UKV S01 E10, uvod: Spurs – kraj ere

Skener 19. dec 201712:40 > 04. maj 2022 14:10 0 komentara
Clive Brunskill/Getty Images

Pobeda Mančester Sitija nad Totenhemom od 4:1 u subotnje veče pokrenula je mnogo interesantnih tema, ne samo zbog samog meča, nego zbog toga što je zaokružila neke procese uočljive od početka sezone. Pošto je sadržaja previše za jedan tekst, biće obrađen u dve celine.

Prva, kraća, bavi se Spursima u jednom od najintrigantnijih trenutaka novije istorije. Tim koji je godinama igrao najlepši fudbal u ligi i u dve sezone bio jedini stvarni rival prvaku upao je u krizu koja je ozbiljnija nego što na površini izgleda.

Druga, duža, čeka vas 24 sata kasnije i biće posvećena Mančester Sitiju iz nekoliko uglova.

He’s lost control

To što su Spursi doživeli težak poraz u Mančesteru samo po sebi nije strašno. Ni to što su u pet okršaja sa top 6 timovima izgubili četiri nije kataklizma. Čelsi i Junajted su ih mučili i prošlih godina, o generacijskim traumama od Arsenala da i ne pričamo. Ono što trostruko crvenom podvlači sistemski problem je pristup koji je Poćetinova ekipa imala u tim utakmicama.

U svakom od četiri izgubljena derbija Spursi su dopustili rivalu da ih odvuče na svoj teren i ostavi bez nade, često i bez ključnih igrača.

Njihov prvi meč istine u sezoni protiv Čelsija završio se kiksom Lorisa za pobednički gol Markosa Alonsa u 88. minutu. Na toj utakmici Čelsi je, bez Azara, imao 2 šuta u okvir gola, 32 posto poseda, za 15 posto slabiji procenat dodavanja i 3 naspram 14 kornera. Konte, koji voli da protivnik naizgled dominira, samo je stao nazad, pustio ih da napadaju, čekao kontre i odneo sve bodove sa Vemblija.

Clive Brunskill/Getty Images

Put na Old Traford došao je posle četiri vezana trijumfa i jedinog velikog ligaškog uspeha, protiv Liverpula. Murinjo je, bez Pogbe, utakmicu pretvorio u uspavanku, a onda u drugom poluvremenu lagano krenuo da menja igrače i uloge na terenu i buši odbranu. Posle nekoliko promašenih zicera Lukaku je odvukao Alderverelda na ničiju zemlju i nadskočio, a sveži Marsijal je proleteo i smestio loptu u mrežu za 1:0. Bez Kejna Spursi su za 90 minuta stvorili jednu priliku.

Usledio je derbi severnog Londona u kojem su konačno uspostavili prevlast prethodnih sezona, ali je Vengerov tim u prvih 45 minuta održao čas fudbala i na kraju stigao do laganih 2:0. U centru pažnje je bio pomoćni sudija, koji je trebalo da maše kod oba gola Tobdžija, ali je nivo nemoći Spursa bio zabrinjavajuć.

Za kraj je stigao meč sa Sitijem, kojeg je Poć takođe u prethodne dve sezone držao pod kontrolom, pa je čak i loš dan svoje ekipe u prošlom okršaju na Istlendsu pretvorio u bod. Na papiru od svih rivala iz top 6 Siti stilski najviše odgovara Spursima. Ovog popodneva nije valjalo ništa – ni kontrola lopte, ni kretanje bez lopte, ni tranzicija, ni postavljanje u odbrani, pa je debakl bio logična posledica.

Laurence Griffiths/Getty Images

Igra u duelima sa vodećim timovima lige bila je dugo veliki problem Spursa (od starta Premijer lige većina jo-jo ekipa ima bolji skor sa Čelsijem, Arsenalom i Junajtedom od njih), i jedan je od tri ključna aspekta, koji je za kratko vreme veoma popravio Argentinac. Ostala dva su igra pred oba gola, gde je uspon bio drastičan.

Šta kažu brojevi?

Posle dva sjajna šampionata lako je zaboraviti da je u prvoj Poćetinovoj sezoni Totenhem imao najslabiju odbranu u top 13 lige (53 gola) i da je od tri tima koja su ispala Burnli primio isti broj, a Hal dva manje.

U narednom šampionatu oni su sa 1.39 primljena po meču pali na 0.92 i deobu prvog mesta po učinku u odbrani, a u prošloj sezoni su bili ubedljivo najbolja odbrana u ligi, sa 0.68 primljenih po meču.

U napadu je situacija slična, od 1.53 u prvoj Poćovoj sezoni, oni su odmah skočili na 1.82 u 15/16, pa na fantastičnih 2.26 golova po utakmici u prošlom šampionatu, kada su bili i najbolji napad lige. Tako je gol-razlika za samo dve sezone skočila sa+0.14 po meču na +1.58.

Do sada u ovom šampionatu primaju tačno gol po utakmici, a postižu 1.72, u obe kategorije slabije nego u pretprošloj sezoni. Peta su odbrana, daleko od vodeća četiri, i peti napad u ligi. Sve je to dovelo do pet poraza u 18 kola ove sezone, višenego u celoj prošloj (4) i gotovo kao u celoj pretprošloj sezoni (6, pola od toga u prvom i dva poslednja kola).

Upadljivi pad u sve tri stavke (derbiji, napad, odbrana) ne može se opravdati objektivnim okolnostima (Vembli umesto WHL, jača konkurencija, Liga šampiona, povrede), i moguće ga je objasniti samo sistemskim razlozima.

Prvi je bio krajnje očekivan – Igo Loris je u prethodne dve sezone imao fantastične uvodne periode, tokom kojih je statistički bio ubedljivo najbolji golman lige. Spursi su u obe sezone bili ekipa protiv koje je potrebno najviše šutirati da bi im se dao gol, a imali su i najbolji odnos xGA/GA (broj očekivanih primljenih golova na osnovu prilikazaprotivnike prema stvarnom broju primljenih golova), jer je Francuz činio da ekipa primi i do 30 posto manje pogodaka nego što izgleda realno.

Pretprošle sezone je posle Nove godine i dalje bio statistički najbolji golman lige, a u prvih sedam kola prošle primio je samo jedan gol iz igre (dva iz prekida), iako je po xG bilo realno očekivati da primi pet. U šampionatu 15/16 on je kasnije malo posustao, ali je u prošlom bio ubedljivo najbolji sve do završetka lige.

Ove sezone Loris igra u skladu sa očekivanjima za golmana njegovog ranga – solidan čuvar mreže, povremeno sklon kiksevima. Pomenuti gol protiv Čelsija kao da je otvorio niz, pa je učinak Lorisa ove sezone tačno na sredini lige, otprilike prima onoliko golova koliko mu xG i predviđa. Zapravo, masakr u Mančesteru je Francuzu malo podigao skor za ovu sezonu, jer je skinuo nekoliko zicera. Za to vreme golmani kao De Hea, Poup i u nešto manjoj meri Begović, Fabjanski i Šmajhel prave čuda, a prva dvojica odbrane otprilike polovinu očekivanih golova.

Clive Brunskill/Getty Images

I drugi deo problema je očekivan – Spursi su u sezonu ušli bez oba startna beka iz prošlih sezona, Voker je prodat, a Rouz je propustio skoro celu 2017. zbog povrede i još nije ni blizu nivoa iz prethodnih šampionata. Igrači koji su ih zamenili – Tripije, Dejvis i Orije – nisu nekvalitetni, ali nude različit set prednosti i nedostataka: Orijeu nedostaje disciplina, Tripije je u napadu predvidiv i nema inteligenciju Vokera, a Dejvis jednostavno nije wingback.

Srce nije izdržalo: Faktor Vanjama

U srcu terena je i srce Poćetinovih nevolja: Povreda Viktora Vanjame je potpuno razbila balans na ključnom delu terena. Kenijac je koleno povredio tokom letnje turneje, odigrao 98 minuta u prve dve utakmice sezone i pokazao da ne može da izdrži. Od tada ga nema na terenu i neće ga biti još neko vreme, a toliku rupu nikomeđu Spursima ne može da popuni.

Musa Dembele, godinama mozak ekipe, već je prešao tridesetu, i sâm je sklon povredama i daleko od forme. Musa Sisoko je igrač na koga se ne možete osloniti, a Erik Dajer je često potrebniji u defanzivnoj liniji, bilo kada nju čine trojica, ili je nego od standardnih povređen. Ono što Rajan Mejson i Tom Kerol nisu uspeli, sada je povereno Hariju Vinksu i vrlo je teško proceniti da li će eksperiment sa njim zaista proraditi.

Julian Finney/Getty Images

Problemi sa centralnim igračima utiču na igru u obe faze i (upadljivo) kod prekida. U napadačkom delu od dvojke na MC zavisi protok lopte i sigurnost poseda; to je u velikoj meri nedostajalo tokom ove sezone, kada je često istureni deo tima bio potpuno odsečen. Klub koji je u prethodne dve godine mogao da služi ostalima u Engleskoj kao primer ofanzivne strukture je u nekim mečevima kod kuće podsećao na Van Galov Junajted, kada plejmejker očajnički pokušava da primi loptu, dok je oko njega pet rivala, a saigrača ni u 20 metara.

U odbrambenom delu osnovni posao ovih igrača je da štite leđa svojim ofanzivcima u visokom presingu (po čemu su Spursi bili najbolji u ligi prethodnih sezona) i da pokrivaju bekove, kada oni ostanu previsoko tokom napada. Da je Siti jedini otkrio koliko bez Vanjame to ne funkcioniše ove sezone, niko se ne bi zabrinuo, ali probleme u kontrama pravila im je većina rivala.

Da se izljubimo…

Vratićemo se na važnost gubitka tandema Voker/Rouz, jer ona nije samo organizaciono-taktička, već nosi u sebi nešto dugoročno mnogo zlokobnije. Njih dvojica bili su deo čvrstog engleskog jezgra kluba, u kojem su i Erik Dajer, Dele Ali i Hari Kejn. Dozvola Vokeru da ode je poremetila stabilnost kluba čuvenog po platnoj strukturi koja je daleko ispod prvih rivala.

Laurence Griffiths/Getty Images

Osećaj zajedništva, koji je držao ove momke na okupu (da parafraziram njihovog menadžera, zaista nije isto uzeti trofej sa Realom, Bajernom, nekim od mančesterskih klubova i uzeti ga sa Spursima) temeljio senadve osnove – da su svi tu i da postižu dobre rezultate.

Dve „tako blizu“ sezone i nisu tolika nevolja, ako klub posle toga ostane u istom ritmu. Ali problemi u ovom šampionatu otvaraju prostor za negativne misli, koje se naslanjaju načinjenicu da su i Voker i Dajer letos odabrali da odu (s tim što je prvi pušten, a drugi nije). U ofanzivnoj trojci, koja nije bez razloga sve vreme simbol ove generacije, još uvek niko nije javno tražio da ode, ali je izvesno da bi i Eriksen i Ali i Kejn mogli da jednim telefonskim pozivom nađu izdašnije poslodavce.

I dok od Harija i dalje slušamo priče o tome da je spreman da ostane dugo, a Kristijan je nedavno potpisao novi ugovor, na Deleu je veoma uočljivo da mu misli više nisu u ekipi. Cele jeseni momak iz Milton Kinza igra znatno ispod očekivanja, a jedina utakmica u kojoj je eksplodirao bila je, nimalo slučajno, ona sa Realom u LŠ.

Ovaj projekat Spursa može da funkcioniše samo ako svi ključni delovi ostanu na broju. Klub nije pokazao preveliku umešnost na tržištu prethodnih godina (posebno ne kada traži napadače), a sve je očiglednije da sa te pozicije u hijerarhiji ni u predstojećima neće moći da bira među prvima. Kada znate to i pogledate koliki su iskorak napravili mančesterski timovi, prethodne dve godine ostavljani u prašini (a oba mogu svake godine da dovedu po 3-4 elitna igrača), jasno je zašto su se mnoge mlade glave u svlačionici Spursa zapitale.

Laurence Griffiths/Getty Images

Kada prvi od trojke ode, izuzetno su male šanse da još dugo gledamo ostalu dvojicu u istom dresu. Argentinski menadžer tu će imati isključivo savetodavnu ulogu, jer se ne bavi kupovinom i prodajom u klubu, ali je izvesno da će se i on zapitati šta dalje ukoliko se ispostavi da ekipa mora da se gradi od nule, jer ako Eriksena i Alija jure veliki, zamislite kakav bi red bio za Poća.

Nova nada

Kolo pred polovinu sezone Spursi su sedmi, ispod Burnlija. To samo po sebi nije strašno, jer ih od četvrtog mesta deli jedna pobeda. Međutim, lanac događaja koji je u pozadini pokrenut letos, a porazom na Etihadu postao vidljiv svima, vrlo verovatno će napraviti oluju na severnom kraju Londona.

No, oluja ne nosi uvek samo loše vesti. Ako postoji idealan trenutak da se krene u veliku rekonstrukciju, to je sada. Novi stadion otvoriće opcije za veća ulaganja, pogotovo ako se zna da i Arsenal i Čelsi tek očekuju potresi (prve kada konačno ode Venger, a druge dok se budu selili). Ukoliko svoju tranziciju odrade pametno, a pogotovo ako ubede Argentinca da ostane i gradi sledeću generaciju (ili više njih), Spursi bi mogli da i u Engleskoj i na kontinentu igraju bitnu ulogu u decenijama koje dolaze.

U svakom slučaju jedna stvar je izvesna: ako će era Bejla i Modrića biti zapamćeni kao bljesak i neiskorišćena prilika, doba Poća, Harija, Krisa i Delea ostaće zacrtano u istoriji Spursa kao stvarni restart i buđenje nove nade, toliko potrebne klubu koji je decenije proveo ni tamo, ni ovamo.

Muzički kutak

Kada se već sve dogodilo u plavom delu Mančestera, a i naslov prvog pasusa je referenca na jedan od najvećih njihovih hitova, logično je da uz ovo dobijete i Joy Division. Pevač i tekstopisac ovog benda Ian Curtis izvršio je samoubistvo u 24. godini (mnogi od vas su verovatno gledali film Control), a ostale članove ste već pratili na ovim stranicama u okviru New Ordera. Joy Division je postojao manje od četiri godine, između slavnog koncerta Sex Pistolsa u Mančesteru jula 1976. (jednom ćemo se i time pozabaviti) i Curtisove smrti u proleće 1980, ali je njihov uticaj na mančestersku i svetsku muziku bio ogroman.

Pesma Disorder otvara briljantni album Unknown Pleasures, jedini izdat dok je Curtis još bio živ.

Društvo mančesterskoj četvorci danas pravi četvorka iz Londona Lush, koja se takođe raspala posle samoubistva jednog od članova, bubnjar Chrisa Acklanda. Chris i pevačica Miki Berenyi bili su veliki navijači Spursa, imali sezonske karte i išli na mečeve zajedno sa članovima još dva benda – Moose i kultni Cocteau Twins. Posle jedne od retkih pobeda nad Arsenalom snimili su i zajednički singl. Ovde slušate pesmu Ladykillers, sa albuma Lovelife (1996).

Lush su se nedavno ponovo okupili kao trojka, u okviru shogaze revivala u Britaniji.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!