Pa pa Pep ili Bura na jezeru?

Champions League 15. feb 202011:04 > 04. maj 2022 14:08 0 komentara
Michael Regan/Getty Images

Drakonska kazna izrečena Mančester Sitiju, sankcija bez presedana, iznenadila je fudbalsku javnost u Evropi.

Catherine Ivill/Getty Images

Da Siti posluje mimo propisa znamo svi, da je UEFA rešila da ih konačno kazni bilo je jasno odavno, ali su ovako žestoke kazne do sada bile čuvane samo za žestoke prekršaje, kao Skenderbeuova decenija zbog nameštanja ili Hajdukov suzavac iz osamdesetih.

Takođe, oštre sankcije po pravilu su dobijali klubovi sa istoka i juga. Marsej i Milan su tako prošli bez kazne za nameštanje, iako su na domaćem terenu kažnjeni žestoko (Marsej izbacivanjem iz lige). Za oštriju kaznu nekoj od ekipa iz bogatih liga Evrope trebalo je da na Hejselu skoro 40 ljudskih žrtava.

Dve godine suspenzije iz evrotakmičenja deluju kao veoma oštra sankcija, tim čudnija jer su svi prekršaji bili krajnje očigledni i javni (Sitijev osnovni izvor finansiranja već 12 godina je sopstveni vlasnik).

Odluka je istovremeno u žižu javnosti vratila Finansijski fer plej, kontroverzni skup pravila po kojem su brojni klubovi sa ovih prostora već kažnjavani ili uslovno oslobađani uz vladine garancije.

Pre nego što se pozabavimo konkretnim slučajem, moramo da razlučimo da li FFP ima svrhu, da li je pravedan, da li su njegove posledice dobre za fudbal.

Kada je UEFA konačno, posle dve decenije ludačkog rasta fudbalskih finansija, odlučila da uspostavi nekakvu kontrolu nad njima, njihova ideja je bila prilično različita od onoga kako je javnost gledala na stvar. Narodu je u oči upadao rapidno rastući rast jaza između bogatih i ostalih i uglavnom je ideju Finansijskog fer pleja shvatio kao pokušaj usporavanja tog rasta. UEFA, je međutim, mislila na nešto drugo.


Fasada drži, temelji klize

Desetak godina ranije Engleska fudbalska liga (drugi, treći i četvrti rang engleskog fudbala) suočila se sa dramatičnom situacijom, jer su tokom jedne decenije njeni klubovi zbirno doživeli čak 52 bankrota. Uzroci su bili sasvim jasni – troškovi fudbala su rasli i u nižim rangovima, a prihodi ih nisu pratili. Najteže su, po pravilu, prolazili timovi koji proklizaju iz Premijer lige, Vimbldon, Koventri, Portsmut, Lids su, svaki na svoj način, skupo platili ranije dobre rezultate i shodne narasle ambicije. Da bi to sprečila EFL je uvela nekoliko nivoa zaštite – finansijski padobran za bivše premijerligaše (u saradnji sa PL, koja taj deo plana finansira), striktno kažnjavanje timova koji bankrotiraju (a za bankrot na trećem ili četvrtom nivou dovoljno je i 2-3 miliona funti minusa, koliko prosečni član velike šestorke ovih dana zarađuje za dan do dva), i konačno ograničenje vlasničkog ulaganja.

Ovo poslednje je bila mera koju su u Nionu posebno primetili. Po njoj vlasnik kluba u Čempionšipu ima striktno ograničenje koliko u jednoj sezoni u klub može da uloži novca koji nije potekao od redovnih klupskih prihoda (ta suma se razlikuje od sezone do sezone i po pravilu je sedmocifrena). U prevodu, ako od karata i ostalih prihoda na stadionu, TV prava, marketinga i prodaje predmeta vezanih za klub zbirno zaradite 50 miliona, smećete da potrošite svakako ispod 60 miliona. Tako dovođenje tajkuna na čelo kluba obezbeđuje tek nekoliko procenata prednosti u odnosu na rivala, koji je pod vlasništvom udruženja navijača.

Michael Regan/Getty Images

Stvar je u tome, što Englezi ta pravila sprovode veoma striktno. Klubovi redovno ostaju bez bodova (setite se one sezone kad su Roderam, Bornmut i Luton u istu sezonu ušli sa zbirno 64 boda minusa, 17+17+30), prva neisplaćena zarada povlači nove sankcije, a ako stvar ne rešite dovoljno brzo, može vam se desiti da, kao Beri početkom ove sezone, zaista stavite katanac na klub nastao u 19. veku.

UEFA je u akciju stupila na startu sezone 2011/12, jer više vremena za čekanje nije bilo. Te godine fudbal je bio biznis od 20 milijardi evra godišnje (velika većina tog novca na našem kontinentu), sa stopom rasta od 5 posto godišnje na nivou prvih rangova u ligama širom Evrope, ali je svejedno bio ozbiljno bolestan. U samo tri godine posle Svetske ekonomske krize iz jeseni 2008. evropski klubovi zbirno su napravili dug od 5 milijardi evra. U prevodu – na svakih 12 zarađenih evra plaćali su 13.

Dok mu je fasada bila blistava, evropski fudbal je krvario. Širom kontinenta, posebno u regionu Balkana, klubovi su kasnili sa isplatom zarada i odšteta, neretko bi i skliznuli s mape ostavljajući neisplaćene dugove, što bi kasnije kao domine obaralo i druge klubove. Drastične mere su morale da budu preduzete.

Baš kao i slična akcija u Engleskoj, Uefin FFP se pokazao kao potpuni pogodak. Čisti računi su postali propusnica za evrokupove, što su neki naučili na lakši, a drugi na teži način. Za samo nekoliko godina pravac kretanja je potpuno okrenut i u završnom izveštaju za 2017. evropski fudbal prvi put je bio profitabilan. Problemi nisu nestali, ali su svedeni na razumnu meru, koja se može držati pod kontrolom. Ono zbog čega je kuća u Nionu krenula u akciju odrađeno je.

Produžite, ovde se ne događa ništa

Dok se proces ojačavanja temelja odvijao u dubokoj pozadini, naslovnice su bile sačuvane za ono drugu, zvučnu i kontroverznu stranu FFP. Fudbal je nastavio da raste, za manje od decenije je postao biznis od 30 milijardi evra, na vrhunskom nivou svi akteri su upadljivo bogatiji nego pre 10 godina. TV prava kontinuirano rastu, prihodi od marketinga još više.

Laurence Griffiths/Getty Images

Nagradni fond UEFA je toliko narastao, da u svim ligama osim nekoliko najvećih plasman u grupnu fazu pravi ozbiljnu razliku u odnosu na domaću konkurenciju, iako je njihov zaostatak u odnosu na evropski vrh sve veći. Takav scenario čini mnoge lige na kontinentu sve izvesnijima.

Status kluba, obično baziran na istoriji, omogućio je odabranoj grupi od 10 do 15 klubova da se odvoji. To važi na nacionalnom nivou, ali još više na globalnom, gde je grupa od klubova stvorila finansijsku prednost koja deluje nedostižno. To, naravno, nije nužno tačno, rezultati i ustrojstvo kluba utiču, uporedite prihode Milana i Totenhema iz 2014. (250-235 u milionima evra za Italijane) i 2018. godine (450-208 miliona za Engleze). Uzroci promene su bazirani na rezultatima.

Ono što UEFA želi da spreči je finansijski doping – ulaganje velike sume novca sa strane. Nije teško shvatiti da je osnovna motivacija sprečavanje slučajeva Parme, Malage, Anžija, klubova koji su poleteli i sagoreli, ostavljajući dugove na sve strane i remeteći stabilnost takmičenja u kojima su nastupali.

Finansijski doping nije jedini način da ekipa promeni status. Sevilja i Spursi su pokazali da iz više srednje klase mogu da se popnu ka vrhu, Ajaks i Atalanta da vrhunski rad mogu da bar na neko vreme nadoknade finansijski zaostatak. Red Bulovi klubovi u Lajpcigu i Salcburgu (pa i Hofenhajm) takođe su mogli da iskoriste ogromne resurse svojih vlasnika, ali nisu prekršili pravila. Njihov put će zato trajati duže, jer novac zapravo kupuje vreme. Vlastodršci dve susedne i žestoko suprotstavljene države iz Persijskog zaliva nisu navikli da čekaju.

Još od kada je šeik Mansur stigao u Mančester, poslednjih avgustovskih dana 2008, otvoreno se krše propisi. Svaki kontroverzni potez prati beskompromisni stav vlasnika da nema ničeg spornog u onome što rade. Tako je bilo i ovog petka, kada je na saopštenje UEFA stiglo kontrasaopštenje dostojno ovih naših krajeva. Sa količinom novca kojima raspolažu i konekcijama koje imaju, zaista nikog ne bi trebalo da začudi ako odluka iz Niona bude oborena 40 kilometara uz jezero, u Lozani, gde će konačnu odluku doneti CAS.

Alex Livesey/Getty Images

Ono što će svakako ići u prilog Sitijevim advokatima je sporna smislenost samog FFP sistema. Fudbal nije utopija, nego biznis, i razvio se tek od onog trenutka kada je to zaista postao. Kao i u svakom biznisu najveći su se izdvojili i napravili monopol, ali to ne znači da za druge nema mesta, sve dok shvataju svoje mesto u lancu ishrane.

Ono što nijedan drugi biznis ne bi odbio, naprotiv, su investicije sa strane. Zapravo, u svakom drugom biznisu vlasti se (bar na papiru) bore da spreče monopol, a UEFA radi upravo suprotno – štiti pravo na posebnost Reala, Barse, Junajteda, Liverpula, Bajerna, Juventusa i još nekolicine klubova. Niko ne voli bogataša koji dođe i kupi uspeh, ali ljubav ovde nije tema.

Postoji zakon, Siti ga je sistematski kršio, to je sasvim jasno. Pitanje je, međutim, da li je taj zakon dobar?

Vreme pakovanja

U roku od 15 minuta po objavi informacije iz Niona svi su znali šta je zapravo suštinska tema u ovom trenutku.

Svako ko je u ovih 12 i po godina karijere pratio Pepa Gvardiolu, zna da je ovo godina najvećeg izazova za njega. Tajming njegovog dolaska na klupu prvog tima Barselone bio je savršen, upravo kada je odlična ekipa sazrevala i pretvarala se u jednu od najvećih u istoriji. Usledile su tri godine neverovatnih uspeha, tokom kojih su se za jedini problem udružili vulkan, Murinjova genijalnost i perfektan timski duh Intera.

Shaun Botterill/Getty Images

Onda je u sezoni 2011/12 na scenu ponovo stupio portugalski stručnjak i učinio da Real nadmaši sebe i obori čitav niz rekorda. Gvardiola nije izdržao. Povukao se pre kraja sezone i stavio tačku na prvu fazu svoje trenerske karijere. Ne verujem da je slutio da je time okončano i njegovo zlatno doba.

Kada se posle pauze vratio poslu u Minhenu, a zatim i Mančesteru, uvek je nad njim visio oblak nedovršenosti. U teoriji je sve funkcionisalo izvanredno većinu vremena, o čemu svedoči 14 već osvojenih trofeja (i 15. u najavi) i pet titula u prethodnih šest godina. Radeći sa veoma kvalitetnim igračima, on je mnoge dodatno usavršio, pre svega taktički.

Međutim, u Evropi za sve to vreme nijednom nije stigao ni do finala, iako je u Bajernu nasledio ekipu koja je bukvalno osvojila sve (i biće kičma svetskih prvaka tokom njegovog boravka u Bavarskoj), a u Sitiju imao potpuno odrešene ruke i najviše novca u istoriji sporta.

U Bajernu, koji je preuzeo kada je ekipa bila u zenitu, triput u nizu su ga izbacili različiti španski velikani, svaki put u polufinalu. U Sitiju za prethodne tri sezone pobedio je u eliminacijama samo dva tima – Bazel i Šalke 04. Dve godine u nizu izbacivale su ga ekipe koje su Premijer ligu završavale četvrte, sa 25 i 27 bodova zaostatka za njegovim šampionima.

Kada stvari idu kako treba, kad god su mentalno jači od protivnika, niko ne dominira tako kao Pepovi timovi. Kada god je postalo gusto, kad god bi protiv sebe imali mentalno snažne rivale, ekipa bi mu upadala u problem. Čak i u sezoni totalne dominacije u Premijer ligi Liverpul ga je razneo, a Junajted okrenuo iz 0:2.

Justin Setterfield/Getty Images

Već u decembru Gvardiola je bacio peškir u borbi za titulu. S jedne strane Liverpulova serija je bukvalno nemoguća i ruši zakone verovatnoće. Sa druge je Siti pre Božića izgubio više bodova nego u celim sezonama iza nas. Gubili su bodove protiv rivala koje su ranije rutinski tukli, promašivali zicer za zicerom, stao je čak i talisman Rahim Sterling, prototip igrača koji pored Pepa izgleda kao duplo bolji fudbaler nego što stvarno jeste.

Još tih dana mnogi su počeli da traže znake da se i ovaj ciklus završio za revolucionara na klupi. Posao mu je i ovde ostao nedovršen, ali sa smenom generacija koja Sitiju neminovno sledi zbog godina Silve, Aguera, Fernandinja, pa i Vokera, sve je jasnije da na ušati pehar neće moći ni da pomisli u narednom periodu.

Onda je vest iz Niona došla bukvalno kao alarm, a mediji su već u petak predveče zatrpani pričama o selidbi u Juventus (lično sam dugo očekivao da sledi Pariz, ali me ne bi iznenadilo da ima klauzulu protiv toga, zbog odnosa Katara i Emirata). Juve je svakako logičan izbor, ekipa koja ima rutinu u osvajanju titula na domaćem terenu, stalne evropske ambicije. Totalno je finansijski dominantna u Seriji A, a za razliku od Sitija i niz rođenih pobednika (mentalna osobina – Sitijevi igrači pobeđuju superiornim kvalitetom, ali krajnje očigledno nemaju šampionsku psihu), koji se neće preplašiti pred izazovom. Povrh svega, u evropskom fudbalu ćete retko videti jedan tako nelogičan par, kao što su Mauricio Sari i Juve, zar ne? Deluje nemoguće da ta saradnja potraje.

Rasplet će svakako zavisiti od odluke suda u Lozani, jer ako Sitiju ostane dvogodišnja kazna, ne verujem da iko može da zamisli čoveka koji je u leto 2007. oterao deset, a doveo osam igrača u mesec dana, sedi mirno i radi laganu tranziciju. Čak ni smanjenje kazne na jednu godinu iz tog ugla ne deluje realno.

Laurence Griffiths/Getty Images

Zapravo, ne deluje mi ni da će Pep sačekati CAS. Hrabrost bi bila zasukati rukave i raditi na tome da se ekipa vrati iz problema. Za to je potrebno poverenje, a mislim da je granična tačka pređena i da su prilične promene potrebne već ovog leta.

Ponoviću nešto što sam već mnogo puta rekao i napisao. Žozep Gvardiola će u istoriji fudbala dobiti zapaženo mesto. Taktička revolucija koju je on doneo snažno je uticala na fudbal, i u paru sa analitičkom revolucijom dramatično mu podigla kvalitet za kratko vreme. Timovi se razvijaju po uzoru na njegov fudbal ili sa namerom da mu pariraju. Međutim, on ne uspeva da izgradi karakter svoje ekipe.

Zato mu je prelazak u ekipu koja već ima karakter, kao ona torinska, logičan sledeći korak, bio Siti oslobođen kazne u Lozani, ili ne.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!