UKV S01 E10: Da li je Pep prešao igricu?

Skener 20. dec 201713:05 > 04. maj 2022 14:10 0 komentara
Catherine Ivill/Getty Images

Tog subotnjeg popodneva hladnoća nije smetala nikome na severoistoku, iako je bio januar. Na Sent Džejms Parku okupilo se 36 hiljada 543 navijača, ubedljiva većina da podrži najatraktivniji i realno najbolji tim te sezone.

Bolton je, kao povratnik u elitu posle 15 godina, bio na putu da se odmah vrati u niži rang, ali nije prodao kožu lako. Kitson i Gudson dali su po gol, a onda je u 37. minutu presudio veteran Piter Birdsli. Njegov stoti gol na preko 270 ligaških utakmica u dresu Njukasla doneo je Svrakama prednost od 12 bodova u odnosu na prve pratioce Liverpul i Mančester Junajted. Bilo je i prikladno da ekipu prvom trofeju posle 70 godina primakne Birdsli, kojem je Junajted dao samo jedan meč u Liga kupu za celu sezonu, a Liverpul svih šest trofeja u karijeri.

Petnaest kola do kraja 12 bodova bilo je dovoljno da kladionice počnu da isplaćuju dobitak. Međutim, već sredinom aprila Fergusonov tim ih je sustigao i prestigao, pretposlednjeg aprilskog dana Kevin Kigen je imao čuveni televizijski ispad, a remiji sa Notingem Forestom i Totenhemom u poslednja dva meča sezone samo su olakšala Junajtedu put do desete titule.

Dve sezone kasnije, Crveni đavoli su bili u ulozi lidera na Boxing Day, a daleko niz tabelu, na šestom mestu i sa 13 bodova zaostatka (uz meč manje) sedela je ekipa koju je vodio još nedovoljno poznati francuski trener doveden iz Japana. Arsenu Vengeru to je bila prva puna sezona, ali se brzo prilagodio na okolnosti, a u pomoć su pristigla i adekvatna pojačanja s kontinenta.

Četrnaestog marta 1998. na Old Trafordu se igrala utakmica za titulu – domaćin je imao devet bodova više, a gosti tri meča manje i zategnutu odbranu, koja nije primila gol u prethodnih pet kola. Meč će, opet prikladno, odlučiti Mark Overmars, čiji transfer u Mančester godinu i po ranije je sprečila povreda. Holanđanin je u 79. minutu postigao jedini gol na meču, koji je nepovratno odneo prevagu ka severnom Londonu.

https://youtube.com/watch?v=9RrK-ifLCZc

Inače, ovaj gol je u Srbiji stekao kultni status jer nije prikazan u direktnom prenosu. Te godine je BK televizija, koja je mnogo uradila na promociji Premijer lige, imala suludu politiku da u pet minuta pred pun sat pušta kratke vesti i tokom utakmica. Te subote im se dogodilo da gol za titulu padne tokom vesti, pa nas je Aca na njihovom kraju sačekao snimkom, pre nego što smo se uključili u poslednjih 6-7 minuta.

Tobdžije dotle nijednom nisu vezale tri trijumfa u ligi, ali je to bila druga od deset vezanih pobeda, ona poslednja nad Evertonom, kada je Overmars dao dva gola, obezbedila im je titulu dva kola pred kraj. Trijumf je Vengeru donela odbrana, koja je u ključnom delu sezone primila dva gola na 14 utakmica iz kojih je Arsenal uzeo 40 bodova.

Gola Kuna Aguera u 93:20 trinaestog maja 2012. sećate se svi, ako ništa drugo zato što je u špici za SK Maxbet vesti. Sećate li se šta se dotle zbivalo? Siti je otvorio sezonu sa 11 pobeda i remijem u prvih 12 kola, do Boxing Daya imao je 14-2-1 (44 boda u 17 kola), uz 53 data i 15 primljenih golova. Dotle su triput dali po jedan gol (Čelsi, Liverpul, Arsenal), dvaput po dva, 12 puta tri ili više, slavili na Old Trafordu 6:1 i Vajt Hart Lejnu 5:1.

Njihov problem za to vreme bio je što im ni gradski rival ne gubi bodove, poslednji dan 2011. timovi su dočekali poravnati, oba su isputila bodove za praznike, ali je serija Fergijevog tima i povremeno štucanje Mančinijevog dovela dotle da Italijan utehu pronađe u Međugorju poslednje martovske nedelje. Gospa nije odmah delovala, Arsenal i dva bivša Arsenalovca u dresu Sanderlenda su im izbili pet bodova na sledeća dva meča i šest kola pred kraj Junajted je imao osam bodova više.

Michael Regan/Getty Images

Crveni đavoli su u prethodnih 19 mečeva ispustili osam bodova, ali je put u Hercegovinu očigledno imao efekta. Vigan je u istoriji igrao 19 puta sa Junajtedom, izgubio 18 puta, ali 11. aprila 2012. jedini strelac na meču bio je Šon Malouni. Dva kola kasnije je Everton, posle 5 vezanih poraza na OT, dao dva gola u poslednjih sedam minuta da izbori spektakularnih 4:4. Odluka je pala u gradskom derbiju, koji je odlučio jedan prekid i gol Kompanija, iako je Siti namučio svoje navijače u poslednjem kolu.

Juriš na stotku

Godinama unazad svetski mediji jure priče, velike, zvučne. Jedne godine je to buđenje velikana, druge Pepeljuga, treće trener čarobnjak. Vežite pet pobeda, porede vas sa Brazilom iz 1970. Vežite tri poraza, isteraće vam menadžera iz kluba (onda kada dobije otkaz, pisaće da menadžere prelako otpuštaju), objasniti da vam je prelazni rok bio katastrofa (iako su ga u avgustu hvalili).

I sve češće, sve ranije u sezoni, dodeljuje se titula. Urednicima se žuri. Četvrtog januara ove godine Spursi su odbranili sezonu pobedivši Čelsi, koji je na WHL stigao sa 13 vezanih pobeda. Podsećanja radi Plavi su u taj meč, prvi u drugoj polusezoni, ušli sa šest bodova više od drugoplasiranog, a 10 više od petoplasiranog.

Sa tog stanovišta histerija u britanskim medijima oko Sitijevih rezultata ove sezone je donekle razumljiva – njihova serija pobeda još je duža od Čelsijeve (ili bilo čije u eri Premijer lige), a njihova prednost već početkom decembra stigla je do 11 bodova.

Catherine Ivill/Getty Images

Uprkos tom impresivnom nizu, pobedama nad svih pet velikih rivala, fantastičnom broju golova, oprez je neophodan. Prođite ponovo kroz prethodni deo teksta – timovi su već gubili 12 i 13 bodova razlike, a Siti je u prvih 17 kola sezone 11/12 dao čak gol više nego ove.

Do kraja sezone ostalo je još 20 kola, a niko od nas ne zna odgovor na najvažnije pitanje – kako Pepov tim reaguje kad je u problemu? Taj odgovor nećete dobiti u ovoj priči, bilo bi zaista izuzetno arogantno čak i pokušati, jer ga verovatno ne zna ni sâm katalonski majstor taktike.

Ono što možemo je da analiziramo šta se dogodilo sa prošle godine tako neuverljivim Sitijem, zašto su toliko dominantni, zašto izlaze na kraj sa različitim tipovima protivnika. Možemo da analiziramo i koliki su izgledi da Pep u Mančesteru uradi ono što u Bavarskoj nije uspeo – da pokori Evropu, kao i to kako teče globalni projekat njihovih emiratskih vlasnika i hoće li deca iz njihove akademije stvarno dobiti neku šansu. Konačno i najvažnije, možemo da probamo da pronađemo rupu u oklopu koji je cele sezone potpuno popustio samo jednom, u jedinom zaista nebitnom meču.

A i krajnje je vreme da neko počne da analizira.

Pep i Siti, godina prva

Pre svega moramo da pogledamo šta su bili Sitijevi ključni problemi prošle sezone. Prvi i najupadljiviji problem bila je prestara ekipa. Istorija nebeskoplavih je vrlo specifična, novac se pojavio iznenada i za kratko vreme su pokupovali čitav niz kvalitetnih igrača sličnih godišta. Ta generacija je, uz manje izmene, osvojila dve titule, ali je već prolazila kroz zenit, i na sredini ove decenije Siti je bio drugi na listi najstarijih timova u ligi. Tokom poslednjeg Pelegrinijevog prelaznog roka konačno je započelo dovođenje novih igrača, a Gvardiola je to postepeno nastavio.

Alexander Hassenstein/Bongarts/Getty Images

Najproblematičniji deo bila je odbrana, pogotovo bekovi, jer su sva četvorica prošlogodišnjih igrača na toj poziciji već prošla tridesetu. Iako će mnogi pomisliti da je problem u ograničenju koje donosi odlazak mladosti iz mišića, Dani Alves pokazuje da nije tako. Problem je zapravo u činjenici da je malo bekova u tridesetima koji su spremni na ono što je Filip Lam učinio – da pri kraju karijere nauče potpuno drugačije principe igre u odnosu na sve do tada.

Srećom, Pepov izbor klubova u kojima radi nudi spremno rešenje: novac. Mnogi su bili sablažnjeni sumom novca koju je Gvardiola uložio u bekove ovog leta, meni je to bio sasvim logičan potez – ta pozicija/uloga bila mu je fundamentalni problem, njegov stil je veoma prohtevan, način na koji on vodi tim ukazuje da su igrači dovedeni na duge staze. U krajnjoj liniji, ako preplaćuje bekove, Pep to kompenzira malim ulaganjima u najskuplju poziciju na terenu – devetku.

Druga slaba tačka koja se baš videla iz aviona bio je golman. Džo Hart nije mogao da brani za Gvardiolu, ali Klaudio Bravo u formi iz prošle sezone ne bi se proslavio ni u Premijer ligi BiH. Na toj poziciji Siti je doveo apsolutno najprikladnije rešenje, a Edersonova forma u ovih pet meseci jedan je od ključnih faktora svih uspeha.

Iako je sumu od četvrt milijarde evra za jedan prelazni rok teško opisati ikako osim kao visoku, Gvardiola zapravo nije kupio previše igrača: šestoricu prošlog i petoricu ovog leta, što s obzirom na stanje kompletnog kluba nije ništa posebno (pogotovo kad na to dodate da su dva neuspela pojačanja iz prošlog leta već van rotacije).

Michael Regan/Getty Images

Zapravo još bolji posao Gvardiola je odradio skraćivanjem spiska igrača. Od osmorice više-manje prvotimaca koji su otišli (Zabaleta, Kliši, Sanja, Kolarov, Navas, Fernando, Nolito, Iheanačo; ne računam Harta, Denajera, Nasrija, Bonija, Moja, koji su već bili van tima, uglavnom po pozajmicama) samo su mlađani Nigerijac i iskusni Srbin imali šta da ponude ekipi, o čemu je najbolje svedočio prvi gradski derbi Pep vs Mou. Međutim, čak su i oni stilski previše odudarali od onoga što je Gvardiola hteo od svog tima.

Svlačionica je provetrena, rotacija svedena na meru koju Pep želi: 20 igrača iz seniorskog tima, uz povremeno (zaista samo povremeno) uključivanje juniora. Ono što Pelegrini nije uradio za sve svoje godine u klubu i što je propušteno u leto 2016, ove godine je odrađeno skoro do kraja (kraj će biti odlazak Turea, Aguera i Mangale, poslednja tri nePep Mohikanca; ruku na srce, svaki od njih je dao zaista sve od sebe da se prilagodi). Taj faktor gotovo sasvim je ignorisan u analizama i „analizama“ zbivanja u Istlendsu, a svih ovih godina bilo je jasno koliko to taloženje igrača guši Siti.

Njihov masovni odlazak ima i veliki psihološki efekat: bacite pogled na Sitijev roster i odmah vam se učini da su manje-više sve odlični igrači.

Ako je već doveo samo pet seniora ove godine, Gvardiola je morao i mogao da se osloni na još jednu svoju veoma važnu osobinu – on ume da kroz trening i intenzivno podučavanje promeni poziciju igraču za veoma kratko vreme. Podudarnost zadataka zadnjih veznih i bekova u njegovim sistemima olakšali su mu posao sa Delfom i Fernandinjom, kada je ekipa ostala bez Mendija na levom beku.

Stil i taktika

Kada je sav posao sa promenama igračkog kadra završen, došlo je vreme na trademark pripremni period, duple treninge, ucrtavanje koorodinata za razvoj Juego de Posición, sistema oko kojeg se vrti kompletna fudbalska filosofija čoveka koji može da izgura maksimalno 32 minuta bez fudbala, po sopstvenoj tvrdnji (sa kojom se slažu redovni sagovornici).

Laurence Griffiths/Getty Images

O stilu igre ću samo u najkraćim crtama, tokom 2018. ćemo se na sajtu Spotklub vrlo intenzivno baviti taktikama i varijacijama, pa ćemo kroz sve ovo prolaziti detaljno, uključujući stilsko upoređivanje tri Pepova kluba.

Osnova JDP je ideja da se kroz posed lopte, konstantno kretanje i kontrolu ključnih zona na terenu ostvaruje brojčana prednost i traže rupe u protivničkoj odbrani. Za JDP su ključni ovi principi:

– teren je podeljen na 20 zona (u osnovi 5 po vertikali, 4 po horizontali, uz određene sitne detalje)
– u svakoj horizontalnoj liniji smeju da stoje maksimalno 3 igrača, u svakoj vertikalnoj dvojica
– uvek mora da se koristi cela širina terena, npr. kada se igra po levom krilu, desno i dalje mora da bude uz aut-liniju (da bi se u slučaju da je jedna strana preopterećena, lako našla opcija na suprotnoj)

– uvek se akcija gradi otpozadi, zato je važno da i golman ume da igra nogom
– kad god igrač napusti svoj prostor, saigrač ga pokriva (npr. kad krilo uđe u sredinu, bek istrčava ne krilo, a centralni vezni pokriva prostor iza njega)
– veoma je važno održavati ravnomeran razmak između igrača na terenu
– pravilo 15 pasova koristi se kao uvod u vertikalni napad, jer tokom njih ekipa kretanjem otvara rupe u protivničkoj odbrani
– drugi razlog za tih 15 pasova je postavljanje u pozicije iz kojih se najbolje kreće u defanzivnu tranziciju; Pepov sistem je u najmanju ruku jednako defanzivan koliko i ofanzivan, iako se igra na posed i uglavnom na protivničkoj polovini
– najvažniji deo terena su bočni međuprostori (Halbraum) gde igraju ili interiores (Xavi/Iniesta iz dana u Barsi) ili invertirana krila (Roben/Riberi u Bajernu). U toj zoni, smeštenoj između zone koju po vertikali pokrivaju bočni i centralni igrači, traže se opcije
– u završnoj zoni (šesnaesterac) igrači su potpuno slobodni, dok pre toga moraju da poštuju taktičku disciplinu
– odmah po gubljenju lopte kreće se u kontrapresing sa ciljem hitnog završavanja

Clive Brunskill/Getty Images

Ono što je fundament Pepovog sistema u svakom klubu je uvežbavanje situacija. Na treningu Gvardiola postavlja igračima moguće startne pozicije i traži od njih da uigraju sistem za savladavanje problema koje ta pozicija donosi. To je u određenoj meri varijacija Van Galovog insistiranja na tome da igrači odigravaju akcije napamet (nije ni čudo, Barsa u Krojfovo vreme, za koju je i sâm igrao, i Van Galov Ajaks su mu glavna inspiracija).

Vrlo često u utakmicama možete videti isprobavanje identičnih situacija (nedavni primer je pobednički gol protiv Vest Hema, na gledanju snimka sam izbrojao tri identična pasa KDB na istu poziciju, pre nego što se tamo u četvrtom pokušaju našao Silva i akrobatski savladao Adrijana), a nije redak slučaj da je neki gol iz utakmice potpuna replika situacije koja je uvežbavana na treningu i koju nije teško pronaći na internetu.

Legenda kaže da je jedan od kolega sa prostora exYu prenos utakmice u kojoj se Arsenal sa Anrijem, Piresom i Bergkampom bori sa Junajtedom koji predvode Bekam, Skols i Veron počeo rečenicom: Šta reći osim da se radi o dve fizički izuzetno pripremljene ekipe. Značaj fizičke pripremljenosti prečesto se prenebregava, posebno kod talentom obdarenijih timova, ali Gvardiolini timovi pucaju od snage, posebno ovaj sadašnji. Nije ni čudo što su toliko golova postigli u samoj završnici.

Naznake JDP bile su vidljive u Sitijevom timu tokom prvog meseca prošle sezone, ali su problemi na koje su onda naišli uslovili brojna odstupanja. U ovom šampionatu sistem radi mnogo pouzdanije, jer su i igrači koji su na raspolaganju prilagođeniji, a i stari članovi tima imali su vremena da razumeju kompleksne zahteve Katalonca i njegovog tima.

Iako insistira na potpunom poštovanju postavljene taktike, Gvardiola je prilično fleksibilan prilikom njenog usvajanja, uzima u obzir igrački kadar koji mu je na raspolaganju i veliku pažnju poklanja stilu i kadru protivničkog tima.

Michael Steele/Getty Images

Da se prilagođava sopstvenom timu jasno je iz dve veoma bitne stvari – načina na koji je tretirao bekove u Barseloni i Bajernu i uloge devetke. U Sitiju je sa bekovima tokom prve sezone uglavnom kopirao Bajern (većinu vremena su se uvlačili u sredinu), ali mu je dolazak Kajla Vokera omogućio da po desnoj strani ima repliku Alvesa iz dana u Kataloniji.

Voker, naravno, nije ni blizu da bude najbolji igrač Sitija, ali je verovatno najbitniji, zbog svoje specifične dualne uloge: sa jedne strane njegova brzina je ključna zbog sporih štopera, on najčešće juri najbrže igrače protivnika, a u obe utakmice sa Junajtedom (letos u Hjustonu i nedavno na OT) poništio je najjače protivničko sekundarno oružje (trk i dibling Marsijala ili Rašforda sa levog krila), što je bez primarnog (Pogba kao plejmejker) potpuno lišilo Crvene đavole probojnosti, sve dok nije ušao Mata.

Sa druge strane, jednako bitno, njegova pozicija veoma visoko uz desnu aut-liniju u startu napada (dok se levi bek uvlači u sredinu) pravi ozbiljan disbalans u protivničkoj odbrani, jer služi za stvaranje viška, vezivanje protivničkog krila i, u ovoj sezoni svakao najvažnije, daje potpunu slobodu kretanja Rahimu Sterlingu, kao oružju koje je najviše iznenadilo sve u ovogodišnjem Sitiju.

Na poziciji napadača Siti je neuporedivo bliži Barsi sa početka decenije, nego Bajernu sa Levandovskim (iako se Poljak daleko najbolje od svih Pepovih devetki prilagodio stilu). Aguero je donekle naučio da se više kreće i otvara prostor saigračima, Žezusu to ide prirodno, ali neretko lažnu devetku igraju i ostali igrači, pre svih Sterling i Silva.

Clive Brunskill/Getty Images

Ostalo je poprilično standardno – golman, štoperi i zadnji vezni otvaraju akciju (ako nema pritiska serijom brzih pasova prenose loptu na polovinu rivala, ako ga ima, kao protiv Spursa, neretko se ide i na dugu loptu. To je veoma bitno Edersonovo oružje, protiv Spursa ga je koristio često: dijagonale ka igraču oko centra (ili čak preko njega) na neopterećenoj strani momentalno otvaraju silne rupe u protivničkoj odbrani. Ederson je u nekoliko navrata pogađao pravo na nogu saigrača udaljenog i po 70 metara.

Kako su mu kratki pasovi bolji od mnogih veznih igrača u ligi, a ni najmanje se ne boji da gađa procepe široke metar do dva, on predstavlja još jednog u nizu plejmejkera u Gvardiolinom sistemu. Ederson do sada nije pravio dramatične kikseve u dodavanju, ali i da ih pravi dramili bi mediji, ali ne i njegov menadžer. Opširnije o načinu na koji je Pep razvio igru svojih golmana čitajte kod kolege Jure Vrdoljaka. Sane i Silva su igrači koji se vraćaju da pomognu u izgradnji napada, mladi Nemac je posebno bitan kao meta za duge Edersonove pasove.

Gubitak poseda je trenutak koji izaziva masovni pritisak na loptu, olakšan činjenicom da gotovo sve vreme oko nje ima nekoliko igrača u svetlo plavom. To je trenutak o kojem je nedavno pričao Murinjo, pred direktan duel: ukoliko nije u stanju da vrati posed, Siti veoma često pravi faulove, a zamerka Portugalca (nimalo neosnovana) je da sudije ne vade kartone za te profesionalne prekršaje, kao što ih pokazuju drugim ekipama, kojima to nije stalni deo taktike.

Siti tako radi zato što je prinuđen, pre svega zbog toga što pravilni raspored ostavlja dosta prostora koji talentovani i brzi rivali mogu da koriste (setite se Mangaline agonije u utakmici sa Vest Hemom, gde su Građani preživeli samo zahvaljujući nedostatku koncentracije i kriterijumu). Takođe, dok je napad prepun talentovanih i visoko cenjenih igrača, Sitijeva odbrana je u najmanju ruku prosečnog kvaliteta – Kompani nije ni senka sebe iz 11/12, Stouns je odličan igrač, ali prosečan defanzivac, Mangala ograničen sa svakog stanovišta, Delfova ispadanja su redovna, a Otamendi je, iako ove sezone daleko najbolji od pobrojanih, mnogo je bolji u vazduhu nego na zemlji.

Shaun Botterill/Getty Images

Kada dođe do šesnaesterca Gvardiola je pokazao sposobnost da se u velikoj meri prilagođava okolnostima, pa je cutback opcija (utrčavanje bočno od gola, pa povratna) jedno od najčešćih oružja koje imaju. Siti to koristi od ranih Pelegrinijevih dana kao svoj potpis u napadačkim akcijama.

Igrati visoko protiv Sitija nosi za sobom veliki rizik, jer malo klubova toliko voli da trči kontre. Vrlo često posle protivničkih kornera Pepov tim ima brojčanu prednost već od centra, a sa ekipom koja ima veliku količinu talenta i visoki nivo uigranosti, jasno je da je višak pola gola. Većina timova to i ne pokušava, pa su samo dva njihova gola klasifikovana kao kontre (naspram sedam Liverpulovih).

Malo brojeva

Siti relativno retko šutira izvan šesnaesterca (36 posto udaraca, liga je u rasponu od 35 do 49 posto), ali daje golove prilično često (osam do sada).

Najveći iskorak u poslednje vreme je učinak iz prekida. Sa tri ključna gola u dva decembarska derbija (sva tri pri nerešenom rezultatu) oni su izbili na prvo mesto liste timova po broju golova iz prekida sa čak 13, od čega su 4 penali.

Sitijev učinak u prvoj polusezoni superioran je u svakom pogledu. Njihov posed od 65.5 posto i tačnost pasova od 88.5% su pomerili granice Premijer lige (prvi pratioci kazne za njima 8 i 4 posto u te dve kategorije), ali sami po sebi ne garantuju rezultat.

Clive Brunskill/Getty Images

Ono što povećava šanse je broj šuteva (18.2 po utakmici), takođe najbolji u ligi, ali ne i istorijski (zapravo su i ove sezone tri tima su vrlo blizu: Arsenal 18.1, Liverpul 17.8, Totenhem 17.1). Iako je ukupni broj šuteva skoro isti, broj golova ne može biti različitiji: Siti je pogodio 56 puta, Liverpul 38, dva tima iz severnog Londona po 31.

Delimično je to posledica prilične razlike u broju šuteva u okvir (7.8-6.4-6.4-5.5), ali čak i sa tim podatkom kvalitet Sitijevih šansi (xG) ne opravdava suludo veliki broj golova (zapravo, trebalo bi da ih je skoro 12 manje). Dva mančesterska tima ove sezone dramatično bolje napadaju nego što to xG govori.

Individualni rad

Gvardiola mnogo pažnje poklanja radu, tražeći od svakog člana ekipe da se podredi sistemu. Zauzvrat, svako od njih dobija potpunu posvećenost, mentalni trening i mogućnost da mnogo napreduje na individualnom planu.

Teško da postoji bolji primer od Rahima Sterlinga, fudbalera koji je zbog utiska koji ostavlja i privatne istorije često nedovoljno cenjen. Iako ne izgleda tako, Sterling je izuzetno disciplinovan momak, koji je taktiku striktno poštovao i u Rodžersovom Liverpulu i sa te strane mu Pep savršeno odgovara. Gore pokazani individualni rad na igri i očigledno ulivanje samopouzdanja omogućila su momku koji je davao gol na svakoj četvrtoj ili petoj utakmici da ove sezone dođe do nestvarnog proseka od dva gola u tri meča.

Dan Mullan/Getty Images

Sterling nije nadoknadio svoje tehničke zaostatke (ona dva promašena zicera protiv Spursa to potvrđuju), ali su mu dva faktora, značajno popravljeno kretanje i neverovatna odlučnost, donela veliki broj pogodaka, često posle neverovatnih odbitaka, jednako često u onome što odavno zovemo Fergitajmom (a sâm Fergi je odavno konstatovao da golovi u nadoknadi nemaju mnogo veze sa talentom, koliko sa odlučnošću i verom u pobedu).

Fernandinjo je još jedan često potcenjivani igrač, koji je i ranije mnogo značio Sitiju, pogotovo zbog opadanja moći Jaje Turea. Dolazak Gvardiole logično je podigao značaj Brazilca, jer je njegova bazična uloga na terenu u sistemu Katalonca izuzetno značajna. Ne samo što je prva opcija za razaranje napada protivnika, Fernandinjo ima ključnu ulogu u početku sopstvenih akcija, a njegova izuzetna disciplina i prilagodljivost omogućila mu je da prošle sezone igra i na poziciji beka, kada je situacija zahtevala.

Da je Kevin De Brejne talentovan bilo je jasno oduvek. Da je spreman da igra na vrhunskom nivou pokazao je još u Nemačkoj. Međutim, ove sezone KDB je izvesno najbolji igrač Premijer lige, a njegova partija protiv Spursa je izgledala kao poezija. Skroman i pristojan, odlučan i borben, opremljen fantastičnom tehnikom, pregledom igre i snažnim udarcem, De Brejneu je Gvardiola popravio dva glavna problema – sposobnost razumevanja taktičkih detalja i donošenje odluka. Za svakog ljubitelja fudbala koji ima problem sa latinskom razmetljivošću većine modernih zvezda, Kevin je bukvalno igrač iz snova.

Shaun Botterill/Getty Images

Za kraj mora se naći mesto i za najneočekivanijeg od svih, Davida Silvu. Momak sa Kanarskih ostrva je jedan od heroja decenije u Premijer ligi, a samo ga je neotpornost na britansku zimu sprečio da se vine među najveće njene zvezde, jer bi obično blistao u toplijim delovima sezone, pa nestajao u snegu i blatu. Sada su ga pritisle i godine, ali on se prilagodio, promenio način igre, ulogu, ponekad i poziciju. Viđamo ga i bliže svom golu, ali i kao lažnu devetku, a u poslednje vreme sve češće trese mreže.

Kako ih zaustaviti?

Istorija kaže da je najbolji način za borbu sa Gvardiolom prenošenje lopte ka njegovom golu. Od Barselone B u sezoni 2007/08 on je uvek imao popriličan disbalans u kvalitetu prednjeg i zadnjeg dela ekipe i što je više lopta kod ovih drugih, veća je i šansa za grešku.

Na fundamentalnom nivou to bi trebalo da stoji i za ovu ekipu Sitija, ali postoje dva bitna problema. Prvi je Ederson, jer je njegova distribucija lopti na osnovu uzorka od 25 utakmica bolja i od Nojerove i od Valdesove. To znači da on neće kao nekadašnji golman Barse biti sveden na sprovođenje lopte između svoja tri prva saigrača, već će direktno otvarati kontre i u trenu osvajati veliki prostor.

Drugi problem je direktno povezan: nijedan Pepov tim nije imao potencijal za kontranapad kakav ima ovaj, zbog brzine Sanea, Sterlinga i Žezusa i paketa koji nudi Kevin De Brejne.

Ova jesen pokazala je da delotvornije izgledaju sistemi sa veoma plitkim dvostrukim blokom, kakav su igrali Bornmut, Sautempton, Vest Hem i Hadersfild. U svakoj od tih utakmica rival je bio veoma blizu osvajanja jednog boda (dva gola duboko u nadoknadi, dva u finišu meča), a dve od te četiri ekipe imale su i dobre šanse da u finišu dobiju utakmicu.

Stu Forster/Getty Images

U duelima sa petorkom pratilaca, tri koja su igrala napadački imala su periode dominacije nad Sitijem, ali su gubili ubedljivo.Sa druge strane, defanzivni pristup je Čelsiju i Junajtedu doneo minimalne poraze, a Sitijev plan igre je u velikoj meri poništen na OT.

I tu dolazimo do ključnog elementa –ako želite da pobedite Siti morate da ograničite greške na minimum, jer su to upravo najveći rivali propuštali da urade. Liverpul je povezao dve fatalne: spavanje Džana kod prvog gola i besmisleno isključenje Manea. Lukaku je poklonio rivalu oba gola. Spursi su pustilili najnižeg na terenu da im dâ gol iz kornera dok se oni međusobno sudaraju, a onda su u poslednjih 20 minuta napravili kolaž neshvatljivih poteza (Tripijeov aut, Dajerov dribling i promašivanje lopte, kompletan nastup Vinksa…).

Jedan od razloga za uspešnost defanzivnog pristupa je Gvardiolina neskrivena nervoza kada se suoči sa protivnikom koji „ne želi da igra“. Protiv tvrdoglavih i isključivih ljudi uvek je najlakše igrati na mentalitet.

Pep je po sopstvenom priznanju prošao kroz preispitivanje posle potpunog debakla prošle sezone, najslabije u karijeri. Pre toga je iz Barselone bukvalno pobegao čim nije uspeo da osvoji titulu, a u Minhenu je uspeo da se posvađa i sa nekim od najnaklonjenijih članova uprave.

Do sada mu je sve išlo na ruku, ne samo u Premijer ligi. U LŠ je Napoli upao dvaput u njegovu klopku i preselio se u Ligu Evrope, u Liga kupu su dvaput prolazili na penale.

Laurence Griffiths/Getty Images

Stvar je u tome što se kockice neće slagati tako do kraja sezone. Druga polovina šampionata je mnogo kompleksnija iz nekoliko razloga.

Pre svega, sad ćemo videti kako Pep radi kroz zimu punu utakmica, što je prvi put upoznao prošle sezone, kada su već bili van trke. Za nekoga ko izuzetno ceni trening, česte utakmice preko zime su najgora opcija.

Drugi faktor je završnica LŠ. To je zapravo teren na kome se od Gvardiole očekuje najveći iskorak, jer je Siti i na kladionicama, a i u izborima novinara (svuda na planeti) bio favorit za titulu i pre sezone, posebno kada se prelazni rok završio, a rivali nisu odradili neophodni šoping.

Posle Bazela Siti će morati da naleti na nekog od vodećih na kontinentu (osim ako ih opet ne pogleda sreća, pa im u četvrtfinalu rival bude bolji iz dvomeča Šahtjor – Roma).

Koliko god da dominantno deluju u Engleskoj, svi znamo da nijedan klub u Premijer ligi već dugo nije blizu evropskog vrha. Real, Barselona, Bajern, Pari Sen Žermen, pa i Juventus predstavljaće veoma ozbiljan izazov za trenera koji od 2011. u Evropi ne zna za ozbiljniji uspeh.

Za ekipu koja jaše na talasu samopouzdanja, koji prekriva sve rupe u sistemu, neuspeh može da predstavlja ozbiljan problem.

Za kraj

Da li će Siti biti prvak Premijer lige? Sigurno. Verovao sam to i pre sezone, pogotovo kada je Ed Vudvord propustio da dovrši letnji posao. Ne verujem da će dobaciti do 100 bodova, jer uz sav talenat nisu pokazali dovoljno da bi me uverili da su zaista nepobedivi. U nadrealno velikom broju situacija su im pomagale okolnosti (duge nadoknade, srećni odbici, sulude greške rivala, spuštene zastavice…) i mislim da su realno tim za 85-90 bodova u sezoni, ali da će dobaciti do oko 95.

Clive Brunskill/Getty Images

Mislim da Siti nema nikakve šanse da osvoji Ligu šampiona. Nemaju ni kvalitet ni iskustvo u završnici da se nose sa kontinentalnim aždajama. Zapravo, nisam siguran da bi i sa vodećim engleskim rivalima izašli na kraj lako u dva meča.

Ne mislim da je ovaj Siti najbolji tim u istoriji Premijer lige. Zapravo, mislim da ovo nije najbolji Siti u ovoj deceniji, onaj iz 11/12 sa Tevesom, Džekom, Aguerom i razigranim Balotelijem je bio značajno balansiraniji (mada mu je trener bio sumnjivog kvaliteta). Arsenal, Čelsi i Junajted u dve različite decenije imali su bolje timove od ovog Sitijevog. I Liverpul neku godinu pred nastanak PL.

Ovaj Siti je još veoma daleko od Pepovog Bajerna i Pepove Barse. Ipak, treba verovati da u Emiratima i Mančesteru znaju šta rade, jer u naredna dva prelazna roka mogu još značajno da pojačaju ekipu sa nekoliko pametnih poteza. Da je učine konkurentnom u Evropi možda već sledeće sezone.

Ne vidim problem u Sitijevom trošenju. Italijani su 20 godina trošili kao ludi. Real i Barsa ne znaju za granicu. Pariz niko ne kontroliše. Bajern ne troši toliko, jer ne mora, dobija igrače nadomaćem tržištu upola cene. Zašto bi engleski timovi bili skromniji?

Na domaćem planu niko nije kriv Junajtedu što je tek 2014. počeo da rekonstruiše ono rastureno u leto 2009, niko nije kriv Čelsiju što je njihov milijarder siromašniji od Emiraćana, niko nije kriv Arsenalu što o strategiji kluba odlučuje tvrdoglav čovek, ni Liverpulu što su nastali tamo gde su nastali.

Druga stvar me, međutim, brine. Premijer liga se zaista približila La Ligi u jednoj od stvari u kojima nije trebalo – previše je timova koji se na prvi nagoveštaj opasnosti izvrnu na leđa i prepuste sudbini. Neki su od toga napravili sistem, i zbog toga je već dve godine razlika između vodeće šestorke (ove godine volšebno pojačane Burnlijem) i ostatka lige toliko velika. Zato je Čelsi prošle godine imao 13, a Siti ove godine već 16 vezanih pobeda. Junajted, čak i Čelsi, imaju ritam koji bi ih u mnogim sezonama PL vodio do titule, a ne bi bilo čudo ni da šestoplasirani završi sa 70 bodova,što je koliko pre dve godine bilo dovoljno za drugu poziciju.

Laurence Griffiths/Getty Images

Za nekog ko se seća kako Midlzbro na OT pobeđuje 3:2, kako Liverpul pada u Bredfordu, kako najbolji Arsenal u istoriji ispušta dva boda i titulu u Boltonu, to je tužan prizor. Još je tužnije da se ovo događa u vreme kada svaki premijerligaš do poslednjeg može da priušti tim u rangu učesnika LŠ iz ostalih liga petice.

U jednom od podcasta tokom jeseni izračunali smo da je u tom trenutku 14 od 20 članova PL bilo u krizi, gde je kriza značila „igraju ispod realne vrednosti tri i više nedelja u nizu“. Želim da verujem da je problem prolazan i da će već u 2018. svako gostovanje biti pakleno, da će svaki mali tim umeti da kazni opuštanje i da će davati sve od sebe da zaustave favorite.

Do tada, ne mislim da je Pep prešao igricu, pre će biti da se Premijer liga zaista primerizovala. To, međutim, nije razlog da ne cenite ovo što je Katalonac napravio u Mančesteru i uživate u fudbalu.

Muzički kutak

Jedan od najvećih šokova moje mladosti bio je saznanje da Johnny Marr navija za Siti. U to ime jedan od najboljih rifova u istoriji muzike, prvi singl benda – This Charming Man.

Poznavaoci prilika kažu da su braća Galager devedesetih tvrdila pred brojnim svedocima da je Siti „rubbish team“ i nosila Seltikov dres. Bilo kako bilo, oni su već godinama simboli tog kluba. Pesma Don’t Look Back In Anger povremeno se čuje na Etihadu, a izašla je u onoj sezoni kad su ispali iz Premijer lige (1995/96).

Siti je tri godine kasnije imao prosek od 31 hiljade gledalaca po meču u – trećoj ligi. Kada vam neko bude rekao da je u pitanju mali klub, zamolite ga da vas ne zasmejava.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!