Ništa od Murinjove druge, šta sad?

Skener 4. jan 201815:39 > 04. maj 2022 14:10 0 komentara
Alex Livesey/Getty Images

Kada je stigao u njihove živote onim trkom niz aut-liniju Old Traforda te martovske večeri 2004. Žoze Murinjo brzo je postao miljenik britanskih medija.

Koštinja je trenutak ranije postigao gol koji je odveo Porto u četvrtfinale LŠ, ispostavilo se preko jedine ozbiljne prepreke na putu ka drugom peharu u klupskoj istoriji. Još pre tog leta znalo se da će Portugalac preuzeti Čelsi, jer Klaudio Ranijeri nije bio baš materijal za ambicije Romana Abramoviča.

Murinjo je bio sve što je trebalo engleskom fudbalu u tom trenutku. Mladi, lepo obučeni i elokventni menadžer, raspoložen da zapravo daje odgovore na konferencijama, spreman da razbije sedmogodišnji duopol mnogo starijih kolega (Ferguson je stariji 22, Venger 14 godina). I mladom Portugalcu su svetla velegrada u sve što prati glamurozno ostrvsko takmičenje bili scena na kojoj želi da se oproba, pošto je nešto slično okusio sa margina, radeći u Barsinom stručnom štabu.

Premijer liga je ulazila u svoje najslavnije doba, a ne bi bilo preterano reći da je upravo Žoze iz Setubala podigao lestvicu i čak naterao najuspešnijeg briatnskog menadžera u istoriji da se još jednom transformiše da bi se vratio na stazu trijumfa.

Ljubav je potrajala kratko. Ispostavilo se da je uglađenost bila samo maska. Murinjo se vrlo brzo pokazao kao džangrizavi mračnjak, koji je u svakoj situaciji nepogrešivo pronalazio krivce u svakome ko ne nosi jaknu sa JM na grudima. Novinari britanskih medija nisu bili ništa bolji, izmišljali su probleme tamo gde ih nema (treba popuniti stranice, je li) i već do pola sezone dve strane bile su u otvorenom ratu.

I on i oni imali su tendenciju da ulaze u sukobe na sve strane. Žoze je odmah zaratio sa mnogim kolegama uključujući Vengera, koji će mu godinama kasnije biti omiljeni rival, i duplog naslednika Benitesa (koji je posle njega uzastopno pokupio trofeje u LE i LŠ). Sudije i FA su mu stalni protivnici, nekad opravdano, nekada i ne. U oba mandata u Čelsiju imao je protivnike u upravi, u Madridu je tri godine vodio rat na sve strane.

O britanskim medijima ne treba dodavati mnogo na ono što već znamo. Problem tamo više i nisu toliko Sun ili Mirror, sa njima odmah znate na čemu ste, još veća muka su Guardian i BBC, čiji se nivo do te mere srozao da je ponekad nemoguće izgurati tekstove do kraja.

Kada u ovoj deceniji pratite medije dok pričaju o igrama tima koji vodi Žoze Murinjo, kako god da se taj tim zove, zajednička crta je da to što čitate/slušate vrlo retko ima veze sa onim kako ta igra izgleda. Za to su krive obe strane,mediji jer ne znaju da rade svoj posao, i Portugalac, jer je obilto pomogao da se prema njemu razvije čvrsti zid predrasuda.

To što je za ključnu tačku svog menadžerskog puta izabrao klub koji automatski povlači mnogo predrasuda i kontroverzi situaciju je pomerilo na sasvim novi nivo. Zato će nam u analizi Junajtedove aktuelne sezone biti potrebno da se sasvim izmestimo iz emotivne zone i sagledamo hladno šta se dešava na terenu i oko njega.

Brojevi

Laurence Griffiths/Getty Images

Popularna teorija kaže da Murinjova ekipa ima loše rezultate i ne igra dobro. Hajde da pogledamo kako to izgleda kada isključimo emocije i okrenemo se brojevima.

Junajted je u ovom trenutku na putu ka 81 bodu do kraja šampionata, što je u pet sezona Premijer lige (1997, 1998, 1999, 2001, 2016) bilo dovoljno za titulu, uključujući i najslavniju sezonu Crvenih đavola 1999. Fergi je u svojoj 21 sezoni 11 puta bio bolji, 1 10 puta slabiji od tog učinka, a niko posle njega nije prebacio 70 bodova.

Bodovi MUFC u poslednje četiri sezone: 64, 70, 66, 69.

Na ovom mestu treba dodati crtu realnosti – od kada je Murinjo prvi put stigao u Englesku, u sezoni 2004/05, pomerio je granicu. Ne samo što je on porušio silne rekorde, naterao je i konkurenciju da podigne kvalitet, grupa vodećih timova se izdvojila i okolnosti su znatno promenjene u poslednjih 14 sezona u odnosu na prvih 12 (istorija engleskog ligaškog fudbala trajala je 104 godine kada je Premijer liga osnovana, ali su se tim činom okolnosti potpuno promenile, pa je svako upoređenje nesuvislo).

Ako bodovni saldo nije dovoljno uverljiv pokazatelj koliko su stvari ove sezone drugačije u odnosu na prethodne, hajde da pogledamo date golove. Po trenutnom skoru Murinjova ekipa sa 2.05 golova po meču korača ka 78 pogodaka na kraju šampionata. U istoriji klub sa Old Traforda samo triput je osvajao titulu sa manjim prosekom golova po utakmici, nijednom u poslednje dve decenije (1993, 1996, 1997).

Međutim, pogledajte napadački učinak Junajteda posle Fergija: 64, 62, 49, 54.

Kada se posle desetodnevnog odmora osveženi vrate na Old Traford i petnaestog januara uveče protiv sebe vide igrače Stouka lišene samopouzdanja momci u crvenom znaće da bi im 4 gola u mreži rivala te večeri donelo izjednačenje kompletnog sezonskog učinka iz poslednje Van Galove sezone, petnaest kola pre kraja prvenstva.

Ukoliko bi u nastavku sezone održao ovaj ritam (a raspored im svakako nije teži nego do sada) Murinjov tim bi za jednu sezonu popravio učinak za 24 gola ili 44.4 posto. Ona dva nestvarna Brendanova uspona sa Liverpulom iznosila su 51 i 42 posto u uzastopnim sezonama (12/13 i 13/14).

Junajtedov problem ove godine nije sopstvena igra, već nadrealni brojevi komšija sa one strane grada. To ne znači da u igri nema stvari koje moraju da se poprave.

Koreni zaostajanja: Priča o Gilu

Richard Heathcote, Getty Images

Kada je Murinjo preuzeo klub sa Old Traforda bio je svestan situacije. Preuzeo je klub sa ambicijama visoko iznad oblaka, ali sa osnovom koja je prilično razorena.

Crveni đavoli su četvrt veka bili simbol stabilnosti u engleskom i evropskom fudbalu, sa figurom ser Aleksa Fergusona koja pokriva povremene promene na raznim nivoima u pozadini. U njegovih 27 godina klub je u više navrata menjao vlasnike, izvršne direktore, kompletan stručni štab, sistem funkcionisanja na terenu i van njega. I sâm Škot se za to vreme sasvim promenio, pretvorivši se od control freaka u nekoga ko delegira većinu dužnosti.

Prva polovina 2013. donela je tektonske promene, a iako je Fergusonova penzija privukla svu pažnju medija, ključni trenutak bilo je saopštenje izvršnog direktora Dejvida Gila da na kraju te sezone napušta klub posle deset godina na poziciji.

Gil je bio ključni čovek Junajtedove renesanse sa sredine prethodne decenije. Nasledio je na funkciji Pitera Kenjona, koji je sasvim iznenada prebegao u Čelsi kod novog gazde Romana Abramoviča i sa sobom poneo kompletan plan rekonstrukcije tima planirane za leta 2003. i 2004. Igrači koje su Junajtedovi skauti pratili od dečačkih dana, kao Džo Kol, Arjen Roben i Dejmijen Daf, završili su na Stamford Bridžu, gde će ih, eto koincidencije, Murinjo pretvoriti u šampione i rekordere.

Priča o Kolu je bila simptomatična – Junajted ga je pratio od kada je imao deset godina, kao najtalentovanijeg momka u Britaniji; sa nepunih trinaest Ferguson ga je uveo u timski autobus koji vozi ekipu na finale FA kupa (gde će tući Čelsi 4:0) i dao mu dres sa brojem 10; sa 16 godina Vest Hemu je ponuđena suma koja bi ga učinila trećim na listi najskupljih igrača u britanskoj istoriji.

Uprkos tome, Kol je ne samo završio igrajući za Junajtedove rivale i postižući ključne golove za goste na OT, nego je oteo Fergiju i svog naslednika – tokom sezone na pozajmici u Lilu on je ubedio Edena Azara da u poslednjem trenutku odustane od dugo planirane selidbe u Mančester i preseli se na Stamford Bridž, o čemu je Belgijanac nedavno svedočio.

Gil je preuzeo kontrolu nad klubom u takvim okolnostima, nije imao rešenje odmah, ali je na vreme sproveo neophodne radove na totalnoj rekonstrukciji. Korak po korak, kroz tri sezone kaskanja za rivalima (Arsenalovi „Invincibles“, pa dve briljantne Čelsijeve sezone, plus čudesna Liverpulova Liga šampiona) on je izgradio tim baziran na fantastičnim mladim talentima Ronaldu i Runiju i stabilnoj defanzivnoj jedinici koju su činili nasleđeni Rio Ferdinand i sveže dovedeni Van der Sar, Vidić i Evra (poslednja dvojica su po sopstvenom priznanju omiljena Gilova pojačanja). Taj tim će u pet godina osvojiti četiri titule u daleko najjačoj ligi sveta, igrati tri i osvojiti jednu Ligu šampiona.

Nova tranzicija se nije dogodila i tu leži koren svih Junajtedovih problema. Ferguson je, očekujući kraj karijere, prvi put od kada se bavi poslom počeo da dovodi gotove igrače, umesto da pravi dugoročne planove, a sezona 2012/13 i uloga Robina van Persija u njoj je najbolji primer kako je zbog kratkoročne dobiti napušten sistem koji je radio 20 godina.

Faktor Vudvord

Matthew Lewis/Getty Images

Gilov odlazak sa funkcije najavljen je pet meseci unapred i brzo došao u medije. Odluka da njegovu funkciju preuzme Ed Vudvord često je komentarisana na Sportklubu. Vudvord je bez dileme najsposobniji čovek u sportskom marketingu, jer je imperiju koja se na terenu rušila upravo za to vreme podigao iznad svih rivala, često i nasuprot logici, i doveo do mesta koje nije imala u prethodnih 15 godina.

Pri tom, Junajted je u elitnom društvu jedini klub koji mora da finansira sâm sebe od nule (čak i preko toga, zbog dugova koje su mu natovarili Glejzeri). Svi ostali imaju podršku – PSŽ i Siti Arape, Čelsi Romana, Real i Barsa finansijske institucije i vlasti Španije i Katalonije, Bajern kompletnu industriju Bavarske.

Malo pre nego što će Vudvord preuzeti brigu o komercijalnim aktivnostima kluba, u 2005, komercijalni prihodi iznosili su 48.7 miliona funti. Do 2012, kada je preseljen u upravu i postavljen za zamenika izvršnog direktora, Vudvord je pogurao taj broj do 117.6 miliona (141.5 posto porasta), a procena je da će u 2017. samo od komercijalnih aktivnosti klub zaraditi preko 320 miliona funti (tj. 360 miliona evra; deseti na listi Juventus ukupno prihoduje 340 miliona evra). U to nisu uključeni prihodi od televizije, ulaznica i ostalih prihoda na dan meča, prodaja proizvoda povezanih sa klubom…,

Vudvord je čovek po kojem se može definisati šta znači razmišljati van šablona. Posla se prihvatio sa 36 godina, u doba kada je Junajted simbolično imao 11 sponzora. Danas ih je mnogo više – 32 globalna, 8 regionalnih, 10 medijskih, 12 finansijskih, plus niz lokalnih aktivnosti, za koje znamo i na ovim prostorima. U nekim krajevima Azije možete da naletite na Junajtedov zvanični traktor ili pojedete klupske nudle, vino već godinama možete da kupite i u domaćim radnjama. Možda zvuči bizarno, ali kada se takmičite direktno sa naftnim bušotinama i bankama, morate dabudete kreativni.

Ipak, ne zaboravljaju se ni najvažnija sponzorstva, pa je američki proizvođač automobila na grudima igrača i dalje, tri i po godine posle potpisivanja, može da parira novom Realovom ugovoru, a bavarski proizođač sportske opreme plaća klubu sa Old Traforda samo za opremu samo milion manje nego što njihovo čedo sa Alijanc Arene zarađuje od opreme, reklame na dresu i imena stadiona zajedno.

Slabost na tržištu

Michael Regan/Getty Images

Naporni rad Eda Vudvorda i njegovih pomoćnika Junajted stavlja u idealnu poziciju, jer može da parira superbogatim spolja finansiranim rivalima, koji su uspeli da izvrgnu ruglu sve FFP ideje. Kada bi se tu završile sve Edove obaveze, pričali bismo o stalnom kandidatu za funkcionera godine u svetskom sportu

Međutim, već petu godinu Vudvord igra ulogu sportskog direktora, a u sistamu kakav vlada na Old Trafordu, od njega počinju i završavaju se pregovori sa klubovima i igračima u prelaznom roku, kao i sa sopstvenim fudbalerima kada im se produžavaju ugovori. U obe sfere Junajted ima ogromne probleme.

Počnimo od onoga upadljivijeg, tržišnih nevolja Crvenih đavola. Već prvi Vudvordov prelazni rok ponudio je odličnu najavu za nevolje koje slede. Gospodin iz Čelmsforda je Fergijevog naslednika Dejvida Mojsa sačekao ne obezbedivši mu ijedno pojačanje sve do poslednjeg dana prelaznog roka. Onda je u panici iz Evertona doveden Maruan Felaini (čupavi Belgijanac je lajtmotiv teksta, pratite do kraja) za 4 miliona funti više nego da je kupljen mesec ranije, dok se u Baskiji odvijala tragikomedija sa transferom Andera Erere, koji će konačno stići tek sledećeg leta.

Otpisanom Mojsu su dovedena samo dva igrača (Matu je Murinjo prodao u januaru „da bi Junajted otkidao bodove njegovim protivnicima“), ali je cirkus nastao tek sa izborom sledećeg trenera. Luj van Gal ima zanimljiv CV, još zanimljivije metode, ali svakako i jedan od najposebnijih režima rada u svetskom fudbalu.

Kada dovedete trenera-ideologa morate da računate sa tim da mora da mu se ostavi prostor za rad i dovode odgovarajući igrači, koji njegovu filosofiju razumeju i sprovode. LVG se timu priključio skoro mesec prekasno, jer je odveo Holanđane do trećeg mesta na Mondijalu.

Usledilo je nezapamćemo lutanje u prelaznim rokovima. Od igrača koji su Holanđaninu dovedeni 2014. I 2015. kraj prve Murinjove sezone dočekali su Marsijal, Romero, Erera, Blind, Roho, Šo i Darmijan. Od njih sedmorice Marsijal je jedini stalni prvotimac, Roho i Bask su povremeni prvotimci, status Šoa je konstantna nepoznanica, Romero je rezerva, a Darmijan i Blind na izlaznim vratima. U međuvremenu klub su već napustili svi ostali – Di Marija, Falkao, Šnajderlin, Švajnštajger, Depaj. U isto vreme klub se odrekao i Evre, Zahe, Čičarita, Nanija i trojice svoje dece – Velbeka, Kleverlija i Kina. Svi su po odlasku pokazali da su imali šta da ponude ekipi.

Ono što je usledilo bilo je još neobičnije. Na mesto menadžera doveden je Žoze Murinjo, čiji menadžer je čuveni Žorž Mendeš, ali je klub ušao u vrlo široku saradnju sa Mendešovim konkurentom Minom Rajolom. Preko njega u ekipu su stigli Pol Pogba, Zlatan Ibrahimović i Henrik Mhitarjan.

Michael Steele, Getty Images

Zajednička tačka za svu trojicu je da njihov dolazak nije baziran samo na onome što se zbiva na terenu – Zlatan je doveden kao pokazatelj ambicije, Pogba iz komercijalnih razloga, a Jermen je bio neka vrsta dodatka u celoj transakciji. Prva dvojica su donekle ispunila očekivanja, treći je takođe odigrao u skladu sa očekivanjima, znatno ispod potrebnog nivoa.

Onaj prvi i najtiši transfer ispostavio se najboljim, Erik Baji se adaptirao brže od očekivanja i odmah postao bitan deo tima. Ista star ponovila se u leto 2017. sa Matićem, dok je bučno promovisani Romelu Lukaku baš kao i drugar sa kojim je dočekao vest o transferu ostao prilično nedorečen u crvenom dresu. O Lindelefu je rano suditi, jer je njegov stil igre nagoveštaj taktičkih promena koje će tek uslediti.

Ono što je upadljivo u odnosu Murinja i uprave tokom ovih godinu i po je da Portugalac jasno definiše šta mu treba sa tržišta, što iz kluba čujemo da postoje sredstva i plan da se to dovede, i da se onda posao ne dovrši. U prvoj sezoni klub je ostao kratak za krilnog igrača, pa je zbog toga Murinjo morao da transformiše Rašforda i Marsijala sa jedne, a Matu sa druge strane u bočne igrače, gde je imao povelike probleme. U drugoj nedostaju levi bek (što je srećno pokriveno probuđenim Jangom), desno krilo i pravi zadnji vezni.

Kada se Murinjo pred novinarima žali da nije konkurentan na tržištu, on ne tvrdi da mu 300 miliona po sezoni nije dosta, već ukazuje na MO Vudvorda: iskešira ogromnu sumu na jednog igrača koji će da ispunjava naslovnice, a onda ne dovede sve što je potrebno. Kada Gvardiola rasproda bekove i traži trojicu za tu poziciju, on ih i dobije i za to plati sumu koja u tom trenutku važi na tržištu, situacija je sasvim čista. Murinjo tražene igrače već 18 meseci ne dobija. U klubu koji zaradi 650 miliona po sezoni i troši četvrt milijarde na transfere zadnji vezni, oba krila, jedan ili oba beka često su igrači koji nisu prirodno na tim pozicijama. Ne zvuči li suludo?

Osvrnimo se ovde i na onaj drugi problem – produžaanje ugovora sopstvenim igračima. Igrač o koga se Murinjo najviše ogrešio sigurno je Vejn Runi. Kapiten iz prošle sezone je bespotrebno izguran iz ekipe i direktno ubeđen da mu je mesto negde drugde, a tamo je za četiri meseca sezone dao 11 golova. Drugi bivši Evertonovac je takođe na izlaznim vratima, takođe bez obeštećenja, i to bi moglo da bude veoma problematično. Maruanu Felainiju ugovor ističe tokom leta, već ovih dana može da pregovara sa klubovima, a zainteresovanih je mnogo, posebno u Turskoj, gde ima dovoljno novca, posebno za igrače koji bi sa 30 godina došli bez obeštećenja.

O mekoj kičmi

Mark Robinson/Getty Images

Ako je odlazak Runija oštetio dušu Junajteda, odlazak Felainija bi oštetio njegovu kičmu. Stalna postavka koju Murinjo sprovodi u Engleskoj bazira se na snažnoj kičmi, nekoliko fizički dominantnih igrača po vertikali, koji u slučaju potrebe mogu i na silu da uteraju protivnika i loptu u gol. Njegov Čelsi iz 2004-06 je bio prototip takve ekipe, a ovogodišnji Junajted zamišljen je upravo tako.

Osnovna Žozeova ideja bila je da novajlije Matića i Lukakua ukomponuje sa Bajijem, Pogbom i Felainijem u fizički najdominantniji tim lige. Plan A bio bi normalan Junajtedov fudbal sa Pogbom i još jednim ofanzivnim veznim (Mata/Mhitarjan) kao plejmejkerima, invertnim krilom po levojstrani (Rašford/Marsijal) i snažnim napadačem pred golom (Lukaku, kasnija alternativa Zlatan).

Ako plan A uspe, u finišu bi Felaini ušao da pacifikuje rivala svojojm fizičkom i vazdušnom dominacijom i zatvori direktne puteve ka sopstvenom golu. Ako ne uspe, plan B bi bio prelazak na bombardovanje protivničkog gola, gde bi Felaini ušao da bude prva opcija za duge pasove u protivnički šesnaesterac, baš kao što je prošle sezone za Čelsi bio Dijego Kosta, a za Siti Keleči Iheanačo.

Dok je Junajted na terenu imao sva svoja ključna oružja, sistem je bukvalno mleo. Posle uvodnog okršaja sa Realom u Superkupu Evrope Murinjova ekipa dobila je devet od deset utakmica u svim takmičenjima, uz remi u Stouku. Taj meč, koji je Belgijanac propustio zbog lakše povrede zarađene u reprezentativnom meču, nagovestio je sve probleme koji će doći do izražaja kasnije u sezoni.

„On je za mene veoma važan igrač, mnogo važniji nego što možete da pretpostavite“, rekao je dva dana kasnije Portugalac. „Bez Felainija osećam se slabije, nebitno da li je na terenu ili na klupi“.
Znam mnoge koji su se nasmejali na ovu konstataciju, iako je ne samo tačna nego i sasvim logična. Potkrepljuje je statistika belgijskog fudbalera: u Premijer ligi je odigrao samo 373 minuta, od čega tri cele utakmice, dok je šest puta ulazio u finišu. Dok je Maruan bio na terenu Junajted je primio NULA golova. Do prve ozbiljnije povrede, zarađene u blatu Grbavice, on je već dao tri gola (plus jedan u LŠ).

Serija Crvenih đavola od 9-1-0 za start sezone prekinuta je na Enfildu. Toga dana Murinjo na teren nije mogao da izvede tri od pet delova svoje kičme – Bajija, Felainija i Pogbu. Kada je odabrao izrazito defanzivan pristup toj utakmici, bilo je sasvim jasno da drugog izbora nije imao. O kompenzacijama koju izazivaju tako velike rupe u defanzivnom i centralnom delu tima pričmo stalno i zaistaje neobično da se time ne bave i engleske kolege.

Razlog je verovatno površnost. Tokom cele jeseni Junajtedov pad forme pripisan je pre svega Pogbinoj povredi, zatim i suspenziji (Francuz je igrao u 17 od 32 utakmice kluba do sada). Činjenica je da kada je raspoložen momak iz Pariza predstavlja jedno od najubojitijih oružja na svetu, o čemu govore 3 gola i 8 asistencija u isprekidanoj sezoni. Međutim, uporedite učinak Junajteda sa njim i bez njega u odnosu na situacije kada su u timu ili van njega Erik Baji i Pol Pogba.

(pobede-nerešeni-porazi, gol-razlika, prosečna gol-razlika)
10-4-3 37:16 sa Pogbom 2.18 : 0.94
11-1-3 28:8 bez Pogbe 1.87 : 0.53
9-0-3 28:5 sa Felainijem 2.33 : 0.42
12-5-3 37:19 bez Felainija 1.85 : 0.95
8-1-1 24:4 sa Bajijem 2.40 : 0:40
13-4-5 41:20 bez Bajija 1.86 : 0.91
21-5-6 65:24 MUFC ukupno 2.03 : 0.75

Alex Livesey/Getty Images

Izostanak Pogbe očigledno značajno otupljuje napad Murinjovog tima, ali je odbrana beznjega značajno čvršća. Kada su Baji i Felaini na terenu i napad i odbrana rade neuporedivo bolje, do te mere da je gol-razlika za ceo pogodak bolja kada su tu nego kad nisu. Zapravo, pravi brojevi su još drastičniji, jer su četiri od pet Felainijevih primljenih golova došli dok on još nije ušao u igru (Real x2, Čelsi, Njukasl), a jedini gol sa njim Junajted je primio u nadoknadi u Bazelu.

Oba ova izostanka uz bazične nedastatke koje ostave donose Junajtedu još neke defanzivne muke. Kada Erik Baji nije na terenu, to otvara prostor da se u postavi nađe neka od dve slabe defanzivne karike, bilo Kris Smoling, bilo Viktor Lindelef, kojeg su prinudne okolnosti (produžena povreda Roha i povremeni problemi Džounsa) prisilile da igra više nego što je planirano. Pogledajte kakav je učinak tima kada je Smoling na terenu i kada nije:

16-2-6 45:20 sa Smolingom 1.88 : 0.83
5-3-0 20:4 bez Smolinga 2.50 : 0.50

Da, dobro ste videli, Smoling je jedini zajednički sadržalac svih šest poraza Mančester Junajteda u ovoj sezoni. Ruku na srce, u Bristolu je ušao tek u poslednjim sekundama, samo što je primljen gol, ali je već u sledećem meču baš kroz njega primljen gol za remi u Lesteru, takođe u četvrtom minutu nadoknade. Lindelef je na svojih 18 nastupa izgubio 4 utakmice, nije bio tu protiv Čelsija i Bazela.
Kao što ovde čitate redovno, odlazak Smolinga je vrlo važan deo rekonstrukcije tima, jer njegovo prisustvo daje lažnu sliku o zadovoljavajućim resursima u odbrani.

Problemi sa sastavljanjem odbrane, pojačani problemima koji su Pogbu sveli na samo polovinu utakmica uticali su na to da je direktno ispred Davida De Hee ogroman procep, koji treba da zakrpe usamljeni Matić i Džouns. Šesnaest čistih mreža Španca na 27 mečeva deluju fascinantno (ostalih pet nije donelo nijedan clean sheet), ali bi učinak bio još fascinantniji da nije bilo perioda od 28. novembra do Boxing Daya, kad je mrežu sačuvao samo jednom na sedam mečeva. Za 29 dana klub je na 9 utakmica primio 13 golova, a u preostala 23 nastupa samo još 11.

Struktura primljenih golova mora da zabrine. Junajted je u poslednjih pet nedelja 2017. u Bazelu i Bristolu izgubio meč, a u Lesteru pobedu golovima primljenim u 90. minutu i kasnije. Od kada je Felaini zaigrao poslednji put (25. novembra protiv Brajtona) primljeno je devet golova iz srca šesnaesterca na postavljenu odbranu, od toga pet iz prekida, a četiri iz igre. Takve situacije bile su gotovo nezamislive u prva tri meseca sezone.

Felainijev izostanak za sobom povlači i drugačiju ulogu Lukakua u odbrani prekida, što se isplatilo Sitiju i Burnliju u tri situacije. Slučajno ili ne, izlazak belgijskog napadača u meču sa Sautemptonom kao da je pomogao ekipi da se učvrsti u odbrani, pa su vezana dva clean sheeta prvi put od oktobra.

Svetlost na horizontu

Alex Livesey, Getty Images Sport

Ako postoji detalj koji mainstream mediji redovno preskaču kada pričaju ili pišu o Murinju, to je njegova sposobnost da unapredi igrače. Toliko prostora su u poslednjih 18 meseci dobili Klop za sve što je uradio sa Salahom, Konte za Alonsa, Gvardiola za Sterlinga, ali je Žozeova tekuća sezona jedna od najboljih u njegovoj karijeri, kada se govori o razvoju igrača.

Ako je prošlu sezonu obeležio Antonio Valensija, ove godine je drugi veteran konvertovan iz krila u beka privukao veliku pažnju Ešli Jang igra verovatno najbolju sezonu u Junajtedovom dresu, fizički je impresivan, znatno je napredovao u defanzivnim zadacima, iz čega crpi samopouzdanje da napred radi ono što je uvek umeo.

Jednako je fascinantan uspon Antonija Marsijala, koji je imao mnogo problema posle odlična prva dva meseca u Engleskoj. Francuz je prešao veliki put od upadljivog nezadovoljstva i mučenja na treninzima, do igrača koji ispuni defanzivne zadatke, a onda ima vremena i snage da donese svom timu ključni gol ili driblinzima zaludi protivničku odbranu. Osam golova i pet asistencija su njegov učinak ove sezone, a nema dileme da je u dubokoj senci ostavio Markusa Rašforda, iako lokalni momak i dalje ima veću minutažu.

Na vrhu ove priče mora da bude Džesi Lingard, još jedan lokalni klinac, koji je u Junajtedu već 18 godina. Lingard je od prvog sedenja na klupi do prvih 90 minuta u dresu kluba čekao četiri godine, a Ferguson je još početkom decenije nagovestio da će procvetati kasno, kao i francuski as iz osamdesetih Žan Amade Tigana, sa kojim ga je poredio u dečačkim danima. Kada pogledate Lingarda, teško ćete pomisliti da je prošlog meseca napunio 25 godina.

Već neko vreme poznat po sklonosti da daje ključne golove (triput uzastopno tresao mrežu na Vembliju, postigao spektakularan gol na Stamford Bridžu), Lingard je sezonu počeo asistencijom za Lukakua u Skoplju, a u poslednjih šest nedelja je baš povukao, dok je ostatak tima bio u krizi. Lingard ima sedam golova i šest asistencija, ali je njegova igra bez lopte zapravo još fascinantnija. Ako postoji igrač koji bi na keca unapredio igru Gvardiolinog tima, bio bi to upravo Pogbin drugar iz juniorskih dana.

Konstantno u međuprostoru, Lingard je uz Marsijala najbolja najava nekog budućeg Junajteda, koji bi mogao da bude ofanzivna supersila, koliko je bio defanzivna u prvom tromesečju sezone. Upravo je upotreba ova dva igrača, uz Pola Pogbu na ofanzivnijoj poziciji najbolji pokazatelj koliko su sulude teorije o tome da Murinjo koči kreativnost svog tima. Naprotiv, igrači koji su se najviše odmakli u odnosu na prošlu sezonu su upravo oni najekspresivniji i najkreativniji.

Posle petka, kada se sastaje sa Darbi Kauntijem i njihovim talentovanim menadžerom Garijem Rauetom, ekipa će prvi put imati deset dana odmora unutar takmičarske sezone od kada je Portugalac stigao na OT. Biće to prilika da se brojne povrede zacele, ali i da se malo uigraju neke taktičke varijante za period koji dolazi. Šampion Engleske odlučen je gradskim derbijem pre mesec dana, a Junajted još uvek nije dovoljno snažan da napadne trofej u Ligi šampiona.

Laurence Griffiths, Getty Images

U takvim okolnostima ostatak ove sezone bi za Murinja morao da bude poligon za slaganje ekipe koja će u narednim sezonama pokušati da vrati slavu i trofeje na Teatar snova. Još važnije, njegov hitni posao je sređivanje stanja u duelima sa ostalim top 6 timovima, gde je njegov učinak tokom poslednje sezone u Čelsiju i ove dve u Junajtedu nedovoljno dobar, u gostima čak i veoma slab. Ne postoji nijedan razlog da se klub iz M16 oseća inferiorno u odnosu na bilo koga od svojih pet direktnih rivala.

Portugalac je sigurno svestan posla koji je pred njim, jer je u ovoj deceniji dvaput birao klupe klubova u kojima je pritisak najveći na planeti. Sve dok ekipa upadljivo napreduje, a ova sezona je zaista veliki iskorak u odnosu na prethodne četiri (ako hoćete i prethodnih šest) njegov posao je siguran.

Njegova trademark druga godina nije stigla na vreme, zato će morati duplo da se potrudi u sledećoj sezoni, jer dalje čekanje verovatno neće biti tolerisano. Za utehu mu je to što je sličnu priču već prošao u Madridu i Londonu prethodnih godina, gde je postavio osnove za znatno bolje timove od onih koje je zatekao. Razlika je u tome što ovog puta mora da pokuša da se ne posvađa sa svima oko sebe, napravi iskorak i ostane u klubu duže od svoje tri, što mu je do sada bio maksimum.

Novi rezovi izvesno slede, neki verovatno već u januaru (Darmijan, Mhitarjan). Murinjo je jasno naznačio gde mu trebaju pojačanja (ofanzivni vezni i bekovi), i to su upravo pozicije na kojima su trenutne glavne opcije starije od 25 godina (jasno, DDG ima 27, ali je skala kod golmana drugačija). Nisam ubeđen da će iko od njih stići već u januaru, ali mi smo sada u novoj eri Premijer lige i svašta je moguće na tržištu.

Za letnji prelazni rok verujem da je neophodno pronaći i dugoročno rešenje na poziciji Majkla Karika (jer niko od četvorke Matić-Pogba-Erera-Felaini to ne može da igra, a Blind je prespor), a na spisku potreba su svakako još jedan štoper (uz obavezni odlazak Smolinga) i još jedan čisti napadač drugačijih karakteristika od Lukakua (jer smatram da Zlatan mnogo znači na treningu, ali sam vrlo skeptičan oko srednjoročnog uticaja na igru, koliko god da je spreman).

Na potezu je uprava, koja je i tako najodgovornija za probleme kluba u prethodnih 12 godina. Sve što su do sada uradili ne uliva previše optimizma, ali sa uspostavljenom dominacijom na tržištu i novim tendencijama u engleskom fudbalu (vidi: promene u strukturi Arsenala) sva su čuda moguća.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!