bi se bavili koliko fudbalom, toliko i marketingom.
Primera je bilo dovoljno, ne samo u pomenutim novim fudbalskim ligama širom sveta. Onaj najbolji nalazio se upravo u Indiji – IPL (Indijska premijerliga) osnovana pre deset godina okupila je bukvalno sve najbolje u svetskom kriketu.

https://youtube.com/watch?v=jvmCuDDeNTA

Prihvativši za širu javnost najpogodniji format kriketa Twenty20 (meč traje u proseku tri sata, dok se u ODI igra ceo dan, a u test duelima po pet dana), aukcijom su prodata prava na organizaciju osam timova, koji će u kratkoj i veomaintenzivnoj sezoni (do 7 nedelja) odigrati 14 kola uvodnog dela sezone i tri runde plej ofa, u kojem nastupaju četiri najbolja. Za kratko vreme ta liga je došla do vrednosti brenda od pet milijardi evra, godišnjeg doprinosa BDP od 182 miliona dolara, a klubovi imaju budžet od osam i po miliona evra po sezoni.

Istovremeno sa fudbalom pokrenuta je još jedna domaća profesionalna liga po sličnom sistemu – Pro Kabadi. Kabadi deluje prilično neobično ovdašnjoj publici (da krajnje uprostim, neka vrsta mešavine arjaćkinje-barjaćkinje i šugice), ali je ekstremno popularan u celoj južnoj Aziji, a atmosfera u najvažnijim mečevima je krajnje uzavrela.

Kabadi gađa nešto drugačiju demografiju (fudbal je tu u velikoj prednosti i u odnosu na taj sport i u odnosu na kriket, jer je značajno popularniji među mlađima), ali je postigao fascinantne rezultate, sa oko 435 miliona TV gledalaca u uvodnoj sezoni, što je slabije samo od IPL u kriketu.

Čak je i model sa traženjem vlasnika bio vrlo sličan: malo vlasnici IPL timova, naše se i informatički milijarder, obavezno poneki bolivudski glumac i svakako sportske legende, idealno za kadrove sa tribina.
Fudbal je krenuo baš žestoko, sa skoro 75 miliona gledalaca prve utakmice u istoriji lige, 170 miliona u prvj nedelji i potpunom pominaciju na tviteru, gde je 10 najpopularnijih pojmova tokom nedelje bilo vezano za ISL.

Taj ritam nije mogao da bude održan cele sezone, ali su rezultati fantastični, ISL je gledalo ukupno 429 miliona ljudi u prvoj sezoni, odmah uz Pro Kabadi. Da stavimo to u kontekst, ostale domaće lige (Ligu Kalkute i I-ligu) i najpopularniju globalnu ligu (engleska Premijer liga) gledalo je 20 do 30 puta manje ljudi, a ukupno je skoro trostruko više ljudi gledalo ISL nego Svetsko prvenstvo u Brazilu iste godine.

Da ne bude da je uspeh zabeležen samo pred TV ekranima, prosečna poseta ISL mečeva u uvodnoj sezoni bila je čak 26 hiljada gledalaca, što bi bilo dovoljno za treće mesto u Evropi, iza Bundeslige i Premijer lige. Trend se nastavio, pa je u trećoj sezoni popunjenost stadiona u proseku bila 84 posto.

Ono što je svakako najvažnije je raširenost interesovanja. Stari fudbalski bastioni i dalje su privrženi sportu, ali u prošloj sezoni najveća gledanost bila je u Mumbaiju i Čenaiju, kao i širom jugoistočne države Tamil Nadu, koja do pre 5-6 godina nije bila zainteresovana za fudbal. Sa nešto preko 100 miliona gledalaca u ruralnim delovima Indije, koji su takođe bili okrenuti drugim sportovima, granice su probijene i napad na kriket deluje kao realnost u sezonama koje dolaze.

Takav rasplet podstakao je i ostale igračena tržištu da preispitaju svoje odluke. Tradicionalni klubovi iz I-lige sada pokušavaju da proguraju spajanje dva takmičenja, što se čelnicima ISL ne dopada. Njihov kontrapredlog je da najbolje ekipe iz I-lige kao nove franšize prošire ISL, ali da ostali nastave da se takmiče u starom rangu, koji bi bio pretvoren u drugi nivo indijskog fudbala.

Prelazno rešenje je stiglo ove sezone, FIFA i AFC su dale Superligi međunarodno priznanje, iako na pomalo čudan način (prvak I-lige ide u kvalifikacije za Azijsku ligu šampiona, a šampion ISL u AFC kup), ali se očekuje da se vrlo brzo mesta zamene.

Ove sezone videli smo i dalje korake ka uređenju indijskog fudbala, jer je jedna od novih franšiza u ISL Bengaluru, tim koji je u I-ligi u poslednje tri sezone dvaput bio prvak, a jednom vicešampion. Ta ekipa je prvobitno planirana za osnivačku ISL sezonu, ali je iz organizacionih razloga povučena, što je otvorilo mogućnost da Čenai dobije klub, ispostaviće se prvaka za 2015, i raširi popularnost i na taj deo zemlje.
Ovih dana se čak i problemi pretvore u razvojne poteze za indijski fudbal.

Rezultat je stigaoi na drugoj strani – izloženi igranju sa boljim rivalima i radu sa boljim trenerima, indijski reprezentativci su sa uspehom prošli kvalifikacije za Kup Azije i za dve godine će se ponovo boriti sa najboljima na kontinentu. Na FIFA listi su 105. na svetu i četrnaesti u Aziji, dok niko od komšija nije u 150.
Indija je ove jeseni organizovala i U17 Svetsko prvenstvo, a iako su domaći klinci glatko izgubili sve mečeve u grupi i dali samo jedan gol, u ta tri nastupa gledalo ih je neverovatnih 147 hiljada navijača. Ceo turnir, podsećam da govorimo o igračima do 17 godina, gledalo je gotovo 13.50.000 ljudi, što je najveća poseta u istoriji juniorskih turnira FIFA.

Trebalo mu je duže nego što se očekivalo, ali fudbal je stigao u Indiju. Sada iz Indije stiže i na naše ekrane. Toliko za ovu uvodnu priču, gledajte prvo kolo, a sledeće nedelje na istom mestu predstavljamo klub po klub, do detalja.

U sledećem broju:

Indijska Superliga – ko, kako, zašto? Vodič kroz klubove, igrače, trenere i vlasnike

Muzički kutak

Jasno je da ćemo za ovu priliku imati prigodan muzički kutak, u kojem ćemo proslaviti doprinos ljudi iz južne Azije našoj pop kulturi. Teško ćete pronaći prepoznatljiviju melodiju za to od letnjeg hita sa kraja devedesetih Brimful of Asha, benda Cornershop. Bend čije ime svakog ko je prošao kroz Britaniju asocira na radno mesto ljudi poreklom iz južne Azije osnovala su braća Džinder i Avtar Sing iz Vulverhemptona.

Pesma koju slušate je posvećena legendarnoj indijskoj pevačici Ashi Bhosle, koja je otpevala 12 hiljada pesama za bolivudske filmove. Originalna verzija je prilično sporija, a ovaj remiks priredio je Norman Cook (znate ga kao Fatboy Slima, a oni stariji i kao basistu velikih The Housemartins i člana Beats International, sa kojima je napravio veliki hit Dub Be Good To Me). Dovoljno za prvo mesto na listi singlova i singl godine 1997. kod Johna Peela. Album When I Was Born for the 7th Time bio je album godine u Spinu.

Godinu pre Ashe status nezamislivog hita stekao je hitić Spaceman benda iz Zapadnog Midlendsa koji se zvao Babylon Zoo. Definicijski one-hit-wonder, oni su ovu pesmu izdali nešto ranije, ali je njen neočekivani ulazak na reklamu za Levi’s izazvao masovnu histeriju, i početkom 1996. Učinio je najprodavanijim singlom u više od dvadeset država.

Pevač Jas Mann (punim imenom Jasbinder Singh) je sin indijca iz Pandžaba, rođen je u Dadliju i deo je povelike južnoazijske kolonije u tom delu Engleske. Relativno brzo posle startnog uspeha prešao je na druge forme rada u muzici.

Idemo u London, gde se dvogodišnja Sonja Aurora Madan preselila iz rodnog Delhija. U konzervativnoj porodici mala Indijka nije smela da sluša rokenrol sve do koledža, ali jeonda brzo nadoknadila propušteno. Kada je 1990. upoznala švedskog gitaristu Glena Johansona bilo je jasno da će nastati nešto posebno. Nekoliko godina kasnije njen bend bio je jedan od predvodnika ženskog talasa u britanskom gitarskom popu.

U mnogim pesmama bavi se odrastanjem u konzervativnim azijskim porodicama (preporučujem Father Ruler King Computer), ali ćete ovde slušati moju omiljenu Insomniac, sa briljantnog debi albuma Everyone’s Got One iz 1994. godine.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!