Do (nadam se skorog) viđenja, Poch

Skener 20. nov 201910:12 > 04. maj 2022 14:11 0 komentara
Justin Setterfield, Getty Images Sport

Bilo je neizbežno. Možda ne sada, ali bez dileme uskoro.

Spremalo se već dugo, svakako od leta.

Klub je išao u pogrešnom smeru predugo. Od januara ove godine to je očigledno i onima koji prate fudbal sasvim ovlaš, kroz rezultate. One baš površne je zavarao plasman u finale Lige šampiona, ostvaren serijom dramatičnih povrataka sa ivice provalije.

Oni nešto ozbiljniji primetili su da su rezultati u Premijer ligi, gde je uzorak mnogo veći i samim tim daje bolje odgovore na pitanja o budućnosti, krenuli nizbrdo još oko Nove godine.

Oni koji zaista ozbiljno prate tendencije u fudbalu znaju da su Spursi na vrhuncu bili negde u završnici sezone 2017/18 i da je od tada silazna putanja konstantna. Da su im u prvoj polovini prošle sezone, sve do januarskog vrhunca, rezultati bili neuporedivo bolji od igre i da je taj ritam jednostavno bio neodrživ.

Povezano

Svakome ko bar povremeno prati engleski fudbal jasno je zašto je tako – tim nije obnavljan na vreme, budžet mu je neuporedivo manji nego ekipama koje ih okružjui na tabeli, a izgradnja stadiona (potez koji ima garantuje dugoročno zadržavanje pri vrhu) im je potpuno vezala ruke na tržištu tokom ključnih 18 meseci novije klupske istorije. Taman kad su se zacementirali na korak od samog vrha, izbušili su sami sebe iznutra.

Ova sezona mogla je da ima samo dva pravca kretanja – nastavak silazne putanje, koja bi ekipu poslala u pravcu Arsenala i Mančester Junajteda, ili poslednji zajednički juriš. Da ovo drugo bude moguće pobrinula se Liga šampiona ovog proleća, kada su momci na terenu mogli da se podsete koliko mogu kada deluju kao ekipa.

Ali čak i u toj situaciji bilo je savršeno jasno: ovo je poslednja sezona. I da su oni sada tamo gde su Čelsi i Lester, nije bilo ni teorije da se ovaj tim ne raspadne leta, kada bi svakako ostao bez bar 7-8 članova. U takvoj situaciji jedini pitanje je bilo – da li u rebuilding ići sa Maurisiom ili dovesti novog menadžera i novi pristup.

Govor tela na obe strane odavno je nagoveštavao da sledi promena, jer Livi i Poćetino odavno nisu na istoj stranici u priči o sadašnjosti kluba sa Vajt Hart Lejna. Poć je sam sebi potpisao otkaz još kada je iz korena promenio klupsku kulturu, kada je klubu koji je bio zadovoljan dovoljnim dao priliku da se nada. Kada ga je doveo do četiri Lige šampiona i tri top 3 plasmana, koji su u prethodne 22 godine Premijer lige izborili ravno – nula puta.

U osnovi svega leže novac i veoma specifičan položaj Spursa u istoriji engleskog fudbala.

Iako su prilično popularan klub sa dugom istorijom u eliti, iako su istorijski smatrani delom velike petorke engleskog fudbala, momci sa severoistoka Londona su po trofejnom kabinetu dramatično neuspešniji od glavnih konkurenata.

U istoriji klub Totenhem je osvojio dve titule prvaka (1951, i to driektno posle osvajanja druge lige, i 1961, kada su postali prvi klub koji je u XX veku izborio duplu krunu), u poslednjih 37 godina osvojili su jedan FA kup i dva Liga kupa. U Evropi su im pripala tri trofeja (poslednji Kup UEFA pre 35 godina), dva u zlatnoj eri Bila Nikolsona. Ipak, čak i u tom dobu klub je za 16 godina osvojio 11 trofeja (u svojih najboljih 16 godina Arsenal je podigao 17, Junajted 28, a Liverpul čak 34 pehara).

Sa druge strane, njihov tradicionalni napadački i atraktivni fudbal oduvek je oduševljavao neutralce, a čak i u godinama bez trofeja su igrači kao Pol Gaskojn, Kris Vodl i Glen Hodl bili kičma engleske reprezentacije. Dani Blančflauer, Džimi Grivz, Stiv Arčibald, Gari Lineker i Garet Bejl su legende britanskog fudbala, a klub je iz inostranstva dovodio najuzbudljivija pojačanja, kakva su Ozi Ardiljes, Jirgen Klinsman i Luka Modrić.

Sa najvećim rivalima imali su veoma loš skor. Arsenal im se najpre doselio u susedstvo, zatim su ih istisnuli iz lige, kasnije im oteli FA kup rekord, 19 puta u nizu izašli iz derbija neporaženi i (posebno ponižavajuće) dve i po decenije slavili St Totheringham Day – prolećni dan na koji Spursi gube šansu da prestignu Tobdžije u ligi. Povrh svega, Arsenal je osvojio jednak broj titula na Vajt Hart Lejnu (1971, 2004) koliko Totenhem u celoj istoriji. Da Sola Kembela ne pominjem…

A opet, oni su prvi engleski klub sa osvojenim evrotrofejom (Kup kupova 1963), osvojili su prvi Kup UEFA, kada je 1972. takmičenje rebrandirano, dobili su prvih sedam finala FA kupa u koja su se plasirali (jedini poraz 1987), uključujući prvo londonsko finale (protiv Čelsija 1967). Jedini su tim koji je u XX veku odbranio FA kup (i to dvaput: 1961-2 i 1981-2), prvi su posle više od pola veka dostigli Blekburn kao rekordera u FA kupu (šestim trofejom, 1981. godine) i ostali su na prvom mestu 15 godina.

Kada je 27. maja Maurisio Poćetino prešao 148 kilometara i sa hempširske obale stigao u severni London, zatekao je klub čiji je prethodni menadžer na klupu tokom utakmice pozvao jednog od navijača, čisto da se našali. Za mnoge od nas je ideja da Tim Šervud dobije toliko količinu talenta u ruke, makar i na šest meseci, delovala kao neslana šala.

Da je Poć stigao u klub godinu ranije, možda bi nova istorija engleskog fudbala bila znatno drugačija. Spursi su prethodnog leta prodali Gareta Bejla madridskom Realu u verovatno najvećem transferu decenije (kulturološki, a dugo i finansijski).

Devetocifrenu sumu novca novca oni su odmah uložili u sedam igrača (ovde treba napomenuti da je Totenhem istog leta prodao još šest igrača za koje je dobio 34 miliona, pa je zapravo ekipa bila u plusu od 12 miliona, u prevodu – jednog Kristijana Eriksena). Problem je bila selekcija, jer osim nesumnjivog pogotka sa Dancem, neke koristi klub je video od Lamele i Šadlija, ali su Soldado, Paulinjo, Kapu i Kirikeš bili realno bačene pare. Ne male pare, 70 miliona, i duh tog protraćenog novca će izvesno uticati da Livi zategne kesu.

Bilo kako bilo, pre Argentinčevog dolaska iz Sautemptona Spursi su igrali Ligu šampiona jednom, i čekali na mesto u top 3 još od 1990. Koliko su bili udaljeni od vrha govori i to da je u prethodnih pet sezona, veoma uspešnih za standarde Totenhema (uvek između četvrtog i šestog mesta) najmanji uzaostatak za šampionom bio 16, a prosečni 20.4 boda.

Poćetino nije stigao u klub kao serijski osvajač trofeja, nego kao čovek koji za kratko vreme učini da ekipa igra brutalno u odbrani, a atraktivno u napadu, radeći vrednije nego ijedna druga. To je činio u Espanjolu, to je zatim učinio i u Sautemptonu. Jedina cela sezona među Svecima je i ubedila Pevce da ga dovedu, jer je tim iz borbe za opstanak transformisao u osmog na tabeli, sa boljom gol-razlikom od Spursa. To su postigli gušenjem proitivnika – protiv Sautemptona su ekipe imale daleko najmanji procenat tačnih pasova, toliko dobar da im je prednost u odnosu na drugoplasiranog (Mojsov Everton) bila veća nego razlika drugog i osamnaestog. Navijačima je na dolasku obećao jednu stvar – da će ih učiniti ponosnim na svoj klub. Šta mislite, je li uspeo?

Početak nije bio prijatan, u jednom trenutku su imali dve pobede u devet mečeva (protiv bivšeg kluba i drugoligaša u Liga kupu), od kojih su posebno loš odigrali u Beogradu. Trebalo je naučiti fudbalere potpuno novom stilu fudbala, koji ih je isprva umarao. Intenzitet na treningu će uskoro početi da donosi intenzitet na utakmicama. Već do polusezone Spursi su bili prvi u ligi po pretrčanim kilometrima, startovima i uspešnosti startova. Bjelsina Doktrina tri sekunde (cilj je vratiti loptu u tri sekunde posle gubljenja) hvatala je puni zamah.

Prelomni trenutak zbio se početkom septembra 2015, kada je Rajan Mejson deset minuta pred kraj postigao gol za pobedu u Sanderlendu. Mejsonu je to bio drugi seniorski gol u karijeri, a Spursima prva pboeda sezone, posle poraza i tri remija na startu. Od tog trenutka ekipa je krenula ka vrhu tabele i tamo se zadržala skoro pune četiri godine.

Spursi su u tom šampionatu bili jedini konkurenti Lesteru, sve do velikog pada u poslednjem mesecu, a godinu kasnije bili su vicešampioni sa 86 bodova (najviše od šampionske ’61, ako prebacimo na današnji sistem bodovanja), 86 datih golova (najviše od 1965) i 22 primljena gola (najmanje od kad su 1908. postali deo Fudbalske lige).

Dok su njihovi konkurenti žrtvovali stil za osvajanje titula u te dve sezone, Spursi su osvojili ljubitelje fudbala na nekoliko načina. Sa jedne strane igrali su izuzetno atraktivno, bombardujući rivala dok ga ne obore na kolena. Sa druge izlazili su na teren sa izuzetno mladim i poletnim timom, sa treće dobar deo tog tima činili su domaći igrači, od kojih su mnogi ponikli u klubu. Pomenuti Mejson, kasnije Vinks, iznad svih Hari Kejn, koji je već legenda kluba.

Spursi su sa manje od 40 miliona zbirnog izdvajanja za četiri godina i budžetom za plate van top 6 u Engleskoj rutinski osvajali druga i treća mesta, pobeđivali bogatije rivale u direktnim okršajima, zabavljali publiku na Ostrvu i kontinentu. Danijel Livi je nekako uspevao da ubedi svoje supertalentovane momke da ostanu na okupu i veruju u proces. Paralelno se odvijalo i postepeno preseljenje na novi stadion. Sve je izgledalo sasvim ružičasto.

Ekipa je došla do najviše tačke negde u februaru 2018. Njihov 38-game Rolling xP (analitički alat koji daje procenu koliko bodova bi po ostvarenim prilikama za gol ekipa trebalo da osvoji u prethodnih 38 utakmice – ekvivalent cele sezone) bio je celih mesec dana na 95 bodova, a to bi u tom trenutku bilo dovoljno da se izjednači rekord Premijer lige (Murinjov Čelsi iz prošle decenije).

Problem Spursa je bio u tajmingu: u sezoni u kojoj su oborili klupske rekorde Konte je Čelsi doveo do 14 vezanih pobeda i lagane titule. U sezoni u kojoj su ostvarili najveći Rolling xP Siti je oborio rekord Premijer lige i osvojio 100 bodova. Godinu kasnije i Siti i Liverpul su nadmašili stari Murinjov rekord.

Spursi su bili kontinuirano odlični, ali uvek bude neko bolji. U prethodne četiri sezone Totenhem je bio tri puta bolji od Arsenala, tri od Junajteda, tri od Liverpula, tri od Lestera, dva od Čelsija, dva od Sitija. Spursi su za to vreme skupili 19 bodova više od Čelsija, 80 od Lestera, a ta dva kluba imaju titule. Uzeli su 22 više od Junajteda i 25 od Arsenala, a oba tima baš kao i Totenhem imaju po jedno drugo mesto.

Deo problema je i u tempiranju forme. Iz ovog ili onog razloga, oni su najbolji u ligi bili u pogrešnom trenutku, kada se ne pravi završni presek. Iako su većinu vremena od 2016. do 2018. proveli kao druga (povremeno i prva) ekipa u ligi, to nisu pretvorili u trofej, čak ni u više od jedne vicešampionske pozicije.

https://twitter.com/rwohan/status/1196930843127644161

Za to vreme počeo je da se ruši sistem na kome je sve napravljeno. Livi je svoju magiju sprovodio dugo, ali posle tri, četiri ili pet sezona u klubu, sada već u najboljim godinama, zvezde Totenhema počele su da se glasno pitaju zašto igraju za polovinu, trećinu, petinu plate nekoga, čiji klub je sve vreme iza njih na tabeli.

I posle nekoliko povećanja, Hari Kejn je ovog leta bio plaćen manje nego četiri igrača Mančester Junajteda. Son je, kao drugi po plati u klubu, bio iza Mhitarjana, Kepe i Fernandinja, a jednak sa Gindoanom, Čičaritom i tandemom Milner-Henderson. Kristijan Eriksen zarađivao je duplo manje od njih.

Ako su ga nekada svi gledali kao čarobnjaka, Livi je sve više postajao teg koji vuče klub nadole. Dodatni troškovi i kašnjenje sa radovima na novom stadoinu samo u pogoršali stvari. U trenutku kada je ekipi na terenu trebala podrška stigla su tri prelazna roka bez dovođenja igrača, pune dve godine bez pojačanja.

Za to vreme godine su počele da nagrizaju neke od stubova ekipe, prilika da se ekipa osveži propuštena je u nekoliko trenutaka. Promena u timu je neophodna, ne samo u sportu. Poćetino je u više navrata rekao da je želeo da neke od igrača proda još pre dve godine, druge prošlog, treće ovog leta. Umesto toga je ostao sa istim timom, u kojem su i tri nekadašnja stuba, koja javno žele da odu.

Nerešavanje tih pitanja uzdrmalo je ekipu u sezoni 2018/19. Do januara su Spursi držali korak i ostvarivali rezultate mnogo iznad kvaliteta partija koje su pružali. Oko Nove godine ozbiljno su razmatrani kao kandidati za titulu. Kada se, po očekivanju to ujednačilo, krenuo je pad. Na kraju su za dlaku sačuvali status učesnika Lige šampiona, ali ih je Čelsi potisnuo na četvrto mesto. Završili su sezonu 26 bodova ispod vicešampiona Liverpula.

Kao uteha stigla je posve iznenada Liga šampiona. Prvo finale elitnog takmičenja u istoriji bilo je prava nagrada za pet sjajnih sezona jednog divnog tima sa divnim čovekom na klupi. Ali u toj divoti mnogi su prevideli da je do mesta na Vandi tim stigao serijom nemogućih izvlačenja, od onog u grupi (gde su bili otpisani posle tri kola i dalje ih je odveo debakl Intera u poslednjem kolu), preko VAR šoua u Mančesteru, do gotovo nemoguće implozije dominantnog Ajaksa u nadoknadi vremena.

Već tada bilo je jasno da se ulazi u poslednju sezonu ere. Eriksen, Vertongen i Aldervereld bili su na izlaznim vratima, bilo odmah za umanjenu odštetu, ili 2020. besplatno. Za njima će sigurno još bar 3-4 igrača koji ne mogu da drže neophodni nivo (vidi pod: bekovski par). Ulazak u finale dao im je šansu da deluju, ujedine se još jednom i zapnu iz sve snage u oproštajnom nastupu.

#related-news_0

Umesto toga Livi je odlučio da se pravi lud, da ignoriše okolnosti i da se ponaša kao da je sve normalno. Konačno je dao neki novac, odradio pristojan (mada nedovršen) prelazni rok. Ali umesto da pusti Eriksena i sačuva atmosferu u svlačionici, dozvolio je da drama prekrije početak sezone. Reči u Poćetinovim izjavama govorile su o tome da se naporni rad nastavlja, ali ton je govorio nešto sasvim drugo. Ostavljen je na cedilu. Napravio je čudo i onda ga ponavljao i ponavljao. Nije podržan. Klub nije stao iza njega kada je trebalo.

Mesecima unazad bilo je sasvim jasno da sledi restart, a iz nedelje u nedelju bilo je sve jasnije da ga neće sprovesti Argentinac. Način na koji je akcija sprovedena je tragikomičan – devetog dana reprezentativne pauze, uz osmocifrenu odštetu. Poćetino je otišao posle pet godina i 176 dana, posle 159 pobeda u 293 meča. Livi je verovatno dobio znak da bi novo rešenje moglo da stigne veoma brzo i skočio da iskoristi priliku.

Postoji tu samo jedan problem – bolju opciju od Poća izvesno neće dobiti. Ako Argentinac i nije najbolji na svetu, sasvim sigurno je daleko najbolji value for money. A to u klubu kakav je Totenhem Hotspur, sa direktorom kakav je Danijel Livi, izvesno vredi više nego negde drugde.

Ma šta vam pričali, Žoze Murinjo je elitni menadžer, i to će biti i za deset godina. Ako je on ta opcija, kvalitet je zadržan. Ali, po koju cenu? Murinjo će sigurno tražiti znatne promene u igračkom kadru, koje će tražiti dramatične promene na finansijskoj strani. Pod tim uslovima mogli su i da zadrže najboljeg menadžera kojeg su imali u poslednjih 45 godina.

Za Poća interesovanje ozbiljnih klubova svakako će biti veliko. U ovom trenutku trajna rešenja traže Junajted, Real i Bajern, i sva tri su više ili manje zainteresvoana za njega. I u sva tri bi on bio značajno bolje rešenje od onog koje je trenutno na poziciji. Od njegovog ličnog afiniteta i tipa izazova zavisi na koju stranu će krenuti.

Jasno vam je šta bih ja voleo da izabere.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!